Zašto jedno od najvažnijih djela antičke tragedije i dalje izaziva toliko zanimanja? “Okovani Prometej” donosi priču o prkosu, žrtvi i neugasivoj želji za slobodom koja nadilazi vrijeme i prostor.
U središtu tragedije “Okovani Prometej” nalazi se titanski junak koji prkosi Zeusu dajući ljudima vatru, zbog čega biva okovan na stijenu. Kroz njegovu patnju otkriva se snaga volje, ali i cijena nesebičnog otpora bogovima.
Ova drama otvara pitanja o granicama moći, hrabrosti i posljedicama izbora, ostavljajući svakog čitatelja da preispita vlastite vrijednosti.
Uvod u lektiru i autora
Tko je bio Ajschyl? Ne, nije izmišljeni lik iz nekog starog stripa—iako bi ga možda vaše bake stavile na istu policu kao mitskog Herkulesa, toliko je epski. Bit Prometejeve drame leži upravo u njegovu oku za tragediju; on je majstor za okove i borbe s bogovima.
Autor
Ajschyl, rođen davno—prije nego što je u vašoj uličici osvanula prva WiFi antena—bio je pravi pionir antičke drame. On je rođen (navodno) 525. godine prije Krista u grčkom gradu Eleuzini. Ako vam zvuči da griješim godinu, slobodno okrivite drevne povjesničare. Govorili su za njega da je “otac tragedije”—znači, kad god na satu lektire opazite bitku, bogove ili duboko životno pitanje sve pršti od njegove inspiracije.
Pisao je oko devedeset drama. Pogodite koliko ih je sačuvano? Sedam! Da, samo sedam preživjelih zvijezda, kao kad pokušavate sačuvati bombone nakon škole. Njegovo pero oštrilo je sve od ljudi do bogova—sve je gledao s dozom ozbiljnosti, ali i prkosne mudrosti. “Okovani Prometej” posebno je osebujan; Ajschyl ga je napisao otprilike 460. godine prije Krista, u društvu antičkog Atenskog društva gdje su predstave bile veće od najboljih kino-premijera danas.
Pričalo se kako je osobno sudjelovao u perzijskim ratovima—čisto da znate, nije pisao samo iz fotelje. Možda je baš te noći, promrzlih stopala u logoru, osmislio Prometejeve muke. Kraj života dočekao je na Siciliji, navodno pogođen žiroskopom kornjače (znamo, zvuči nevjerojatno, ali stari pričali štošta). Iza njega ostaje nasljeđe drame, ozbiljnosti, prkosa i apsolutne žilavosti duha.
Žanr i književna vrsta
Ajmo prvo razbiti led—“Okovani Prometej” nije ni bajka ni roman za pod tramvaj, nego čista grčka tragedija. U Ajschylovoj viziji, tragedija nije bila samo priča sa tužnim krajem. Tu se događaju konflikt, moralne nedoumice i pravi filozofski boks mečevi! Nema uzaludnog plakanja u kutu, nego destruktivne odluke, bogovi s viškom ega i glasovi savjesti što odjekuju dvoranama.
Oblik? Dramski. To znači—zaboravite tihe pripovjedače, ovdje likovi izravno šute, urliču, raspravljaju i sprdaju Zeusa kao da je dnevni gost. Djelo je dio trilogije, iako nam je vrijeme sakrilo ostale dijelove pod tepih povijesti.
U tragediji se uvijek plete nož između sudbine i slobodne volje. Prometej, doslovno okovan na stijenama, baca izazove bogovima i povlači čovjeka na svoju stranu. Publika je na rubu sjedala—koliko daleko netko može otići za ono što vjeruje? U antičkoj Grčkoj, tragedija je bila sve osim puke zabave: dramska forma za razbuđivanje savjesti, promišljanje i… priznajmo, dobru dozu napetosti.
Ukratko—ako volite priče u kojima su ulozi visoki, argumenti žestoki, a bogovi nepredvidivi kao kiša u Splitu—“Okovani Prometej” bit će vruća lektira za svakoga tko traži više od obične priče za laku noć.
Kratki sadržaj
Ajmo iskreno — nitko nije na prvu pročitao Okovanog Prometeja i odmah sve shvatio. Da, to je ona drama gdje bogovi i ljudi brkaju lončiće moći i prkosa, a netko tu debelo nastrada (spoiler: Prometej je taj netko). Sad kad smo si olakšali dušu, evo što se zapravo zbiva iza kulisa te antičke bitke živaca.
