Zašto roman “Otac Goriot” i danas izaziva toliko zanimanja? Balzacovo djelo otkriva više od obične obiteljske drame — ono je duboko promišljanje o ljudskoj prirodi, odnosima i društvenim vrijednostima. U ovom članku sažeto će biti prikazana ključna zbivanja i likovi koji su obilježili ovu literarnu klasiku.
“Otac Goriot” prati život nesretnog oca koji žrtvuje sve za sreću svojih kćeri, dok u pozadini priče Balzac vješto prikazuje licemjerje i hladnoću pariškog društva s početka 19. stoljeća.
Oni koji traže jasnoću i smisao u složenim odnosima među likovima, ovdje će pronaći sažetak koji razotkriva srž romana bez suvišnih detalja.
Uvod u lektiru i autora
Hej, kad se netko uhvati Balzaca, znaš da neće biti dosadno—posebno s “Ocem Goriotom” uz jutarnju kavu ili negdje usput dok voziš tramvaj. Ovaj roman—vjerovali ili ne—nastao je u vremenu kad je Pariz mirisao na cigare i svježi kruh iz pekare na uglu. A sam Balzac? E, njega su znali po tome što je spavao malo, a pisao puno. Gotovo kao onaj kolega što mailove šalje u 3 ujutro… Samo, Balzac ih nije slao digitalno, već je jednako neumorno stvarao likove koji su ostavili trag do danas.
Autor
Honoré de Balzac nije bio neki “prosječni književnik”—on je bio prava literarna mašina. Zamisli čovjeka koji je svaki dan gutao litre kave, bez mlijeka i šećera, da bi mogao pisati do iznemoglosti. Pišući “Oca Goriota”, već je imao reputaciju osobenjaka. Ljudi su ga sretali po pariškim knjižarama, a on bi žurio dalje, prepun novih ideja. Balzaca je stvarno zanimala ta ljudska čežnja za statusom i priznanjem—u svakom liku osjetila se njegova radoznalost, ali i nemilosrdnost prema društvenim lažima.
Koliko je bio predan, najbolje otkriva podatak da je “Ljudsku komediju” gledao kao veliki romansirani portret tadašnje Francuske—“Otac Goriot” je samo jedan od ključnih bisera u tom nizu. Taj roman mu je, usput budi rečeno, osigurao da ga ni mlađe generacije ne zaborave. A i nije marilo što mu je dug bio vječni pratilac—društvo i uvjeti u kojima je živio stalno su navirivali u njegovu prozu.
Žanr i književna vrsta
“Otac Goriot” sjeda u stolac uz najbolje realistične romane, nema dileme. Realizam kod Balzaca nije “mrtvo slovo na papiru”—kod njega svaka soba ima miris prašine, svaki dijalog diše život, a svaka nepravda žulja kao kamenčić u cipeli. Prepozna se tu i koliki je Balzac bio zaljubljenik u sitne detalje: ako netko prolazi ulicom, znat ćete je li hodao po blatu ili kaldrmi.
Pred čitateljem Balzac crta široku panoramu društva—od siromašnih podstanara do raskošnih salona. Roman psihoanalizira: ne samo ljude, nego i institucije, obiteljske odnose, sav jad i bogatstvo tadašnjeg Pariza. Ako netko voli dobro “ogoljavanje karaktera”, nema boljeg štiva—društveni uspon i pad, izdaje, iluzije i gorka odanost, svi vrte karuselom par kilometara oko pariške Rive.
Sličnih romana danas nema mnogo, a ono što ih izdvaja možeš “osjetiti pod prstima” kad okreneš svaku novu stranicu. I možda je baš zato “Otac Goriot” i dalje obavezna tekstualna vožnja za one koji se žele približiti pravom, grubom i neuljepšanom životu velikoga grada. Tko voli sretan kraj—morat će zaviriti negdje drugo.
Kratki sadržaj
Znate onaj osjećaj kad vas roman lansira ravno u srce Pariza i naglo, gotovo bešavno, promijeni tempo? “Otac Goriot” to odradi s toliko autentičnog šarma da je cijela radnja gotovo opipljiva—da, miriše na staro pecivo i uzavrelost siječanjskog zraka iz 1819.
Uvod
Priča kreće u stambenoj kući gospođe Vauquer, na rubu Pariza, gdje se svakodnevica miješa s tračevima i mirisom loše juhe. Evo mjesta gdje se susreću likovi: Eugène de Rastignac, mladi pravnik prepun snova o društvu, zatim sam Goriot—čovjek čiji pogled odaje više tuge nego što bi svi prometni zastoji oko Trga bana Jelačića mogli skupiti do Božića. U kući još stanuje tajanstveni Vautrin čija prisutnost izaziva više pitanja nego što je automobila na izlazu iz Zagreba petkom popodne.
