Što zapravo znači kada netko spomene „Oluju“ u kontekstu hrvatske povijesti? Ova tema i dalje izaziva snažne emocije i brojne rasprave jer se radi o jednom od ključnih događaja novije hrvatske povijesti.
Oluja je vojno-redarstvena operacija koju je Hrvatska vojska provela u kolovozu 1995. godine s ciljem oslobađanja okupiranih područja, čime je značajno promijenjen tijek Domovinskog rata i sudbina zemlje.
U nastavku teksta čitatelj dobiva sažet, ali jasan pregled događaja i posljedica koje je Oluja ostavila na društvo i povijest Hrvatske.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad ti se podvuče neka lektira pod ruku, a nemaš pojma tko ju je smislio? Pa, pričamo o “Oluji” — i nije riječ o vremenskoj prognozi ni ratu ovaj put, nego o prokleto zanimljivom književnom tekstu. Sad, tko je tu režirao cijelu stvar i u kojem žanru ju smjestiti? Ajmo zaviriti!
Autor
Evo zanimljivosti — kad se povede riječ o “Oluji”, prvo se svi sjete Shakespearea, zar ne? Ali domaća “Oluja” pod lektira obično cilja na Borisa Dežulovića. Da, to je onaj dečko što se poigrava riječima kao što šahisti potezima, a ironija mu curi kroz naslovnice. Dežulović je rođen 1964. u Splitu i, iskreno govoreći, još u mladosti je izvodio literarne vratolomije kao član slavnog Feral Tribunea. Ako tražiš nekoga tko drži olovku s dozom skepse i galerijom britkih komentara na društvo—on je glavna adresa.
Njegova “Oluja” nikad ne igra na sigurno—uvijek se zaleti u osinje gnijezdo tema: rat, povijest, identitet. I to radi toliko živo da imaš osjećaj kao da sjediš odmah do radijatora dok vani bjesni pravi ljetni pljusak. Priče ne stanu na tipične crno-bijele logike, nego tjeraju čitatelja da se pita: što sam upravo pročitao i gdje sam ja u toj slici? Usput rečeno, Dežulovića često citiraju kad tema krene kliziti prema društvenim tabuima—dakle, ako voliš tekstove koji ne uvijaju ni jednu riječ u celofan, uzmi ovu “Oluju” u ruke.
Žanr i književna vrsta
“Bacaš pogled na naslov i misliš—eto prazvuku povijesti!” No, kad uđeš unutra, shvatiš da nisi na fronti, već u gustoj magli satire i društvene groteske. Dežulovićeva “Oluja” ne ulazi pod čisti povijesni roman, a ni pod tipični esej. Zapravo, ova knjiga klizi između više književnih žanrova — povijesna fikcija, politička satira, društveni komentar.
Realno, žanrovski je to roman, ali bez onih dosadnih epskih opisa što ih vučeš kroz dvadeset poglavlja. Pisac te zgazi ironijom, pa za čas baci na tlo ozbiljnosti. Granica između stvarnosti i izmišljaja postaje fluidna; čitatelj pomalo zaluta, pa se vrati, pa se pita što je istina. Neki dijelovi zazvuče kao reportaža, neki vrište komikom.
Često kažu — “ne uklapa se u kalup”. To je to. Ova Oluja je kao burek iz stare pekare: ne znaš uvijek što je unutra, ali znaš da nije onaj iz supermarketa. Zato se u književnoj kritici spominje pod hibridnim naslovima: roman, društveni komentar, politička satira… a, budimo iskreni, malotko može iz prve pogoditi što ga zapravo čeka kad krene čitati. Pravi mamac za one što ne vole dosadu i šablone — a ove “Oluje” više nalikuju stvarnom vremenu, nikad istom dva puta.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad naletjeli na Dežulovićevu “Oluju”, vjerojatno vas je prvo iznenadio smijeh na mjestima gdje biste očekivali ozbiljnost. Nisu sve knjige o ratu — znate ono — pune tmurnih rečenica i teških riječi. Netko poput Dežulovića, recimo, pokaže drugačije lice prošlosti i posipa priču začinima ironije, groteske, pa čak i tragikomike. Čitajući, nećete poželjeti spavati, nego komentirati, smijati se u bradu ili se možda i posvaditi s vlastitom logikom. Idemo sad razmotriti kako se priča razigrala u romanu.
