Mnogi su čuli za roman “Nana” Émilea Zole, ali rijetki znaju koliko je njegova priča snažna i provokativna. Ova knjiga nije samo portret jedne žene već i ogledalo društva koje ju je oblikovalo. Čitatelji često traže sažetak koji prenosi bit djela bez gubitka njegove dubine.
Nana je roman Émilea Zole koji prati uspon i pad istoimene junakinje, raskošne pariške kurtizane, čiji život i sudbina razotkrivaju licemjerje i moralne slabosti tadašnjeg društva.
Tko želi razumjeti kako jedan lik može utjecati na cijelu epohu, ovdje će pronaći pravu nit koja vodi kroz slojeve Zoline priče.
Uvod u lektiru i autora
Nana… e sad, od svih lektirnih “must do” zadataka, ova je prava poslastica za one koji vole dramu, skandale i dvorske tračeve na francuski način. I baš kad pomisliš da je još jedna priča o propasti, Zola ubaci svjetla pozornice, raskoš i nešto što zvuči kao potpuni reality show iz 19. stoljeća. Ovaj roman, povremeno zabranjivan, povremeno slavljen, baca čitatelja ravno među pariške salone, vrtloge politike i ljubavne avanture na visokoj peti.
Autor
Émile Zola, čovjek koji bi danas vjerojatno imao viralni Twitter thread o moralu i društvu, bio je više od običnog francuskog pisca. Zamislite ga: uvijek direktan, često na ratnoj nozi s elitom, a poznat i kao zaštitnik “malog čovjeka”. Njegova strast? Raskrinkavanje lažnog sjaja, licemjerja i prljavog veša među bogatima.
Zola je rođen 1840. u Parizu — iskreno, sasvim prikladno za nekog tko će kasnije u svojim romanima raskopati pariške zakutke. Završio je kao jedan od najvažnijih naturalista, zajedno sa svojim poznatim opusom “Rougon-Macquart” kroz koji piše (i secira) generacije jedne obitelji. “Nana”, izdan 1880., osma je knjiga iz te “obiteljske sapunice”. Šuška se, Zola je lik Nane nadahnuo prema pravoj pariškoj kurtizani, što njegovu priču čini još skandaloznijom — kako to obično i biva kad istina promoli nos.
Nije bježao od društvene kritike, baš kao kad je svojom slavnom “J’accuse!” pismom u Dreyfusovoj aferi prozvao cijelu državu. Danas bi ga vjerojatno blokirali na društvenim mrežama, ali bi svi pročitali njegove statuse.
Žanr i književna vrsta
Kad pitaš školskog knjižničara što je “Nana”… pripremi se na monolog o naturalizmu do zadnjeg atoma. Zola ne piše romane onako kako neki šećere kavu — kod njega je sve ogoljeno, hladno, brutalno iskreno. Pripremi se: u “Nani” nema bajkovitih ljubavi ni moralnih pobjeda.
Žanrovski, roman prati strogu naturalističku liniju — cijela “Rougon-Macquart” saga Zoline suvereno sjedi na tom tronu. To znači: nema uljepšavanja života, nema filtera, nema “za Instagram”. Svaka scena ima svoj razlog, miris, okus i nerijetko neugodan osjećaj u želucu. Kad Nana ustane, svi u knjizi dišu brže (ili bi rado nestali iz prostorije).
Pripada i kategoriji društvenog romana, što se u praksi svodi na — gledanje raspada jednog sloja iznutra. “Nana” je kao da su Dostojevski i Kardashian spojili snage: tračevi, laži, padovi s trona i lekcije o moralu koje peckaju. Ako nisi čitao ništa slično, Zolina verzija ti otvara oči i srce… ili ostavi onaj gorak okus poslije zabave kad shvatiš da je voće bilo plastično.
A ni drama joj nije strana. Svaka rečenica udara kao žličica espressoa nakon neprospavane noći — kratko, jasno, boli, ali tjera da ideš dalje.
Za one koji pišu lektire — roman, naturalizam, društvena kritika. Za one koji čitaju iz gušta — par sati u društvu najvećih francuskih legendi, uz povremene krize morala i puno sočnih opisa Pariza s kraja 19. stoljeća.
Kratki sadržaj
Tko je zapravo Nana i kako je uspjela uzdrmati cijeli Pariz? Iskreno… teško je ne ostati zatečen brzinom kojom jedna žena pretvara salonske kulise u ratnu zonu strasti i tajnih dogovora. Hajde, zavirimo u svijet Zoline Nane—gdje miris skupog parfema i štropot karuca stvaraju pravi gradski spektakl.