Uvod
Zamislite da ste na kazališnoj sceni, okovani među planinskim liticama, a bogovi promatraju bez puno suosjećanja. Upravo tu počinje priča o Prometeju — tipu koji se uvalio u ozbiljne probleme jer je, budimo realni, imao previše srca za obične ljude. Davši ljudima vatru (wow, prvi pravi civilizacijski upgrade), probudio je sav Zeusov bijes. Nagrada? Lanceve i solidno samotno brdo. Da, kad se sjetiš što ti je badava vatra, možda se pitaš je li stvarno vrijedilo. Ipak, priča ni izbliza nije tako jednostavna.
Zaplet
Dok Prometej visi među stijenama, nije sam—tu su i nimfe Okeanide (da, zvuči kao ženski band, ali zapravo su grčki mitološki komentatori). Dolazit će i Okean, malo pametovati, malo tješiti, a sve pod prijetnjom Zeusovih munja. Svi pokušavaju nagovoriti glavnog junaka da digne ruke i pokaje se; on, tvrdoglav do kraja, odbija popustiti. Nema popusta kod Prometeja, ni na crni petak.
U sceni preispitivanja, bog Hermes pokreće još više drame, tražeći od Prometeja da odaje Zeusovu sudbinu. On, usprkos svakom iskušenju (pa čak i prijetnji još većih muka), ostaje pri svome i čuva tajnu. I usput dobiva posjete od, pogađate, mitoloških celebrityja — Ija, žena koja luta cijelim svijetom pod prokletstvom i sama zaglibila zbog bogova. Da stvar bude zabavnija, Prometej joj prorokuje lakši završetak njezinih muka, sve dok Zeus ne sjedne na neku drugu stolicu moći (doslovno, ne preneseno).
Rasplet
S vremenom, napetost puže do maksimuma. Ija, umorna i zbunjenja, odlazi dalje, dok Prometejeva muka privlači sve veći interes sa Olimpa. Hermes, već na rubu živaca s Prometejevom tvrdoglavošću, postavlja mu još jedan ultimatum: pokornost ili potpuna propast. Sad, vi koji ste ikad pokušali pregovarati za zadnji komad pizze u društvu znate kako to završi — netko ostaje gladan.
Prometej odbija suradnju. Neće ni miroljubivo ni ratoborno. Tvrdi da Zeusu slijedi pad, i to je jedina moć koju ne prodaje. Nema ni na rate.
Kraj
Stvar kulminira kad Zeus šalje veliki potres (doslovan, ne metaforičan), stijene se odvajaju, a Prometej na kraju tone u tamu, zajedno s nemalom dozom ponosa. Nikakvo pomirenje, nema „happy end“-a, samo nagovještaj promjena u vlasti bogova.
Ajschyl je ostavio publiku bez sigurnih odgovora, i baš tu leži šalabahter svih školskih rasprava — što bi ti? Pokoravanje ili bunt, sigurnost ili istina na svoju štetu? Ako ti ovo zvuči kao svaki ozbiljan razgovor s roditeljima, nisi puno pogriješio.
I dok Prometej i dalje visi kao simbol „ljudskog inata“, drama baš i ne završava — više je kao onaj nastavak serije koji nikad ne doživi snimanje. On je stalni podsjetnik: kad se za nešto izboriš, ponekad ostaneš sam, ali nekad i pišeš povijest.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite ovo: stijene negdje na krajnjem rubu svijeta, tamo gdje bi i vaš GPS samo slegnuo ramenima—eto, tu se smjestio “Okovani Prometej”. Ajschil znao gdje udariti—on nije birao ni atensko tržište ni Vesuv, već pusta kavkaska brda. Skoro možete osjetiti kako vjetar šiba lice dok čitate scene drame; Prometej je, da, doslovno prikovan uz stijenu, i to ne iz hira, već kao kazna nad kaznama. Taj osjećaj izoliranosti—ni blizu ni igdje, a zvukovi? Samo odjek vlastitih misli, povremeno prekidan hukom vjetra i pokojim mitološkim posjetiteljem. Nema žamora ni galame, sve je tiho, napeto i hladno. Kao zimsko jutro prije struje.