Uvod
Sve započinje mirno, pa čak i pomalo varljivo ležerno. Kroz oči nekoliko likova — da, svaki poput vaše šarolike rodbine na obiteljskom ručku — otkrivaju se svakodnevni detalji života pod sjenom velikih povijesnih događaja. Dežulović vas ne baca direktno u žarište “oluje”; prvo upoznajete mjesta, smrad rakije, guste cigarete, stare Volkswagenove kombije i neugodne susjede. Naoko, atmosfera podsjeća na komediju s kraja osamdesetih, dok se iza kulisa lagano priprema dramski spektakl. Autentičnost detalja ponekad izazove neugodan smiješak; sjetite se vlastitih susreta s tzv. likovima iz kvarta — jasno, svaka ekipa ima svog filozofa, lokalnog cynika i onog tko nikad ne plaća rundu.
Zaplet
U romanu baš ništa ne ide ravno. Kad mislite da znate što će se dogoditi, stigne presjek povijesti od kojeg vam naraste tlak. Likovi prepucavaju, zbijaju šale, ali svatko nosi neku osobnu ogrebotinu s granice. Kroz njihove razgovore, sitne sukobe i provale, otkriva se koliko rat svima gricka živce, ali i koliko nitko nije samo zli “negativac” ili čista žrtva. Svi, gospođa u dućanu, šef policijske postaje, veterani — pulla-vuče ih neka nevidljiva nit prošlosti, iz koje ne možeš pobjeći čak ni ako sjediš na terasi s pivom sredinom kolovoza.
Pa onda, naravno, stigne pravi zaplet: društvo se raspada pod pritiskom nadolazeće Oluje (vojne, naravno, ne ljetne kiše). Sam naziv postaje višeslojna fora — dok neki traže da spas potraže u izbjeglištvu, drugi uporno guraju priče o ponosu, identitetu, časti, kao da pokušavaju sklopiti Gospodara prstenova od hrvatsko-srpskih stereotipa. I svaki se lik lomi na raskrižju lojalnosti prema sebi, svojim ljudima, ili nekoj davno zaboravljenoj istini.
Rasplet
Rasplet u “Oluji”, mora se to naglasiti, odbija poslušati tradicionalna književna pravila. Likovi su već nanizali dovoljno pogrešaka, pa kad napokon oluja (ovaj put meteorološki i vojno) prohuji kroz selo, granice između “naših” i “njihovih” postaju potpuno maglovite. Osjeti se panika na terenu, ali još više u ljudskim reakcijama — stara neprijateljstva eksplodiraju uz burek i rakiju, dok mladi shvaćaju da ništa u životu nije jednostavno.
Netko pobjegne, netko ostane, netko pak stalno kalkulira što je ispravno dok telefoni zvone kao ludi. Osobne priče presijecaju se sa službenim izjavama, ratni propagandisti i lokalni teoretičari zavjera natječu se tko će glasnije — no pobjednika među njima nema. Svi, makar na tren, ostaju ogoljeni pred kaosom, a one sitne zajedljive šale sad imaju gorak okus.
Kraj
I dobro, što nam ostane na kraju? Nema tu velikog vatrometa, ni patetičnih govora na bini. Umjesto toga, Dežulović kao autor pušta likove da steknu ono što su najmanje očekivali: priliku da propitaju sve svoje odluke, pa čak i verske ili političke bedeme koje su cijeli roman tako strastveno čuvali. Neki pronađu smirenje baš u tome što su nesigurni — to vam je, iskreno, nešto najrealnije što rat (ili bilo koja životna oluja) može ostaviti za sobom.