Uvod
Netko možda misli: “Oh, još jedna priča o usponu i padu.” Ali Zolina “Nana” igra na potpuno drugačijem terenu. Nije to ona dosadna monodrama iz srednje. Radnja starta na pozornici – doslovno. Nana, tada još anonimna, nastupa u Théâtre des Variétés, gdje pola gradske elite zadržava dah, a ona sama jedva pjeva, ali… nitko za to ne mari.
Iz prvih redova mirišu novci. Muškarci (od propalih plemića do bogatih industrijalaca) gledaju je kao da je jedina živa boja u sivom Parizu. Jedino što je važno—tko će prvi pasti pod njezin osmeh i crvene haljine? Zola ne okoliša. Odskače od šećerne romantike i odmah gura čitatelja u vrtlog iskrenih želja, spletkarenja i neugodnih istina društva koje polako guta vlastitu korupciju.
Zaplet
Kad krenu kućne zabave Nane, Pariz postaje šahovska ploča. Svi su figure, rukovode ih ambicije, navike i stari ljubavni dugovi. Nana pleše između milijardera i vojnih časnika, uvijek barem nekoliko koraka ispred licemjerja oko nje. No, nije samo glamur i šampanjac—iza svake gala večere krije se tužna priča propalog braka, izdanog prijateljstva ili obiteljske katastrofe. Najžešći trenutci? Kada Nana zauvijek promijeni život grofa Muffata, posvećenog muža i oca, koji polako propada pred njezinom hladnom ravnodušnošću.
Sjećate se teških sastanaka na poslu kad znate da nema povratka? E pa, Zola demonstrira koliko brzo jedan “pogrešan” pogled ili poljubac može srušiti životne planove. Autobusi i kavane širom Pariza vrve pričama o njezinoj posljednjoj aferi – a svaki poticaj završava slomljenim srcem, bankrotiranim džepovima ili uništenim reputacijama.
Rasplet
Vrtlog, jednom počinje, nikad ne prestaje lagano. Nana se, usprkos svim poklonima i statusu, suočava s prazninom. Ljubavnici odlaze, stari prijatelji okreću leđa. Njena blistava zvijezda pomalo blijedi, ali grad i dalje žudi za njezinim padom. Da, zvuči zlobno, ali kad se francuski jet set navikne na skandal—uvijek očekuje posljednji čin.
Dok Muffat razara brak, a ostali muškarci tonu u dugove, Nana sve teže skriva umor iza nebeskih haljina i jeftinih osmijeha. Ovo je dio romana gdje Zola igra otvorenih karata. Prijateljstva nestaju kao kiša na kolovozu, nada se raspada. Ako je ikada bilo elite koja navija protiv “vlastite zvijezde”, to je tadašnja pariška scena.
Kraj
“Game over” za Nanu stiže naglo i bez šminke. Asi, pokeraški kraj—bolest (sveprisutna sifilis!) izbacuje je iz igre baš kad cijeli Pariz bjesni zbog gubitka rata i sumraka starog režima. Soba u kojoj Nana umire izgleda više kao pozornica pripremljena za zadnji čin loše predstave nego kao dom. Mali detalj: Pariz, pod prozorom, slavi proglašenje republike dok unutra umire njegova bivša kraljica skandala.
Zola ni u jednom trenutku ne gradi patetičnu scenu—bodlje ironije su prisutne do posljednje rečenice. Nema veličanstvenog oproštaja. Samo šapat, krik, kraj jedne ere. Imate osjećaj da, dok zatvarate knjigu, grad diše drugačije, ali pravi trag ostaje ispod površine, u glavama onih koji su znali Nanu (ili to barem tvrdili nakon vina previše).
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Pariz u onim godinama kad se sve činilo prenapuhanim i iskričavim. Kao neki stari film u boji, ali s mirisom kroasana i trajnog parfema. Radnja “Nane” ne pati od lutanja – gotovo sve velike scene odvijaju se u samom srcu grada svjetlosti, točnije u buržoaskim salonima, pozornici Théâtre des Variétés i raskošnim stanovima gdje je nemoguće izbjeći ogledala, cigare i koketne poglede. Pa, nije ni čudo što je pariška elita tu žeđala za pažnjom!
Pratimo ih kroz drugu polovicu 19. stoljeća, u doba Drugog Carstva. Službeno – 1867. do 1870. godine. Nezvanično? Vrijeme kad su šeširi bili viši od nekih životnih ambicija, a skandali se širili brže od glasina na tržnici u Saint-Ouenu. Čini vam se slikovito? Zola je sve to pretvorio u pravu inscenaciju svakodnevnih borbi, glamura i padova. Pod sjajem plinskih svjetiljki, sve pršti nervozom pred rat i glad za uzdizanjem kroz društvo.
