Odiseja privlači pažnju generacijama čitatelja jer spaja avanturu, mit i ljudsku snalažljivost na način koji malo koje drugo djelo uspijeva. U središtu je priče Odisej, grčki junak čija domišljatost i upornost nadahnjuju i danas.
Odiseja je ep o povratku Odiseja iz Trojanskog rata, njegovim susretima s mitskim bićima i izazovima na putu kući, gdje ga čekaju supruga Penelopa i sin Telemah.
Svaka stranica ovog epa otkriva nešto novo o ljudskoj prirodi i borbi za povratak onome što najviše vrijedi.
Uvod u lektiru i autora
Jeste li ikada pomislili kako je moguće napisati jedno djelo koje ljudi čitaju, seciraju i interpretiraju više od dvije tisuće godina? Netko je to uspio. I to ozbiljno uspio—pričamo o Homeru. Ako ste imali sreću makar jednom proći kroz lektiru, vjerojatno vas je netko zaskočio s pitanjem: “Tko je taj lik koji je smislio Odiseju?” Ni najpametniji profesori ne bi se baš kladili na točan odgovor jer—Hm, Homer je poput stare olimpijske misterije.
Autor
Odmah da razjasnimo: Homer nije neka vrhunska celebrity zvijezda iz antičke Grčke s vlastitim Instagram profilom. Njegovo lice nije osvanulo na starim vazama, ali svi znaju za njegovo ime. Ako uhvatite profesora u dobroj volji, možda će vam šapnuti da Homer djeluje kao neka kolektivna antika “brand name” jer povjesničari i dalje lome koplja oko toga tko je on zapravo bio. Neki govore—bio je slijepi pjevač, drugi misle da se radi o skupini ljudi… a ima i onih koji tvrde da nije postojao uopće (to je već filozofija na razini “je li pile došlo prije jajeta”).
Bitno za priču? Homer je čovjek (ili “tim”, hej, danas i brendovi vole kolektivne autoritete) kojem pripisuju Odiseju i Ilijadu—temelje svjetske književnosti kakvu danas poznajemo.
Neki izvori, poput Enciklopedije Britannica, lociraju Homera “negdje” oko 8. stoljeća prije Krista, negdje na jonskoj obali Male Azije, vjerojatno u smiraj dana kad su pjesnici pjevali pod otvorenim nebom, a publika slušala u rimama, bez Googlea i Spotifyja. On je pjesnik, ali i svojevrsni redatelj, koji je izvezao priču toliko živo da se ljudi i danas klade tko je bio brži—Odisej ili naši autobusni vozači kad ne zaustave na stanici.
Žanr i književna vrsta
Zamislite: sjeli ste pred otvorenu knjigu i gledate stranice koje iskaču pustolovinama, čudovištima i beskrajnim izazovima… Ne, nije Marvel, ali je jednako epski.
“Odiseja” prva spada pod veliki žanr—ep, a još preciznije, junski odnosno herojski ep. Epska pjesma, kažu znalci, je dugačka, rima joj je spektakularna, a tema? Povijesna, daleka, obično veća od života. U “Odiseji” glavna faca, Odisej, bori se s doslovno svime što antička mašta može smisliti (i, usput, pokušava se vratiti doma).
Ovdje književna vrsta igra ulogu—riječ je o epskoj pjesmi pisanoj heksametrom (ritam koji Grci vole toliko da ga je kasnije Platon proglasio kraljevskom metriku). Zašto je to važno? Zato što tako pripovjedač pleše između tradicionalnog i inovativnog, stvarajući čitav univerzum prije nego je Marvel uopće postojao u glavama fanova.
Epske su pjesme nešto kao Netflix serije stare Grčke—ljudi su doslovno sjedili, radionice su stale, sve radi pozornog slušanja kako je neki junak prevario bogove ili porazio sedmoglavog čudovišta.
Usput, “Odiseja” je bila must-have na svakoj tadašnjoj književnoj polici. Ako niste znali napamet bar deset stihova, mogli ste se pozdraviti s reputacijom – malo kao kad danas netko ne zna tko su TBF ili Josipa Lisac. Ova epska pjesma je bila “glazba” koja se prenosila usmenom predajom dugo prije nego je papir uopće postojao u ovom dijelu svijeta.
Ako poželite “Odiseju” čitati kao priručnik za život, slobodno—možete pronaći sve od obiteljskih zavrzlama, avantura za koje moderna putovanja djeluju kao vožnja tramvajem, do mudrosti na svakom koraku (neki bi rekli, praktični life-coaching stare Grčke).
