Malo tko nije osjetio mučninu barem jednom u životu pa nije čudno što ovo neugodno stanje često budi zabrinutost. Mučnina može biti prolazna ili znak ozbiljnijeg problema zato je važno razumjeti njezine uzroke i moguće posljedice.
Mučnina je neugodan osjećaj u želucu koji često prethodi povraćanju a može biti uzrokovana raznim stanjima poput bolesti putovanja, probavnih smetnji, trudnoće ili stresa.
Pravi razlog mučnine ponekad nije lako otkriti pa znanje i pravovremena reakcija mogu biti ključni za olakšanje simptoma. Neka vas ova tema potakne na bolje razumijevanje vlastitog tijela i zdravlja.
Uvod u lektiru i autora
Prisjetite se kad ste kao klinci morali posegnuti za lektirom, a umjesto brzog skeniranja Wikipedije, čekala vas je knjiga koja para želudac. “Mučnina”, baš tako, lagani klasik koji vas ili zaintrigira ili izmuči. Iako neke lektire zaboravimo prije nego što stignemo do zadnje stranice, Sartreovu “Mučninu” teško je izbaciti iz glave—pa ajmo zaviriti u pozadinu.
Autor
Jean-Paul Sartre… ako vam zvuči poznato, moguće ste ga sreli tijekom filozofskih rasprava, ali on ima nos i za književnost. Rođen u Parizu 1905. (još u vrijeme kad je kava bila jeftina, a francuske terase pune dima), Sartre je osim filozofiranja, pisao i romane, eseje, drame—i baš svugdje ostavljao vlastiti potpis egzistencijalizma.
Zamislite tipa koji vam, dok sjedite na suncu, počne objašnjavati zašto nas stvari koje radimo često nemilosrdno guše i kako je sama egzistencija ponekad neprobavljiva. To je Sartre, kratak na riječima ali jak na osjećaju tjeskobe—i s moćnim pitanjima o slobodi i (ne)smislu života. Čekao ga je Nobel za književnost 1964., ali ga je, u tipičnom Sartreovom stilu, odbio jer “nije htio biti institucija.” Romantičar? Možda, ali prije svega tvrdoglav individualac kojem je autentičnost bila važnija od priznanja.
Žanr i književna vrsta
“Mučnina” je roman, ali ne onaj tip koji biste preporučili teti za ljeto na moru—više kao književna zamka za sve željne malo intelektualnog nemira. Smješten je u razdoblje modernizma, kad su pisci, baš poput muzičkih buntovnika, pokušavali svijet prikazati drukčije—kroz subjektivnost i misli likova, umjesto opisa cvijeća u polju.
Roman ima težinu—čitajući ga imate osjećaj kao da vam netko polako nameće težak kaput koji ne možete skinuti. Radnja često nije linearna, nego kruži kroz misli glavnog lika, Roquentina, kao kad izgubite misao i krenete u novi smjer. U osnovi, žanrovski se radi o filozofskom romanu koji propituje smisao života, identitet, pa i vlastito mjesto među ljudima.
I, da ne ostanemo samo na suhim činjenicama, “Mučnina” je kod nas uvijek malo rubno popularna—prava stvar za one koji žele književnost kao izazov, a ne kao utjehu. Ako ikad uhvatite primjerak u ruke, ne čudi ako ga zatvorite i zamislite se nad vlastitom svakodnevicom. Upravo je takav učinak Sartre želio—da vas roman zaskoči, poput neugodne, ali nezaboravne mučnine.
Kratki sadržaj
Okej, odmah u glavu—tko god očekuje tradicionalnu radnju, sjetit će se Sartreove “Mučnine” kao crne ovce police s romanima. Stvari tu idu naopačke. Radnja? Uh, više je riječ o unutarnjim previranjima nego o maratonu akcije…
Uvod
Glavni lik je Roquentin. Možda ste na njega nabasali na kavi s književnom ekipom, možda ne. Svejedno, tip je povučeni, ponešto luckasti povjesničar (ili, kako bi to rekli mnogi studenti povijesti nakon još jedne noći uz Javu ili Turkish). Smješten u fiktivni Bouville, provodi dane zapisivajući biografiju nekog sporednjaka iz 18. stoljeća—ne zvuči uzbudljivo? Zato Sartre koristi prve stranice romana da vas povuče u osobni vrtlog sumnje i egzistencijalnih pitanja kroz svakodnevicu usamljenog intelektualca.