Prostor – Pariz, isprepleten kao tapiserija gdje se ljudi sudaraju u kazalištima, na večerama punim političkih šaputanja i na ulicama koje mirišu na skušu i Chanel broj pet (prije Chanela, jasno, ali tko broji parfeme kad si među Zolinim likovima?). I dok tlo drhti pred novom Republikom, Nana pleše na rubu svega, povlačeći za sobom gomilu slabosti i fantazija.
Vrijeme u Nani nije tek dosadna kalendarska kategorija – ono kuca, broji dane i rađa napetost. Jer dok Pariz govori o napretku i promjeni, unutar četiri zida jedan život polako nestaje. Eto, toliko o idiličnim europskim prijestolnicama.
A ako mislite da je sve samo sjaj i zlato, probajte zamisliti zadah u kazališnoj garderobi ili nervozu pred ratne bubnjeve koji se čuju negdje tek kao prijetnja… Upravo tada “mjesto i vrijeme radnje” nisu dosadni okvir, nego živo tkivo priče.
Tema i ideja djela
Tema „Nane”? Da, odmah na prvu loptu—riječ je o društvu koje voli sve što bliješti… ali je zapravo raspucalo po šavovima ispod površine. Zvuči li vam poznato? Nisi usamljen. Zola se u ovom romanu baš namjerno zabavljao otkrivanjem mračnih kutaka pariške elite. Sve što glumi poštenje, na kraju završi ogoljeno i prozvano. I ona mala iskra ironije vam stalno žmirka iza ugla—jer ništa u svijetu „Nane” nije onako kako se čini.
Nana sama nije tek „još jedna fatalna ljepotica”. Upravo suprotno—ona je ogledalo cijelog društva. Njezino putovanje, od siromaštva pa do blještavila i konačnog sloma, svakim korakom otkriva slabosti visokog društva. Zola zapravo postavlja pitanje: „Tko ovdje zapravo pokreće stvari? Oni gore ili oni ispod?” Sve kulise padaju—saloni, kazališta, uniforme… a iza njih, ljudske slabosti, želje i pohlepa. Nana postaje simbol propadanja, ali i dokaz koliko daleko može otići pokleknuto društvo kad nitko više ne pita gdje su granice.
Često ljudi traže „skrivenu poruku” ili noseću ideju. Ovdje nema zamatanja u celofan—glavna ideja „Nane” je brutalno iskrena: kad društvo svoj identitet zasniva na licemjerju i površnosti, prije ili kasnije platit će cijenu. Zola to ne dokazuje brojevima, već slikama i scenama: raskošna večera, a pod stolom glad; smijeh na sceni, a suze u garderobi. Deset puta prije kraja romana zapitat ćete se – tko tu koga stvarno iskorištava?
Možda najzanimljivija stvar kod Zole jest što ne moralizira. Likovi padaju, ustaju, varaju, zaljubljuju se i uništavaju jedni druge… sve bez milosti ili opravdanja. Zola je pustio likove da sami pokažu koliko je tanka granica između uspjeha i pada. A kad se sve sabere, „Nana” vam ostaje u glavi kao ona pjesma koju ne želite priznati da pjevušite. Samo što je refren možda istinitiji nego što ste htjeli priznati.
Eh, i kad vas netko pita zašto Zola toliko voli onaj tmurni Pariz, samo se sjetite—nije Nana propala sama. Cijelo društvo ju je gurnulo tamo. Baš zato ova priča i danas ima smisla; jer ni naši saloni nisu ništa manje skloni lažnim sjajevima.
Analiza likova
Dobro, zaboravite na dosadne, očekivane analize iz srednje škole—ovdje pričamo o likovima koji doslovno žvaču i ispljunu cijelo pariško društvo 19. stoljeća. Svaki put kad se okrenete, netko u “Nani” radi nešto suludo… a vi ste na prvoj crti tog društvenog maratona.
Glavni likovi
Nana. Da, to ime puca kao šampanjac na početku romana—a na kraju, ostavlja gorak okus i polupraznu bocu. Pravo ime joj je Anna Coupeau. Nije rođena sveznalica, ali je naučila kako se rukuje bogatstvom i požudom. Ono što je fascinantno, Zola ju slika kao nekoga tko razara sve što dotakne, ali nikad ne djeluje kao tipičan književni zlikovac. U jednom trenutku baca muškarce pod vlak pohlepe i strasti, u drugom sjedi sama, izgubljena kao dijete u trgovačkom centru.