Kratki sadržaj
Eh, “Odiseja” – klasik koji klinci mrze, profesori obožavaju, a bake uvjeravaju da je temelj svake mudrosti. Ima li tko tko nije barem jednom vrtio oči na spomen Odisejevih pustolovina? U svakom slučaju, evo gdje sve kreće, zapne i (napokon) završi…
Uvod
Priča starta nakon Trojanskog rata, kad Odisej, kralj Itake, dobiva najveći izazov života – vratiti se kući. Niste jedini koji ste jednom satima kružili oko kvartovskog rotora dok pokušavate pronaći pravi izlaz. Odisej to radi deset godina. Ali, dok se on ne bori s GPS-om, nego s bogovima (pogotovo Posejdonom), i to zbog toga što nije baš taktičan—pohvali se za Trojanskog konja i naljuti boga mora. Atena mu želi pomoći, dok Penelopa kod kuće, onako kako mame znaju, balansira između vjernosti i hrpe nepozvanih udvarača. Sin Telemah rado bi junački spašavao dan, ali više ne zna kome vjerovati. Kažu stručnjaci s Filozofskog iz Zagreba: Homer zapravo koristi ovu uvodnu dramu kao scenu za razotkrivanje karaktera — pa nije čudo što i danas “Odiseja” strši iznad tipične lektire.
Zaplet
Stvarno, da niste čuli – Odisej putuje, ali svaki put s malo više akcije nego što Fit pass u siječnju može podnijeti. Prvo naiđe na Kiklope – da, one s jednim okom, a ne tik-tok influencere – i mora im nadmudriti večeru (doslovno). Zatim se bori sa začaranim sirenama koje, umjesto self-help podcasta, pjevaju da ga odvedu u propast. Cirkina magija pretvara ljude u svinje (ajmo reć da je to party fail godine), Hadesova vrata su nezaboravan izlet – svaki maturant bi pao latinski da ovako polaže ispit hrabrosti. Za svaku stanicu na ruti, Odisej dobije još jedan razlog više da sanja svoju italsku maslinu (i sigurnost doma). Usput, redovito radi nešto kontraintuitivno—slavi pobjede prerano, provocira Posejdona, pa ga valovi opet bace u krug.
Rasplet
Pri kraju puta, kad čini se da više ništa ne može poći po zlu, Odisej upada u još nekoliko zamki – kao da Murphyjev zakon rado čita Homerove zapise. Njegovi ljudi, umorni i zbunjeni, pogibaju nakon što kušaju zabranjeno Helijevo govedo (da, i oni su gladni kao vi nakon izlaska, ali cijena ručka ovdje je život). Atena opet upada kao deus-ex-machina, diskretno vuče konce kad sve krene po zlu, dok Penelopa uporno odolijeva udvaračima tako dosljedno da bi joj svaki psiholog današnjice skinuo kapu. Krađa identiteta? Pa naravno – Odisej, kad konačno stigne pod maskom prosjaka, testira lojalnost ukućana, ubacuje malo mračnog humora u cijeli taj povratak. Ono što najviše oduševljava? Nitko nije siguran hoće li ga stvarno svi prepoznati — ni Telemah, ni Penelopa, ni stari pas.
Kraj
A sad dolazi trenutak kad se prašina sleti i svi čekaju hoće li Odisej napokon zagrnuti svoju postelju. Scena je sve samo ne tiha. Prvo, Odisej osvaja natjecanja za Penelopinu ruku: pogađa luk, šalje strijelu kroz red sjekira, a zatim—pa, čistka udvarača. Homer to režira kao pravi akcijski finale, ili, modernim riječnikom, zadnji nivo u videoigri. Penelopa, skeptična, postavlja još zadnji test: prepoznaj njihov zajednički, “nepomaknuti” bračni krevet. Odisej prolazi i taj kviz. Mir privremeno zavlada Itakom. Homer ostavlja kraj otvoren i mudro ne obećava da su svi živjeli sretno do kraja života – jer, hej, kad je Itaka ikad bila običan otok?
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite kliše da je sve smješteno “negdje u davnoj Grčkoj”—Ovdje se priča odvija na valovima, po otocima, pećinama i beskrajnim morima, pa i kod kuće na Itaci, gdje trava šušti isto kao i danas, samo s više uroka, harfi i vina. Povremeno se sve seli pod oblake, u dvorane bogova; Zeusu gori pod petom, dok Atena šapće planove iz sjene.