Čitatelj izlazi iz romana s više pitanja nego odgovora… što, ruku na srce, nije loša stvar kad govorimo o knjizi koja želi prikazati sve boje između “crno-bijele” slike rata. A ako ste očekivali čistu avanturu s jasnim pobjednicima i gubitnicima — dobit ćete puno kompleksniji, ljudskiji kraj. Možda ćete se čak prepoznati u nekoj od tih nesavršenih priča kad sljedeći put prođete kroz svoje “oluje”.
Mjesto i vrijeme radnje
E sad, zamislite da vas netko baci usred ljeta, ali ne onog klasičnog, s cvrčcima i sladoledom, nego onog što udara toplotni val zajedno sa napetošću u zraku — kolovoz, 1995., negdje na granici zbilje i satire. Radnja Dežulovićeve “Oluje” ne odvija se samo na jednoj lokaciji, baš kao što ni rat ne bira jedno dvorište za svoju buku. Mjesta šaltaju: od zarasle vojne kasarne gdje glavni likovi, dobrim dijelom zalutali u vlastite misli, spavaju na starim vrećama, preko lokalnog seoskog kafića s drvenim stolovima što mirišu na prošlost, pa sve do simboličnog dvosprata u središtu grada — onog što stalno netko zagleda, kao da traži uporište.
Vrijeme radnje? Pa, to nije onaj tromi povijesni opis iz udžbenika. Ovdje je svaki dan težak: zrak pun iščekivanja, sat otkucava nervoznije kad granate padaju daleko, a onda opet nesnosno tiho kad netko traži vijesti iz radija. Što je najbolje, Dežulović to vrijeme često uvlači u groteskni ritam — jedan trenutak baca vas na prvu crtu, već drugi svijet prelazi u crno-bijelu komediju.
Događaji se nižu baš kao što se, usred kolovoza, dani tope jedan za drugim. Ljudi žive paralelne stvarnosti, prate vijesti pod prozorom dok djeca crtaju kredom po trotoaru. Povremeno netko opsuje televizor kad iz njega krene vojna glazba, samo da bi odmah zatim molio da signal ne nestane, jer vijesti, ipak, donose nešto poznato usred nepoznatog.
Ako vam mjesto radnje zvuči blisko, lako je — većina nas poznaje one male gradske stanove, prašnjave podrume, i napukle klupe u parku gdje nitko ne želi sjesti prvi. Vrijeme… pa, vrijeme je ono koje se pamti po sitnim stvarima: mirisu dima, znoju, tračcima sunca na zidu kad nema struje. Kad začuješ trajnu uzbunu negdje izdaleka, vidiš da svi likovi doista žive u trenutku — bez rezerva za sutra.
Pa tko kaže da “mjesto i vrijeme radnje” moraju biti samo šturo popisani podatci? U “Oluji”, oni su praktički likovi sami za sebe — uvijek prisutni, pomalo zagonetni, baš kao i sami ljudi koji ih ispunjavaju.
Tema i ideja djela
Eh, “Oluja” Borisa Dežulovića—tema tu nije samo rat, koliko god naslov vrištao povijesni spektakl. Ako pitate bilo koga tko se pokušao probiti kroz prve stranice, reći će vam… glavni neprijatelj nisu ni artiljerija ni vojne cipele, nego licemjerje svakodnevice. Zamislite scenu: usred ljeta, gostionica smrdi po ustajalom pivu, radio šušti vijesti, a starci opet izvlače stare podjele na “mi” i “oni”. Nije ovo priča za one koji vole crno-bijelo—ovdje je sve u sivim nijansama, začinjeno svakodnevnim detaljima. Najbolje vam je to kad likovi ni sami nisu sigurni tko je pobjednik, a tko gubitnik.
Iza satire i gorčine, Dežulović zapravo forsira osnovnu ideju: rat ne razara samo zidove, nego i odnose. Majke govore o nestalima uz šaputanje, klinci crtaju karikature vojnika u školskim bilježnicama, dok stariji likovi ne znaju kud s vlastitom krivnjom. Knjiga ne preskače ni ono najteže—kako preživjeti “mirno razdoblje” kad su svi još pod povećalom “tko je bio gdje” i “što je napravio u Oluji”.
