Malo je romana koji su ostavili tako snažan dojam na svjetsku književnost kao što je “Oliver Twist”. Charles Dickens stvorio je priču koja i danas intrigira čitatelje svih generacija, nudeći pogled u teškoće i nepravde viktorijanskog Londona.
Roman “Oliver Twist” prati život siročeta Olivera koji prolazi kroz brojne izazove i nepravde, odrastajući u sirotištu, bježeći od zlostavljanja i susrećući se s raznim likovima, sve dok ne pronađe sigurnost i pripadnost.
Svaka stranica ovog romana podsjeća koliko su upornost i dobrota važni, čak i kad se čini da svijet nema milosti. Tko je zapravo Oliver i kako se njegov put razvija?
Uvod u lektiru i autora
Ajmo odmah u sridu—priča o Oliveru Twistu ne stari i ne izlazi iz mode, baš poput starih bakinih recepata za kruh. A kad netko kaže “Charles Dickens”, teško je ne pomisliti na škripu londonskih ulica i miris vlažne magle. Odmah osjetiš engleski viktorijanski kaos, zar ne?
Autor
Charles Dickens nije bio samo još jedan pisac iz stare škole—taj čovjek je mogao rasturiti svaku književnu večer. Zamislite klinca iz siromašne obitelji koji je doslovno osjetio glad na vlastitoj koži… Pa kad se dočepao pera, nije zaboravio taj osjećaj. Dickens je gutao stvarnost, prerađivao je u ogoljene likove i precizne opise, često s dozom satire—ili britanske ironije na kvadrat.
Što je zanimljivo, u mlađim danima radio je u tvornici kojoj bi i Oliver rekao “ne hvala”. Pisanje je, valjda, bio njegov izlaz iz mračnih magacina i praznih tanjura. To ga je, ruku na srce, učinilo fenomenalno oštrim promatračem društva. Čitatelji već više od 180 godina gutaju stranice njegovih romana—“Božićna priča”, “Velika očekivanja”, “David Copperfield”—ali Oliver Twist i dalje ima posebno mjesto. Usput, u Britaniji je Dickens lice na papirnatim vrećicama za fish & chips (ozbiljno, Google it!).
Danas njegovi likovi žive u svemu, od crtića do Netflixovih dramskih serija—ali je li itko ikad bježao iz sirotišta na tako filmofilski način kao mali Oliver?
Žanr i književna vrsta
Kad uzmeš knjigu “Oliver Twist”, ne držiš u ruci samo običan roman—držiš sirovi društveni komentar, začinjen triler elementima, i povrh svega, pravu školu empatije. Roman prati onaj stari, dobri realistični modus: ništa sugarcoated, ništa sakriveno iza finih zavjesa. Dickens se ne libi pokazati prljave ulice Londona, beskrupulozne odrasle (pozdrav, Fagin!) i glavnog junaka koji bi mogao biti susjed sa stubišta.
Roman je klasični predstavnik društveno-angažirane proze. Dok neki kažu “to ti je roman odrastanja”, drugi naglašavaju elemente kriminalistike, pa i melodrame. Sve je tu: sirotište kao podloga za borbu malog čovjeka, likovi što iskaču iz svakodnevice, društvo koje škripi kao vrata starih londonskih stanova.
Nije to priča koju čitaš zbog bajkovitih prizora. Čitaš ju jer osjetiš onaj grč, tu i tamo i suzu u oku, a kad Oliver prvi put izusti ono legendarno “Please, sir, I want some more”—imaš osjećaj da pričaš s nekim tko nikad nije zaboravio što znači biti gladan ili nemoćan. To je, reći će ti svaki nastavnik književnosti, ono što pravi roman čini vječnim… Ili, barem, vrijednim ponovnog čitanja dok pereš tanjure u kuhinji, kao Dickens nekad.