Nećete naići na velike događaje—više na životne tišine koje se uvlače ispod noktiju. A atmosferu romana najbolje opisuje blaga claustrofobija i ona neugodna tišina kad vam konobar slučajno prospe kavu po bilješkama.
Zaplet
Tu stvari lagano izmaknu kontroli. Roquentina počinje mučiti osjećaj preobilja stvarnosti. Povijesni rad? Pada u drugi plan, jer ga sve što vidi ili dotakne navodi na pitanje—što je uopće stvarno? I čemu ovo sve?
Njegova anksioznost polako prelazi u pravo egzistencijalno prokletstvo. Svaki predmet, drvo ili nasumična sjena, u glavi mu postaju “preteški”, ispunjeni nekom nepoznatom istinom. Doslovno se bori s osjećajem gađenja i neugode dok promatra svijet oko sebe—poput onog trenutka kad uloviš vlastiti odraz u tramvaju pa ne znaš jesi li to stvarno ti ili neki tuđinac s lošom frizurom.
U jednom trenu pokušava se uhvatiti za prošlu ljubav (Anny), tražeći spas u poznatom. Otkriva, međutim, kako ni prošlost više nema istu boju. Sve mu izmiče, iskušavajući toleranciju na svakodnevne trivijalnosti.
Rasplet
Nema tu spektakularnog raspleta—nema klasičnih twistova, nitko ne trči niz ulicu s pištoljem, nema otmice. Rasplet je unutarnji, prilično tih—iako, tko voli introspektivne eksplozije, doći će na svoje.
Roquentin polako prihvaća da osjećaj mučnine neće nestati samo tako. Svijet ne nudi odgovore na pladnju. Počinje gledati stvari oko sebe, pa čak i glazbu koju sluša u kafiću, s novim poštovanjem (za jazz entuzijaste: da, ima i jazza!). Odbacuje iluzije koje su ga do nedavno tješile—poput stare deke na kojoj je zaspao kao dijete.
Umjesto olakšanja, dobiva nešto nalik mirenju s kaosom svijeta. Ako ga pitate, smatra da je to prva iskrena emocija nakon duljeg vremena.
Kraj
E sad—zadnje stranice su čudo. Već gotovo da očekujete da će Roquentin podići ruku i izdeklamirati nečiji citat iz tramvajske reklame, ali… Sartre gurne još jedan filozofski nokaut.
Roquentin prihvaća vlastitu slobodu, iako ona nije raskošna ni potpuno utješna. Pa, što s time? Umjesto da traži smisao izvan sebe, odlučuje pokušati stvoriti ga sam, možda kroz umjetnost ili pisanje—ili barem kroz sljedeći topao cappuccino u nekom malom kafiću Bouvillea.
Nije ni herojsko ni patetično… više kao tiho kimanje glavom nakon pogrešne odluke u tri ujutro, tek toliko da znaš da ideš dalje, iako nemaš pojma kamo.
Mjesto i vrijeme radnje
Dajte pet kuna ako vam prva asocijacija na “Mučninu” nije neki studentski stan prepun skripti i kasne noći pune filozofske konfuzije… ili je to samo iskustvo autora ovog teksta? Prava priča zapravo vodi u Le Havre, pomalo siv i vjetrovit francuski lučki gradić s kraja 1920-ih. Sartre tu nije štedio na atmosferi – mutno nebo, ulice pod kapima kiše i kafići gdje roastbeef miriši na ustajali dim. Nije baš idealno za razglednice, ali itekako idealno za krizu identiteta s bonus egzistencijalnom prazninom.
Vrijeme radnje? Ma tko bi ga pogodio na prvo, iz ruke—nije striktno određeno, ali sve je upakirano u nekoliko zimskih mjeseci „nekad oko 1932.“, tik pred oluju nove Europe. Roquentin šeta kroz tmurne dane, zapisuje bilješke, susreće luckaste prolaznike i polako, baš kao kiša, natapa se sumnjama i mučninom.
Funny fact iz romana—usred rutine šetnji, Roquentin nailazi na likove koji se ponašaju kao da im je dosada najveći gradski spomenik. Kafići i gradski trgovi nisu samo scenografija, nego – ako pitate Sartrea – živi podsjetnik koliko je jednostavno (i bolno) osjetiti se kao višak u vlastitom životu. Nisu prolaznici uvijek likovi, ali su savršeno tu da poguraju Roquentina do najdubljih pitanja… i da vama ostave dojam kao da gledate crno-bijeli film pun kišobrana i praznih pogleda.
