Što se krije iza naslova “Na tri kralja ili kako hoćete” i zašto ova drama još uvijek intrigira čitatelje i gledatelje? Ova priča nudi više od obične zabune identiteta i duhovitih zamjena—ona postavlja pitanja o ljubavi, slobodi i ljudskoj prirodi.
“Na tri kralja ili kako hoćete” je komedija Williama Shakespearea koja kroz spletke, prerušavanja i neočekivane obrte istražuje granice između stvarnosti i iluzije, donoseći neprolaznu poruku o ljudskim slabostima i snovima.
Svaki lik skriva nešto iza maske, a svaka scena otkriva novu nijansu ljudskih odnosa—vrijeme je da se zapitamo što sve može proizaći iz jedne obične zabune.
Uvod u lektiru i autora
Što poetično, što potpuno šašavo – baš su te dvije strane krasile “Na tri kralja ili kako hoćete” i prije nego što je iko otvorio korice izdanja za lektiru. Krenimo odmah, bez uvijanja.
Autor
E sad, svi znaju za Williama Shakespearea… Ili bar misle da znaju! Pričalo se da je napisao više od trideset drama, ali ova – “Na tri kralja ili kako hoćete” (Twelfth Night) – ima ono nešto. On, Englez sa olovkom britkijom od britvice iz Notting Hill Barber Shopa, volio je miješati tragiku i komiku kao ekstra preljev na klasičnu priču. Rođen u Stratford-upon-Avonu oko 1564., s vremenom je postao pravi “celebrity” na dvoru, a ljudi su govorili da zna pročitati tuđi um bolje od najnovijeg algoritma umjetne inteligencije.
Shakespeare nije pisao hladno i odvojeno—često je znao ubaciti poneki štiklec iz stvarnog života londonskih ulica ili dvorca, gdje su se ljudi smijali, plakali i zaljubljivali, a sve to poturio pod reflektore. Sigurno ste negdje ulovili scenu gdje lik obraća publici ili na trenutak zastane pa izrekne misao koju nitko drugi iz scene nije čuo—e, to je taj njegov trik za kojeg lako možete pomisliti “Kako mu je to uspjelo?”. Iako su prošla stoljeća od objave, eto nas mi i dalje na istim forama i pitanjima, a generacije profesorica hrvatskog ubacuju ga u lektiru s podignutom obrvom—kao, tko to nije pročitao, lajka nije zaslužio.
Žanr i književna vrsta
Koliko komedija i zabune stane u jedan komad? U “Na tri kralja ili kako hoćete”, Shakespeare je nabacao ljubavne trokute, prerušavanja i lažne identitete dok glavni likovi nisu znali ni tko pije ni tko plaća. Da, pripada žanru renesansne komedije, ali ne običnoj – ovo je ujedno i studija karaktera, pogled u ljudsku psihu (onako kako bi psiholog danas pokušao “prokužiti” što vas muči kad zaglavite u ljubavnom labirintu).
Ako se pitate, “je li sve samo zabava?”, odgovor je – nije! Ovdje se ljubav miješa sa satirama društva, pa se publika smije likovima dok istovremeno prepoznaje vlastite slabosti. Shakespeare je koristio elemente komedije zabune: prerušavanja (sjeti se Violle koja postaje Cesario), ljubavna pisma i spletke koje na kraju završavaju sretnim završetkom—ili zbunjujućim, ovisi tko čita. Komedija nije samo štivo za razonodu, već škaklja i mozak pod površinom, baš onako kako bi svaki srednjoškolac znao ispričati kad pokuša sažeti radnju za sastav ili usmeno odgovaranje.
A što sve povezuje? Ma, ta stalna igra između istine i iluzije, baš kao da je Shakespeare navukao masku i pogledao nas s druge strane pozornice. I stvarno, ako tko zna spojiti smijeh, gorčinu i mudrost u istoj rečenici – to je bio William.