Od prvih stranica, atmosfera je gusta. Svaki lik vuče sa sobom bagaž prošlih razočaranja i želja, a susreti u blagovaoni djeluju kao male eksplozije karaktera i motiva. Balzac ne daje prostora za “zagrijavanje”—skidanje slojeva nastupa odmah, gotovo kao da domaćica već planira tko će kome podvaliti ostatke večere.
Zaplet
Svi putevi vode do Goriota, starca čija požrtvovnost prema dvjema kćerima teško može proći nezapaženo čak i modernom čitatelju naviklom na Netflix drame sa zamršenim obiteljskim relacijama. Goriot doslovno, a i figurativno, troši svaku kunu i svaki osmijeh na Delphine i Anastasie. Ovo je vrsta roditeljske ljubavi koja bi i stvarnim ljudima povisila šećer u krvi.
Dok Rastignac, mlad i zelen, pokušava pronaći recept za društveni uspjeh, brzo shvaća da su pariška pravila igre brutalnija od bilo kakvog natjecanja u brzom ispijanju kave u kvartovskoj birtiji. Vautrin (misteriozni susjed, s mrvicom zlokobnosti i puno tajni) ozbiljno nudi Rastignacu prečac – ali, naravno, svaki takav prečac dolazi s cijenom koja uglavnom nije naznačena na poleđini.
Goriot, istovremeno, gubi sve više—i novac, i zdravlje, i svoju dostojanstvenu bradu. Njegove kćeri, premda stalno žude za očevom podrškom, postaju sve udaljenije, ulazeći u društvene krugove gdje je iskrenost bezvrijedna skoro kao stari tramvajski žeton.
Rasplet
Čitatelj se teško može oduprijeti osjećaju neugode dok promatra rasulo starčeve sudbine. Goriot klizi prema potpunom osiromašenju, a one iste kćeri za čiju je sreću sve učinio sada gledaju svoja posla, skrivajući vlastite brige iza skupih haljina i poziva na balove. Rastignac, sred školskih i životnih lekcija, proživljava prve prave gubitke, a u zraku visi pitanje – što ostaje kad se društvene maske skinu?
Kad Vautrina konačno razotkriju (nije lako sakriti kriminalnu prošlost ni u Parizu, ni na malom gradskom placu), kuća gospođe Vauquer gubi dio svoje napetosti. No, ni Goriot više nije onaj živopisni lik iz prvih poglavlja—u bolesničkoj postelji suočen je s potpunom samoćom. Zabrinutosti njegovih kćeri škripe kao stari bicikl na kiši—ima ih, ali samo tu i tamo, i ni približno onoliko koliko bi Roman-Hrvatski Rječnik mogao opisati riječ “suosjećanje.”
Kraj
Kad se roman privodi kraju, nekoliko kratkih scena ostaje utisnuto pod kožu: Goriot podnosi kraj sa srcem koje je dalo sve, ali je za uzvrat dobilo tek privid brige. Delphine i Anastasie nisu na očevom ukopu—više su zauzete vlastitim društvenim statusima nego imidžem dobrih kćeri. Rastignac, ogorčen, ali ojačan, gleda prema Parizu i izgovara izazov iz kojeg se rađaju svi novopečeni buntovnici—spreman preuzeti grad ili, u današnjem žargonu, “zavladati scenom”.
Tako završava Balzacov recept za obiteljsku dramu, uz trunku slanog humora, nekoliko gorkih lekcija i puno, puno pitanja o stvarnim vrijednostima—jer, hej, tko nije bar jednom poželio reći “dosta” svemu i krenuti gradom ispočetka?
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Pariz — ali ne šminkerski, ne onaj s razglednica za turiste, već Pariz iz 1819. godine, prepun kontrasta, buke i mirisa, gdje luksuzne palače stoje tik do trošnih ubožnica. Radnja romana “Otac Goriot” odvija se upravo ovdje, u srcu glavnog grada, dok se društvo sprema za onaj još uvijek prilično nemirni period Restauracije nakon Napoleonova pada.
Najvažnije destinacije? Stara, pomalo otužna pansionska kuća gospođe Vauquer skrivena u ulici Neuve-Sainte-Geneviève (danas Val-de-Grâce). Tamo se putevi glavnih likova ukrštaju uz miris jeftinog gulaša i krevetića što škripi na svaku Rastignacovu misao o boljem životu.