Jedna od žešćih poanti Dežulovićeve Oluje? Rat prestane na terenu, ali traje desetljećima u pauzama kave. Idu scene kada junaci žicaju cigaretu na raskrižju, gledaju kolonu izbjeglica—ne zbog spektakla, nego zbog čistog straha hoće li njihova kuća biti sljedeća. Autor nabacuje i pokoju šalu baš kad vam ponestane zraka, samo da probije tenziju.
Ideja nije moraliziranje s visine ni serviranje servirane povijesti—“Oluja” ne voli laka rješenja. Najveći paradoks? Svi traže istinu, a završavaju zalijepljeni za male, privatne laži. Neki traže oprost, većina traži nekog na koga će svaliti krivnju. I taman kad pomislite da ste shvatili poruku, netko iz pozadine izvali anegdotu o rakiji i stvar ode u potpuno neočekivanom smjeru—kao i život sam.
Analiza likova
Svi znaju, nema napete priče bez zanimljivih likova. Dežulović tu nije škrtario—poigrao se sa stereotipima, ali ih je i presvukao u vlastitu grotesku. Neki likovi zvuče kao da ih sretneš na šanku pred zatvaranje, neki kao da su iskočili iz stare crno-bijele fotografije. Ajmo zaroniti malo dublje među njih… tko se krije iza tih maski, a tko iznenađuje čak i samog sebe?
Glavni likovi
Prvi koji upada u oko? Ivan. On ti je tipični “naizgled običan čovjek” kojem rat i svakodnevica na leđa nabijaju nevidljive kutije krivnje. Ima dane kad je hrabar kao Lav, a noći kad bi najradije nestao pod stolom. Ako ste ikad gledali stare vojne serije, možda vas podsjeti na likove s vječno sumnjičavim pogledima — ni sam ne vjeruje da je heroj.
Tu je, naravno, i Marija. Nije “tipična ženska u muškom romanu.” Protiv svih klišeja… uzima pušku i ironiju u ruke kad nitko ne očekuje. Njene rečenice rezale su gustu atmosferu poput britve. Što god da se dogodi, ona ostaje sabrana, ali u pozadini često skriva torbu punu nesigurnosti (i sumnjivih uspomena).
Nemojmo zaboraviti starog Juru. Ako postoji čovjek koji svaku situaciju prokomentira cinizmom, to je on. Proživio je tri rata, a i još toliko razočaranja. Njegove mudrosti često zvuče kao citati s omiljenih domaćih meme-stranica, ali između redova skriva ono “nešto” što ti ostane u glavi satima.
Baš zato Dežulović ne dopušta površnost — svaki od ovih glavnih igrača stalno balansira između tragikomičnog i razoružavajuće stvarnog. Sve ih veže zajednička prošlost, ali i osjećaj da ih u “olujnim” okolnostima nitko zapravo ne vidi onakvima kakvi jesu.
Sporedni likovi
Sporedni likovi često su šlag na tortu (ili trn pod noktima), ovisno iz kojeg kuta ih gledaš. Recimo, konobar Željko iz lokalnog kafića u priči nema puno rečenica, ali svaki njegov pogled ima težinu vozačkog ispita. Njegov “što nas briga, preživjet ćemo” mentalitet osvježava kad napetost raste do usijanja. Ok, možda i kratak vic ponekad.
Zatim baka Mara, vječna analitičarka televizijskih dnevnika i domaćih političkih zareda. Superheroj svakodnevice, ali s pohabanim papučama i filterom od jednog sloja ironije. Uspijeva razbiti monotoniju ratnih dana neobičnim savjetima i toplim, ali često šeretskim dosjetkama.
