Malo je životinja koje izazivaju toliko znatiželje i simpatija kao miš. Ovaj sitni glodavac već stoljećima živi u blizini ljudi, prilagođavajući se svakom okruženju i ostavljajući trag u svakodnevnim pričama i znanstvenim istraživanjima.
Miš je mali sisavac iz porodice glodavaca, poznat po svojoj prilagodljivosti, brzini i inteligenciji; najčešće ga nalazimo u prirodi, ali i u ljudskim domovima gdje traži hranu i sklonište.
Zanimljivo je koliko toga možemo naučiti o prirodi i sebi samima promatrajući svakodnevni život ovog neprimjetnog, ali izuzetno snalažljivog stvorenja.
Uvod u lektiru i autora
Znaš ono kad se probudiš usred noći jer si čuo škripu – pa ipak, ispostavi se da je samo miš? E, upravo takvi svakodnevni trenuci često postaju okidač za književnike. Pogotovo kad je glavnu ulogu u svojoj priči povjerio sitnom, ponekad i sramežljivom glodavcu. Pa, tko zapravo stoji iza cijele te priče o mišu iz lektire i što ju čini toliko zanimljivom školarcima (i odraslima koji ‘usput’ ponekad prelistaju lektiru)?
Autor
Iako neki odmah pomisle na Walt Disneyja čim čuju riječ “miš”, autor o kojem ovdje pričamo ima slovenskih korijena i, iskreno, poznatiji je među osnovnoškolcima nego influencer s najviše pratitelja. Franjo Bežanec – da, baš on – majstor je kratkih, toplih priča koje uspije unijeti u život lektirnog miša. Nije tajna da mu zanima dječji pogled na svijet i svakodnevne zgode, pa njegove priče mirišu na topli kruh iz pekare u 7 ujutro ili na onaj osjećaj kad netko sakrije zadnji komadić čokolade.
Bežanec je pisao uglavnom za djecu, uglavnom one kojima su jutra zaigrana, a večeri rezervirane za šalicu čaja i dobre priče. U njegovom stilu osjeti se vedrina, nepretencioznost i, ono najvažnije – razumijevanje malih, ali bitnih svakodnevnih briga. Lako ga prepoznati – tamo gdje djeca nespretno grickaju kockicu šećera ili traže izgubljeni gumeni miš, on stavlja priču.
Žanr i književna vrsta
Ruku na srce – miš iz lektire ne poteže pištolj, ne juri džipom kroz pustinju, niti osvaja svjetske nagrade za znanost. Pripada svijetu realistične proze, točnije, kratkoj priči ili bajci s porukom za djecu. Zamisli: mali junak, običan dom, poznate situacije iz škole, igre ili čak pekare – realnost je bliska kao jutarnji doručak. No, tu i tamo, autor ubaci zrno bajkovitosti, tek toliko da mašta ne ostane žedna.
Djeca se često prepoznaju u ovim pričama. Nema zapetljanih misterija. Svaka rečenica zvuči kao da ju je ispričao tvoj mlađi brat na povratku iz škole. Znate one knjige koje pročitaju i djeca u šesti put jer im zvuči “kao iz života”? E, ovo je ta knjiga.
Priče ovog miša – nemaju supermoći, ali zato imaju hrabrosti, topline i one šašave svakodnevne avanture. Prava stvar za male i “bivše” male čitatelje. Ako tek biraš lektiru ili tražiš temu za sastavak, kniga o ovom mišu pruža dobar start – poznata lica, obični problemi, i mala, ali dragocjena pobjeda na kraju. Dovoljno jednostavno da bude pristupačno, ali dovoljno zaigrano da bude zanimljivo svakome tko želi vratiti osmijeh iz škole.
Kratki sadržaj
Ako tražite priču o mišu koja ne podsjeća na dosadne lektire iz osnovne škole—zastanite. Ovdje nema bombastičnih junačina ni čuda nad čudima. Ima samo svakodnevica toliko poznata da miriše na bakin stan i neizbježni zvuk škripavih dasaka. Provucimo se kroz ovu priču kao… pa, kao miš kroz zid!