Pariz u romanu nije puka kulisa: svaka četvrt ima ulogu. Luksuz Barbesa — gdje plemkinje poput Goriotovih kćeri sjaje lažnim sjajem — kontra je siromašnih, hladnih sobica, gdje Goriot broji zadnje franke i dane u istoj postelji u kojoj sanjari o prošlim vremenima. Svibanjsko svitanje iznad Seine? E, to je trenutak kada Rastignac odlučuje preuzeti grad, sav isprva zadihan od uspona iz siromašnih predgrađa prema Champs-Élysées.
Vrijeme radnje nije tek oznaka na kalendaru — sve je podređeno ritmu života, od teških noći pod svijećama do rana podneva kad se prvi nenadani zvuci fiakera razliježu ulicama. Okvir su godine neposredno nakon 1815., kad se stari režim vraća kročiti Parizom, ali duhovi revolucije još vrebaju iza svakog kamina. Sve se odvija unutar nekoliko mjeseci: od kasne jeseni do ranog proljeća iduće godine, a svaka scena kao da ima točan sat na zidu pansionske blagovaonice.
Još jedna stvar — tko god očekuje “vječni Pariz” s Eiffela i Montmartrea, ovdje neće naći klišej. Ovdje je Pariz žilav, prgav, i pomalo prljav. No, upravo takav grad postaje ogledalo za dramu, pohlepu i, povremeno, neugaslu nadu svakog lika.
Tema i ideja djela
Ah, Balzac i njegove poruke – kad krenete kopati po “Ocu Goriotu”, shvatite koliko je toga prošiveno između redova. Što ga čini toliko stvarnim? (Možda činjenica da bi netko od nas rado pobjegao iz Vauquerinog pansiona čim bi pročitao prvi opis kuhinje.) No, šalu na stranu, svatko tko se baci na ovu knjigu, prije ili kasnije, osjeti gorčinu i toplinu na istom mjestu — jer tako Balzac igra s emocijama.
Društvo Pariza oko 1820-ih dočarano je kao prava društvena džungla. Svi jure za statusom, novcem, iluzijom sreće — baš kako se i danas u Zagrebu traži savršen stan na Savskoj, a svi znamo da nitko nije stvarno zadovoljan. Likovi su poput figura u šahovskoj partiji: Goriot se žrtvuje do kraja, kćeri ga koriste, a Rastignac luta između želja i principa. Istina je — sitnice iz svakodnevnog života služe kao ogledalo velikih tema. Sjećam se kolegice iz knjižnice koja je tvrdila da je Rastignac najneugodniji gost na literarnim večerima, baš zbog te cjepidlačke ambicije. (Iskreno, možda je bila u pravu).
Balzacovi detalji — ti nepresušni opisi slomljenih taburea i tankih zidova — nisu tek ukras. Oni guraju čitatelja da se zapita: koliko zapravo vrijedi ljudsko dostojanstvo kad se mjeri zlatnicima? (Spoiler: puno manje nego bi itko htio priznati!) Svi traže nešto: ljubav, poštovanje, moć ili barem dobar komad pite na večeri kod gospođe Vauquer. To je zapravo srž romana — ogoljena potreba da nas netko voli ili barem da nam ne okreće leđa kad zatrpamo njihovu poštansku kutiju tužnim molbama.
Za kraj, ova priča o jednom starom ocu i društvu koje ga melje, pokazuje kako je lako izgubiti sebe u traženju priznanja drugih. Čitaš, pa ti se “otac Goriot” odjednom čini bliži nego što želiš priznati… Jel’ i vama ikad palo na pamet koliko ste daleko spremni ići za ljubav — i vrijedi li to baš svake suze?
Analiza likova
Likovi u “Ocu Goriotu” nisu tipični književni lutci — kod Balzaca je svatko natopljen manama, snovima, ambicijama koje pucaju po šavovima, baš kao da ste ih susreli u tramvaju prema Glavnom kolodvoru. Osjetite okuse njihove svakodnevice; mirisi zagušljive pansionske blagovaonice prate vas kroz svaku rečenicu. Ajmo uskočiti među njih — nije uvijek ugodno, ali je neodoljivo.
Glavni likovi
Prva asocijacija je, naravno, starac s imenom iz naslova, Goriot. On nije običan tata iz reklame za čokolino. Goriot živi, diše i pati samo za sreću svojih kćeri. U njegovoj priči nema happy enda, baš naprotiv: Kad pomisli da se jedna stvar popravlja, druga reski pukne. Ako ste nekad nosili roditeljsku žrtvu kao zimsku jaknu pretešku, shvatit ćete ga bez previše filozofiranja.