I ne, nema „proljetnog buđenja“, nema simbolike lakih dana. Guste zime, ledeni vjetrovi, tramvaji što škripe niz mokre šine – sve to isn’t just scene dressing, to je srž Sartreove tjeskobe na papiru. Ako ste ikad lunjali gradom dok snijeg škripi pod nogama i jedem burek iz pekare koja ne zatvara, znate vibru. Sve je u toj napetosti: hoćeš li prepoznati tu prazninu dok ti gledaš grad, ili dok grad gleda tebe?
Eto ti mjesta, eto ti vremena, i eto ti „Mučnine“—gola ulica i nemirna noć u kojoj svaki korak odzvanja pitanjima.
Tema i ideja djela
Možda ste i vi, kao ja prošli tjedan (kad sam po treći put pokušavala objasniti svom prijatelju zašto mi je “Mučnina” toliko ostala pod kožom), poželjeli da vam netko konačno jednostavno objasni — što zapravo Sartre pokušava reći? Pa, pripremite se, jer ovdje neće biti suhoparne filozofije s fakultetskih predavanja, već ćemo dublje zagrebati ispod sloja dosade i anksioznosti.
Srž romana “Mučnina” — ma koliko naslov zvučao kao da opisuje mamurluk poslije studentske fešte — leži u nečemu što je daleko manje zabavno, ali bolno poznato svakome tko se one večeri pitao: “Čemu ovo sve?” Glavni lik, Roquentin, ne može pobjeći osjećaju egzistencijalne nelagode. Zamisli da sjediš u omiljenom kafiću, držiš šalicu gorke kave, ali svaki gutljaj ima okus pun nepodnošljive praznine. Nešto što bi trebalo imati smisla (život, posao, ljubavni odnosi… pick your poison), odjednom djeluje strano — i najezdi te poznati unutarnji val nelagode. To je mučnina kod Sartrea.
Za razliku od romana gdje se netko puca, juri, spašava svijet — ovdje se bore s, hmm… čokoladnom napolitankom. Da, dobro ste pročitali. Roquentin ne može ni pojesti napolitanku bez osjećaja gađenja prema samom njezinom postojanju, a tek prema sebi. Sartre ovdje briljira: napolitanka nije samo napolitanka, ona je simptom. Zvuči komplicirano? Zapravo, radi se o vrlo jednostavnom pitanju — što radimo ovdje, i ima li uopće smisla što radimo?
Ideja romana, osim što traži da (barem na jednu večer) pustimo Netflix i preispitamo rutinu, jest suočiti čitatelja sa slobodom. O, blagoslovljena, ali jezovita slobodo! Nitko ne odlučuje za tebe — ni roditelji, ni država, ni tvoj algoritam na YouTubeu. Roquentin otkriva kako je baš on — kao i svi mi — jedini odgovoran osmisliti vlastiti smisao, iako to znači podnijeti mučninu svijeta koji nema gotovih odgovora.
Na kraju, Sartre čitatelja ostavlja s nečim što je teže probaviti od filozofskih pojmova ili suhe napolitanke — odgovornošću za vlastiti život. I dok se grad, kafići i tmurne ulice Le Havrea smjenjuju, Roquentinu i nama ostaje zadatak pronaći ljepotu (ili barem malo mira) u toj konfuziji. Je li to pišeš roman, sviraš jazz na harmonici, ili jednostavno promatraš svijet s prozora — tvoj smisao može biti bilo što, ali eto, baš moraš ga pronaći.
Dakle, ako ste itko poput mene, kad sljedeći put u tramvaju zapnete pogledom nad cestom i postavite si “zašto?”, sjetite se: niste jedini koji traže odgovor. Sartre je tu bio prije nas — i još uvijek tjera da kopamo dublje.
Analiza likova
Tko je taj famozni Roquentin? Ako ste ikad zaglavili sami sa sobom u nedjelju poslijepodne, odmah ćete kliknuti s njegovim nemirom… ali ima tu još likova za koje biste mogli reći “e ovaj mi je kao susjed iz prizemlja”. Rasterite se—ne svi prate iste staze, i to ovu Sartreovu ekipu čini baš zanimljivom.
Glavni likovi
Roquentin? Nije baš vaš tipični junak. On luta Le Havreom kao izgubljeni turista bez Google Mapsa. Povjesničar je (da, zaista), procesira život oko sebe kao da ne može naći izlazni red na kvizu “Tko želi biti milijunaš?”. Što ga tišti? Mučnina—i to ne ona od pokvarenog jogurta, nego egzistencijalna, prava ona koja izjeda iznutra. Razmišlja što znači biti živ, tko je uopće on, a odgovora ni na vidiku.