Vrijeme? Tu stvari postaju zanimljive…Sve počinje odmah po završetku Trojanskog rata, znači otprilike 12. stoljeće prije Krista. Pa zamislite: nema GPS-a, nema ekspresne dostave, samo vjetar u jedra i bogovi s lošim raspoloženjem. Odisejeva lutanja protegnula su se na deset godina, ali Homer nikad ne kaže točan datum—kao da i sad negdje luta između Itake i mitova. (Iskreno, tko nikad nije osjetio da mu se najkraći put kući pretvorio u cjelodnevnu ekspediciju?!)
Kad promijenite stranu u knjizi, mijenjate i kulisu: jedan čas ste na Itaki pod smokvom, sljedeći se izvlačite iz kiklopove špilje punoj mirisa ovaca i dima baklji. Gradovi mijenjaju boje—plavetnilo egejskog mora, pijesak ispod broda, sve dok se ne vratite natrag u kuću gdje Penelopa plete i odmotava svoju čuvenu prevaru s tkanjem, dok udvarači šuškaju drahme po stolovima.
Jeste li ikad čuli za dom koji vas zove dok još ni svijeća nije dogorjela—eto, ta “Itaka” lebdi iznad svake stranice kao obećanje i prijetnja. Ako nekad poželite izmaštati bijeg, zamislite to razdoblje čudnih susreta: sirene pjevaju, drvosječe još nisu otkrile napojnice, a oluje nose brodove ravno u ruke Posejdona.
Možda nema jasne linije “gdje i kad”, ali svaka stranica, svaki val i uzdignuta čaša vina, prepunjeni su grčke svakodnevice, običaja i onog osjećaja kad dom nikako da postane stvaran, sve dok ne zakoračite kroz vlastiti prag.
Tema i ideja djela
Tko još nije u nekom trenutku poželio pobjeći od svega i lutati svijetom? E pa, upravo to radi Odisej — samo bez Google mapa i jeftinih letova, a s puno više nezadovoljnih bogova i, doduše, nešto manje Wi-Fija. Tema djela vrti se oko stvarnog povratka kući, ali i unutarnje borbe junaka. Je li moguće ostati svoj usred toliko iskušenja? Što znači biti odan, čak i kad je svijet protiv tebe?
Ono što “Odiseju” razlikuje od tipične antičke akcije — ima srž, onu pravu ljudsku notu. Cijela je priča veliki test karaktera i vrijednosti. Odanost — tu je Penelopa majstorica izdržljivosti (ličite li joj u čekanju bračnog partnera s posla?). Tu je i vječna igra mudrosti protiv sirove sile — Odisej ne maše mišićima pred Kiklopom, nego mozak pali kao alarm u tri ujutro kad zaboravite ključeve. Prijateljstvo, iskušenja, potreba za domom… ništa ne poznaje granice — ni danas, ni tada.
Ne zaboravimo, “Odiseja” nije puka bajka iz stare Grčke. Tko je jednom vozio autobus pun nestrpljivih putnika na prazan rezervoar, razumjet će paniku ekipe koja luta s Odisejem kad stvari krenu po zlu (smrznuti mobitel usred nepoznatog kraja, netko?). A svi oni mitovi i bića koja iskaču svakih pet stranica… nisu samo tu zbog efekta specijalnih efekata. Svaka sirena, svaka čudovišna opasnost ogoljava slabosti — pokazuje kako i najoštriji junaci ponekad gube glavu zbog lakomosti ili ponosa.
Možda ćete i vi, kao i svaki drugi čitatelj “Odiseje”, pomisliti: “Zašto Odisej zabrlja baš kad stvari krenu na bolje?” Ili — a ovo ćete teško priznati naglas — “Zvuči kao ja kada pokušavam ispeglati dan bez drame”. Upravo ta kombinacija epske avanture i ljudi s manama izdvajaju Homerovu priču od svih ostalih.
I da, možete se kladiti da svaka generacija čitatelja pronađe svog Odiseja u sebi. Nekima je to susret s vlastitim slabostima, drugima potraga za domom, trećima maratonska borba s tjednim rasporedom. Upravo zato “Odiseja” nikad ne zastari — jer je njezina prava tema traganje. Nije bitno vodi li vas put preko Egejskog mora ili samo do dućana iza ugla.
Analiza likova
Hoćeš li ikad sresti junaka tvrdoglavijeg od Odiseja? Nemoj se kladiti na to! Jer, njegov karakter i društvo nisu samo lica iz legende — kao da su izišli iz stvarnog života… Skuhaj si kavu (ili, budi svoj Odisej i pij nešto jače) prije nego zaroniš u ovaj šareni tabor likova.