Sad, kad govorimo o vremenskoj odrednici—aha, ovo nije klasična “prije pet godina” ili “poslije drugog svjetskog rata” situacija. Radnja se odvija van vremena. Svi detalji, od jezika pa do načina na koji bogovi raspravljaju, daju osjećaj nekakve mitske, zamrznute sadašnjosti. Što to znači? Pa, i kad se Prometeju pridruže Okeanide ili Hermes, kao da je vrijeme stalo. Ni Sunce ne žuri. Svi bi mogli čekati danima—tisućljećima, zapravo—to bi bio taj ugođaj. Tako, kad Ajschil smješta Prometeja baš tu i baš tada, daje nam prizor vječne kazne, likove zaglavljene van vremena, a sve to stisnuto na Kaukaz između mitova i tišine.
Nerijetko se učenici pitaju: “Zašto baš Kaukaz, što ne Olimp ili neka antička metropola?”—i tu je kvaka. Kaukaz nije bilo kakva planina. Ovdje legende vole svoja tmurna mjesta: prema antičkim Grcima, to je prostor izvan poznatoga, prijelaz prema kaosu kojeg su bogovi morali “smiriti”. Dolazak Hermesa ili Okeanida djeluje kao kratka vijest iz civilizacije u sred tog kamenog limba.
Za kraj ovog malog izleta—tipični školski sat ne može prenijeti sav onaj osjećaj jeze i iščekivanja kad shvatiš da se radnja odvija baš na rubu svijeta, izvan svakog sata i kalendara. A Prometej? On je zakovan ne samo za stijenu, nego i za vječnost, tebe i mene, za svako pitanje “Koliko ovo još traje?” koje se pojavi u svakom školskom razredu.
Tema i ideja djela
Okej, priznajmo odmah: teško je ostati ravnodušan kad Prometej uporno drži svoju—kako bi mi rekli—”glavu gore”, i dok svi oko njega ili paničare ili filozofiraju, tip jednostavno ne popušta. Teme? Ima tu materijala za dramske večeri, studentske eseje i kavu s frendovima kojima treba inspiracija za prkos. Na površini, “Okovani Prometej” baca svjetlo na sukob titanske tvrdoglavosti i božanske vlasti. No, kad zaronite dublje, zapravo vas zadirkuje s pitanjem: gdje je granica između hrabrosti i ludosti? Je li žrtva vrijedna ako vam nitko ni ne zahvali?
U ovoj tragediji, Ajschil vrti po žaru prastaru ideju—sloboda i cijena bunta. Prometej kao totalni antijunak, ispred svog vremena, šverca ljudima dar vatre. Složit ćete se, ima nešto moderno u toj opsesiji da ljudski rod “progleda”, makar njega zbog toga stigne pečat i teret vječne kazne. To nije samo žrtva na papiru—tip visi svakog dana, svi ga gledaju i nitko ne zna hoće li izvući živu glavu.
I sad, ono što “Okovani Prometej” čini toliko živim (i među lektirama toliko… voljenim?) je osjećaj nepripadanja—Prometej nije bog bogova, ali nije ni običan smrtnik. Poigravanje s idealima slobode, istine, pa čak i solidarnosti—svaki put kad Okeanide pokušaju nagovoriti Prometeja da popusti, on se zalijepi za svoja načela kao vaša najtvrdoglavija prijateljica za svoj pogled na kavu s mlijekom.
Zanimljivo je kako Ajschil ne daje gotove odgovore. Publika sjedi, zagonetno klima glavom i pita se: što bi ja napravio na mjestu Prometeja? Ima li smisla boriti se za nešto što nitko možda neće prepoznati? Ili, ako ćemo iskreno, je li u redu izabrati tišinu radi vlastitog mira? I nema happy-enda s konfettijima—Djelo ostavlja gorak okus u ustima, ali u vremenima kad se svi nešto povlačimo ili preispitujemo, možda baš ta gorčina tjera na nova pitanja.
A da ne zaboravimo—kad su teme tako ozbiljne, Ajschil usput nudi priliku da likovi pokažu koju dozu humanosti, inata i ranjivosti. Nije sve crno-bijelo, ima tu nijansi sivog, možda čak crvene od vatre ili modre od oblačnih neba nad Kavkazom.