I sada zamislite osobu koja ne podnosi small talk, ali je opsjednuta traženjem dublje istine i stalnim zapisivanjem nečije davne biografije. Nema prijatelja za kavu, zadržava distancu, često promatra sve sa strane, kao da je u pogrešnom filmu. Nije on baš tip koji će vas pozvati na roštilj, ali u njegovim nitima misli lako se naći kad vas uhvati neraspoloženje bez razloga.
Osim što se bori s vrtoglavicom smisla, Roquentin povremeno osjeća sitna zadovoljstva, primjerice kad pojede komadić čokolade—i onda ga svejedno pogodi val besmisla. Njegov trag pokazuje do koje mjere svakodnevica može izgledati strano i tuđe. Zvuči poznato? Da, i mene je prošle zime grizla takva egzistencijalna kriza dok sam čekao tramvaj.
Sporedni likovi
Sada idemo na sporednu postavu… Nemojte ih otpisati odmah—često vas baš ovakvi likovi natjeraju na ozbiljno razmišljanje usred večernjeg vođenja psa!
Uz Roquentina najjače se ističe Autodidakt. Ovaj tip je svakodnevno u gradskoj knjižnici, čita sve što mu dođe pod ruku (da, roman o perzijskim tapiserijama, zašto ne?). Djeluje kao lik iz viceva o bibliotekarima i ljudima-enciklopedijama. Njegove teorije o moralu više su čudne nego korisne—poput onih mudrosti koje usput skupite čekajući istražitelja osiguranja nakon sudara.
Tu je i Françoise, konobarica iz lokalnog bistroa, koja toliko neutralno poslužuje Roquentina da biste rekli kako ju nije zanimljiviji od muha iznad šanka—ali ga ipak duboko utječe. Sad zamislite običan susret s osobom s kojom dijelite tihe trenutke i osjećaj stranosti raste brzinom loših vijesti na društvenim mrežama.
Anny, Roquentinova bivša ljubav, pojavljuje se poput mirisa proljeća, a nestaje kao kiša u travnju… Njihovi susreti više nalikuju na emocionalni “escape room”—svatko traži izlaz, ali nitko nema ključ. Njihova prošlost proganja ih kao loš ringtone—stalno u pozadini, nikad stvarno ugašen.
Odnosi između likova
Odnos Roquentina i sporednih likova? Eh, nikad jednostavno… Sve funkcionira po onoj vječnoj: “Mi bismo, ali nešto ne štima.”
Roquentin i Autodidakt? To nisu rasprave nego natjecanja tko će dulje gledati kroz prozor i smišljati smisao života. Autodidakt nudi univerzalne odgovore, Roquentin odgovara pitanjima. Rezultat: potpuno drukčiji svjetovi—jedan sav racionalan, drugi stalno na rubu provalije.
S Françoise vlada distanca—kao kad vas poznanik iz kvarta pozdravi, ali ste sigurni da vas nikad nije zaista pogledao. Ona je prisutna, ali nije uključena. Ponekad je baš taj nevidljivi zid jači od bilo kakvog konflikta. Roquentin njezinu prisutnost interpretira kao podsjetnik na osamljenost—što, iskreno, svi osjete barem jednom dok raznose prazne čaše po stanu.
S Anny? E to je meni stara rana. Sve se tu vrti oko toga može li se prošlost vratiti (nije spoiler: ne može). Njihovi razgovori—suhi, prekidani, prepleteni nostalgijom i frustracijom. Pokušavaju pronaći smisao u nečemu što više ne postoji. Znate onaj osjećaj kad pročitate staru poruku, pa vam više nije jasno što ste uopće željeli reći? Takav je njihov odnos.
Svi oni zajedno tvore priču o usamljenosti, potrazi za smislom i nemogućnosti povezivanja s drugima bez da sami sebe izgube putem. Možda zvuči crno, ali… tko nije barem jednom razmišljao o tome dok pijucka hladnu kavu u tuđem gradu?
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pokušali opisati Sartreovu “Mučninu” prijatelju uz kavu, vjerojatno ste malo zapeli — tekst je sve samo ne svakodnevan. Nije ovdje riječ o lakoprolaznoj prozi za plažu, nego o jeziku gustog kao pariška magla. Sartre ne štedi na filozofskim zamkama; rečenice znaju skakati s unutarnjeg monologa na uličnu tišinu, pa onda natrag u glavu glavnog lika. Sve to zvuči ozbiljno, ali zapravo… ima neku svoju neobičnu melodiju, pogotovo kad Roquentin stoji nasred sobe i razmišlja zašto ga muči egzistencija, a ne dosadna administracija.