Uvod
Miš ne ulijeće u radnju bacajući se na glavu—praktički ga čujete tek kad pomislite da su svi otišli na spavanje. Tihi, neugledan lik živi mirno pokraj ljudi, stiskan između polica, traži mrvice kao svaki dobar glodavac. Ima dana kad mu je omiljeno društvo obična sjemenka suncokreta. Ništa spektakularno, reklo bi se—ali upravo u toj tišini rađa se nešto posebno.
Jedne večeri kad kuća utihne, on krene u potragu za zalogajem i šaputavim pustolovinama. Franjo, autor tih laganih redaka, ne boji se pokazati i mišje strahove i želje, baš kao da kroz njega progovaraju svi dječji strahovi od mraka ili usamljenih kutova. I eto ga… tu, među nama, na pragu vlastite male avanture. Neka vas ne zavara običnost—ljepota je u detaljima.
Zaplet
Miš, majstor u skrivanju, prvi zalogaj osvoji tek kad ukućani zaspu. Te noći, međutim, dogodi se sitan potres—komad sira nestane baš ispred njega! Šok? Mala panika? Da, itekako. Miš nije superheroj. Umjesto toga srce mu tuče kao da je utrka na 100 metara, što svaki čitatelj, barem jednom, sigurno može razumjeti.
Radnja napreduje kao promjena godišnjih doba ispod prozora. Miš kopa, trza uši na svaki šum, njuška ispod ormara, osluškuje hoće li ga netko otkriti. Uvijek nekako hoda linijom između hrabrosti i instinkta za bijegom. Nije bitka epskih razmjera, već borba s vlastitim granicama i navikama. Jedan običan komad sira pretvara tu večer u cijeli izazov.
Zatekao se pred izborom—sakriti se ili riskirati još jednu istragu… I, gle čuda, ponekad male odluke uspiju promijeniti cijelu noć. A u pozadini škripi parket, kuha se nova nevolja ili, s druge strane, prilika.
Rasplet
Napetost raste kao što srce naraste pred prvim ispitom. Naš mali miš, ipak, nije odustao—još jedno okretanje repa, hrabro proklizavanje ispod stola, i evo ga taman pred vratima smočnice. Franjin tekst osvaja toplinom—živopisno opisuje miša koji rješava zadatke na način kako to djeca često čine: sitnim koracima, s puno sumnje, ali s dozom kreativnosti.
Na trenutak se sve uroti protiv njega—ulovi ga svjetlo iz kuhinje, škripi ladica, u daljini žmirka neka zimska lampica. Ipak, ne posustaje. Vidi mrvice kruha i shvati: nije samo sir važan, nego iskustvo potrage i ona mala pobjeda kad nakon puno pokušaja ipak ugrabi nešto za sebe.
Ako ste ikad upali u sličnu situaciju, znate taj osjećaj olakšanja kad prepreka konačno padne. Iako je u pitanju samo zalogaj, za miša on znači svijet.
Kraj
Ne, miš ovdje ne dobiva medalju ni poklon-paket iz izloga. Umjesto toga, završava među poznatim sjenama i tišinom koju može razumjeti samo netko tko je često neprimijećen. Franjo Bežanec ne ispisuje kraj crno-bijelom četkom. Ponekad je to jedno rastegnuto: “ipak je vrijedilo truda”.
Miš, sit i zadovoljan, povlači se u svoje sklonište. Tiho, zapravo smireno, odmara i sanja o nekim novim sitnim borbama. Bez trijumfalnih govora, bez fanfara. Samo miran san i osjećaj da, koliko god bio “mali”, svaka sitnica može dati okus cijeloj priči.
Tko zna—možda ćemo kroz tog neprimjetnog miša bolje vidjeti i sebe, kad sutra, u vlastitoj tihoj borbi, pronađemo koricu kruha koja nedostaje svakom danu.
Mjesto i vrijeme radnje
Nitko tko je ikad ušao u staru zagrebačku kuhinju – onu gdje se tavani skupljaju prašinu, peći pucketa, a friška štrudla hladi na prozorskoj dasci – ne bi bio iznenađen gdje miš čuči i osluškuje. Zanimljivo, radnja ove priče ne odvija se u nekoj kićenoj palači ni laboratoriju iz američkog crtića, već ravno pod stolom Jedan stari stol, nekoliko klimavih stolica, tepih s mrljama od soka, čak i zaboravljena maksi-traka iz „Mercatora“ – sve to ima glavnu ulogu u svakodnevnom teatru ovog ne tako glamuroznog miša.