Kratki sadržaj
Bez lažnog uvoda—ovo nije obična školska lektira. “Na tri kralja ili kako hoćete” igra na kartu iznenađenja. Zbunjeni identiteti, zamijenjene haljine, a netko čak trči po sceni s pismom u ruci kao da mu gori pod nogama. Svatko od likova ima barem jednu tajnu, što često vodi do toliko zabune da bi čak i scenograf zbunio stranicu.
Uvod
Dobrodošli u Iliriju, neko misteriozno mjesto koje postoji samo kod Shakespearea—neka vrst renesansne verzije Dalmacije, ali bez kupanja i sladoleda. Ovdje se sve vrti oko Violle, mlade žene koja—naravno—preživljava brodolom. Dok ju publika još žali, već izvuče uniformu za prerušavanje: Cesario postaje njezin novi identitet. Pretvara se u mladića da bi pronašla posao kod vojvode Orsina, čovjeka kojeg baš briga za vremensku prognozu, ali mu srce pomaknuto otkucava zbog OIivije—plemkinje koja izbjegava ljubav kao alergeni u proljeće.
Viola prva shvati prednosti dobrog kostima, ali ni ostali nisu daleko—tu je Duhoviti pajac Feste, Malvolio s dostojanstvom od štapa i Snjeguljičin sindrom sedmog brka: nitko ne zna tko je zapravo tko. Dvorci, ljubavna pisma i pokoji spektakularni ulazak—ako ljetna kazališna pozornica ima backstage, može ga slobodno proglasiti zonom zabune.
Zaplet
Pokušaj objasniti Shakespearea nekome tko je prespavao zadnjih deset minuta predstave? Puno sreće. Priča se zahuktava: Viola (još uvijek pod maskom Cesaria) upletena je u dogovor Orsina da prenese ljubavnu poruku Oliviji—ali srce ima druge planove. Olivia se zaljubi… pogodili ste, ne u Orsina, već u Cesaria, koji je zapravo Viola. Orsino pak ne shvaća da mu savjetuje upravo žena koja ga potajno voli.
U međuvremenu, društvo iz sjene (čitaj: okupljeni zabavljači i Roditelji WhatsApp grupe) kuha malu školu podvala. Malvolio upada u klopku—primamljivo pismo i horor žute čarape s natprosječno groznim osmijehom. Sve ide nizbrdo za njega, ali uz puno smijeha za publiku.
Sabiranje bodova: likovi konstantno griješe u identitetima. Prerušavanje, dvostruki (i trostruki) identiteti, vječna igra u kojoj publika uživa gledajući kako nitko ništa ne kuži. Netko pije, netko pjeva. Pisma, dvorci, kiša lažnih imena — a ni Shakespeare ne zna gdje će to završiti.
Rasplet
Kad misliš da je sve zbrkano do kraja, stiže Sebastian (Viollin brat blizanac, službeno izgubljen na moru, neformalno spašen što je moguće spektakularnije). Svi ga zamjenjuju s Cesariom/Viollom. I tu dolazimo do onih klasičnih trenutaka gdje se likovi sudaraju po hodnicima, svaki uvjeren da razgovara s nekim drugim. Olivia vjenča Sebastiana misleći da je Cesario—dok ona zapravo nema ni pojma da su to dva različita čovjeka/žene. Malvolio, naravno, razotkriva prevaru kroz žutu čarapu i malo burleske dostojanstva.
Odlomak najviše nalikuje snimci iznad rođendanske torte s dvadeset svjećica: svi plješću, neki ne znaju zašto, ali važan je trenutak. Sve greške izlaze na vidjelo, kartice identiteta se konačno slažu. Nitko nije ljut (barem ne predugo). Publika voli rasplete koji više podsjete na prvi dan škole nego kraj tragedije.
Kraj
Tko je s kim? S kim se tko vjenča? Dajmo popis. Olivia sretno završava sa Sebastianom (koji je slučajno upao u sve što ga je moglo zbuniti). Viola konačno može skinuti Cesariove hlače (figuralno, i doslovno) pred Orsinom—i voilá, dva para spremna za vjenčanje.