Kratki sadržaj
Okej, sad kad smo upoznali Olivera kao jadno siroče iz tamnog, vlažnog Londona, vrijeme je za brzi filmski trailer kroz njegov život—samo bez blještavih efekata. Riječ je o dječaku koji je rođen bez igdje ikoga i, kako to biva, problemi su ga našli brže nego sendvič salamu u pekari.
Uvod
Izmislite dijete koje odmah po rođenju ostane bez mame, a o tati svi šute k’o zaliveni—tako počinje Oliverova trakavica. Prvi kadrovi: sirotište, hladnoća, malo hrane, a još manje nježnosti. Nadzornici u sirotištu, gori od bake kad joj sakrijete novine, Oliveru stavljaju posao ispred djetinjstva. Čim je dovoljno porastao da nosi kanticu vode, evo ga već u domskoj radionici, gdje bizarno mora moliti za još žlice kaše (“Molim, još malo!”)—taj je prizor legendaran, priznajemo.
A znate onaj osjećaj kada vas pogleda razrednica kad donosite lošu ispriku? E tako su Olivera gledali nakon što je tražio još hrane. Nagrada: izgon iz doma i put pod noge do pogrebnika. Nitko nije pitao dijete što hoće, naravno.
Zaplet
Sad žarulja iznad glave: što kad dječak pobjegne od pogrebnika? Pa valjda neka avantura, ali taj London ne oprašta. Usred te magle—i to doslovno—Oliver nalijeće na bandu klinaca koji kradu đepove i nose šešire k’o da je maskenbal.
Fagin, vođa te vesele skupine (i vlasnik mačaka, makar ne znamo točno), uvlači Olivera u svoju jazbinu. Slikajte scenu: sardine u limenci, mračna soba, nestašni dječaci i sumnjivi odrasli koji bi prodali i vlastiti kaput za tuđi novčanik. Oliver, i dalje mekan kao pjenasti kolač, nespretno upada u nevolje. Prva prava krađa? Nije baš briljirao—uhvate ga dok je drugi klinjo brzo utekao.
A kad mislite da gore ne može, pojavi se Bill Sikes, najstrašniji lik na ulicama. Zvuči kao sused koji uvijek ljutito baca kante, ali tu nema zezanja—prava opasnost. Nancy, fem fatal s toplijim srcem, pokušava pomoći Oliveru, ali nema previše sreće.
Rasplet
Ako ste pomislili da će netko napokon pomoći malom Oliveru, evo tračka svjetla: gospođa Brownlow, simpatična dobročiniteljica, daje mu privremeni dom. No, problemi vole Olivera više nego Instagram selfi: Fagin i Bill ne puštaju svoje igračke, pa ga kidnapiraju natrag.
A Nancy? Sada se sve mijenja — znate onaj osjećaj kad iznenada povjerujete autsajderu? Ona se usudi izdati bandu i kontaktira Browlowa kako bi spasili Olivera. Naravno, to vodi do još veće drame jer Bill Sikes osjeti izdaju i stvari pođu totalno po zlu—u Dickensku maniru.
Niz spletki, krivih optužbi i skrivenih identiteta izlaze na vidjelo. Džepovi su već odavno prazni, ali Oliver konačno polako shvaća tko je—ne samo po papirima, nego i srcem.
Kraj
Svaka priča, pa čak i kad je mračna poput podruma bez svjetla, treba završetak: Fagin završava gdje mu i mjesto (zatvor), Bill Sikes – e, nećemo spojlati, ali nema happy end. Oliver, s druge strane, napokon upoznaje pravu obitelj—onu koja ga prihvaća, bez obzira na prošlost iz sirotišta i bande.
Atmosfera na kraju? Iskreno, lakše se diše, k’o kad otvorite prozor nakon kuhanja brokule. Oliver ostaje s gospođom Brownlow i njezinim rođacima, a s one strane zakona više nitko ne prijeti. Prijatelji iz domskih dana, naravno, tu i tamo šalju pismo… ali više nema straha.
