Nije svaka priča o obitelji i svakodnevici jednako snažna, ali roman “Ne dao Bog većeg zla” pokazuje koliko običan život može biti pun topline i mudrosti. Ova knjiga osvaja jednostavnošću i humorom, dok kroz likove i njihove sudbine otkriva pravu vrijednost malih stvari.
Roman “Ne dao Bog većeg zla” Mirjane Krizmanić donosi kratki sadržaj života jedne slavonske obitelji, prikazujući njihove radosti i tuge kroz toplu, duhovitu i iskrenu naraciju.
Svaka stranica nudi priliku za razmišljanje o vlastitim prioritetima i odnosima, a priča ostaje s čitateljem dugo nakon posljednje rečenice.
Uvod u lektiru i autora
Mirjana Krizmanić baš je onaj tip autorice koju majke vole citirati dok kuhaju nedjeljni ručak (ili iznova upozoravaju da nije sve tako crno—ne zna čovjek dok ne pročita). Ne dao Bog većeg zla? Čini se da svaki Slavonac u duši nosi tu rečenicu. Kad jednom sjednete uz ovu lektiru, ne treba vam vodič – knjiga odvede sama, kao da vam netko od susjeda priča priču uz kavu i vanili kiflice.
Autor
Treba li se itko čuditi što je Mirjana Krizmanić često drag gost u dnevnim boravcima, pogotovo kad krene sezona kišnih dana i nostalgičnih sjećanja? Rođena 1936. u Zagrebu, njezin je opus spoj psihologije, svakodnevice, ali i nečeg toplog – onog što podsjeća na bakin kolač, premda dok kuhaš moraš pazit’ da ne zagori. Dugo je radila kao profesorica na Filozofskom fakultetu, ali nekako je kroz godine svu tu znanstvenu ozbiljnost omekšala humorom i pričama kakve čuješ u tramvaju.
Krizmanić, zna i sama reći, voli zaviriti u običan život—trudi se pokazati da baš ti trenuci, kad misliš da ti je dan sasvim prosječan, nose svoju težinu, ali i ljepotu. Autorica zapravo piše o stvarima koje netko drugi često prešuti: obiteljskim raspravama oko nedjeljnog ručka, ljubavnom životu iza zavjese, sramu, starenju, čak i tome zašto ljudi pričaju o vremenu kao da od vremena ovisi cijeli život. Ako bi netko mogao složiti lektiru koja miriše na prošlost i smiješno je aktualna, to je upravo ona.
Žanr i književna vrsta
E sad, ovdje nema trikova ni velikih iznenađenja: roman Ne dao Bog većeg zla igra u žanru realističke proze. Ali nije to školskom nastavnikom dosadno realistička proza, gdje svi pričaju monotono i nitko ne zaboravi zaliti cvijeće. Ovo je roman koji spaja one svakodnevne, stvarne brige i male, šašave radosti. Netko voli reći — život je ovdje glavni lik, a ne velika drama ni superjunak iz Marvela.
Književna vrsta? Kratki roman, ili kako bi neki rekli, moderna novela. Nema tu nesreće Romea i Julije ni Horvatovih povijesnih bitki — ovdje glavnu riječ vode obiteljske priče, svakodnevni pehovi, sitni ljubavni problemi i slavonski humor koji kao da može popraviti najgori dan (barem na nekoliko minuta). Život se prolijeva preko stranica — nekad kao juha, nekad kao špricer, baš po ukusu domaće publike.
Priča klizi u stilu memoara: dok listate, čujete vlastite susjede, baku koja ne zna zašto nema kruha do najbliže trgovine, ponekad i same sebe kako mrmljate da ste i vi nekad prošli isto. I ako vas ne povuče kroz dječačku nestašluk ili svađu oko sitnica – onda ste možda knjigu zamijenili s uputama za sastavljanje ormara iz Ikee.
Kratki sadržaj
Ima onih dana kad ti se čini da život zafrkava baš tebe—ali hej, netko u Slavoniji stoji u kuhinji, maše loncem i pita: “Može li gore?” Tu dolazi ekipa iz romana Ne dao Bog većeg zla. Kratki ‘movie trailer’ u tri rečenice: slavonska obitelj, svakodnevni kaos, topli humor—ništa preveć tragično, al’ taman srcu milo.