Zatim ulijeće Eugène de Rastignac — mladić iz provincije komu Pariz miriše na priliku i testira moralne granice svježe ispečenih ambicioznih pravnika. Rastignac stalno tumara između plemenitih osjećaja i bezobrazne pohlepe. Kad mu treba, koristi šarm kao da ga cijedi iz tube, ali ponekad zapne i ostane bez riječi. Do kraja romana teško je reći navijate li više za njegov uspjeh ili ga želite upozoriti na sve što dolazi iza ugla…
Treći, ali nikako ne za odbaciti — Vautrin, čovjek s previše tajni i viškom životne škole. On je onaj tip koji na prvu zvuči uvjerljivo, a u pozadini vam šapuće „nije sve u poštenju“. Vautrin testira granice: Kako daleko ići za osobnu korist?
Ako nekad zakopate lice u dlan i zapitate se zašto su glavni likovi toliko tvrdoglavi, znajte — Balzac je to složio namjerno. Nema idealiziranja, samo “ljudsko previše ljudsko”.
Sporedni likovi
Svi ti pansionski susjedi — ah, tek oni maštoviti. Gospođa Vauquer već bi zaslužila svoju mini-seriju na Netflixu. Cinična, tvrdoglava, odgovara sebi i samo sebi, a pansion joj je dvorište u kojem prebrojava svaku kunu.
Tu su i Goriotove kćeri, Delphine i Anastasie, koje su na prvu zadivljene Parizom, a na drugu žrtve vlastitih želja. Njihova ljubav prema ocu… realno, kao akcijska ponuda u dućanu: ne traje dugo, ima sitnih slova i ostavi gorak okus. Delphine navodno traži ljubav, zapravo traži potvrdu kroz luksuz; Anastasie poseže za društvenim statusom češće nego za doručkom.
Ne smije se zaboraviti ni studenticu Victorine — toliko nesretna u svojoj skromnosti da srce puca. A susjedi poput Poireta i Michonneaua? Da ih sretnete u redu za pecivo kod Mlinara, vjerojatno biste okrenuli glavu. No, baš oni dodaju romaneskni okus, podbadanja i tračeve zbog kojih je pansionska atmosfera eksplozivna.
Nije to sve — policijski komesar, bankari, propali aristokrati… Svaki sa svojim snom, većina sa slomljenim iluzijama do sniženja na sniženje.
Odnosi između likova
Ako ste ikad s obitelji slavili Božić u dvije sobe nakon svađe oko nasljedstva, približno ste na Balzacovom terenu. Odnosi u “Ocu Goriotu” nisu čokoladni bomboni — već čitava kutija oštrih okusa. Goriot se za svoje kćeri istopi kao sladoled iza vrućeg prozora, one ga zamijene za pozlaćenu laž. Rastignac se povremeno priključi ovom plesnom podiju između empatije i koristi — najgore je kad je sve pomiješano, kao juha na menzi.
Vautrin i Rastignac plešu otrovni tango moći i ucjene, a istovremeno obojica mjere koliko je Pariz zapravo skuplji nego što su sanjali (da, čak i kad nije sezona stanova). U pozadini, svi likovi odnose komadiće jedni drugima, nekad komplimentom, a češće rečenicom koja reže kao žilet.
Kroz roman puca pitanje povjerenja: Tko je kome pravi prijatelj… ili tek još jedan igrač u igri na ploči gdje su pravila nejasna, ali posljedice bolne? Što veća potreba dokazivanja — to veća udaljenost među njima, taman kao red ispred studentskog referade na početku listopada.
Možda tu leži najgorka istina romana — najviše voli onaj tko najviše pati, a kad maske padnu, u srcu ostane Pariz, hladan i svejedno neodoljiv.
Ne znam za vas, ali ove veze zveckaju poznato — kao zadnja kap kave na dnu šalice, gorko i neponovljivo.
Stil i jezik djela
Kad se Balzac primi pera — ništa nije rutinsko. Njegov stil? Pravi mali maraton za svakog čitatelja. Rečenice ponekad trče kao maratonci, dugačke do te mjere da imaš osjećaj da trebaš gutljaj vode prije kraja. Zatim — hop! — naiđeš na kratku rečenicu iz koje iskoči istina jača od crne kave u zoru. Tako ne priča samo priču; tjera i tebe da je proživiš. Ozbiljno, nije lako ostati ravnodušan kad lik, recimo, Goriot, izvuče još jedan uzdah iz tebe.