Kako dan ustukne pred tamom – znate onaj kasni sat kad susjedi gase svjetla, vani laje pas, a u stanu ostane samo škripa ormara – tada naš miš postaje glavna zvijezda. Većina njegovih avantura traje tek nekoliko minuta, ali živo se pamte. Ponekad instinkt zove miša na brzi prelet preko kuhinje u sitne noćne sate, dok odrasli već tiho hrču, a sat na radiju pokazuje 2:10.
Sjećate li se onih trenutaka kad ste tražili omiljeni kolač, a kraj ladice leži samo papir i poneka sumnjivo zgnječena mrvica? E pa upravo tu, u neprimjetnim svakodnevnim situacijama, krije se pozornica miševe priče. Lokacija ne zvuči fancy – ali lakoćom budi osjećaj blizine, nekog zaboravljenog toplog kutka koji miriši na djetinjstvo i bakinu juhe.
Vrijeme radnje? Nema tu filmskih montaža ni brzih promjena scena, već se sve odvija lagano, onako kako ulica diše. Ponekad je to ranom zorom, kad sunce tek baci čudne sjene po vitrini, a ponekad u gluho doba noći, kad vani škripi mraz. Sve što se dogodi mišu – dogodi se između dva zalogaja sira ili kad padne žlica na pod, pa se djeca pitaju čije su to male nogice projurile u kut.
Dakle, mjesto – stara gradska kuhinja, vrijeme – rastrgano između dana i noći, uvijek u one sate kad pažnja lako sklizne s velikog na sasvim malo, baš kako i priča o mišu uči gledati svijet.
Tema i ideja djela
Zamislite trenutak kad netko šapne: “Miš je opet bio sinoć u kuhinji.” Nije to samo početak spontane svađe oko mrva, nego — iznenađenje — sjajna podloga za pravu malu životnu lekciju, upakiranu u priču koju je klinci progutaju brže od štrudle s jabukama. Tema djela? Sasvim nepretenciozno — život običnog miša u ljudskoj blizini. Franjo Bežanec nalazi inspiraciju tamo gdje većina odraslih samo vidi brigu: tihi kut, škripanje poda, domišljatost sitnog glodavca koji se izmotava kad svi misle da spava.
Ideja? Oh, tu ima više slojeva nego što biste našli u bakinom bureku! Na vani, Đuro Miš trčkara uokolo tražeći komadić sira ili mrvicu makovnjače. Ispod površine? Priča lagano zadire u male i velike dječje strahove (zamislite samo što znači kad ti ispod kreveta “nešto šušne”!), ali i radoznalost, snalažljivost, ponekad usamljenost. Autor nas podsjeća da, čak i kad izgubiš nešto što ti je važno, možeš pronaći neko novo blago — nekad je to kora kruha, drugi put sasvim neočekivani prijatelj.
Ono što upada u oči nije “velika drama”, nego sitni događaji… poput trenutka kad miš riskira sve zbog nečeg slasnog (čak i uz opasnost od metle, da budemo iskreni). Priča nudi smijeh, možda malo sućuti, ali uvijek ostavlja onaj blagi osjećaj topline — kao kad u nedjelju navečer, umoran, ali sretan, zagrliš plišanu igračku (ili, budimo realni, klonuš negdje tik uz radijator).
Čitatelji, pogotovo oni najmlađi, lako će se uloviti za svakodnevne situacije: osjećaj nesigurnosti prvi dan škole, veselje kad netko primijeti tvoj trud, ili mini-trijumf kad nečija dobra riječ promijeni cijeli dan. U “Mišu”, ideja nije da budeš najveći heroj na svijetu — nego da prepoznaš vrijednost u svakoj neprimjetnoj pobjedi i naučiš biti okej s malim koracima naprijed.
Ako ste tražili priču koja djeci ne “prodaje” hrabrost kroz lavove ili zmajeve, nego kroz tihog malog miša, eto ga — Bežanec pogađa baš tu notu. Ideja djela je začudno jednostavna, a opet duboka: svatko od nas ima te svoje sitne borbe, i vrijedi ih prepoznati jer, hej, na kraju dana, baš te borbe znaju učiniti srce malo većim.