Uvod
Svi znaju onu jednu baku koja ima rješenje za svaku glupost—zato što ju je sve već zadesilo. Upravo takve, s mudrošću starijih i inatom mladih, Krizmanić gura u prvi plan. Roman nas baca pravo u obitelj Bosanac, na prostranu slavonsku okućnicu na kojoj lepršaju stolnjaci, a povečerje uvijek ima miris domaće juhe. Nije ovdje riječ o nekakvoj žestoko mrzovoljnim ljudima. Naprotiv—njihovi problemi zvuče poznato svakome tko je ikad doživio nestašicu brašna subotom ili raspravu oko daljinskog upravljača. Humor vrišti iz svakog dijaloga, ali suze nisu neprijatelj. Likovi? Dio njih bi pustio korijenje da treba, toliko su čvrsto vezani jedan za drugoga. A i ti stari recepti, blago rečeno, podsjećaju na dane kad je i stara Jugoplastika djelovala svemirski napredno. Ukratko: priprema, pozor, život.
Zaplet
I sad, kad misliš da je sve pod kontrolom, eto ti rodbine iz Njemačke ili zaboravljenog susjeda s gramofonom. Tu stvari stvarno postaju zabavne—ali i kaotične. Netko se ozbiljno potrudi zaliti cvijeće kiselim mlijekom ili zamijeniti šećer za sol, pa onda ručak ima okus avanture. Svi nešto petljaju, muljaju, a iz pozadine uvijek netko komentira: “Ma dobro je to, ne daj Bože gore!” I malo po malo, svakodnevica postaje mala pozornica na kojoj se pokazuje koliko je obiteljska privrženost stvarno moćna. Prijateljstva, sitne ljutnje i pomirbe, sve pršti duhovitim doskočicama, ali između smijeha znaju proletjeti i pokoje suze zbog nepravde, bolesti ili neminovnih gubitaka. Najbolje u cijeloj priči—nitko se zapravo ne uzrujava dulje od tri minute jer, što god da se dogodi, uvijek ima netko tko će pripremiti kavicu. (Pa čak i kad voda nestane!)
Rasplet
A kad su svi dobro nasmijani, ionako umorni od svojih životnih ‘drama’, dogodi se ono što nitko nije očekivao. Netko od starijih prolazi kroz ozbiljnu bolest, a obitelj, bez velike pompe, pokazuje pravo lice—solidarnost i nježnost. I baš tada, kad si mislio da znaju samo zbijat šale i podbadat jedni druge, postaje jasno zašto je ova ekipa doživjela sve, preživjela još više i uvijek pronašla tračak svjetla i kad lampa pregori. Dogodi se nekoliko tipično slavonskih kriznih trenutaka (tko će popraviti krov, zašto je nestalo ajvara, i gdje je nazuvak nestao?), ali oni nijednu oluju ne proživljavaju sami. A između tih malih svakodnevnih borbi, čitatelj skuplja dojmove kao bonbone: toplina jedne riječi, šapat podrške, tiha isprika nakon bure. Ako tražite ozbiljnu melodramu, zaobiđite ovu priču u širokom luku. Ovdje pravila pišu srce i humor.
Kraj
Eh, sad… Kad dođe zadnja stranica, možda ćete se pitati je li moguće da kraj može biti tako — običan. Nema spektakularnog preokreta, niti dva metra visokih suza—samo nova jutrа, novi problemi i poznata riječ: “Ne daj Bože većeg zla!” Krizmanić ovdje drži do finog balansa: kraj je više novi početak nego točka. Likovi nastavljaju vrtiti svoje rutine, podbadati se, kuhati domaće pekmeze i umjesto dramatike birati smijeh. U tom završnom kadru vidiš obiteljsku stoljetnu krušku, pod njom djecu, odrasle i jednog psa, svi zajedno, jer život se – kad nije tragičan – zna učiniti baš smiješno običan. A to je, rekli bi oni, najljepši mogući kraj za svakodnevnu priču.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikada bili u malom slavonskom mjestu, znate kako zvuči kad bakina kuhinja miriše na kvasac, a vjetar zimi donosi prizvuke s obližnje poljane. Upravo tu, na slavonskom selu gdje rubovi dvorišta zimi zamiru pod snijegom, odvija se radnja romana “Ne dao Bog većeg zla”. Nije to glavni trg metropole, nego prava slavonska domaćinstva — dvorišta s kokošinjcima i živahne razgovore uz domaću rakiju ili tanjur graha (ne poznaje slavonsko selo tihu večer dok netko ne vikne, bar iz šale).