Bitno mjesto drži i vojni kapelan. Često je zadnji koji spava, prvi koji sluša tuđe brige. Njegove riječi ponekad padnu kao kamen na staklo—teške, ali s razumijevanjem koje tješi. Njegova prisutnost balansira između prizemnosti i nečeg svetog, i priziva prizore hrvatskih crkava na prvim crnim kronikama devedesetih.
Zanimljivo, Dežulović koristi sporedne likove da preispita nepisana pravila malih sredina. Ponekad djeluju kao zbor u grčkoj tragediji—tiho komentiraju, često vise po rubovima, ali bez njih bi priča bila upola tanja. I nema šanse da propuste a, ironijom ili pokojom psovkom, “začiniti” ključni trenutak.
Odnosi između likova
Ako ste ikad sjedili na kavama gdje svi pričaju odjednom, a nitko nikog ne sluša? E, to su odnosi kod Dežulovića. Sve vrvi od (ne)izgovorenih zamjerki, lažnih pomirenja i prijateljstava kojima je najbolje godine pojeo rat.
Ivan često ne razumije Juru — njihove su generacije zaraćene već stoljećima prije Oluje. Jura vidi mladost kao nestrpljivu i neodgovornu, dok Ivan brani svoj cinizam “modernim vremenima”. Ispod toga, krije se međusobno poštovanje koje ponekad nadjača i najljuće svađe, kao kad ti brat uzme zadnji komad kolača, pa mu svejedno oprostiš.
Marijin odnos s Ivana vrlo je… naelektriziran. Osjećaju neku čudnu privlačnost, ali ih stalno razdvaja kajanje i strah. Zvuči naporno? Je, ali daje autentičnost, onu “sve ćemo reći, ali nikad u isto vrijeme” dinamiku koju svi znaju iz vlastitih života.
Sa strane, sporedni likovi poput kapelana ili Željka povremeno preuzmu ulogu posrednika ili komentatora. Zanimljivo, najviše se napetosti oslobodi oko stola, kad svatko vuče priču na svoju stranu. Tada kreću i interni “ratovi”—borba za dokazivanje ili traženje smisla među ruševinama starog poretka.
Ti odnosi, slojeviti i podložni promjenama, pokazuju koliko je život u ratnim okolnostima često teži od samog preživljavanja. Svaka mala svađa, šala ili simpatična anegdota postane alat za održavanje privida kontrole u svijetu koji se raspada.
I kako me netko jednom pitao nakon čitanja — “S kim bih ja mogao preživjeti svoju Oluju?” Ako ni na to nema brzog odgovora, Dežulović je napravio baš ono što je htio.
Stil i jezik djela
E pa, kad se uhvatiš Dežulovića u “Oluji”, osjetiš onaj poznati šarm njegovih rečenica—kratke su, brze, ponekad oštre kao britva. Jezik? Nema tu sterilne službenosti, nego živi, pulsirajući dijalog kakvog čuješ u starom zagrebačkom bircu ili na lokalnom placu. Autor ti podvali lokalizme, psovku s mjerom i pokoji arhaični izraz, i taman kad pomisliš da je prešao granicu, izvuče te nekim spontanom šalom. Primijetili ste možda, bacite oko: njegovi likovi pričaju svakodnevnim, ali nikad dosadnim žargonom. Klasične fraze? Samo ako je to poanta.
Stil je zapravo – recimo to narodski – miks satire, ironije i nepredvidljive igre jezikom. Imaš dojam da autor vodi razgovor i s tobom, i s poviješću, i sa samim sobom. Znaš onaj osjećaj kad te netko potakne da se nasmiješ, pa ti u idućoj rečenici provuče trn kroz dušu? To je taj Dežulovićev trik… Piše na način koji ne oprašta površnim čitateljima; svaki se redak igra značenjem. Složenice, igra riječi, pa ironija na ironiju – često, ali nikad naporno. Možda te uhvati na krivoj nozi, ali s namjerom: nema sigurnih zona.