Glavni likovi
Odisej — njega možeš zamisliti kao kombinaciju Jamesa Bonda, Bear Gryllsa i onog jednog poznanika koji uvijek pronađe izlaz iz svake nezgodne situacije… osim kad mu netko sakrije ključeve od auta. Taj tip sjeda za stol, smišlja trikove za svakog protivnika i — dok ostali kukaju — on već žvače jagode kod Kiklopove pećine. Genijalac? Da. Ali, čovjek od krvi i mesa — pogriješi, zarađuje neprijatelje i ponekad dosta brutalno rješava probleme.
Penelopa je top definicija strpljenja na grčkoj sceni (čeka, tka, odmotava, pa opet tka… i to godinama — tko nije probao dovršiti pleteni šal, ne zna kako je to!). Njezina odanost izlazi iz okvira “samo žena koja čeka muža”. U svakoj sceni dišeš njezinu snalažljivost dok se izvlači iz simpatično-iritantne zamke udvarača.
Telemah putuje od nesigurnosti do ozbiljne hrabrosti u par poglavlja (da, toliko brzo). Gleda, uči, juri otac-figuru, pa dobije svoju malu grčku lekciju iz preuzimanja stvari u vlastite ruke. On je ona vrsta lika koji tjera roditelje da se pitaju jesu li dovoljno dobro učili djecu životu.
Sporedni likovi
Ako ste mislili da su sporedni likovi tu “da popune stranicu”, eh, grdno ste se prevarili. Prva liga — Atena! Ona je kao zamišljeni tajni agent u obitelji: pomaže iz sjene, mijenja maske, daje mudrosti kad sve oko tebe izgleda kao promet u Zagrebu netom prije kišnog popodneva. Kad siri izjavljuje: “Slušaj svoj instinkt,” znaj da je to Atenin copyright.
Antinoj, najglasniji među Penelopinim udvaračima. Zamišljajte ga kao splitskog galamdžiju u gužvi na rivi. On provocira, radi nered, ali postoji neki čudan užitak gledati kako će proći baš najgore kad se karta okrene. Eumej, svinjar s Itake, ima više srca nego pola vila u Ateni — pravi underground heroj bez kojeg povratak nema onaj osjećaj topline doma.
Polifem, naš omiljeni Kiklop — legendaran po lošem gostoprimstvu (znate ono kad dođete u restoran i konobar vas ne pogleda tri sata?). On je simbol svega što je sirovo, grubo i nestrpljivo… a kad mu netko nasamari, neće vam biti žao.
Odnosi između likova
Uhvatite ovu mrežu odnosa, jer nije tu sve crno ili bijelo (ili, bolje rečeno, grčko bijelo-plavo).
Odisej i Penelopa su veza na daljinu na hard mode — prevare nula, testovi vjernosti beskonačno. Njezin trik s vezom i njegov s prosjačkim prerušavanjem postali su klasik. Što se dogodi kad dvoje tvrdoglavih kreativaca imaju isto uporište? Pa, ni Netflix ne bi osmislio bolji twist.
Odisej i Telemah — skroz druga priča. Tipični “stari vs mladi”, ali ovdje se sin bori da dokaže da nije samo sin poznatog oca. Dolaze zajedno, svatko sa svojim demonima. Rijetki trenuci kad razgovaraju nose toliku težinu da bi mogli biti u popodnevnim talk-show emisijama.
Atena, kao zaštitnica, više je od “božanskog čuvara”. Prijateljica, mastermind, ponešto i menadžerica za krizne situacije. Njezina dinamika s Odisejem nosi onaj osjećaj kad imaš sreće pa te iz nevolje izvuče teta iz Njemačke. Likovi poput Eumeja ili Melantija dodatno zacrtavaju hey, i Itaka ima svoj mikrokozmos — svatko igra svoju ulogu, netko tiho i skromno, netko tako da ti dođe da preskočiš par stranica.
Tko zna, možda baš u toj šarenoj postavi netko pronađe i poneki komadić svoje obitelji… ili barem poželi zakucati na Odisejeva vrata umjesto čekati dostavljača pizze.
Stil i jezik djela
Zaboravite krutost—“Odiseja” nije prašnjavi rukopis iz zaboravljene knjižnice. Homer zapravo barata s jezicima i stilovima kao da je u najboljem društvu. Stihovi, onaj slavni heksametar, teku kao prava pjesma na Spotify playlisti klasika: ritmični, puni zvuka, a uz to svako malo iznenade ponekim neobičnim izrazom ili šaljivom dosjetkom. Učenjaci često uspoređuju taj ritam s mirnim valovima Jadrana. Hoćeš li osjetiti dosadu? Nema šanse.
