Završetak srednje škole donosi posebnu dozu uzbuđenja, a maturalac je često vrhunac tog razdoblja. Mnogi ga pamte kao putovanje koje zbližava razred i stvara uspomene za cijeli život, ali i kao priliku da se na kratko zaborave školske brige.
Maturalac je organizirano putovanje učenika završnih razreda srednje škole, obično u trajanju od nekoliko dana, tijekom kojeg učenici zajedno s profesorima posjećuju zanimljive destinacije, uče izvan učionice i grade prijateljstva.
Za one koji žele saznati što zapravo čini maturalac posebnim i kako ga što bolje doživjeti, pravo je vrijeme da se upoznaju s njegovim najvažnijim trenucima.
Uvod u lektiru i autora
Eh, maturalac… tko nije barem jednom u životu slušao priče “iz prve ruke” o toj nezaboravnoj pustolovini? U srednjim školama diljem Hrvatske često se čita i analizira ovaj roman — no koliko nas zapravo zna tko stoji iza priče i s kojom dozom žanrovske magije se poigrava?
Autor
Ivo Zirdum — ime možda ne zvuči kao književni brand na prvu, ali njegovo pero itekako ima “ono nešto”. Rođen je u Osijeku 1948., a vjetrovi ga nose i kroz Slavoniju i kroz brojne književne žanrove. Školu je završio “po starinski” (da, još prije mobitela i TikToka), a spisateljskim maratonima osvaja srca mladih, nastavnika — ponekad i roditelja koji krišom prelistavaju lektiru preko ramena djece.
Zirdum nije “tipični” domaći autor kojeg ćeš samo jednom sresti u školskoj čitanci. On ima nerv za ono što klinci stvarno vole — humor, avanturu, sleng, blamaže i neugodnjake s profesorima. Kad čitaš “Maturalac”, osjetiš da autor poznaje školske klupe iznutra. Možda zato što je doslovno bio nastavnik. Da, autor piše o školskom životu, a nije se nikad maknuo daleko od njega. Sasvim slučajno? Teško.
Ivo Zirdum je s godinama napisao još pokoju knjigu za djecu, ali ni jedna nije uspjela “prohodati” kao “Maturalac”.
Žanr i književna vrsta
Glavna fora ovog romana? Kombinacija — dnevnik s natruhama komedije. Zirdum piše ležerno i neposredno, a roman kao da se šulja negdje između romana za mlade i pustolovne proze. Ako ste fanovi Gregovog dnevnika ili sličnih šašavih ispovijesti, osjećat ćete se kao kod kuće.
Likovi, zapleti, scene s putovanja — sve djeluje kao izvučeno iz stvarne školske “grupne chat” povijesti. Iako se pravi ozbiljan roman, lako te natjera da naglas prasneš u smijeh. Ovdje ne dobivaš klasičnu lektiru “za podvući crtu”, nego nešto što bi stvarno mogao ispričati prijateljima na velikom odmoru.
Što se književne vrste tiče, ovaj roman zaranja u ono što nastavnici vole zvati „realistički roman za mlade“. To znači da nema zmajeva ni čarobnjaka — samo autobusi, hrpa nestašnih učenika, profesori i situacije koje zvuče bolno stvarno. Nećeš naći fantasy štih, ali zato možeš naletjeti na scenu gdje lik sjedne na sendvič ili usred priče padne maska ozbiljnosti.
Dakle, ako tražiš nešto što će ti zvučati poznato, a opet dati svježu perspektivu na klasične školske zgode i nezgode — “Maturalac” je baš to. Roman ima dovoljno dinamike, humora i “zafrkancije” da bi mogao bez problema funkcionirati i kao filmska komedija za mlade. Ako su te lektire uvijek nervirale zbog “teške knjigoljubivosti”, ovaj naslov baca taj teret s ramena… i to prilično uspješno.
Kratki sadržaj
Svatko tko je ikad bio na maturalcu zna — ništa ne ide prema planu, baš u tome je čar. Roman “Maturalac” Iva Zirduma nije naivna školaska zgoda, nego miks smijeha, kaosa i onih sitnih životnih lekcija koje zapamtiš, a da ni ne shvatiš.
Uvod
Upoznajmo ekipu na početku školske godine — nervozni maturanti, profesorica koja bi radije pila kavu nego držala lekciju i prvi susret s planiranjem putovanja. Zvuči poznato? Svatko tko je završio srednju lako će se prepoznati u ovom šarenom društvu. Atmosfera miriše na kredom, zapisi po klupama i tihi smijeh iza leđa profesora. Autor ne otvara priču epskim rečenicama — naprotiv, baca čitatelja usred razreda gdje planiranje maturalca postaje najvažnija stvar na svijetu. Maturalac nije samo izlet, nego najvažniji neobavezni test — kako preživjeti s ekipom danima, daleko od doma, bez roditelja, s minimalnim snom i maksimalnim planovima.
Zaplet
Stiže maturalac. Prvo autobus, onda spavaone iz ’80-ih, a odmah zatim — susret s drugim školama i gomila nereda. Zirdum tu majstorski ubacuje humorne scene: netko zaboravlja putovnicu, drugi gubi novac za šoping, treći puca od treme zbog simpatije iz razreda B. Štreberi tiho šapću plan puta, dok najglasniji jedva čekaju večernji izlazak.