Analiza likova
Vjerujete li da je moguće da običan miš bude zvijezda dana? Sad, nemojte odmah odmahnuti rukom—Franjo Bežanec se zaigrao s tom idejom i pretvorio jednog skromnog glodavca u lika kojem, iz nekog razloga, svatko drži palčeve. Prošetajmo kroz galeriju likova i otkrijmo tko je tko, što voli i zašto nas baš naježeni rep može podsjetiti na vlastite male bitke.
Glavni likovi
Teško je ne započeti s Mišem – frajerom s brkovima (dodajte mu i smeđi kaputić, pa imate scenu). On je taj koji cijelu priču vuče na svojim malenim leđima. Nekad sramežljiv, često na oprezu, drži nos iznad mrvice sira ili tragova kruha po podu kuhinje. Ako vam se učini da ima više stavova od prosječnog roditelja u Konzumu, niste daleko.
No, ne svodi se sve na preživljavanje i hrabro gicanje po parketu. Miš ima i talent za filozofiranje kad nestane njemu dragog sira. Počinje propitivati život—je li stvarno potrebno uvijek biti prvi pred frižiderom? Tu dolazimo do onog dijela gdje se odrasli poistovjete: tko još nije razmišljao o tome ima li smisla juriti za srećom na štapu?
Zasluge idu i autoru Bežancu, jer lik miša nije ni superheroj ni nesretni peh—već netko tko zna uživati u sitnim pobjedama. Kad uhvati komadić štrudle, to je trenutak slavlja. Kad ga netko preplaši (pa makar to bio prolaz ljudske cipele), povuče se, ali ne odustaje.
Sporedni likovi
Sad, možda vam se čini da svi drugi likovi samo prolaze mimo… Ali, varate se. Nekima ime nikad nećete ni saznati (dijete s tostom u ruci, ili baka što pometlom maše, primjerice), no njihova prisutnost piše čitave dijaloge bez riječi.
Evo primjera—baka čija kuhinja miriši na toplo pecivo najčešće se pojavljuje kao taj tihi stražar. Njezin pogled, iako naizgled strog, krije toplinu. A kad sljedeći put sitni miš pobjegne pod ormar, nije ga do kraja prepala… već ga kao da razumije.
Postoji i mačak, klasik svake priče. Kod Bežanca, nije prikazan kao zlikovac iz crtanih filmova. Više kao pospani član kućanstva, zainteresiran samo povremeno, kad mu se da. Ima i on svoje slabosti – naprimjer, zna zadrijemati baš kad miš planira veliku provalu u ostavu.
Djeca iz priče nisu imala baš puno teksta, ali su prozori prema vanjskom svijetu—rade buku, zaborave zatvoriti ladicu ili ostave mrvicu kruha. I samo tako, pokreću mouse adventure.
Odnosi između likova
Nema tu patetike ni velikih neprijateljstava. Sve je više nalik živopisnom suživotu gdje su svi svjesni svojih uloga, ali ipak povremeno prekorače granicu—nekad iz znatiželje, nekad iz dosade, ponekad iz straha.
Odnos miša i bake podsjeća na stari-dobar tango—svatko zna svoje korake, ali se katkada ipak pogleda ispod oka, tražeći dopuštenje za još jedan minijaturni nestašluk. S druge strane, miš prema mačku pokazuje onu dozu zdravog straha kao što imamo prema neizvjesnosti svakodnevice – zna što mu je slabost, pa je koristi u svoju korist.
Dinamika između ljudske djece i miša je posebna: dok god su oni zabavljeni igrom ili crtićem, miš može slobodno krstariti. No, ako kapne puding ili se razleti mrvica, napetost raste—tko će prvi reagirati?
Zanimljivo je kako se kroz te odnose provlači poruka: u svakom domu, pa i onom književnom, vrijedi pravilo o toleranciji na male nestašluke. I ono najvažnije—nema potrebe za dramom, život se odvija iz dana u dan, a heroji ponekad dolaze u najmanjim pakiranjima.
Stil i jezik djela
Tko nije barem jednom pročitao priču koja ga odmah vrati u djetinjstvo, onaj trenutak kad mrvice ispod stola nisu samo otpad, već savršena zakuska za nekog sitnog, brkatog junaka? E, takvo je to Bežanecovo pisanje — jednostavno, šarmantno, bez onih pompoznih rečenica u kojima se čovjek izgubi kao miš u staroj špajzi. Riječnik? Sasvim običan, na razini osnovca, ali s vremenom zavrti i ozbiljnije glave. Nema filozofiranja, ali ima dovoljno topline da grije i kad vani zaveje, i da se djeca osjećaju kao kod kuće.
