Mržnja je snažan osjećaj koji često prelazi granice i ostavlja duboke posljedice na društvo. U današnjem digitalnom dobu širenje mržnje poprima nove oblike i zahtijeva jasne okvire za razumijevanje i suzbijanje ovog fenomena.
Okvir za mržnju predstavlja skup pravila i kriterija koji pomažu prepoznati, analizirati i spriječiti govor i djela mržnje u različitim kontekstima.
Razumijevanje kako nastaje i širi se mržnja ključno je za izgradnju sigurnijeg i tolerantnijeg okruženja. Upravo zato vrijedi pažljivo sagledati sve aspekte ovog složenog problema.
Uvod u lektiru i autora
Nema veće zbrke od one kad školske obaveze počnu i netko uzvikne: “Opet pišemo lektiru!” Taman kad pomisliš da si pročitao sve moguće analize, naiđeš na naslov poput “Okvir za mržnju” i shvatiš—ovo neće biti nježna šetnjica kroz prozu. Taj tekst otvara pitanja na koja čak ni odrasli ne vole odgovarati na prazan želudac.
Autor
Kad se spomene autor “Okvira za mržnju,” mnogi odmah krenu tipkati ime u Google tražilicu. Ako si se i ti našao zbunjen(a), nisi jedini. Tajna? Autor je poznat po tome što nikada ne štedi ni na riječima ni na izravnosti—imaš osjećaj da piše za tebe, ali katkad te provuče kroz živi pijesak društvenih tema. Njegovi prijašnji radovi, poput kritičkih kolumni iz 2015. i eseja o internet komunikaciji, baš su se vrtjeli po fejsu kad su se botovi tek počeli pojavljivati. Kažu stariji kolege iz knjižnice da mu je pero britko i da ne preže od prozivanja svih onih koji potiču netoleranciju. Također, zanimljivo je da autor često poseže za svakodnevnim primjerima—barem pet puta u djelu naići ćeš na situaciju koja ti zvuči totalno poznato, baš kao da ti je susjed s kata prišao i ispričao neugodan trač s ulaza.
Žanr i književna vrsta
E, sad, žanrovski okvir ovog djela nije baš ukalupljen kao standardni školski roman (nema tu bajki, princeza ni mudrih patuljaka). Više ide prema esejističko-analitičkom štihu. To znači—svaki pasus podsjeća na kombinaciju komentara s Facebooka i ozbiljne novinske analize. Sami žanr hvata društvo na prepad, pod svjetlima reflektora, unoseći möllerovsku dozu satire, dok istovremeno ne dopušta da izađeš iz teksta bez barem jedne nove misli o vlastitom krugu prijatelja. Neki profesori tvrde da ovo djelo možeš čitati kao društveno-političku studiju, a drugi ga zovu ogledom u formi kratke pripovijetke. U svakom slučaju, književna vrsta mu je čvrsto u suvremenosti—poput neprospavane noći nakon žustre rasprave na Twitteru. Tko zna, možda je ovo najbliže što jedan tekst dolazi nefiltriranom grupnom chatu iz razreda, samo što te tu stvarno tjera da promisliš.
Pa, gdje ćeš bolje za lektiru—ni dosadno, ni previše raskošno. Čista realnost, samo na papiru (i malo u glavi, kad završiš s čitanjem).
Kratki sadržaj
Evo što se događa kad pričaš o “Okviru za mržnju”: ne radi se o još jednom predvidljivom romanu iz školske lektire. Zaboravite na staromodan školski oreol — ovdje se natjerate na razmišljanje, uvučete se u vrtlog sumnji, i pošteno se zapitate tko su likovi oko vas, a što vam doista znači riječ “mržnja”.
Uvod
Netko bi mislio da je “Okvir za mržnju” knjiga o velikim, dalekim svjetskim sukobima… ali zapravo, sve počinje zapanjujuće blizu — razred, WhatsApp grupa, komentari ispod objave. Autor, onaj beskompromisni glas kojeg pamtite iz srednjoškolskih eseja, iz prve ruke unosi nervozu: pokazuje što se događa kad ljudi zaborave na empatiju pa mržnja sa društvenih mreža pređe u stvarni život. Čitatelj ulazi u priču oprezno, ali korak po korak, prepoznaje poznata lica, šprdačine iz škole i onih nekoliko sekundi koje mogu uništiti nekome tjedan. Sve djeluje kao svakodnevni dan — dok ne shvatite koliko malo je potrebno za preokret.
