Mostovi nisu samo građevine već i svjedoci vremena i ljudi koji ih prelaze. Roman “Na Drini Ćuprija” Ive Andrića otkriva priču o mostu na Drini u Višegradu i životima koji su se stoljećima isprepletali oko njega.
Roman “Na Drini Ćuprija” prati sudbinu višegradskog mosta kroz nekoliko stoljeća, prikazujući kako povijesni događaji i svakodnevni životi oblikuju zajednicu i ostavljaju trag na generacije stanovnika.
Tko god želi razumjeti kako jedan most može postati simbol cijelog kraja, ovdje će pronaći ono što traži.
Uvod u lektiru i autora
Kad netko spomene Drinu, većina zamišlja onu znamenitu ćupriju iz Andrićevih priča—pa i školski udžbenici uvode djecu baš preko nje u svijet povijesti i književnosti Balkana. I ne, ovdje nećete naletjeti na dosadan popis značajki, nego na priču o knjizi koja je generacijama otvarala vrata u razmišljanje što znači pripadati nekom mjestu, prolaziti kroz burna vremena ili samo sjediti na ćupriji i osluškivati rijeku.
Autor
Ivo Andrić—ma da, onaj Andrić što je Nobelom pozlatio književnu kartu Balkana—rođen je 1892. u Travniku, a djetinjstvo mu je prošlo u Višegradu. Mnogi ga pamte po tom kontrastu: s jedne strane tiho, s druge dramatično, baš kao i bosanske doline.
Njegovo se školovanje protegnulo od Sarajeva do Krakova i Beča. Prijatelji su ga opisivali kao tihog promatrača, uvijek iz prikrajka, spremnog zabilježiti najfiniju nijansu tuđe riječi ili nenamjernog pogleda. Da nije postao pisac? Možda bi bio povjesničar, možda diplomat, baš poput njegovih stvarnih zanimanja.
“A šta je tebi Višegrad?” pitali bi ga učenici kad bi im došao u školu. On bi samo slegnuo ramenima—ili barem tako pričaju. I onda… iz te šutnje nastala je Na Drini ćuprija, roman koji pamti svaki kutak Balkana, i to iz perspektive i onih najtiših, naizgled nebitnih sudbina.
Što je Andrić još ostavio književnosti osim ovog romana? “Travnička hronika”, “Prokleta avlija”, brdo eseja i zaboravljenih pjesama iz mladosti. No, nijedno djelo, kažu, nema onaj puls vremena i osjećaja – niti je tako duboko ukorijenjeno u jedan most.
Žanr i književna vrsta
Eh, sad dolazimo do one vječne rasprave. Roman? Kronika? Povijesni ep? “Na Drini ćuprija” je zapravo roman-kronika—nije klasična povijesna priča, ali ni osobna ispovijest, već, hm… baš kao kad baka ispred peći priča o svima iz sela, a ti upijaš svaku sitnicu.
Djelo prati gradnju mosta u 16. stoljeću pa sve do modernih ratova, ali bez suhe kronologije iz udžbenika. Ljudi prolaze, zima i ljeto se izmjenjuju, kraljevi odlaze—ali most? Most ostaje. Iako roman prikazuje stoljeća, ne traži od čitatelja da pamti datume, već osjećaje i običaje svakodnevnog života. Gledajte to više kao tapiseriju: svaki lik, od Mehmed-paše pa do čudnog dvorskog lude Lotike, svoj je konac u toj priči.
Ako ste navikli na akcijske zaplete i brze scene, Andrić možda ide tempom puža (ili, realnije, raftinga na Drini kad Rijeka miruje). No, ako volite knjige koje mirišu na stare kišobrane i zvuče poput zaboravljenih narodnih pjesama—evo vam najbolje pozivnice na most u Višegradu.
Za sve koji su se pitali zašto se roman smatra vrhuncem književnosti s ovih prostora—tu je odgovor: nije važno iz koje ste škole, niti jeste li čitali išta drugo, teško ćete zaboraviti njegov ritam kad jednom kročite “na tu ćupriju”.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad prelistali “Na Drini Ćupriju” uz kavicu i pomislili — pa tko bi zapamtio sve te godine, ratove, i što je s tim Mostom? Ovaj kratak sadržaj servira upravo ono bitno: što se zapravo događa, koga sve srećete, kad stvari polude, i što vam od svega toga ostane u glavi. Ajmo bez okolišanja — pogledajte kako taj kamen na Drini pretrpi više turbulencija nego prosječan TV duhovni savjetnik.