Evo ga, cijeli Oliver Twist na tanjuru—školski, ali i s mrvom duše. Jer tko nije barem jednom poželio još jednu žlicu kaše, makar metaforički?
Mjesto i vrijeme radnje
Kad bi netko pitao – “Gdje se sve te nevolje Olivera Twista odvijaju?” – odgovor bi bio jednostavan: u prašnjavim ulicama i sjenovitim kutcima viktorijanskog Londona. Zaboravite na tipične razglednice s Big Benom; ovdje nema ni čaja u porculanu ni profinjenih salona. London iz romana Charlesa Dickensa djeluje gotovo poput zasebnog lika – mračan, prepun magle, sa zvucima kočija koje paraju tišinu i s mirisom kiše koja natapa zaboravljene kaldrme. Kad se Oliver gubi kroz uske prolaze i sumorne četvrti, čitač može gotovo osjetiti vlagu na koži – i možda uhu svako malo zvuk žubora Temze.
A kad govorimo o vremenu radnje, vraćamo se u prvu polovicu 19. stoljeća. Nekima poznato kao razdoblje kad je parna lokomotiva tek bila čudo, a gradske zgrade tek su izranjale iz magle industrijske revolucije. Da, baš tada – između 1830-ih i 1840-ih, Engleska je kipjela promjenama. Ovdje ni sat nije uvijek bio saveznik; vrijeme kao da teče drukčije kad dijete luta gradom s tolikim tajnama i prijetnjama.
Ako mene pitate, najživopisnije scene dolaze iz Faginove brloške uličice gdje nema ni traga suncu, samo škripavi podovi, stare škrinje i beskrajni miris ustajalog kruha. Zvuči kao nešto što biste željeli preskočiti na turističkoj karti, zar ne? Ipak, Dickensov London upija svakoga tko u njega kroči – bilo Olivera s njegovom naivnošću, bilo čitatelja koji ga prati sa sigurne udaljenosti fotelje.
Mala zanimljivost iz ovog perioda – tadašnji London bio je dom za više od 2 milijuna ljudi, što ga je činilo iznimno gustim i napučenim, a djeca bez roditelja često su bila prepuštena milosti ulica ili hladnim zidovima sirotišta. Originalni roman objavljen je 1837. i već tada je društvo prepoznalo ulice, sirotišta i noćna zijališta kao pravu pozornicu za Dickensove junake i zlikovce.
Zato kad krenete tražiti Olivera među pločnicima Londona, pripremite se na ljepljivu maglu, nenadane pljuskove i ljude koji žure bez da podignu pogled. Vrijeme je ovdje uvijek sumorno, a mjesto uvijek dvostruko veće nego što ste očekivali.
Tema i ideja djela
Neki kažu da Dickens nije samo pisao o ulicama Londona—on ih je proživio na papiru. Svatko tko je ikad osjetio propuh praznog džepa ili napetost kad zima stegne zgradu bez centralnog grijanja, odmah će razumjeti zašto “Oliver Twist” pritišće na prvu loptu.
Tema? Zvuči jednostavno: borba malog čovjeka protiv svijeta u kojem su pravila vezana za novac, podrijetlo i one mutne koridore vlasti. Ideja? Dobrota i poštenje nisu luksuz — oni su nada u svijetu u kojem se mnogi zadovolje mrvicama. Dickens uporno slika društvo s rupama: bogati sjede za prepunim stolovima, a djeca poput Olivera doslovno preklinju za još koju porciju kaše. Zamislite da tražite još jedan tanjur juhe i zbog toga završite na ulici? Da, Oliver je tu lekciju naučio vrlo rano.