Jedna stvar koja iznenadi — nema tu patetike ili stoljetne francuske elegantnosti. Jezik djeluje ogoljen, štedljiv, ponekad i grub. Sartre ruši granice: jednom koristi jednostavnu frazu, drugom pršti od misaonih parabola. Tako “mučnina” iskače u tekstu poput pjesme koja se ne može izbaciti iz glave — nije uvijek ugodna, ali nešto vas tjera da zastanete. Čak i najobičnije stvari — kava, tramvaj, razbacane novine — imaju višak značenja.
Naravno, ne treba zaboraviti ironiju. Da, čak i filozofi znaju biti duhoviti. Kad Roquentin razmatra zašto jede zobene pahuljice ili gleda lokvu na pločniku, tekst igra na granici između smiješnog i tjeskobnog. Nije vam jasno biste li se nasmijali ili potapšali lika po ramenu.
Ono što posebno fascinira — stil se stalno mijenja, kao da Sartre opipava puls čitatelja. Taman kad pomislite da ste ulovili ritam, naiđe struja eksperimentalnog jezika ili iznenadnih prekida rečenica. Nekome će to stvoriti osjećaj nelagode (i, da, lagano zabuljiti oči), drugome — osjećaj autentičnosti i sirovosti.
Sartre zapravo od čitatelja traži da sudjeluje — sam stil vas gura kroz stranice gotovo kao da ste u vlastitim mislima. Jeste li ikad pročitali knjigu pa se zapitali: Čekaj, kad sam ovo zadnji put bio svjestan samoga sebe? “Mučnina” od toga pravi pravu malu umjetnost.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite – roman o mučnini, a ni traga patetici. Sartre baca čitatelja u čudan vakum, gdje realnost izgleda kao nešto što je zaboravilo biti smisleno. Ovdje nema onih tipičnih junaka za koje možete navijati. Glavni lik, Roquentin, više podsjeća na prijatelja koji nikad ne stiže na vrijeme — stalno kasni i uvijek je malo nepristupačan. Mnogi su se uhvatili kako veče poslije čitanja provedu naginjući glavu iznad prazne šalice kave i pitajući se: “Jesam li to stvarno ja ili netko iz Sartreove glave?”
Osobito zanimljivo — nema lažno uljepšane slike života. Roquentin proživljava osjećaje tjeskobe i mučnine iskreno, gotovo brutalno. Čestitanje Sartreu na hrabrosti nije pretjerivanje: umjesto maske humorom ili jeftinom filozofijom, on daje onaj sirovi, ogoljeni pogled u nutrinu čovjeka. U svakodnevnim trenucima (obožavatelji francuskih kafića, ovo je vaša scena!) otvara se prostor za introspekciju, i to nije uvijek ugodno. Čitatelj je uvučen u unutrašnji metež, bez sigurnih izlaza ili “sretnih završetaka”.
Za one koji su ikad preskakali korake po maglovitim ulicama — ili se gledali u izlog i nisu prepoznali vlastiti odraz — “Mučnina” udara izravno tamo gdje boli. Sartre piše prilično škrto, a opet ti ponekad proleti misao: pa ova rečenica je kao da je netko iz života izvukao ono što nikome ne pada na pamet reći naglas. I to je možda njegova najveća snaga — dok čitaš, imaš osjećaj da si slučajno zaplovio na tuđe unutarnje more, a baš ti paše taj slani okus tjeskobe.
Jezik romana često djeluje pomalo grubo, gotovo hladno — ali takva izvedba podcrtava autentičnost egzistencijalne zbunjenosti. Umjesto velikih filozofskih monologa, nailaziš na sitne, pomaknute detalje: krckanje stolice, kišu na prozorima, gustu tišinu između rečenica. Ako ste tip koji voli tražiti skrivena značenja između redova — ovaj roman jest bingo. No, i onima koji skuže samo površinu — osjećaj nelagode i čudne bliskosti ostaje dugo nakon zadnje stranice.
Naposljetku, priča se ne zaboravlja lako. Neki bi rekli da “Mučnina” stari kao dobro vino — svakim novim čitanjem daje novi sloj. Drugi bi dodali: ponekad je dobar gutljaj upravo ono što zbunjuje, a to Sartre majstorski servira.