Uvod
U Višegrad, na obalu Drine, dolazi vijest: gradi se most. I to ne bilo kakav most — već onaj što će stoljećima povezivati ljude, trgove, okupljališta, ali i biti svjedok tuđih zavojeva, strahova i smijeha. U gradu žive obični ljudi — trgovci kao Arif-aga, znatiželjni mladići, vrijedne žene — a kroz njihove oči upoznajemo svaku pukotinu i kamen slavne ćuprije. Ako je Višegrad ljetni prometni čep, most je kružni tok gdje sve sudbine prolaze, barem na tren.
Ali nemojte očekivati bajku: već od samog početka Andrić postavi štimung u stilu… “Dobrodošli na Balkan, ovdje vam se ponovi povijest brže nego vremenska prognoza.” Znatiželjni putnik, slučajni radnik, pa i poneki derviš − svi oni dobivaju svoju “minutu slave” na mostu, i često ih Andrić ne mazi. Stara osmanska vlast sije strah, a legenda o mostu već tad ima gorak okus – samo što nitko ne zna da je ovo tek zagrijavanje.
Zaplet
Jeste gledali seriju gdje svaki lik za pet minuta proživi cijeli život? E tako vam je i ovdje. S mostom tek završenim, ljudi slave sudbinu koja im nosi više bureka i poneki miran dan… bar dok se ne promijeni politički vjetar. Osmansko carstvo širi sjenu, ali ni Austrougari ne dolaze s kolačima.
Tog trena kad Mlado Bosanac (doslovno – onaj klinac što baca kamenčiće s mosta) odluči prkositi vlastima, i vlastiti starci shvaćaju da most nije samo za igru, nego i za ćutati kad prođe vojni konj. Prvi progoni, prve žrtve, prvi zatvori – sve se to odvija kao reality show, s mostom kao vječnim svjedokom.
Ako vas zanima tko preživi, a tko “ispari”, tu nema garancije. U jednom trenutku gledate veselu Kir Serafinu kako prodaje smokve djeci; u drugom — taj isti miris smokve prekriva panika kad gradom prođe vijest o novom porezu, mobilizaciji, ili slomu moći. Andrić sije priče kao šljive kasno ljeti, ali svaka ima gorak kraj, samo možda ne odmah.
Rasplet
Nitko normalan na Drini ne očekuje happy end, pogotovo kad krenu veliki povijesni pljuskovi. Most više nije samo okupljalište — dolaze ratovi, smaknuća, vrijeme kad prijatelji mijenjaju strane kao mantile po kiši. Prvi svjetski rat donese onaj “klik” kad ljudi shvate da vrijeme staraca i starih pravila nestaje s obalama.
Kiša granata, zveckanje pušaka — most sačuva uspomene, ali i rupe od metaka. Nekadašnje ljubavi pretvaraju se u sumnju; kumovi postaju izdajnici. Prisjetite se kad je teta Fata nudila janjetinu, danas bi radije zaključala vrata i pojela kekse sama.
Likovi što su se jednom smijali pod fenjerima mosta sad bježe, skrivaju se ili završavaju negdje daleko, tražeći neki novi “most” — ali bez ove magije. Ako ste mislili da drama završi s mirovnim ugovorom… e, nije to Netflix.
Kraj
Na kraju, kad se svi ratovi ispušu, most ostane. Malo izranjavan (tko nije?), ali još uvijek uspravan. Višegrad i dalje diše na obalama Drine, samo bez većine likova iz početka.
Neki stari preživjeli spominju “kako je bilo…” uz kafu, no novi klinci gledaju most kao dio pejzaža, nešto što je tu oduvijek, poput onih starih stojadina po parkingu. Nema patetike: ostaje osjećaj da svaka kuća, svaka klupa pod topolama zna priču koju rijeka još povremeno pročita – ali samo ako osluškujete.
A Andrić? On vam tu podvali još pokoju lekciju o životu — zaboravite veliku povijest, važne su sitnice i trenuci na mostu, jer baš ti trenuci svima najviše ostanu u sjećanju.
Mjesto i vrijeme radnje
Ajmo zamisliti scenu: Višegrad, skriveni dragulj na istočnom rubu Bosne, onaj tip mjesta gdje ne možeš samo prošetati, a da ne čuješ šum Drine ili ne osjetiš miris ribe s obližnjih štandova. Višegrad nije kulisa za razglednicu, nego pravi, živi grad koji broji topla ljeta i hladne zime već stoljećima… Onako, onaj osjećaj kad pomisliš da se mijenja sve—samo most ne.