Ako razmišljamo o muškarcima oko nje… evo, grof Muffat. Lik toliko moralno napet, da se stalno preispituje je li uopće živ ili glumi vlastiti život na dvoru Marije Antoanete. Njegova vjera i društveni status sudaraju se s Naninom ćudi kao tramvaj i biciklist u jutarnjoj špici. Zola mudro ne daje grofu izravan izlaz—on klizi iz kompromisa u kompromis, dok čitatelja često lovi neugodan osjećaj: “Jesam li ja sljedeći na redu?”
Tu je i Steiner, bankar kojem rulet nikad nije dovoljno vruć. Opsjednut rizikom, ali potpuno slab na Nanu. Zola mu ne štedi sudbinu—čovjek doslovno tone kako priča odmiče. Prilično prizemno, zar ne?
Moram spomenuti i Satin. Ona je najsvježija, najiritantnije optimistična nota. Satin i Nana druguju, eksperimentiraju i, barem kratko, stvaraju dojam ženskog prkosa u muškom svijetu. Satin je istovremeno utjeha i opomena da “sloboda” u tom svijetu ima vrlo kratki rok trajanja.
Sporedni likovi
Sad dolazimo do onih likova koji vam, kad zatvorite knjigu, osvanu u sjećanju poput ostataka lošeg vina. Prvi na listi? Labordette. Taj tip! On je posrednik, sveprisutni “prijatelj od prijatelja” koji uvijek zna gdje se okuplja klijentela. Nema srama, kreće se kroz roman bez da mu se stvarno uđe pod kožu, ali bez njega pola radnje bi stalo usred rečenice.
Lucy Stewart je baka-serviserica za ovakve romane—uvijek tu da popravi imidž, posuđuje odjeću, vodi Nanu kroz društvene mine, pa i sama ponekad zaglibi. Njezina hladna racionalnost kroji scenu, ali nikada ne otkriva sve karte.
Pa tu je i mladi Georges Hugon. Ako vam je ikad bilo neugodno zbog zaljubljenosti u pogrešnu osobu, Georges je vaše ogledalo. On tu svoju naivnost proda po cijeni najskuplje, najgorke ulaznice u pariški raj neposluha.
Morate uhvatiti i sestre Bijou i Gaga—kao duo s margine, one su podsjetnik da svakom “uspjehu” Nane prethodi mnoštvo prezrenih, propalih sudbina. Što je najbolje, njihova bol proklizava kroz priču bez melodrame, samo s oporim humorom i puno propuštenih šansi.
Odnosi između likova
E sad, tu stvari zaista griju stolicu. Nana povlači konce, ali ne upravlja baš svime. Šefica? Više kao dobar haker koji otkrije rupu u sustavu, ali nikad ne piše upute. Imate tragične likove koji je obožavaju: grof Muffat, Steiner, mladi Georges—ali svaki doživi svojevrsni slom nakon susreta s njezinom osobnošću, što često završava društvenom ili financijskom propašću.
Najsočniji odnos možda je između Nane i Satine, jer njihova veza širi spektrume društvene slobode i ženskih prava, ali često upada u zamku kratkotrajnih užitaka. Isto vrijedi za žensko prijateljstvo s Lucy, koje, iako naizgled zaštitničko, zapravo vodi prema daljnjem urušavanju.
A onaj stalni sudar Nane i pariškog društva? Neprestano titranje između idolizacije i preziranja. Muški likovi (pa i poneka žena) nagonski gravitiraju oko nje, ali kad dotaknu njezinu stvarnost, spektakl zamjenjuje gorčina. I eto vas, dragi čitatelju, kako promatrate pad lažnog sjaja u korist pravih, bolnih istina.
Ako tražite zdrav odnos… hmm… možda je jedina iskrena veza ona između Nane i njezine vlastite samoće. Ironski, ali Zola joj daje najviše prostora upravo kad sve drugo propadne—ono što ostane nije tragična kurtizana, već osamljeno ljudsko biće usred gradske vreve.
Stil i jezik djela
Zolin stil u “Nani” nije za one koji vole šećerne oblačiće ili romantične zavrzlame. On piše ravno u glavu — brutalno, gotovo hladno opisuje svaki ugao pariškog sjaja i truleži. Bez pretjerane filozofije ili lirskih ukrasa, tekst vuče čitatelja po blatnim ulicama, raskošnim salonima i zadimljenim garderobama kazališta. Ponekad se čitatelj može osjetiti kao da stoji tik uz Nanu, osjeća dim, parfeme, skupi puder na njenom vratu. Takva izravnost jezika nije slučajnost—Zola (kako su govorili u Café de la Paix) voli zateći čitatelja nespremnog.