I sad, nije sve crno-bijelo—likovi poput Nancy ili Fagina pokazuju da ni najružniji dijelovi društva nisu sasvim bez sjaja ili nade. Dickens koristi njihove moralne kontraste kako bi pokazao što sve netko može učiniti zbog praznog želuca… ili grižnje savjesti. Neki čitatelji tvrde da su prvi put razmislili o socijalnoj pravdi upravo čitajući dijaloge iz “Olivera Twista”. Jesu li lajali na pogrešno drvo? Teško. Knjiga ostaje aktualna, ma koliko su se Prometne table u Londonu promijenile otkad se Oliver motao ulicama.
Tema siromaštva, izrabljivanja i iskrene potrebe za pripadnošću, još uvijek stoji, tvrdoglava kao i Dickensova rečenica. On ne nudi jednostavna rješenja. Jedino obećanje? Svijet se može popraviti—ali netko mora prvi izgovoriti ‘dosta’.
U svakom poglavlju krije se pitanje: Tko je spreman pomoći Oliveru? I… tko će njegov izbor života obilježiti zauvijek? Jer, nije dovoljno preživjeti – važno je pronaći i mjesto gdje pripadaš.
Analiza likova
Zaboravite klasične štreberske analize iz lektire—likovi u “Oliveru Twistu” žive, dišu i bacaju vas iz cipela u mutnim ulicama Londona. Svaki od njih ima neku svoju tajnu, slabost ili pak tužnu sjenu iz prošlosti. Nema bijelih vitezova ni stopostotnih zlikovaca — Charles Dickens ovdje igra na tankoj žici između dobrote i pokvarenosti.
Glavni likovi
Ako je netko ikada pomislio da su književni klinci mekani, Oliver Twist bi vas razuvjerio u prvih par poglavlja. Taj dječak… ima devet života kao mačka i strpljenje kakvo možete naći samo kod djece koja nikoga nemaju. Ostao je bez roditelja prije nego što je naučio reći svoje ime, prošao toliko bijednih obroka i ružnih pogleda da bi prosječan čitatelj već digao ruke. Ipak, Oliverova tvrdoglavost izgleda kao nekakva mala magija koja tjera druge da mu žele pomoći, čak i kad je jasno da im to može zagorčati život (pozdrav, Nancy).
S druge strane — Fagin. Taj tip nije samo vođa bande već i hodajuća lekcija o tome što se dogodi kad vas pohlepa i očaj pojedu iznutra. Gledano iz daljine, možda biste pomislili da je obični starčić sa smješnom perikom. Ali, čim zakoračite u njegov svijet kradljivaca, shvatite da je Fagin poput pauka: napet, oprezan, uvijek u sjeni. Služi kao podsjetnik da nije svako djetinjstvo nevino ni svaki starac bezopasan.
Bill Sikes je Dickensova definicija čistog straha – kad on dođe, ni pas mu se ne raduje, ako znate na što mislim. Čovjek drži grad pod strepnjom, a dojam je da bi prodao i rođenu majku za par šilinga. Svaka scena s Billom stresna je kao prometna guzva u pet popodne.
Ne zaboravimo gospođu Brownlow, jedinu odraslu osobu kojoj biste bez zadrške dali ključ svog stana (i vjerojatno izostanak u školi). Ona u Oliverov život unosi mir koji mu kronično nedostaje i budi nadu da ipak postoji nešto bolje od sumornog sirotišta.
Sporedni likovi
Ma nema šanse da netko ne spomene Artful Dodgera kad priča o “Oliveru Twistu”. Taj klinac je faca u ulici, pravi majstor za izvući se iz svega. Kod Dokdžera sve pršti od britanskog štosa i nestašluka — praktički influencer na vlažnim londonskim ulicama devetnaestog stoljeća. Na trenutke čak poželite navijati za njega, iako znate da radi sve pogrešno.
Nancy je možda i najtragikomičniji lik romana. Pojavljuje se kad je najpotrebnija, daje sve od sebe i kad joj nagrade nema ni na horizontu. Njen odnos s Billom Sikesom ponekad podsjeća na najgore sapunice, ali svaka njena scena ima više duše nego pola tadašnjeg književnog Londona. Rijetko tko toliko riskira samo zato što mu je stalo do jednog izgubljenog dječaka.