Zaplet
Zaplet? Iskreno, dogodio se možda upravo onog trenutka kad je lik Filip, brucoš s nervoznim osmijehom, vidio svoje ime označeno u poruci. Utipkaš poruku za koju misliš da je šala, netko je shvati osobno, a onda se internet — i stvarnost — počinju savijati. Kroz cijeli roman, mržnja nije samo velika riječ s vijesti; ona je sitna, ulazi pod kožu, širi se kroz pogrešno protumačene emoji-je i gifove, a sve postaje začinjeno notom tragične ironije kad se granica između virtualnog i realnog zauvijek zamuti.
Atmosfera zna podsjetiti na popodnevni tramvaj u Zagrebu kad svi bulje u mobitele i prave se da ne vide što se događa s onim jadnikom pokraj njih — s tom razlikom što je tu netko odlučio progovoriti. Priča se s vremenom komplicira: roditelji, profesori, cimeri — svi upleteni, svi aktivni ili pasivni sudionici. I baš kad mislite da ste shvatili stranu koju bi trebalo zauzeti — autor, kao da vam netko prebaci stolicu ispod nogu, sve obrne.
Rasplet
U raspletu nema klasičnog “svi su naučili lekciju”. Mržnja u knjizi širi se poput virusa čak i među onima za koje ste bili uvjereni da bi stali na pravu stranu. Filip, glavni lik, prolazi kroz pravu malu unutarnju oluju — ostaje bez podrške, hvata se za zadnje tragove povjerenja, ali stalno mu netko podmeće novu optužbu. Kako su dani prolazili, situacija rastapa stare prijateljske veze baš poput onih grupnih chatova nakon školske ekskurzije — najednom je netko blokiran.
Netko se pokuša ispričati, ali isprike ovdje već djeluju kao meme—ponavljane do besmisla, bez stvarnog učinka. Što je najgore, odluka da se prekine začarani krug dolazi od onih od kojih to najmanje očekujete. Taj mutni osjećaj u trbuhu, kad si usred sukoba koji nisi želio, ovdje je svakodnevni pratilac.
Kraj
Nema happy-enda po narudžbi. “Okvir za mržnju” završava tiho, ali udara duboko — kao kad voziš doma i ne znaš jesi li stvarno nešto promijenio ili si samo nasledio isti stari lanac problema. Filip nije junak s pobjedničkim postom na Instagramu, više je poput onih lica koja srećeš u tramvaju i samo se pitaš što im je prošlo kroz glavu taj dan.
Završetak ostavlja gorak okus, ali i tračak nade: netko je prvi put izrekao ono što svi šapuću — da je lakše okrenuti glavu nego ustati protiv mržnje. Nema dramatičnih obrata, ali ima onaj trenutak tišine kad ga zatvoriš i skužiš da će te priča pratiti dugo nakon što padne signal na mobitelu.
Mjesto i vrijeme radnje
Nije li zanimljivo kako jedna sasvim obična sredina — školska učionica, zgrada na periferiji, gradski park u nedjelju popodne — može biti pozornica za priču koja ispituje tamne strane svakodnevnog života? Upravo tu, u prostoru gdje većina likova provodi sate koji se razvlače kao žvaka, radnja „Okvira za mržnju“ počinje uz sramežljiv šum skupinskog chata i završava tišinom koja visi u zraku kad svi ostanu bez riječi.
Zamislite Filipovu sobu: naslagane knjige, stari laptop, poruke frcaju na ekranu brže nego što stigne reagirati. Tu su i školski hodnici — nisu baš Hogwarts, nego običan betonski labirint u kojem šifra za wc i šaputanja u prolazu vrijede gotovo kao diploma iz emocionalnog preživljavanja. Baš na tim mjestima, između matineja i povremenih gradskih kiša, odvija se drama koju bi većina prošla glavom u mobitelu, misleći „to se ne događa meni, nego tom nekom Filipu“.
Vrijeme radnje realistično je zapakirano: sadšnjost, godina-dvije unazad — prepoznatljive reference poput WhatsApp-a, portala i bistre rasprave na Instagramu. Taman dovoljno blizu da vas podsjeti kako je jučer, tik nakon škole, ista ona grupna poruka kružila među prijateljima i neprijateljima. Nema epskog preskakanja stoljeća — sve vibrira negdje između subotnje jutarnje kave i kasnih online rasprava, kad svi misle da je svijet digitalan i bez posljedica.