Radnja romana razvučena je kao mjesec dana bez bureka—više od četiri stoljeća promiče pred našim očima. Krene još u šesnaestom stoljeću, taman kad turski vezir Mehmed-paša Sokolović odluči spojiti obale, i to ne s običnim mostićem. Da, baš to! Tad na scenu dolazi ona poznata ćuprija kojoj Andrić posvećuje svoju knjigu—kao da ti stoji pred očima dok čitaš, zar ne?
Ne priča roman samo o turskoj vladavini—ulaze tu i Austrijanci, zatim prvi, pa drugi svjetski rat… da te zaboli glava od toliko promjena vlasti, jezika i običaja. Dok je vani sve u kaosu, most šuti i sluša. Prva kavana otvara vrata, djeca po prvi put prave “čuvene” skokove u hladnu Drinu, vojnici prolaze s puškama, penzioneri sjede, mijenjaju dinare za krune ili marke. Svatko ima svoju priču i svi je, nekako, ostave baš na tom mostu.
Tko se zadrži na mostu dulje od pet minuta, vidjet će—ili barem naslutiti—kako se iza kamenih lukova skriva više od povijesnih podataka. Tik pored ćuprije, stare zgrade od kamena, mokri pijesak niz obalu Drine i glasovi što se miješaju na nekoliko jezika, svjedoče kako se mijenja i grad i svijet, ali ritam Drine i mosta ostaje tvrdoglavo isti.
Ima li boljeg mjesta za radnju romana koji želi ispričati priču ne jedne osobe nego cijelog naroda? Dvojbeno. Vrijeme je, kao kod Dore Ruždjak Podolski na kazališnoj probi—pomaknuto, rastegnuto, ponekad stane. Dok Andrić nabraja čiji je red da pije kafu ili ide na vojsku, shvatiš da roman prati povijest baš onako kako cijeli Balkan pamti—u pomiješanim slikama, događajima, šutnji i lomovima.
Ako netko traži egzotične vremenske okvire—neka pogleda: “Na Drini Ćuprija” nudi sve što treba, od otomanske nostalgije, preko bečkih provizora pa do ratnih parada i tišine između dvaju svjetova. Ali na kraju, kad večer padne i magla prekrije Drinu, shvatiš da mjesto i vrijeme radnje nisu samo okviri nego ritam života.
Tema i ideja djela
Koga ne zanima što zapravo stoji iza slavnog mosta u Višegradu? Nije stvar samo u kamenju i lukovima — Andrić ovdje priča jednu puno širu, ljudsku priču. Sve se vrti oko zajedništva i promjena, oko toga kako vrijeme i događaji melju i one najtvrđe karaktere, a most? Most sve to gleda, šuti i pamti.
Da, naravno, netko će već reći — to je kronika naše prošlosti. Istina, ali “Na Drini Ćuprija” ide dosta ispod površine. Andrić ne stavlja povijest na pijedestal, kao da lista udžbenik, već pokazuje kako Veliko i Malo idu ruku pod ruku. Tko je ikada proveo jesen u Bosni, razumjet će one sitnice što likove povezuju: nezaobilazna kafana, mrzovoljni trgovci, djeca što trče po pijesku ispod “ćuprije“… I onda, preko noći — rat ili promjena vlasti, sve se mijenja, osim mosta.
Nekima su najzanimljiviji oni trenuci kad ljudi vise na ćupriji, raspravljaju, smiju se, ponekad netko padne u Drinu (tko nije čitao, neka se pripremi na iznenađenja). Tu roman diše, baš u običnim danima, gdje netko gubi dom, drugi pronalazi ljubav, a sve to okrunjeno ćutanjem kamenih lukova. U “Ćupriji”, ideja prolaznosti života – ali i upornosti čovjeka – provlači se kao nit kroz svako poglavlje. Most je svjedok svega: velikih odlazaka, povrataka, rastanaka i tihih radosti.
Jedna stvar koju su ljudi iz Višegrada često pričali – i prije Andrića – jest da most nije samo prijelaz. To je dnevna soba, oglasna ploča, sudnica, ponekad i sklonište od svijeta. I to Andrić osjeća, bez uljepšavanja – ni veselje, ni tragedija nisu patetični. Nema idealiziranja tih ljudi ili tog prostora. Povijest nekad grize, nekad miluje, ali uvijek ostavlja trag.
Ako si ikad ostao do kasno u razgovoru s nekim starijim članom obitelji koji se sjeća “bivših vremena”, onda ti je jasno odakle Andrić crpi taj osjećaj prolaznosti i važnosti detalja. Čini se da roman pokušava reći: “Sve će proći, ali ima tih mjesta i ljudi koji traju.” I dok svi žure, ćuprija u Višegradu i dalje stoji, pomalo oštećena, ali ponosna. To je – ukratko – srce i ideja ovog djela.