Analiza likova
E sad, nemojte očekivati da je ovo tipična “tko je tko” analiza iz školskih klupa. Ovdje miriši na mit, ludost i šaku inata zbijenu u svaki redak tragedije—ali kroz stvarne, pomalo nesavršen likove. Možda mrvu kaosa, ali to je ono što ovu dramu i čini genijalnom.
Glavni likovi
Ako Prometeja zamislite kao arhetipskog buntovnika, niste daleko od istine—ali nije on baš samo tvrdoglava stijena. Stvoren je impuls koji zapravo ruši stare zakone. Svaka njegova riječ nosi svrab slobode, a svaki inat Zeusu ima drugu cijenu. Možete reći, kad je donio vatru ljudima, čovječanstvo je dobilo prvu šansu da promijeni sudbinu, makar iz toga nastao – pa, nerijetko i nered.
Prometej se ne miri tako lako. Ima on neku čudnu hrabrost (ili inat, vi odlučite). Kad ste zadnji put riskirali baš sve zbog tuđeg dobra? On to radi na svakih par stranica. Kad Zeus prijeti najgorim mukama? Prometej uzvraća šutnjom, tvrdoglav tako da bi i vaša baka rekla “e njega nećeš preobratiti razgovorom”.
Ali Prometej nije jedini pod reflektorima. Zeus je najveći šef pod svodom, ali ovdje izvlači loše karte. Moćan? Apsolutno. No, njegova snaga više dolazi iz prijetnji nego iz vlastite mudrosti. Često zvuči kao netko tko je prvi put dobio vlast pa ne zna kud s njom. Iako ima Olimpsku palicu, stalno strahuje od onih “malih” pobuna – baš kao kad vođa osjeti da bi ga rulja mogla izglasati za izlaz.
Spektar tu ne staje… tu su Okeanide; zbor nimfi koje vise oko Prometeja. Nisu tu samo radi ljepote pozornice; one propituju, suosjećaju i – budimo realni – često zvuče poput grupe prijatelja koji te podržavaju, ali ne baš bez kritike. Njihova pitanja i komentari bacaju novo svjetlo na Prometejev odabir. Ponekad su glas razuma… a nekad onaj “ajde, ne gubi glavu, ali ni čast”.
Sporedni likovi
Sad kad smo posložili glavne figure, vrijeme je za one bez kojih ova predstava ne bi bila ni upola dramatična.
Okeanos, recimo, često pada u sjenu Okeanida, ali zapravo nosi svoj mali monolog mudrosti. Dolazi kao “glas iskustva” (ili barem on bi tako htio). Pokušava Prometeju objasniti—da, u prijevodu, “ne čini gluposti!”—ali istina je da se sam ne bi usudio prkositi Zeusu. Njegova oštroumnost djeluje kao upozorenje, ali… nije mu za zamjeriti, nitko ne želi završiti prikovan na kamen.
Hermes, Zeusov “PR menadžer” (da, dobro ste pročitali…), doleti u pravom trenutku. Nema strpljenja za Prometejeva filozofiranja. Radi brze izljeve prijetnji, učinkovit je i efektan – i da, svi znamo onaj osjećaj kad ti uleti menadžer s hitnim zadatkom, baš kad misliš da si na pauzi. Hermes ne pokazuje emocije, samo prenosi vrhovnikove naredbe. Ali baš tu hladnoću osjetite kao kamen na leđima.
Dolazi uvod i Femme fatale – Ija. Kad se pojavi uz škripu i jauke, osjetiš da drama uzima sasvim drugi smjer. Ona je mučena, progonjena metamorfozama, ne zna ni sama što je pravi identitet. Kroz njezinu patnju cijela priča dobiva još jedan metaforički sloj—bol, krivnja, traženje smisla dok Zeus vuče konce.
Moramo tu spomenuti i Heziona (posebno kad je riječ o Kratkom sadržaju). On se ne zadržava predugo na sceni, ali njegova pojava i replike znaju podignuti temperaturu. Zakotrlja priču, doda malo nemira, pa nestane kao pljuskak – ali trag ostaje.
Odnosi između likova
Ovdje postaje zanimljivo. Nema jasnih “dobar–loš” odnosa; sve vrije od napetosti, zavisti, simpatije i inata.