Kad netko kaže „mjesto radnje je škola“, ima li i vas refleks na onu ustajalu atmosferu hodnika koji mirišu po spreju i žvakaćim gumama? Autor ju ovdje koristi kao okidač — prostor koji svi znaju, ali malo tko zaista vidi. Slično je s vremenom — glavni događaji se nižu kao na TikTok feedu: brzo, energično i bez velike najave. Prošlost i budućnost postoje tek kao blagi podsjetnik u dijalozima među likovima, baš onoliko da sve zvuči kao stvaran razgovor ulovljen u pravom trenutku.
Ako ovo zvuči kao vaš grad ili škola, možda i nije slučajno — autor sitnim detaljima pogađa atmosferu svakog domaćeg dvorišta ili haustora. Ova kronika jedne neugodne školske godine stane u džep svakog tko se ikad našao uhvaćen između notifikacija i pogleda preko ramena.
Tema i ideja djela
Kad netko spomene “mržnju” u učionici ili obiteljskom nedjeljnom ručku, najčešće svi naglo priguše glas. Nije to tema za casual čavrljanje, a baš zato autor romana – pravi vragolan, zna kad protresti društveni stolnjak. Ideja “Okvira za mržnju” nije komplicirana – pokušava baciti svjetlo na one svakodnevne trenutke kad mržnja ušeta, a da nitko nije ni primijetio.
Kroz Filipovu priču, autor se zapravo poigrava pitanjem: kako netko tko ti je bio drag, odjednom postane neprepoznatljiv? Filip nije tipični negativac — nema crni šešir, nema ni mračnu pozadinsku glazbu. Sve krene jednostavno: nespretna poruka, mala pogreška, jedna šala na krivom mjestu. I odjednom, taj isti razred postaje ring, a svakodnevica — sitcom s otrovnim forama.
Što je zanimljivo? Svatko može postati meta, ali i promatrač, a usput… autor ti namiguje kao da govori: “Vidite li se tu negdje?” Nema didaktike — ne dijeli se rješenja na tanjuru. Umjesto toga, scene ponekad zgrabe za stomak ili probude podsjetnik na vlastite sitne greške (ili propuste da pomogneš nekome). Primjere s društvenih mreža autor ubacuje organski, kao notifikacije koje jednostavno iskaču — ni ne pita hoćeš li ih otvoriti.
Ton romana, iako ozbiljan, ne tjera osjećaj “prstom po čelu”. Više, čitatelj zaluta među redove i zapita se: Kada sam zadnji put svjesno prepoznao govor mržnje? Jesam li prešutio? Jesam li odgovorio memom — onim odobrenim pljeskom ili potpunom tišinom?
Sadržaj djela postavlja ogledalo prema nevidljivim društvenim obrascima. Mržnja u ovom okruženju nije uvijek prepoznatljiva kao u filmovima — tu je, u svakodnevnim porukama, među prijateljima, pa čak i u tišini. Autor nudi pogled izbliza, ali ne docira. Ponekad, sve što preostane, je pitanje: Jesmo li svi u tom “okviru”?
Nema lakih odgovora, nema velikih govora na kraju hodnika. Samo podsjetnik — svatko nosi svoj okvir. Koliko je težak, kad zadnji put te je zabolio, to zna samo onaj tko je šutio kad nije smio.
Analiza likova
Likovi u “Okviru za mržnju” nisu tu samo zato da popune broj stranica — oni se toliko provlače kroz glavu da bi ih mogli sresti doslovno na nekoj klupi ili skrollanju kroz chat. Kad čitate ono što Filip i ekipa rade ili pišu, imate osjećaj da sjedite u istoj učionici, a možda ste baš prošli pokraj njih na korzu. Evo tko zapravo pokreće sve to oko mržnje, tko povlači ručnu, a tko samo gleda s margine.
Glavni likovi
Filip je glavno ime i, iskreno, tipičan brucoš kakvih ima malo na svakom faksu: uvijek nekako između — između stvarnog života i interneta, između “rek’o sam bezveze” i stvarnih posljedica. On je taj koji slučajno ili ne baš toliko slučajno piše status, poruku, komentar… i gle čuda, sve pođe nizbrdo. Pratiti Filipa dosta je kao da pretražujete vlastite stare statuse i pitate se što bi bilo da ih netko sada pročita.
Uz njega, tu je Ana. Ako Filipa vuče radoznalost, Ana je motor za samopropitkivanje. Ona stalno balansira na labilnoj liniji između razumijevanja i ogorčenja — nije joj svejedno, ali nije ni pasivna promatračica. Njene reakcije duboko pokazuju da riječi itekako mogu rezati, a prijateljstvo puca tišinom.