Analiza likova
Bez stereotipa, bez kiča, i, iskreno, bez one dosadne podjele na “dobre” i “loše” likove — ovi Andrićevi junaci šamaraju realnost Višegrada kao što brza Drina reže obalu: neumoljivo, tiho, svakodnevno.
Glavni likovi
Na početku sve izgleda jednostavno. Most u Višegradu… I to je to! A onda shvatiš – svaki kamen te ćuprije pamti lice. Mehmed-paša Sokolović otvara priču. On je taj začudni dječak, otet iz zaboravljenog sela, koji postaje turski vezir – i odluči ostaviti most kao nekakav most pomirenja, ili možda, kao podsjetnik sebi da, ma koliko visoko letjeli, korijeni ostaju zauvijek isti. Teško je ne osjetiti zrnce duboke tuge u načinu na koji Andrić prikazuje njegovu čežnju za izgubljenim domom. U teoriji, Mehmed-paša je graditelj, ali u praksi, on je i slika svega onoga što Balkan jest – pogubljen između Istoka i Zapada, mira i ratova, djetinjstva i moći.
I onda, tu su Rade, Krsta, i njegov vječni rival Alihodža – svatko s nekom ranom. Krsta i Rade nisu velikani povijesti. Oni prhnu pa nestanu, ali, bez njih, nema Andrićeve Višegradske svakodnevice. Život im nije dao status ni političku moć, ali su prvi koji, kad Drina poplavi ili izbije nemir, doguraju do ćuprije i pričaju svoje male ratove i ljubavi.
A Alihodža Mrgudić… E, njega se ne zaboravlja. Prgav, tvrdoglav, uvijek na pragu da se posvađa pa opet, kad nastupi tišina, prvi će pomoći, prije nego itko pomisli. Kao da na leđima nosi pola povijesti i pola Višegrada.
Sporedni likovi
Sad, sporedni likovi… Da, često začine stvar više nego što itko očekuje. Kroz Višegrad marširaju vojnici, prosjaci, zanatlije i djeca — i svaki ima svoj trenutak pod suncem. Ima onaj jatagan, koga svaki stariji prepričava iz noći u noć; ima Sofka, djevojka za čije oči stari trgovci plaču, a potom pokriju stid licem u ruke. Sjeti se malog Lotike. Gdje bi kafana stajala da ona ne podijeli osmijeh stranci ili domaćinu?
Ne može se zaobići ni fra Petar – fratar koji nosi toliku dušu u habit da bi mogao ugrijati pola regije. Ako netko iz prikrajka zna sve, to je on. U vremenima kad most postane granica, a ne mjesto susreta, ti “mali”, tihi protagonisti drže Višegrad na okupu.
Ima mjesta i za one sa strane – austrijski inženjeri, bosanski trgovci, turski spahije iz drugih krajeva – njih Andrić opiše često u pola rečenice, ali, taman toliko da “osjetiš miris tuđinskog” na trgu ili čuješ “daleki” naglasak.
Odnosi između likova
E sada, tko misli da su odnosi među likovima statični kao kamen ćuprije, neka zaboravi sve što zna. Sve pršti od napetosti, a opet sve je prožeto nekom neobjašnjivom privrženošću – kao što obitelj ne biraš, tako ni Višegrad nije birao svoje junake.
Mehmed-paša i most? To je odnos što preživljava stoljeća; most pamti i kad svi zaborave. Alihodža i Krsta vječito se glođu, ali kad voda do grla dođe, stoj na mostu i gurni rame uz rame. Lotika i cijela pijaca? Zaboravi 21. stoljeće i telefone — tamo se komunicira pogledom, šalama, a ponekad samo tihim sjedenjem na klupi.
Sa svakim burnim povijesnim vrtlogom, odnosi se preslože. Dođe rat — pola ih se, iz straha, zatvori; pola uskoči ispod mosta tražeći spas; nekoliko njih, poput fra Petra, jednostavno odbije birati stranu, pa rade ono što najbolje znaju — služe zajednici.
Svaki sitni zadirkivanje, svaka izrečena riječ ili ono prešućeno, ima težinu. U tom spletu Andrić nikome ne daje boju s kojom bi lakše prepoznao “tko je tko”; sve teče, mijenja se, raste i ponekad, neočekivano, puca baš kao kamenje kada Drina nabujala potegne.
Zato, kad zatvoriš knjigu, likovi još dugo šapću — baš kao žubor vode ispod mosta.