Malvolio izlazi iz priče uvrijeđen do neba i natrag (ako ga pitate, to je komedija za plakati, ne za smijati se). Feste, dvorska luda, ostaje zadnji na sceni—proziva svakoga, pjeva pjesmu o životu i, usput, daje lekciju o tome kako su svi barem jednom glavom pogodili zid zabune.
Na kraju, nitko nije isti kao na početku. Nitko nije ni očekivao da će biti. Zavjese padaju, publika trlja bradu i razbija mozak: “Je l’ to bila sreća ili samo dobra prerušavanja?” Jedan dan, tri kralja, mnogo hoćete ili nećete—razmislite opet kad idući put netko predloži zajednički odlazak u kazalište.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad netko prvi put čuje “Na tri kralja ili kako hoćete”, lako je zamisliti neku blistavu dvoranu ili mistični engleski dvorac, ali Shakespeare je za ovu priču odabrao izmišljeni Ilirikum. Nije riječ o školskom satu povijesti, već o prostoru gdje su, barem kod Shakespearea, granice mašte i realnosti toliko tanke da se često prelaze bez najave — baš kao kad pokušavate pronaći parking u centru Zagreba nedjeljom popodne.
E sad, što se Ilirija zapravo tiče, njena egzotičnost mogla bi posramiti i najskuplje turističke kataloge: more, lažni brodolomi (još uvijek nitko nije objasnio kako Viola preživi, a brod nestane), i dvor Orsina koji miriši na skupu renesansnu raskoš s dozom sapunice prije sapunica. Znači—sve je postavljeno za romantične zamjene identiteta i sitničave spletke koje bi se komotno mogle odvijati na kakvoj modernoj splitskoj rivijeri uz koktelčiće i lažne lajkove.
A vrijeme? Shakespeare ga nikada ne smješta točno (nema ovdje “8. siječnja 1601., 19:07h, sunčano s povremenim oborinama”), ali sve aludira na doba karnevala. Onaj kratki trenutak kad zabava pravila briše, kad maskirani ples otvara prostor svakakvim ludorijama, i kad se ljubavne poruke predaju kriomice — kao da šalješ SMS iz srednje, stojiš pod lampom i nadaš se da prođeš neopaženo.
I baš ta kombinacija sunčanih ilirskih dana, dvoraca gdje svatko nosi drugu masku, i vremena kad je sve dopušteno, tjera likove na nemoguće poteze. Ili, kako bi rekli neki lik u drami—nije lud tko traži ljubav, već onaj tko misli da je ona jednostavna.
Tema i ideja djela
Svi koji su barem jednom pročitali ili pogledali “Na tri kralja ili kako hoćete” znaju da ova komedija nipošto nije samo još jedno Shakespeareovo “maskenbal” izdanje. Jasno, ima tu te čuvene zbrke s identitetima i zamjene u stilu tih britanskih komedija iz starih dana — ali stvarna stvar leži ispod površine.
Ne radi se samo o smijehu. Priča zapravo balansira tu finu liniju između zaljubljenosti i zaludjelosti… pa evo, tko nije pomislio “ma što meni ovo treba” gledajući primjerice vojvodu Orsina dok pati zbog Olivije, ili Oliviju koja uporno odbija njegovu ljubav i (pogađate!) zaljubi se u nekog sasvim trećeg. Shakespeare je ovdje uhvatio onaj neizbježni ljudski nagon za traženjem smisla — ljubavi, osjećaja pripadnosti, utočišta u nekoj svojoj ulozi.
Zanimljivo, svi u Iliriji nose neku masku, ali nitko zapravo ne želi da ga se razotkrije… osim možda Malvolija, koji više voli biti ispravan nego sretan. Pitanje “Tko sam ja kad nitko ne gleda?” stalno se iznova pojavljuje, i tu autor pogodi u žicu svakoga tko je bar jednom odglumio pred prijateljima ne bi li impresionirao — ili se izvukao iz neugodne situacije.