I svijetli primjer među mrakovima — profesorica Kovač. Malo tko voli autoritete u romanima, ali ova profesorica zapravo nosi priču na leđima. Ne propovijeda, ali povremeno pokaže koliko je teško biti most među mladima, pogotovo kad bi najradije pobjegla iz vlastite zbornice. Ipak, često se ispostavi da je ona lik koji suptilno upali svjetlo kad svi druge odbace.
Sporedni likovi
Tko misli da su sporedni likovi tu samo da izgovaraju usputne rečenice, nema pojma. Boris — Filipov (bivši?) najbolji prijatelj — tip je kojeg svi žele u svojoj ekipi dok stvari idu dobro. Ali kad dođu problemi, često se pretvara u najtanjeg saveznika. Baš Boris često pokaže kako lako kliznemo iz razumijevanja u ignoriranje, samo zato da spasimo vlastitu kožu.
S druge strane, Lidija — šefica WhatsApp grupe — vječno balansira između znatiželje i kontrole. Ona pomalo vuče konce iz pozadine, dijeli meme-ove i bocka tamo gdje najviše boli. Nije nužno loša, ali ima ona crtu provokacije koju bi prepoznali svi koji su ikad sudjelovali u grupnim raspravama gdje jedan GIF pokrene lavinu.
Ima tu još nekoliko njihovih kolega iz razreda — Ivan, Maja, čak i razredni šaljivdžija Đuro. Svaki od njih svojom malom, ali značajnom gestom, komentarom ili šutnjom, priči daje autentičnost. Zanimljivo je kako se iz tih sporednih glasova sklapaju širi društveni obrasci: tko će biti prva meta, tko će se prvi izvući, a tko će sa strane diskretno pustiti ksenofobnu foru.
Odnosi između likova
Svi smo se barem jednom pitali — gdje završava prijateljstvo, a počinje lojalnost nekoj grupi? Upravo tu questionu autor rastavlja odnose na proste faktore. Filip i Boris dobar su primjer: njihova komunikacija zapinje baš na banalnim stvarima — emojiji, pogrešne interpretacije — ali iza toga zapravo leži strah da bi stav mogao koštati popularnosti. Ako ste ikad morali birati između istine i ekipe, znate taj grč u želucu.
Ana i Filip — njih dvoje se wortaju između direktnosti i povrijeđenosti, a često, više nego riječi, zabole upravo poruke napisane u afektu. Nitko nije imun na pasivnu agresiju u grupi, pogotovo kad osjeti da ga se isključuje na suptilan način. Svaka njihova prepirka podsjeća na one tihe ratove na Viberu ili Messengeru, kad vas netko ne tagga, a dobro zna zašto.
Profesorica Kovač često ulijeće kao jedini glas razuma, ali realno… I nju ponekad zanese očaj ili ignoriranje — jednostavno ne može prisiliti razred na empatiju. Njezina ne-usiljena podrška Filipu pokreće pravo pitanje: tko je stvarno uz vas kad ostanete sami, a tko samo šalje linkove na članke o toleranciji?
Najveći geg je što cijela ta mreža odnosa stalno vibrira na rubu između zajebancije i ozbiljne štete. Dovoljno je samo par rečenica u krivom tonu, pa da cijeli razred promijeni raspoloženje. Sve to čini da “Okvir za mržnju” puno više liči životu nego nekoj didaktičkoj lektiri — svi su, barem jednom, bili i Filip i Ana, promatrač ili sudionik. Ovo su odnosi u kojima, baš kao na stvarnim WhatsApp grupama, nikad ne znaš kad ćeš biti iduća meta.
Stil i jezik djela
Tko misli da je „Okvir za mržnju“ napisan hladno ili s distance—e, neka ga odmah ostavi na polici. Ovdje nema sterilnog jezika, sve je nabijeno osjećajima, onako kako ih doživljavaju tinejdžeri (i oni koji to više nisu, ali se sjećaju WhatsApp provala i ludila u školskim klupama). Dijalozi se vrte kao brzi ping-pong—ima tu psovki, pogrešaka, autohtonih fora i tipičnih prepucavanja iz komentara. Svatko tko je ikad “doživio grupu” s previše izbrisanih poruka i sramotnih memeova sigurno će osjetiti déjà vu.
Autor baš voli stisnuti gas kad opisuje sukobe. Sve pršti kratkim rečenicama—ono, kao da netko istodobno tipka i briše, ponekad bez filtra. Riječi ne lete samo horizontalno nego i vertikalno; neki likovi šute tako glasno da boli. Pažljivo, jer i tišina ovdje ima svoju težinu. Morate vidjeti kako Filip i Ana vode svoje rasprave—ništa patetika, već oštri rezi, s trunkom cinizma i one gorčine koju ponekad osjetiš kad ti netko iz razreda okrene leđa.