Prometej i Zeus? Epska borba ega. Nije to čak ni sukob snage koliko sukob filozofija: sloboda protiv kontrole, suosjećanje protiv hladnog zakona. Svatko tko je ikad imao starijeg brata ili strogog šefa, prepoznat će titrajući osjećaj frustracije kad svaki prijedlog nailazi na zid. Zeus mora držati red, Prometej želi uključiti malo više srca—i tu nastaje požar.
Okeanidi gaje zanimljiv odnos prema Prometeju. Nisu one pasivne suputnice; podupiru ga, ali istovremeno preispituju. Njihova pitanja otvaraju prostor za sumnju, tjeraju ga da zastane i promisli. Ta mješavina podrške i skepticizma bliska je svakome tko je ikad imao savjetničku sesiju s prijateljima (uz more pokretnih obrva i blagog ironičnog smiješka).
Kad Hermes ulijeće na scenu, odnos s Prometejem eksplodira u otvoreno nadmudrivanje. Hermes je brz i krut, Prometej je prkosan i pun ironije. Tu osjećamo moderni sukob birokracije i bunta – pa nema baš puno pozitivnih emocija, ali ima intenzivne dinamike.
Prometejev susret s Ijom uvodi emociju s obje strane – suosjećanje, nježnost, ali i tragiku. Njezino lutanje i bol kao da cijelu situaciju Prometeja stavljaju u još dublji kontekst: nije jedini koji pati, svijet je pun onih koje Zeus (ili neka vlast) drobi, a Prometejeva žrtva postaje još vrijednija.
Nije loše upamtiti – odnosi među likovima u “Okovanom Prometeju” nisu crno-bijeli, nego su šareni kao splitski karnaval. Miholjski vjetar sumnji, bure suosjećanja, bonaca neizvjesnosti. A čitatelju ne preostaje drugo nego pomalo navijati za svakog i svaku od njih, ovisno o trenutnom raspoloženju… priznajte da vas to mami da okrenete još jednu stranicu.
Stil i jezik djela
Prometej… taj tvrdoglavi tip. Njegova borba s bogovima nije samo stvar sudbine, nego i jezika. Tko god otvori “Okovanog Prometeja” bez pripreme, prvi će dojam biti: Zašto svi toliko pametuju i pričaju u velikim riječima? No, ima tu logike. Ajschil, kao pravi dramski majstor svog vremena, voli posegnuti za patosom — onim velikim riječima koje odzvanjaju kao grom. Fraze su dugačke, rečenice često zvuče kao zagrljaj “Katekizma” i Homerovih stihova… Ali baš tu dolazi do šarma.
Jezik je, recimo, stara grčka drama kroz i kroz. Ako na trenutak stanete i zamislite antički teatar ispod Akropole, čut ćete zbor koji kao da komentira svaki Prometejev trzaj, svaki Zeusov bijes… Zbor Okeanida, s njihovim ritmičnim uletima, podsjeća na dobru staru sportsku komentatorsku ekipu — stalno analiziraju, daju podršku, ali i propitkuju postupke glavnih aktera. I cijela stvar ne bi bila potpuna bez gromoglasnih “govora”, gdje svaka replika zvuči kao da može pokrenuti vojsku (ili barem par uzrujanih bogova).
No, što je toliko posebno u načinu na koji Ajschil piše? Prije svega, tu je ponekad tvrd, ponekad nježan ritam. Napetost između likova doslovno zaiskri u njihovim dijalozima — Prometej odbija šutnju, Hermes udara hladnim argumentima, a Okeanide se uvijaju između suosjećanja i straha. Čak i kad se koriste sve one “starinske” riječi, iza svake stoji sukob, inat i emocija. Tu nema praznog hoda.
Sjećam se (čisto iz studentskih dana, kad smo pokušavali prenijeti ovu dramu u suvremeni smisao) da su svi neki pasus zamijenili modernim psovkama — i to je, iskreno, zvučalo kao stand-up. Ali… Ajschil nije stand-up komičar. On udara ravno u žicu. Njegove jezične igre i metafore onoliko su teške koliko i Prometejev lanac, ali… Ponekad je baš u toj težini — u baroknim rečenicama i starim frazama — skriveni “udari” prave emocije.