Vrijeme radnje? Nije to zapisano na kalendaru nego u svakom zvuku i pogledu — na samoj izmaglici druge polovice 20. stoljeća, najvjerojatnije 1970-ih ili 1980-ih. Radnje ne preskaču blagdani: Uskrs uz ofarbana jaja, Božić s gužvom oko kolača, ljeto pod krovom od vinove loze. Neki bi rekli, slike kojih se možeš prisjetiti i ako si proveo samo jedno ljeto kod bake na selu.
Atmosfera — stalno nešto bruji, negdje pada šala, a netko traži izgubljeni privjesak ili se žali na bučne susjede koji poslije kiše rado šire rublje posred ceste (i tko im što može). Kuća glavne obitelji, Bosanaca, pravi je epicentar svih događanja — tu se planiraju rođendani, liječe prehlade starim receptima, ili jednostavno sjedi ispod voćke kad sve drugo oko tebe stane.
Tijekom radnje nije važno samo vrijeme dana ili godišnje doba. Važnije su rutine koje se ponavljaju: ranojutarnja kava, popodnevni povici djece iz dvorišta, večernje pripreme za novi dan dok netko još kuha pekmez. Prava mala svakodnevnica, kao da vrijeme teče po nekim starinskim pravilima — a opet, svaki dan donese nešto novo, ili barem dovoljan razlog za smijeh.
Znači li to da je sve idilično? Daleko od toga. Tu su i poplave, nestašica šećera, sitno ogovaranje na pijaci. Ali, iskreno, gdje to nije slučaj? Sve stane u ova slavonska dvorišta, pa makar to bila i kišom natopljena peta nedjelja zaredom — kad se ukućani ipak zbiju jedno uz drugo i na kraju večeri zaključe: Ne dao Bog većeg zla.
Tema i ideja djela
Ako očekujete kakvu veliku životnu dramu ili filmsku akciju, e baš to ovaj roman – preskače. Središnja tema? Obiteljski život, ali ovoga puta iz onoga kutka koji obično ignoriramo: svakodnevnica, sitnice, stari pehovi što te potegnu iz leđa dok pereš suđe, pa još i maca razlije mlijeko (naravno, baš kad imaš goste). Mirjana Krizmanić totalno okrenula lektiru naglavce – problem? Neki dan bez jaja u hladnjaku ili nestašica brašna. Uvod? Pa, tko nije nekad čekao kišu da opere prašnjavu ulicu ispred kuće?
Ideja djela nije skrivala nikakve velike pouke, nego baš naprotiv – da najslađi mirisi dolaze iz “običnih” trenutaka s obitelji, iz topline dnevne sobe, kroz smijeh i poneki šaptani trač s rodbinom. Nitko ovdje ne spašava svijet, ali, kad malo staneš, valjda to i jest tema: da nam sve te male “katastrofe”, zapravo, pune album sjećanja do vrha.
Sjećate se bake koja je znala sve ljekovite trave? I ona bi se složila da je ideja ovog romana – pronaći radost i kad ti žlica padne drekt u čorbu, a ti se samo nasmiješ. Ljubav, podrška, radost u malim uspjesima – Krizmanić se doslovno ‘potpisuje’ ispod svakog običnog dana i tako čitateljima vraća vjeru da nije loše što su “mirni”, možda čak i malo dosadni dani, zapravo – najveće bogatstvo.
I, za kraj ovog dijela – jel’ stvarno ikome trebao New York kad može imati popodnevnu kavu s obitelji u Slavoniji? Ako ste barem jednom poželjeli zakotrljati stolnjak samo da budete bliže dragim ljudima, kužite foru romana. Kreće se od običnog, ali završava na onom mjestu gdje su uspomene mekše od tek pečenih kroasana.