Glavni aduti ove drame? Prvo, ima hrpu likova koji žive na rubu, stalno se pitajući gdje prestaje igra a počinje stvarni život. Drugo, Shakespeare koristi dosjetke i zabune kao alat da baci publiku s nogu — što je pogotovo jasno kad Violu svi brkaju s bratom blizancem Sebastianom, pa sve ode u dobri stari kaos. Ali ono što grije publiku nije sama zbrka, nego osjećaj da likovi rastu, griješe, miješaju se u tuđe živote i stalno love taj malo nedostižan osjećaj sreće.
Za kraj (doduše, ne kraj ovog teksta — hej, tu smo još): čak i kad se sve raspliće i zabune se razjasne, pitanje stvarnog identiteta i iskrene ljubavi ostaje cijelo vrijeme u zraku. U Iliriji je (baš kao i kod nas kad padne prvi snijeg) sve moguće, a ideja je samo jedna — kad se svjetla ugase, ostaje ono što stvarno jesmo, svi naši strahovi, želje i bizarne šale na vlastiti račun.
Analiza likova
E sad, tko još nije pomislio: kako bi bilo skuhati kavu s nekim iz Ilirije? Ova Shakespeareova ekipa potpuno razbija monotoniju svakodnevice… pa da ne duljimo, vrijeme je za malo bliži pogled – ili, kako bi naši stari rekli, “bacit’ oko” – na te nezaboravne figure. I da, obrati pažnju tko te najviše podsjeća na nekog iz tvog društva.
Glavni likovi
Viola (Cesario) lako bi mogla osvojiti titulu najdražeg gosta na svakom društvenom okupljanju. Prerušena u Cesaria, gotovo da se igra skrivača na steroidima. Vrlo brzo hvata ulogu pouzdanog sluge vojvode Orsina, a istovremeno se (ne baš diskretno) zaljubljuje u njega. I sad zamisli scenu: ona mu prenosi ljubavne poruke za groficu Oliviju, a sve što želi jest malo reciprociteta. Shakespeare se vjerojatno dobro zabavljao ispisujući njezine replike, ne znam za tebe, ali uvijek zamislim koliko joj je teško bilo sakriti pravu sebe.
Vojvoda Orsino nije tip za “brza rješenja”. Njegov moto? “Ako glazba hrani ljubav, svirajte dalje!” I dok sjedi negdje s harfom (ili što se već tada slušalo), mašta o Oliviji. Ne primjećuje Violu/Cesaria dok mu stoji pred nosom. Jesi li kad god imao/a onog prijatelja koji uvijek bira “nedostižnu” ljubav?
Grofica Olivija ne da mira ni sebi, ni drugima – ali ne iz zlobe. Sviđa joj se Cesario (a.k.a. Viola), koji nikako da joj odgovori “kako treba”, a cijela famozna strogoća pada u vodu kad je zaljubljena. Već vidim naslov u lokalnim novinama: “Grofica izgubila glavu zbog mladog glasnika!”
Malvolio – taj čovjek je kao strog školski ravnatelj na loš dan. Uvijek ozbiljan, ne trpi zabavu, red mu je i zakon. Kad povjeruje da ga Olivia zapravo voli, cijela Ilirija dobije dozu sapuničaste komedije. Ima li tko da ga nije barem malo žalio kad trpi one podvale?
Sir Toby Belch za stolom uvijek ima čašu više, a za društvo pokoji vic i psinu viška. Briga njega što je noć ili dan, važno je da je veselo – i najčešće je. Njegova su pića i pošalice jednako zarazni kao današnji memovi.