Iako nema efektnog jezika kakvog vole „veliki” pisci — misli Flaubert, Krleža, ili možda jedna Agatha Christie — Bežanec pogađa samu srž: piše kako djeca govore, jednostavno i jasno, s puno onih sitnih izraza koje odrasli jedva zamijete. Misliš li da nema slagalica u njegovoj rečenici? E pa, ima itekako! I baš to dodaje malo začina, jer priča postaje živa—kao da miš sam čita slova, pa tu i tamo zbrza ili preskoči koju riječ.
Imaš osjećaj da su dijalozi stvarno čuti u dječjem kutku, negdje između prosute kave i zaboravljene igračke. Nema fraza „tako mora biti”, nema mudrolija „jer život je takav”—umjesto toga, Bežanec pusat priču na malim strahovima i velikim željama, iz perspektive bića kojem je plastična zamka najveća filozofska prijetnja te večeri. Kad se uzdigneš iznad svakodnevice, vidiš da se tu bavi ozbiljnim temama, ali na jeziku kojeg svatko razumije: dom, sigurnost, sitna radost – pa čak i poneki osmijeh.
A ako se pitaš nalazi li se tu kakav lokalni izraz? Srećeš tu i onu „škriputavu” staru ladicu, „mrvice od jučer” ili ti, ako proguglaš, saznaš da je „cuker” onaj šećer kojeg baka čuva samo za posebne goste. Dodiruješ Zagreb iz djetinjstva, mirišeš pećnicu, čuješ šušanj. Nije li to najljepša moguća lektira za male ljude – da jezik priče zvuči kao domaći tepih koji ne treba prati?
Jer, onih priča gdje se svaki pasus pretvori u mudru poruku imaš bezbroj. Ovdje su poruke skrivene kao sir ispod tanjura – otkriješ ih tek kad se usudiš pomirisati svježu početnicu ili povući fioku koja škripi… I onda, kad završite, ostane taj neki osjećaj: „e baš mi je ova pričica pasala”.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Sad stvarno—tko bi rekao da miš može biti zvijezda priče? Franjo Bežanec je, čini se, toga bio itekako svjestan. Njegov „Miš“ uopće ne traži spot pod reflektorima—on samo šuška po nečijoj zagrebačkoj kuhinji i, gle čuda, postaje netko s kim se svatko može poistovjetiti. Čitatelji često otkrivaju da su im svakodnevne zgode miša zabavnije nego što bi očekivali. Iskreno, tko još nije barem jednom sklonio mrvicu tako da je nitko ne vidi?
Svi ti sitni, poznati osjećaji… strah od mačka iza kuta, ponos zbog osvojenog komadića sira, slatko iščekivanje noći dok sve utihne. Bežanec piše gotovo šapatom, pa se čini kao da su priče prošaputane kroz najaromatičnija vrata starog stana u Petrovoj ulici. Djeca, a i odrasli (iako rijetko to priznaju), brzo nanjuše iskrenost u jednostavnosti njegova jezika. Ni traga dosadi—red smijeha, red empatije i taman toliko mudrosti da mali glodavac, pa makar i bez repa, postane životni učitelj.
Ipak, nemojmo se zavaravati… Bežanec zna ponekad zadirkivati čitatelja tako suptilno da je lako zaboraviti tko je zapravo glavni junak: miš ili mi sami dok promatramo svijet njegovim očima? A što se dojma tiče—priča miriše na toplu štrudlu, ali i na blagu tjeskobu svake tihe bitke koju vodimo u četiri zida. Nije to eskapizam iz bajke, nego prizemljeno bajkovito svakodnevnog: osjećaj da, makar bili mali poput tog miša, ipak možemo pobijediti vlastite sitne strahove.
Iako „Miš“ nije tip priče zbog koje ćete slaviti kraj škole, zagolicat će maštu svakome tko je ikad tražio svoje mirno kutno sklonište. Baš zbog te nenametljive snage, mnogi je vole vraćati na popis lektire—ne zato što moraju, već jer svatko u njoj prepozna komadić vlastitog života. Jel’ to magija? Ma ne, više podsjetnik koliko su jednostavne priče nekad najbolje.