Riječnik je gotovo novinarski. Provokativan, sirov, ponekad do te mjere da izaziva neugodu. Umjesto ukrašenih rečenica, autor rado nabraja detalje: haljine boje lososa, olinjale tapete, crvene uši bankara poslije svađe. Ovakvi živi vizualni opisi čine da roman raste pred očima, kao filmska scena koja ne preza ni pred golotinjom ni pred ljudskom slabošću.
Likovi govore kako žive. Muffat promuca kad je suočen s Nanom; Grofica Sabine zvuči ukočeno, nabacuje rečenice kao masku. Dialozi nisu dugi, ali su nabijeni značenjem — svaki pogled, nagla promjena tona ili sitan trač nosi težinu cijele epohe. U kazalištu (pogotovo za vrijeme premijere), Zola preskače unutarnje misli i umjesto toga stavlja reflektor na ono izrečeno: “To će biti skandal!” ili “Tko si ti, dijete?”
Jedan detalj — korištenje slenga, tu i tamo, daje romanu dodatni sloj autentičnosti. Kad se u kutu zadimi cigara ili kad konobar dobaci sočnu primjedbu, osjeti se puls grada. Jezik “Nane” ne miruje. On stalno bubnja, presijeca, reže ili – kako bi Parižani rekli – šapće gdje ne bi trebao.
Još nešto… Rečenice su često kratke, nabijene slikama. Sjećate se one scene s ružama na premijeri? Zola ih ne opisuje dugo. Kratko, jasno – dvije-tri riječi, pa prijelaz na nešto novo. Nema razvlačenja. Zanimljivo, zar ne?
Za kraj ove dionice (ili bolje rečeno, kao mali podsjetnik kad ponovno pričate o Zoli): njegovo pero nema filtera. Sve ide na stol. Priča, bez uljepšavanja, tjera i na smijeh i na neugodu — baš kao prava pariška večer u doba Nanine slave.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko uhvati Nanu prvi put, reakcija je često ista — ili ju obožava ili ostane lagano šokiran. Zola nije tu da bi ugađao… Gurnuo je čitatelja ravno u centar pariškog salona toliko živo da se gotov može osjetiti miris skupog parfema i čuti zveket čaša. Neki kažu da roman nema milosti prema društvu — i stvarno, osjećaj nije daleko od istine. Svi oni otmjeni likovi pod svjetlima, a ispod površine, jad i ironija.
Zašto baš Nana ostaje u mislima dulje od drugih likova? Ne događa se svaki dan da glavna junakinja bude istovremeno razoružavajuća i uznemirujuća — nije ni žrtva ni lošac u klasičnom smislu. Nedavno je jedna čitateljica prepričala kako ju je lik Nane podsjetio na današnje “influencerice”: blještavilo izvana, ali često praznina ispod (nije li fascinantno koliko je Zola bio ispred vremena?).
Tko je čitao roman, možda se sjeća osjećaja nelagode nakon zadnjih poglavlja. Autor nije izveo spektakularni završetak… više kao da je ostavio gorak okus, baš kako treba kad se ogole društvene maske. Drugi čitatelji priznaju — postoje dijelovi gdje su morali stati, odahnuti, pa se vratiti priči. Pogotovo ako je aktualni dan već bio pun stresa.
Ono što kod “Nane” najviše intrigira, to je kako se može čitati kao ogovaranje sa starom susjedom, a istovremeno kao upozorenje što sve može krenuti krivo kad društvo pogura pogrešne ljude naprijed. Doduše, nije za one koji traže utješne bajke; ovdje nema spašavanja u zadnji čas. Tko se uživi, lako može zaboraviti gdje završava roman, a počinje stvarni svijet Pariza.
Ima onih koji tvrde da im je Zolin stil pretežak — previše detalja, presnažna slika. Pa opet, to je kao gledanje reality showa prije nego što je to postalo “in”. Netko, tko voli laganija štiva, možda će reći da autentičnost boli… a netko drugi pohvalit će hrabrost i brutalnu iskrenost. Nitko ne ostane ravnodušan — to je, valjda, najviše što roman može postići.
Ponekad “Nana” uđe pod kožu, ne zato što ima spektakularan zaplet, nego zato što daje osjećaj da cijela povijest stoji iza svakog pogleda i riječi. Čak i nakon zatvaranja korica, teško ju je izbaciti iz misli. Zola je napravio ono što rijetko tko uspije – još dugo nakon čitanja, čuje se ona škripa lakirane podloge pariških salona… i šapat propalog društva iz nekog prošlog vremena.