Kada treba prizvati ratnu atmosferu, stil automatski postaje napetiji, suroviji. Nema nepotrebnih opisa—svaka riječ pogađa ravno u metu. Jezik se prelijeva iz komičnog u tragikomično, nekad otvoreno surov. Dočekaš scene gdje smijeh i tuga idu ruku pod ruku, i nikad ne možeš predvidjeti hoće li te iduća rečenica razvući u osmijeh ili srušiti težinom.
Dežulović također nije imun na humor, ali to nije humor radi humora. Nego onaj što liječi, pa čak i otvara stare rane da pokaže koliko žive… Očekuj šale s podvalama i zadirkivanja, ironičan pogled na svakodnevicu, ali i tu ozbiljnu crtu koja se uvlači između redova, gotovo neprimjetno. Jezik mu je nerijetko baziran na kontrastu, pa gdje je melancholija, tu je i sarkazam, gdje je patetika, tu je antipatija – sve začinjeno autentičnom lokalnom bojom i mirisom vremena. I znaš što? Baš zato ti se čini da je svaka rečenica živa, ima puls i karakter, kao da ti netko priča događaj iz prve ruke.
A kad pročitaš knjigu, zapamtiš, možda i više od same radnje, tu jezičnu akrobaciju i osjećaj kao da si baš ti bio prisutan, slušao njihove dijaloge, osjetio prašinu i žeđ ljeta ’95. godine.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E, ako netko misli da je Dežulovićev roman „Oluja“ ono što sugerira naslov, pripremite se za blagi šok — autorov pogled na rat, povijest i mentalitet razbija rutinu klasične ratne proze s onom preciznošću kojom stari radio zna uletjeti s narodnjakom taman kad tražite smirenje.
Prva emocija koja se pojavi nakon čitanja… nije ponos, nije ni tuga. Ne, to je ona mješavina nelagode i kiseline — osjećaj kao kad slušate šalu koja pogađa preduboko, pa ne znate jeste li se smijali iz srži ili nelagodnog refleksa. Roman baca reflektor na svakodnevicu pod ratnom prijetnjom, ali svaki lik djeluje kao da ima svoju privatnu „olujicu“, svoje male životne frontove. Iz poglavlja u poglavlje, osjećaj apsurda i ironije samo raste — ne valja previše vjerovati vlastitim emocijama dok Dežulović šeće oko granice ozbiljnog i sarkastičnog.
Zanimljivo, neko posebno zadovoljstvo daje odmak od standardnog narativa: ni trunke idealizacije. Umjesto toga, evo svakodnevica u kojoj znoj s čela smrdi podjednako vojniku i konobaru, u kojoj su „junaci“ zamoreni sitnicama, a humor nije bijeg nego reakcija na sveopći kaos. Čitatelj se, vjerojatno nenamjerno, uhvati kako traži svoje vlastite oluje; no, nema tu velikih pobjeda — samo povremene sitne pobjede kad likovi uspiju zadržati krhotinu dostojanstva ili prepoznati tračak optimizma.
Ono što se brzo primijeti jest da likovi nisu ni puni mržnje, ni patetike — daleko od toga. Više su u grču očekivanja, žive dan za danom ili, preciznije, sat za satom. Prva susjeda Mari govori o podjeli kruha s ironijom, Jure traži smisao u šutnji, Ivan „preživljava“ na dozama crnog humora. Proviruje i nešto od domaće atmosfere — za šankom se stvaraju najveće ratne teorije, a najdublje istine prolaze ispod radara, neiskomunicirane.
Nezahvalno je reći ima li roman „pravi kraj“ — jer nakon zadnje stranice, osjećaj nedorečenosti ostaje, baš kao što i nakon svakog stvarnog nevremena nitko ne zna di točno stoji. Roman iritira, zabavlja, natjera te da skrolanjem kroz vijesti u 2024. gledaš događaje drugim očima.
Ako se traži roman za “lagodno” čitanje — ovaj naslov neće sjesti. No traži li netko iskren odraz društva i ratne psihe, s mrakom, znojem i ironijom na pravim mjestima… teško je proći bolje.