Analiza likova
Ako već niste zaglibili s likovima iz “Ne dao Bog većeg zla”, evo sada prilike za još dublje upoznavanje—ne brinite, idemo bez patetike, samo sočno slavonsko meso priče!
Glavni likovi
Glavna zvijezda ove obiteljske sapunice? Gospođa Bosanac—da, ta uvijek s kuhačom u ruci i britkom opaskom u džepu. Nema te slavonske nevremena koje ona neće “s lahkoten rešiti”, uz kavu i neki dobar komentar na propale planove. Njezin suprug, gospodin Bosanac, možda izgleda kao tihi promatrač, ali zapravo pamti i kad je bio zadnji put mrak u frižideru. Sljedeće generacije? Djeca Bosančevih—usamljeni stručnjaci za upadanje u probleme, stalni gosti maminih živaca i glavni sudionici svake (ne)zgode. Najstariji sin iz te ekipe često misli da zna sve… dok ne zaboravi gdje mu je školska torba ili razbije prozor loptom (opet). Svaka glavna odluka u kući prolazi kroz filter obiteljskih šala, praktične logike i neizbježnog komentara s čela stola—da, kod Bosančevih bez humora ne prolazi baš ništa.
Sporedni likovi
Mislim, što bi svaka slavonska priča bila bez šarolikih susjeda i ponekog rođaka s drugog kraja sela? Tu je teta Ljubica, vječna kritičarka svega što “nije kao nekad”, uvijek spremna ponuditi rakiju (za živce, naravno). Ne smijemo zaboraviti susjeda Peru—niti jedan obiteljski problem nije toliko ozbiljan da ga on ne bi mogao riješiti čašicom ili savjetom o kokošima. Djeca iz susjedstva, poznata ekipa koja svaku poplavu vidi kao avanturu, povremeno serviraju dodatne probleme, ali i podsjete Bosančeve da ima i gorih nestašluka u selu. Tu je još baka koja pamti sve poplave i sve ratove, ali nikada ne pamti gdje su joj naočale. Nije ni čudo da se nitko od odraslih ne može praviti da sve zna—svaki član ove šire družine ima neki svoj recept za rješavanje problema (a tko ne voli dobru zavičajnu priču uz nedjeljnu juhu?).
Odnosi između likova
Možda ste i vi nekad pomislili da obiteljski ručak graniči s malim ratom—e, pa kod Bosančevih to postaje umjetnost preživljavanja. Svaka odluka u kući Bosanac donosi malu dozu drame, nekoliko dobacivanja i još barem dvije suprotne škole mišljenja. Klaunovski odnosi? Ni blizu, prava ekipa gdje svatko ima ulogu—od šefa improvizacija (gospođa Bosanac) do samozvanog stručnjaka za sve (najstariji sin). Djeca ponekad formiraju saveze, osobito kad je riječ o “krivcu” za razliveni sok ili nestale kolače, ali kad zagusti, cijela familija stoji kao zid (osim kad svi bježe pred bakinim pogledom). Odnosi sa susjedima začin su svakodnevice—nikad ne znaš kad ćeš dobiti pomoć, ali još češće trač bez puno filtera. Sve u svemu, svaki lik u ovoj klapi igra važnu rolu u tome da običan dan nikad ne bude predvidljiv. Zvuči poznato? Ako jest, možda ste i vi barem jednom poželjeli da vam ne dođe “veće zlo”—dovoljni su i njihovi mali pehovi, za cijeli roman života.
Stil i jezik djela
E sad, ako ste ikad čitali “Ne dao Bog većeg zla”, znate da vas neće dočekati klasična lektira s ukočenim rečenicama. Mirjana Krizmanić piše kao da sjediš na stolici u bakinim papučama i slušaš svaku riječ dok se smiješ u brk. Njen stil? Topao, živ, često pun šala i malih životnih mudrosti koje zvuče kao da su pokupile prašinu s kuhinjskog stola.
Nema tu visokoparne filozofije. Umjesto toga, autorica povlači rečenice koje spontano lete naprijed-natrag, ponekad malo nespretno (namjerno, vjerujte), kao tete na slavonskoj svadbi kad nestane kolača. Dijaloge piše prirodno i ležerno, baš kao što ih mi vodimo dok stojimo ispred lokalne pekare svaki ponedjeljak. Ako ste iz Slavonije—ili barem jednom prošetali Osijekom—prepoznat ćete naglaske, sitne duhovite dosjetke i onu pravu, zrnatu svakidašnjost naših krajeva. Čak i bakine psovke zvuče nježno, što je umijeće samo po sebi.