Balzacov jezik? Nemoj očekivati bajke i slatke pjesmice. On koristi obične, svakodnevne riječi, ali ih redom slaže tako da te kuća gospođe Vauquer odmah zamiriše po vlažnoj cigli i lošem gulašu. Svaki dijalog škripi stvarnošću… a ponekad i cinizmom, kao stara vrata na vjetru. Voli žargon pariških ulica — taman toliko da osjetiš onaj hladni štih razlike između salona i podruma.
Uvijek pamtiš epizode kad Balzac, kao usput, sasječe suštinu karaktera. Evo primjera: kad Goriota opiše kao “katkad previše mekanu krpu među čekićima svijeta”, slika je jasna kao selfie pod neonskom lampom. Ne štedi ni na detaljima — kosa, cipele, mirisi hrane, pa čak i kiša koja kaplje kroz krov pansiona. Gotovo vidiš fleku na zidu pored ruba Rastignacovog kreveta.
Humor? Da, ali nema smijeha na prvu. Ironija stanuje u svakom osvrtu na društvene prilike: bogati su elegantni… ali prazni—siromašni su lukavi… ali slomljeni. I sve to bez unošenja suvišnih ukrasa. Jezik te povremeno lupi kao šamar (znate onaj osjećaj kad vam netko iskreno sve saspe u lice).
Zanimljivo, Balzac voli povremeno započeti rečenicu s komentarom izravno čitatelju. Kao da te gleda ravno u oči kroz riječi. To unosi dodatnu dozu života i svježine, pa roman ne možeš čitati napola. Ili si unutra — ili ćeš propustiti ključnu emocionalnu poantu baš kad ponestane svjetla na ulici.
Ako si ikad poželio/la osjetiti kako Pariz zvuči, miriše i diše kad svi spavaju — balzacijev način pisanja daje ti taj osjećaj. Stilska kišobran-kombinacija ironije, realizma i slikovitosti ostaje s tobom još dugo nakon posljednje stranice.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Pokušaj zamisliti ovaj roman kao prastari pariški tramvaj: škripi, bruji, a svaki novi lik ulijeće kao putnik s vlastitom torbom problema. Ako je netko prvi put sjeo uz “Oca Goriota”, vjerojatno se osjećao kao da traži slobodno mjesto na prepunoj stanici — ne znaš trebaš li čekati sljedeći vlak ili riskirati i ugurati se odmah tu, među isprepletene sudbine i neisprane suze.
Balzac, taj stari majstor sitnih detalja, bacio je svoje likove kao karte na stol — pa tko što izvuče. Nitko nije siguran hoće li Goriot završiti kao tragičan otac godine ili kao čovjek o kojem bi danas tabloid napisao naslov: “Davao sve djeci, a završio sam u domaru”. Tko se nije zatekao usred Balzacova Pariza zamišljajući vlastiti kvart, gdje svakodnevno sretneš Goriota, samo pod drugim imenom, i prođeš ga dok nosiš kruh iz pekare? Nekima roman zvuči kao upozorenje: pazi da ne trošiš sve što imaš za nekoga tko neće ni SMS poslati za tvoj rođendan.
Atmosfera — miriše na staro drvo i hladne hodnike pansionske kuće, zar ne? Negdje između toga izroni i sumnja: zašto nitko nije pomogao jadnom Goriotu? Jesu li Pariz i društvo tada bili toliko hladni, ili je to i danas slučaj — samo su etikete skuplje? Imati srce poput Goriota djeluje herojski i naivno u isto vrijeme. Čitatelju ta kombinacija redovno tjera suzu ili barem živac.
Rastignac, mladi pravnik s mudrim pogledom i pohlepom u džepu, pomalo miriše na svakog ambicioznog studenta koji misli da će promijeniti svijet, a završi na kavi s profesorom koji mu objasni koliko je život krut. Nema tu lažnog sjaja — Balzacovi likovi nisu stvoreni za sentiment, ali itekako ostavljaju upliv na svakoga tko otvori njihovu priču, pogotovo čitatelja koji već sumnja u pravednost života u velikom gradu.
I sad, ako netko očekuje čistu dozu sreće iz ovog romana — bolje da odmah posegne za crtićem. Tuga, ironija, ali i ona tvrdoglava nada provlače se kroz svaku scenu. Ako je itko ikad pročitao “Oca Goriota” i ostao ravnodušan, vrijeme je za provjeru pulsa, što bi rekli stari literarni entuzijasti.
Na kraju, čitati Balzaca znači mjeriti vlastitu izdržljivost prema tuđim pogreškama, ali i naučiti nešto o sebi — koliko puta bi netko uopće izdržao u Goriotovim cipelama? Sviđa li se svima roman? Ne. No ostavlja trag — poput otisaka blatnih cipela na tek očišćenom hodniku.