Sporedni likovi
Misliš da su sporedni likovi u sjeni? U Iliriji, nema šanse! Sir Andrew Aguecheek možda ne zna koji je danas dan – ali zato zna plesati. Dobro, nije baš “kralj plesa”, ali ne posustaje kad je žurka u pitanju. Njegovi pokušaji osvajanja Olivije su kao kad netko na tulumu hrabro pjeva karaokama – svi navijaju, rezultat je upitan, ali zabavljaju se.
Maria, Olivijina sobarica, ima nos za probleme – i za njihova brza rješenja. Zamisli osobu koja uvijek zna gdje stoji pronaći nestašluk? Tako nekako. Ona orkestrira onu famoznu šalu s pismom zbog koje Malvolio požuti kao limunada na suncu.
Tu su i Antonio – pomalo također tragična figura, zbog direktne i gotovo bizarne odanosti Sebastianu, Violinom blizancu. Sebastian… pa, on dosta kasno ulijeće u scenu, ali svejedno pomete tepih pod nogama Oliviji baš onda kad stvar treba kulminirati.
Naravno, Feste, kućni luda, nije običan zabavljač. Njegovi komentari često su oštriji od Večernjaka ponedjeljkom. Nitko mu ne može “prodati foru” – Feste uvijek zna što se stvarno događa i ne propušta natuknuti istinu kad najmanje očekuješ.
Odnosi između likova
Ovdje, stvari stvarno mogu postati kaotične. Imaš Violu koja voli Orsina, Orsina koji obožava Oliviju, Oliviju koja misli da voli Cesaria, a zapravo je Viola. Netko bi mogao napraviti dobar meme od cijelog tog kruga.
Odnosi su stalno na rubu potpune zabune. Sir Toby i Maria – njih dvoje, kao kumovi zabune, uvijek kuju nove planove, na štetu Malvolija, ali, ruku na srce, tjera ih dosada i želja da život bude zabavniji. Sir Andrew pokušava osvojiti Oliviju, ali stalno ispada gubitnik, no publika ipak ima simpatije prema njemu jer tko nije barem jednom zabrljao u ljubavi?
Sebastian je onaj “X faktor” – ni ne zna da cijela drama nastaje jer ga svi zamjenjuju za Violu. Njegova veza s Antoniom tu je da uplete još više osjećaja i lojalnosti, u stilu najboljih sapunica.
Feste kao komentator iz sjene, često razmatra odnose drugih likova s dozom cinizma – zapravo, on je “onaj lik” na tulumu koji uvijek zna što tko osjeća, ali jednostavno uživa gledati kako svi ostali pokušavaju shvatiti igru.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad čitali Shakespearea (ili samo prevarili sebe misleći da ste zapamtili stih ili dva iz srednje škole), odmah primijetite – “Na tri kralja ili kako hoćete” ima neki ludi ritam pod prstima. Jezik ovog komada daleko je od svakodnevnog ćaskanja kod šanka. Elizabethanski engleski, barem u originalu, pravi je vrtlog igre riječima… Ako mislite da ste izgubili nit, to je sasvim u redu – i glumci u Gavelli znaju zacijelo što znači “foolery” tek kad krenu ponavljati tekst pred ogledalom.
Jezik je, ajmo reći, kao Valentina u Zagrebu – malo klasičan, malo šašav, nekad dirljiv, ali nikad dosadan. Shakespeare je ovdje bio u elementu: kombinira stih i prozu pa skače iz ozbiljnog tona Orsina (“Ako je glazba hrana ljubavi, svirajte dalje!”) do urnebesnih psina Tobyja i Marije. Ludi prijevodi, stari izrazi za čežnju, ljubavne poruke – sve leti po sceni kao papirnati aviončići u učionici.
Dalje, ovaj komad ima nevjerojatan komički tempo: likovi se ljube, razilaze, viču – sve uz osjećaj da žive u čudnoj zemlji gdje je život stalna predstava. Zanimljivo, komedija je nabijena dvosmislicama… Pa recimo, Feste rado “bode” sve svojim jezikom kad god ima priliku, a njegov humor često skriva ozbiljniju mudrost. Jedan trenutak se svi smiju, a već drugi gledaju zbunjeno – svakoga Uhvati barem jedan citat oko kojeg će se zamisliti (ili poželjeti guglati značenje).