Gospodin Bumble — e, to je tek lik! Najveći šef među malim šefovima. Ako je netko smislio izreku „mali ljudi, velika vlast“, gledao je upravo njega. Samozadovoljan i uvjeren da drži sudbinu djece u rukama, gostionicu zamijenio karijerom u sirotištu. Al’ život ima svoje čari, pa i njega čeka iznenađenje kad mu sudbina podmetne nogu.
I tu dolazimo do Rose Maylie — anđeoska zaštitnica s izraženim smislom za pravednost. Ne viče, ne dram, ali njena tišina zna biti glasnija od bilo čijeg vikanja. Prava dama u svakom pogledu — diskretna, uporna, neslomljiva.
Odnosi između likova
Odmah na startu, odnosi među likovima prpošni su kao reakcije na loše vijesti s biroa za zapošljavanje. Oliver, kao rijedak primjer optimizma u Dickensovu mračnom svijetu, gotovo samoinicijativno privlači i zaštitu i zlobu. Njegova povezanost s Nancy jedno je od onih poznanstava koja biste opisali kao “pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme, ali pravi osjećaji”. Nancy ga vidi kao iskupljenje, tračak dobrote koji joj fali u životu, i zbog njega riskira sve.
S Faginom je priča sasvim druga — njihov odnos mijenja nijanse ovisno o tome koristi li Oliver bandi ili joj smeta. U trenucima očaja, Fagin postaje “mentor”, ali više prema uzoru na pokvarene reality show trenere nego na prave prijatelje. I dok Dodger prema Oliveru osjeća mrvicu prijateljstva (koliko god lopov bio), sve je to zapravo povezano uz sitnu dječju solidarnost i glad za preživljavanjem.
Bill i Nancy? Tu vas možda prođe neka jeza; vezani su i ljubavlju i strahom — kao dvije oluje u istom gradu. Nancy u Oliveru vidi vlastito izgubljeno djetinjstvo, Bill u svemu vidi prijetnju ili “ulov”, ovisno o danu. Vrhunac tog čudnog trokuta je njihova svađa gdje Nancy riskira šakom i kapom, znajući da ju Bill neće štedjeti ako osjeti prijetnju.
Postoji i taj nježni, gotovo roditeljski odnos između gospodina Brownlowa i Olivera. Ako ste ikad maštali o tome da vas netko spasi iz loše situacije, Brownlow je taj koji ispunjava tu želju — zapravo, cijeli roman vrti se upravo oko (ne)sigurnosti tih odnosa, gdje povjerenje raste kao biljka na kamenu.
Na margini, sirotište i društvo oko njega postoje kao nevidljiva ruka koja stalno guši i podmeće klipove. Pa, ako ste se ikad zapitali zašto likovi nemaju izbora, dovoljno je baciti pogled na njihove međusobne veze i kapitulirati pod Dickensovom pesimističnom linijom — ali, uvijek, s tračkom nade.
Stil i jezik djela
Nije li fascinantno kako Dickens uspije provući toliko emocija i slika kroz, na prvu, jednostavne rečenice? Njegov stil piše se na granici priče za odrasle i gotovo bajke, no – tko god pročita nekoliko poglavlja, odmah skuži: tu nema lakih bajkovitih izlaza. Osjeća se njegova neiscrpna energija u opisima – dugački, razvučeni pasusi o londonskim ulicama kao da lebde između blata, magle i smijeha prosjaka. U Oliverovim dijalozima često se pojavljuju fraze i izrazi tog doba. Fora za jezikoslovce (i sve koji vole vintage štih): likovi pričaju baš kako bi prije 200 godina pričali klinci iz sirotišta ili stari lisci iz mračnih zakutaka Londona.