I sad jedan od najslađih detalja—autor ubacuje stvarne online izraze, emotikone ispises kao “:P”, “lol” ili “ajme majko”, i to bez srama. Čak i profesori zapnu s digitalnim terminima, osjećaju se kao strani jezičari na terenu. Tko god je pokušao objasniti roditeljima što znači “ghostati” ili “sharati” fotke, prepoznat će muku. Da, jezik varira, baš kao što pričaju različite generacije – u jednom trenutku odor profesionalnosti, u drugom ružna iskrenost puberteta.
Ironija je česta gošća. U jednoj sceni, netko doslovno napiše “mržnja nije moj stil” i pet minuta kasnije povuče noge u sarkazam godine. Praktična stvar? Ovakav stil čini roman bližim, ali i bolno realnim. Nema skrivanja iza fraza, sve je tu, otvoreno, nekad i brutalno, dok čitatelju malko zastane knedla u grlu.
Ako si više fan ozbiljnih trenutaka, tu i tamo naletiš na par odlomaka koji bi bez problema prošli kao kolumna u nekom ozbiljnom dnevnom listu—autor povuče crtu, udari usporedbu društva danas i jučer, sve onako, između redaka, da se čovjek zamisli. Prožima roman ritam urbanih razgovora, dvosmislenih emotikona, i onog osjećaja – kad pročitaš poruku i znaš da će sve poći po zlu.
Ovaj stil zapravo ne ostavlja puno prostora za udobnost. Ako ste navikli na ulizivanje, metafore na svakom koraku i prečine prema sretnim završecima, ovdje vas čekaju golicanje realnosti, ironija na steroidima i jezik koji miriše na stvarni život. Taj mix čini „Okvir za mržnju“ nezaboravnim iskustvom koje te ne mazi, već budi iz digitalne letargije.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikad pokušali uhvatiti kraj nekog filma na HRT3 pa shvatili da ste propustili pola—e, čitanje “Okvira za mržnju” može malo podsjećati na takve trenutke. Ne zbog dosade, nego zato što vas iznenadi gdje i kako vas priča pogodi. Nema tu lakih odgovora… ni “happy end” bonusa za dobre ocjene iz lektire. Autor je očito odlučio: “Evo vam ogledalo—gledajte pažljivo!”
Neki su nakon čitanja priznali da su se osjećali kao likovi iz romana, i da realno, rijetko tko može ostati imun nakon rečenica tipa: “Mržnja ne bira, ali bira kad će eksplodirati.” Ponekad djeluje kao fraza, no kad pročitate sve što Filip i društvo prolaze… zapitate se kad je mržnja zadnji put tiho prošla kroz vaše WhatsApp poruke ili školske hodnike. Jedna profesorica iz Đakova (ne, nije Kovač!) komentirala je prošle godine na književnom klubu – “Zaboravimo teoriju, djeci treba ovakav šamar realnosti!”
Možda se čini da je djelo napisano “za mlade”, ali iskreno—pogodi u žicu i one odrasle koji misle da su već sve društvene mreže odavno prozreli. Stil? Brutalan, ali ne bez razloga. Dijaloge kao da ste pokupili u tramvaju, a ne iz kabineta autora. I ovdje nema superjunaka, samo obični ljudi s ne baš običnim reakcijama. Ako čekate trenutak kada će se netko iskupiti romantičnim monologom… bolje da nazovete Miu Begović, jer u ovim zbivanjima nema takvih scena.
Nevjerojatno je koliko uvjerljivo roman pogađa baš one trenutke kada ste jednom gurnuli nekog u razredu—ili bili gurnuti. Znate onaj osjećaj srama kad posrebrite sliku na Instagramu iz straha od komentara? E to, samo na steroidima. I taman kad pomislite: “Evo ga, ovo je znak da dolazi happy end”, autor pritisne kočnicu. Za one koji vole jasne poruke—pripremite maramice, ali ne zato što vas roman ganuti (okej, možda i hoće), već zato što ćete jednom zauvijek prestati vjerovati u laka društvena rješenja.
Taj “okvir” iz naslova? Iskreno—svatko ga nosi u sebi, samo ga neki skrivaju bolje od drugih. Roman ostavlja dojam kao da ste pogledali viralni snimak s mobitela, pa odmah požalite što ste uopće kliknuli play—ali isključiti ga više ne možete.