Stil? Kadrovi mijenjaju ton svako malo, kao kad mijenjate radio postaju u vožnji po Gornjem gradu. Ljubavni razgovori potpuno drugačije zvuče od iskričavih prepirki, dok prizori maske i prerušavanja nude prostor ne samo za genijalne glumačke dosjetke već i za zvučne igre na pozornici (pitate se što bi baka rekla za Olivijino ponašanje – odgovor vjerojatno ne bi bio za objavu).
A opet, unatoč svim forama i mudrim šaljivim replikama, original vodi računa o težini osjećaja. Viola, kad se usudi progovoriti iz srca, koristi slike koje – kad ih prevedu naši domaći glumci – zvuče kao nešto što bi vam prijateljica šapnula pred zoru, poslije plesa na ljetnom festivalu u Tvrđi.
Da, moguće je da će neki jezični detalj promaći čak i iskusnom čitatelju Shakespearea. Ali barem je sigurno, jedan “volim te” iz “Na tri kralja” ostaje duže u sjećanju nego deset iz nekog slučajnog Netflix filma. Dosta dobro za jedan stari komad, zar ne?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikada čitali Shakespearea i pomislili “ovo je totalna ludnica” — dobro ste primijetili. “Na tri kralja ili kako hoćete” često ostavi upravo takav dojam. Neki ga doživljavaju kao pametnu zafrkanciju, ali iza smijeha krije se više od običnih ljubavnih zavrzlama… Ovdje stalno osjećate onu razigranu zbrku, a svaki lik vuče svoju unikatnu nit kroz priču kao da ne može pobjeći vlastitoj sudbini (tko može reći da mu je trebalo još jedno prerušavanje?).
Ono što osobito fascinira čitatelje jest šarenilo likova — neki “umiru” za pažnjom, drugi bježe od nje kao đavo od tamjana. Violla možda glumi Cesaria, ali osjećaji i strahovi iskoče čim netko okrene leđa. Orsino je, kažu, poput onih poznanika koji cijelu večer pričaju o jednoj osobi… a onda ni na sekundu ne primijete da ih netko drugi voli. Olivia — klasika — čim progovori Cesario, zaboravi na svoju tugu i strogoću. Netko bi rekao: “Gdje je tu logika?” Ali zapravo, baš to iznenađuje i osvježava. Publika iz prve ruke vidi koliko su ljudi često nespretni, nesigurni ili jednostavno smiješni kad je ljubav u pitanju.
Malvolio je poseban slučaj; njega najčešće pamtimo po “čarapama žutim, sve sa križevima”… Rijetko koji lik može na takav način nasmijati i rastužiti — na prvom čitanju možda je samo dosadan, ali s godinama postane čovjek kojem se divite jer se usudi biti smiješan. Sir Toby Belch i ova vesela ekipa djeluju kao susjedi iz ulaza koji uvijek nešto izvode, makar to značilo glavobolje za ozbiljnije osoblje poput Marije.
Feste je, naravno, poseban tip mudrosti — njegova “ludost” često zvuči razumnije od svih mudraca. On daje onaj britki ton kakav se danas viđa na Twitteru. Kad stane svirati i “bockati”, odjednom sve postane bistrije. Što često promakne prvim čitanjima: većina likova govori što ne misli, skriva što osjeća, igra igru koju ni sami ne znaju pravila.
Zanimljivo, tekst je pun šala i štoseva, ali iza svake dosjetke osjeti se mala doza melankolije. Cijeli taj “teatar zabune” — a zapravo nitko nije siguran tko je do kraja iskren, pa ni prema sebi. Za mnoge je to glavna čar ove komedije. Ne brinite, nitko ovdje ne zna odgovore na sva pitanja… A možda je upravo to, kad sve maske padnu, najvažniji dojam koji ostaje.