Krizmanić koristi jednostavan, razgovoran jezik… Ali ne varajte se. Ta “jednostavnost” je dobro promišljena. Svojim rečenicama izbjegava patetiku, nabacuje poneki slavonski izraz ili dosjetku da probudi osmijeh, pa ni teža poglavlja ne padaju preteško na želudac. Jesi ikad čuo za “šupit k’o zec iz kukuruza”? Ovo je knjiga gdje se takve fore uvaljuju bez pardona.
Sjećam se kako je Dario iz razreda jednom rekao: “Ovo se čita ko poruka na mobitelu od stare!” I stvarno, taj osjećaj poznatosti i bliskosti ne nestaje ni kad priča krene prema ozbiljnijim temama. Nema onih “učimo o životu” lekcija na silu, sve se nekako pretače kroz humor, toplinu i mudrost prenešenu iz generacije u generaciju.
Možda nije roman koji će ti promijeniti svemir—nema svemirskih brodova, ni banaka pod opsadom. Ali stil pisanja? Praktički miriši po ladanjskom kruhu, dok te jezik navlači da poželiš još jednu stranicu… Pa makar ti pekmez iscurio preko margina.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da neka lektira prođe bez barem malo “eh, što su nas gnjavili s tom knjigom!” energije—ali ovdje, iskreno, “Ne dao Bog većeg zla” nije izazvala kolektivnu sumnjičavost. Sam roman nije “špranca” lektire kakvu većina očekuje. Likovi, specifično gospođa Bosanac, prkose balansu ozbiljnosti i vječne komedije koju prepoznaje svaka balkanska mama kad joj usred haosa spadne špek s tave. Nitko ne vuče dramu kao naš narod, ali Krizmanić podmeće humor ispod svega toga, kao tanjur pod vruću šalicu kave u nedjeljno jutro.
Nekome tko raste ili živi na selu u Hrvatskoj—ili je barem čuo za zimske poplave koje pokvare sve planove za subotnje roštiljanje—svaka treća rečenica budi poznate slike i okuse. Par redaka i odmah ti zamirišu krofne. Svakodnevne brige, kao “propada li štala opet?” ili “tko je zaboravio mlijeko na štednjaku?” postaju opipljive gotovo kao da osobno rješavate obiteljske zavrzlame.
Ne možeš baš reći da roman glumi mudraca—ni blizu. Nitko ne palamudi o velikim životnim pitanjima, već sve ostaje u okvirima “život je smiješan, čak i kad nije.” To je kao kad baka kaže “dijete, slatko ti je i kad ne ide po planu.” A nisu svi autori spremni na takvu dozu jednostavnosti bez da knjiga sklizne u jeftinu patetiku.
Zanimljivo, mirisi, zvukovi i čak mala slavonska ogovaranja kroz prozor (zna se tko s kim ne priča već pet godina) “iskoče” iz romana kad najmanje očekujete. Jezik, ležeran i šarmantan, podsjeća na stare serije “Gruntovčani”; ništa se ne “nabrijava”, sve se odvija sporim, familiarno smirenim tempom. Tu i tamo netko opsuje pod brk, ali bez gorčine—višak emocija kanalizira se kroz šalu, uvijek.
Kad priča “legne”, ističe se radost u malim stvarima, čak i kad kljuse pobjegne s pašnjaka ili nestane struje baš kad k tome dolaze gosti. Toplina ne izlazi iz velikih preokreta nego iz one “evo, svi smo zdravi, idemo dalje” energije.
Da se sumira dojam—roman nije lektira koju ostaviš ispod jastuka pa zaboraviš; vraća se, nenametljivo, kroz slike i šale koje nastave živjeti u razgovorima na nedjeljnom ručku. Ne postoji kod Krizmanić lažni osjećaj savršenstva, već sirov, ali nježan prikaz svakodnevice, onaj zbog kojeg se na kraju ipak smiješ iako je prvi snijeg opet zakrčio dvorište.