Primijetio je možda tko, ili će doživjeti kada otvori knjigu, da je Dickens često koristio ironiju, ali bez one suhe, distancirane varijante britanskog humora. On izabire ‘zabosti’ u bolne točke – dok čitatelj osjeća tjeskobu, odmah dođe i osvježenje u vidu sarkastičnih komentara na račun pohlepnih direktora sirotišta ili prefrigane bande Fagina. U sceni kad Oliver traži ‘još’ hrane, Dickenosva ironija djeluje kao bodljikava žlica – čitanje boli, ali tjera na razmišljanje.
Nijanse jezika veliki su štos ovog romana – zamijenite svoj smartfon s Dickensovim perom, pa pokušajte zamisliti svijet bez brze zabave. Opisi su toliko gusti da se osjeti miris loženih peći i sline u ustima svakog gladnog dječaka. S druge strane, jednostavne rečenice, posebno dok Oliver proživljava teže trenutke, daju ritam i privid lakoće. On baca ritmove kao DJ u podzemnom klubu, ali umjesto bitova daje melodiju boli i nade.
Na kraju, ovo nije samo knjiga za puste analize jezika. Tko čita – čuje glas Dickensa, ponekad ga i ‘preškripi’ među redovima dok lamentira o društvu, društvenim nejednakostima, ili jednostavno pusti srce da piše za svu izgubljenu djecu Londona. Bez puno filozofije – sve teče iskreno, pa i kad Dickens pretjera s opisima, on to radi s razlogom. Ne da vam mira, ovaj roman. Kao stari londonski sat koji nikad ne prestaje kucati…
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Prva asocijacija? Ono kad čitatelj shvati da mali Oliver nije samo dobar dečko, nego totalno tvrd orah među svim tim sumnjivim likovima. Nije li nevjerojatno kako Dickens izvuče iz čitatelja gotovo pa refleksnu potrebu da navija za njega, čak i kad se sve oko njega raspada? Svaka stranica tjera na sljedeću — nije neobično da netko preskoči večeru jer „još samo jedno poglavlje“.
A sad, iskreno — ima li većeg šoka od ulaska u svijet viktorijanskog Londona? Mirisi, boje, prljavština… Toliko je živopisno da se doslovno može osjetiti pritisak magle ili kruljenje želuca usred sirotišta. Svakodnevni prizori postaju nezaboravni trenuci, posebno kad Oliver prvi put kaže ono: „Molim Vas, još.“ Legenda.
Kod likova se najbolje vidi Dickensova fora — svaki je nacrtan kao da je „na prvu ruku“, ali duže čitanje otkrije toliko slojeva. Fagin smišljen kao tipičan filmski negativac, ali u jednom trenu — uhvati se sebe da osjećaš mrvicu sažaljenja. Nancy? Ljudi odrasli na sapunicama vjerojatno su navikli na preokrete, ali ova dinamika, ta mješavina topline i tragedije, baš grabi za srce. Tko nije poželio bar jednom upozoriti Nancy što joj se sprema?
Neki dijelovi romana ostave okus gorkog u ustima. Djeca iz sirotišta, odrasli koji okreću glavu, grad pun sjena… Teško je ne osjetiti bijes ili nemoć, ali u svijetu gdje je i najmanja dobra gesta čudo—Oliverov talenat za pronalaženje nade čak i kad mu zlo štrika planove postaje, što bi rekli klinci, „golemi win“.
Osim moralne lekcije, uvijek tu iskoči i pitanje: zašto baš Oliver? I koliko često netko u stvarnom životu bira dobrotu iz inata? Dickens ponekad malo „nabije“ patetiku, ali kad zatvoriš knjigu, ostane zahvalnost — što je svima dao mjesto, čak i likovima koji zaslužuju puno manje empatije nego što im je dao. Šteta što mnogi roman upoznaju samo u skraćenom izdanju; kad padneš skroz unutra, sve je jasno.