Jezik “Odiseje” djeluje zapanjujuće jednostavno kad ga čitate prvi put, ali zapravo sakrije cijelu kolekciju starih riječi, zakukuljenih metafora (poput “rosa u travi” za suze), te ponekad poprilično otkačenih uvreda među junacima. Zanimljivo, Homer stalno ponavlja fraze poput “bistrooka Atena” i “mudri Odisej”. Neki tvrde da je to radio da mu pjevanje ne preskoči ritam (nešto kao kad danas nastane ‘crv u uhu’ od repetitivnog refrena).
Sad da malo razbijemo mistiku: čitatelj s Balkana brzo će skužiti da je Homer stvarao bez Google prevoditelja i po cijenama tadašnjih ‘data roaminga’—dakle, silno pazi na lokalni kolorit. Boje, zvuci, pa i najobičnije stvari poput vina ili maslinova ulja, sve je to upakirano kroz slike koje zovu na večeru. Ako je netko pročitao “Odiseju” prije spavanja, kladim se da je odmah sanjao janjetinu na žaru.
Priznajmo, dio šarma dolazi iz toga što se likovi ne ponašaju kao holivudski heroji iz 21. stoljeća. Govore kratko, ponekad ne biraju riječi, čak se međusobno provociraju (da, i antički likovi su imali svoj “burn” trenutak). Humor i ironija nisu izostali—jedan trenutak borba s čudovištima, drugi trenutak tenzija na obiteljskoj večeri s Penelopom.
Možda najviše fascinira kako se stari Grci nisu bojali kombinirati epske opise bojišta s toplim prizorima svakodnevice. Zamisli Odiseja kako, nakon svih pustolovina, sjedi i priča stare priče uz ognjište. Upravo taj stil—malo pompe, malo humora i puno života—izdignuo je “Odiseju” iznad obične lektire. I tako ona, bez obzira na stoljeće, uvijek nađe način da se ušulja u svakodnevicu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znate ono kad otvorite “Odiseju” i već na prvoj stranici vas osjećaj povuče natrag kroz vrijeme? Nisu to samo stari Grci koji šeću u sandalama i raspravljaju s bogovima — kroz svaku rečenicu provlači se miris dalekih obala i zvuk razigranih valova. U nekom trenu, dok čitate, shvatite da ste zaboravili na sve obaveze tog dana. To je taj čudni Homerov dar… A kad god spomenete ep u društvu, netko će uvijek pitati: “Zašto je ta knjiga uopće još uvijek aktualna?” Možda zato što nitko ne odolijeva dobroj avanturi — ili zato što se svi bar jednom osjećaju kao Odisej koji juri kući kroz prometni kaos.
No svakome “Odiseja” ostavlja nešto drugačije—onaj osjećaj da je dom negdje daleko, ali vrijedi svake prepreke na putu. Možda vam Penelopa zvuči kao najstrpljivija žena u povijesti? Ili vas ljuti Odisejevo vječno petljanje i sitne laži (svi smo barem jednom muljali, priznajemo)? U trenucima kad Penelopa stoljećima plete i para svoju mrežu, mnogi pomisle na vlastiti dom — čekanje može biti najteži dio svakog putovanja. Nekome je najdojmljivija Atenina pamet koja upada kad sve krene nizbrdo (ajmo, tko od nas nema nekog “spasioca” među prijateljima ili obitelji?).
I tu se “Odiseja” nekako uvlači pod kožu. Nije to lektira koju će svi zavoljeti. Neki odustanu nakon treće stranice zbog svih tih imena i božanskih spletki. Ali svatko tko ju ipak pročita do kraja, bar jednom stane, okrene glavu prema prozoru i zapita se: “Bi li imao(la) hrabrosti vratiti se kroz oluje, ili bi ostao(la) na otoku sirena?” Bez obzira na odgovor, osjećaj ostaje — Homer ne nudi gotove recepte, nego ponekad samo dobro uzdrma stara pitanja.
Zapravo, dok pričate o “Odiseji”, teško je izbjeći vlastite avanture — one s putovanja, s posla, iz djetinjstva. Neki još uvijek misle na grozne školske lektire, dok drugima miris stare knjige i Homerove stihove bude želju za novim početkom. Što god da ispustio iz ove priče, sigurno ćeš bar na trenutak stanovati na Itaki — uz šalicu kave, dok otvaraš poglavlje poput prozora prema nekim novim avanturama.