Većina prijevoda pokušava tu starinu poštovati, ali često zadrži onu osobnu borbu. U krutom, visokoparnom jeziku, likovi otkrivaju krhkost, samosažaljenje ili ponos. Mali savjet: nije sramota izgubiti se među epitetima ili povremeno ‘proguglati’ mitsko ime. “Okovani Prometej” zahtijeva strpljenje, ali nagrada dolazi sa svakom pobjedom nad nekom arhaičnom rečenicom.
Dodatno, atmosfera je uvijek nabrijana. Ne bi bila prava tragedija da netko ne baci pokoju filozofsku misao o ljudskoj slobodi, sudbini ili, najčešće, tvrdoglavosti. Tekst je pun tih vječitih rasprava — ponekad pršti od nadmudrivanja, ponekad ton pada gotovo u šapat.
Ako vas zaboli glava od svega, ne paničarite. Čak i najiskusniji profesori zakolutaju očima nakon trećeg “O Zeuse, slušaj moju patnju!” U tome je čar — iza slojeva uzvišenih poruka i teškog jezika, tko god otvori ovo djelo, zapravo upada u najstariju melodramu čovječanstva: borbu srca protiv lanca.
A kad shvatite na što vas sve podsjeća, možda ćete poželjeti isprobati još koju antičku tragediju… Za probu, “Antigonu” u modernoj drami sa slamnatim šeširima. Tko zna?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki ljudi vole gledati Marvel filmove zbog junaka koji prkose svemogu ćim snagama—ali pravo pitanje je, tko je bio prvi buntovnik? E, to mjesto zauzima Prometej još od doba kad se pitao što da radi s tom famoznom vatrom. Ozbiljno, teško je ignorirati snagu tog prkosa. Čim krene prvi redak Ajschilove drame, osjeti se zrak prepun nepravde i napetosti. Počet će se možda čitati s pola volje, no teško je ne zaustaviti se kod nekih rečenica, posebno kad Prometej tvrdoglavo šuti pred moćnicima — kao da gledaš nekog poznatog kako “trola” autoritete na Twitteru.
Zanimljivo je, drama nije crno-bijela, iako bi se dalo očekivati samo liječnički pojmovnik ili “tko je ovdje dobar, tko loš?” moment. Nema toga… Sve je zamagljeno. Zeus se ponaša kao šef na lošem team-buildingu, mrzovoljan i tvrdoglav, a s druge strane Prometej brani neku svoju istinu koju većina nikad ne bi ni pomislila izgovoriti. Pokušajte pronaći junaka današnjice koji bi radije vječno bio na stijeni nego izdao svoju riječ—u doba kad ljudi ponekad mijenjaju mišljenje brže nego što promijene status na Facebooku.
Tek kad stigne Ija, osjećaj nelagode prerasta u neku napetost koja te natjera da poželiš saznati što će dalje biti. Slabo koga će ostaviti ravnodušnim način na koji je njezina patnja isprepletena s Prometejevim inatom. On se i dalje ne lomi—neki bi rekli, možda i previše tvrdoglav, ali teško mu je zamjeriti kad je postavljen nasuprot Zeusu, liku koji kao da je zapeo u najgoroj fazi srednjih godina.
Što se jezika tiče, tko voli patos i malo starinskog “nabrijavanja”, doći će na svoje. Ništa nije rečeno napola — svaka rečenica djeluje kao da dolazi sa sjevera bure ili da se bori za neko poglavlje u knjizi citata. Ako netko voli filozofirati o slobodi, ovo djelo daje dovoljno materijala da se mentalno preznoji iznad nekoliko šalica kave… ili zdravije, čaja od lipe.
Kroz sve ove slojeve jasno je — “Okovani Prometej” nije samo antika na suho. Drama grize. Postavlja pitanja koja, ruku na srce, rijetko tko želi postaviti samome sebi: Što znači ostati vjeran svojim vrijednostima, gdje prestaje hrabrost, a počinje ludost? Ostanak uz svoje idealne snove nosi posljedice. Nitko ne izlazi čist, a baš zato zafali tih nekoliko maglovitih odgovora između scena.
Kad sve zbrojimo, čini se da ni Netflix ne može tako uvjerljivo dramatizirati odnos snage i slabosti kao Ajschil prije više od 2 tisućljeća. Tko traži samo razbibrigu, vjerojatno će se načekati. No, tko poželi osjetiti težinu otpora moći i pokoju filozofsku dvojbu na vlastitoj koži—u ovom komadu ima se za što “zakačiti”.