Stil i jezik djela
Odakle uopće krenuti kad govorimo o Andrićevom stilu? Ozbiljno, tko nakon par stranica ne poželi sjesti pored Drine sa šalicom kave, slušati šum vode i zaboraviti na mobitel koji ne prestaje vibrirati? Čitanje “Na Drini Ćuprija” povlači za sobom lagani osjećaj usporavanja, gotovo meditativno uranjanje u prošlost – i to namjerno, bez slučajnog zijevanja.
Andrić piše s pažnjom za detalje — toliko da ćete, čak i ako preskačete opise u drugim knjigama, ovdje možda stati, pa pročitati odlomak još jednom. Nema trčanja kroz rečenice, nego sve polako i jasno, kao kad baka začini grah pa svi osjete razliku. Dijalozi kod Andrića nisu svakodnevni čavrljanje uz pivo. Više djeluju kao tiha razmjena pogleda što govori “znam što ti misliš, ali neću reći naglas”.
Vidi se tu specifičan bosanski duh — šala i ironija često vire iza ćoška, no nitko se ne smije preglasno. Autor ne izbjegava narodne izraze niti stare riječi, pa svaki put kad naiđete na “pendžer” ili “abadžija”, imate osjećaj da listate prašnjavi album obiteljskih fotografija. Jezična aroma koja ostaje dugo, poput mirisa dima iz peći.
Pripovijedanje klizi iz nutra u van — to jest, Andrićov jezik istovremeno je jednostavan i pun težine. Koristi kratke, ponekad gotovo suhoparne rečenice, no između redova kriju se ozbiljna pitanja o vremenu, ljudima i zaboravljenim obećanjima. Neka vas ne zavara ta skromnost — iza svake naizgled obične rečenice čuči priča koja može protresti svakog tko je barem jednom sjedio u nekom malom balkanskom gradu čekajući proljeće.
Kombinacija narodne mudrosti, lokalnih izraza i povijesnih slojeva daje jeziku romana osebujan šarm. Iskusni čitatelji ponekad nalete na Andrića baš zbog te mješavine – malo lokalnog, malo univerzalnog, malo tuge, a ni optimizam nije daleko. Ispod svega teče Drina, spora ali postojana, baš kao ritam Andrićeve proze.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema smisla okolišati – “Na Drini Ćuprija” ne ulazi tiho u život ni jednog čitatelja. Knjiga je gusta poput magle iznad Drine, ali tko joj da šansu, teško je ispušta iz ruku. Netko će odmah reći: “Andrić… pa to je lektira iz srednje!” To stoji… ali kad odrasteš, uhvatiš se da se kroz svaku rečenicu Mosta osjeti težina povijesti i nježna ironija prolaznosti. Nije to roman za brzinsko čitanje uz kavu, već onaj koji traži sporiji ritam, pomalo poput stare kafane u Višegradu gdje su stolice uvijek zauzete pričama.
Pa sad—tko voli brze radnje i velike obrte, možda će na prvu uzdahnuti. Ipak, svaki lik, ma koliko se kratko pojavio, ostavi neki trag. Nije jednom čitatelju Alihodža ostao u sjećanju kao stari susjed iz djetinjstva, s mudrošću ispod brkova i onom dobroćudnom grintavošću. Sam most, usred romana, nije samo kulisa nego — što bi rekli stariji — “živo tkivo grada”. Svatko tko je ikad prošao bosanskom čaršijom prepoznaje mirise, zvukove, ponekad i neugodne šale prolaznika koje Andrić tako tankoćutno zapisuje.
Zanimljivo, malo tko može ostati ravnodušan prema načinu na koji Andrić piše o ratu. Tamo gdje drugi dižu tenzije i boje sve crno-bijelo, on pušta da tišina radi za njega. Ponekad je veća drama u onom što ljudi prešute nego u povijesnoj eksploziji. Likovi stare, umiru, zaljubljuju se, mrze, trguju – i uz to sve most gleda i pamti. Pročitat ćeš dvadeset, trideset stranica i shvatiti da ti je Andrić uspio prodati jedan beskonačno važan osjećaj: sve će proći, samo most ostaje. Istina, netko će reći da je roman “težak”, ali kad bi bio lakši, ne bi bio Andrićev.
Kad se nakon čitanja vratiš u svakodnevicu – tramvaj, gužva, mobitel zvoni – uhvatiš sebe da gledaš neki stari most u svom gradu malo drugačijim očima. I to je valjda ono najvažnije: knjiga te natjera da bolje gledaš oko sebe… i možda, samo možda, uhvatiš smisao u sitnicama koje si prije preskakao.