Profesori glume detektive, čuvaju ključeve soba i pišu izvještaje za roditelje. Svatko ima svoju ulogu, ali pravilo broj jedan je — nema spavanja prije tri! Tu kreće prava drama: od bježanja iz hotela, preko spektakularnog gašenja alarma pa do krađe ručka od susjednog razreda. Bez tradicije ni ne ide: natjecanje tko će smisliti bolju spačku profesoru zaslužuje sagu u nastavcima.
Rasplet
Kad se isprva sve raspadne, ekipa iz romana zbližava se baš zbog tih promašaja. Povrijeđeni ponos brzo zamijeni zajednički smijeh kad shvate da donose slavu svojoj školi — ali ne znanjem nego nestašlucima. Učenički dnevnik Zirdumovog glavnog lika prepun je tragikomičnih događaja: ljubavna poruka zalijepljena na krivu sobu, izgubljeni prtljag zamijenjen tuđim tuševima i večernja filozofiranja uz krekere iz automata.
Međutim, usred kaosa rodi se i poneka zrelost. Tko nije pogriješio, taj ništa nije ni naučio — baš to postane moto ovog maturalca. U tih nekoliko dana učenici shvate da nema mame koja rješava sve probleme i da ponekad ni profesor ne zna pravi odgovor. Sve se odvija tako brzo da ni oni sami ne kuže kada su postali ekipa i prestali biti samo “razred”.
Kraj
Zadnji dan dođe bez najave, što uvijek iznenadi svakoga. More fotografija, glasno smijejanje i suza poneke kad skužite da je stvarno gotovo. Povratak u autobus puno je tiši nego odlazak. Tada do izražaja dolazi ono neizrečeno: svaki “heroj” ove priče nosi svoj mali trofej — ukradeni putokaz, poderane tenisice, poruku na papiriću ili barem novu nadimak.
Profesorica, iako je izgledala kao da su joj svi planovi propali, zna da će baš ovaj maturalac godinama prepričavati na roditeljskim sastancima. Roman ne završava velikom mudrošću, nego toplim osjećajem da se iz kaosa rađa ono “prerastanje starih cipela”. Ako ne vjerujete, pitajte nekog tko još uvijek negdje ima magnetić iz Zadra — i dalje, čak i nakon svih tih godina, maturalac je priča koja se i dalje priča.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamisli ovo—rano proljeće, autobus se parkira pred srednjom školom negdje u istočnoj Hrvatskoj. Svi su još malo pospani, ali pogledaj osmijehe; atmosfera podsjeća na početak filma. Radnja romana “Maturalac” odvija se u razigranom spletu putovanja – ne kroz izmišljene svjetove, nego stvarnim cestama koje vode od Osijeka do živopisnog primorskog mjesta. Evo, kad spomeneš more, možeš gotovo osjetiti dosadni miris sendviča od kuće (i onu sretnu paniku kad shvatiš da ti je mobitel ostao bez baterije usred puta).
Vrijeme se namjerno ne stavlja u isti okvir za sve generacije – nitko ovdje ne broji sate. Pišu se 80-e, ali ponekad izgleda kao da je sinoć, s obzirom na nezgode i slatku nervozu u zraku. Putovanje traje onoliko koliko traje vožnja do mora—taman dovoljno za par doza smijeha i pokoji Pringles između sjedala.
Školski autobus postaje drugi dom, negdje između benzinske uz autocestu i prvih sunčevih zraka na destinaciji. Mjesto okupljanja? Stara dobra obala, pansioni sa škripavim dvoslojnim krevetima i učionske brige koje se – barem na tjedan dana – ostave negdje iza pješčanih dinama. Ovdje vrijeme gubi smisao dok traju avanture, mirisi sladoleda i zvukovi raspjevanih učenika pod prozorom razrednice.
Jedna stvar oko vremena – sve se odvija u zgusnutom ritmu proljeća, taman prije mature. To razdoblje živi u svakom šalu, panorami kroz autobus i onim malim trenutcima kad profesori postanu privremeni suputnici, a učenici prigrle tu slobodu kao da traje vječnost. Ako ništa drugo, bar ćeš kasnije prepričavati te anegdote s osjećajem da si još uvijek tamo, pod istim proljetnim suncem, blizu mora koje osim što rashlađuje – pere i brige odraslih.
Iako roman ne datira precizno, svakome tko je prošao maturalac jasno je – mjesto i vrijeme života, smijeha i zauvijek uspomena.
Tema i ideja djela
Nema scene u “Maturalcu” koja nije nekome ostala urezana, čak i onima koji ne vole školu ili bus-putovanja od tri sata. Glavna tema? Učenici, profesori i – legendarna školska ekskurzija koju planiraš mjesecima, samo da cijeli razred stigne skoro zaboraviti što je zadaća. Ozbiljno, Zirdum hvata baš taj vibe. Svi se nadaju da će maturalac biti prilika za ludu zabavu, ali nitko ne očekuje koliko će biti neuredno, smiješno i nepredvidivo.
Središnja ideja djela, ona oko koje se sve vrti kao pokvareni autobus-klima, leži u zajedništvu, prijateljstvu i, naravno, sazrijevanju. Autor uzima jedan običan razred i baca ga u totalni kaos – od kavge zbog spavanja u pogrešnoj sobi, prepiranja s profesorima oko planova puta (tko nije doživio, nek’ digne ruku), do stidljivih simpatija i onih katastrofalnih proba prvog poljupca. Svaki lik ima “svoj film” i svi traže svoje mjesto pod suncem.
Zirdum suptilno poručuje: pravi rast događa se dok se ekipa gubi oko starog hotela ili bezuspješno pokušava sakriti bombone od profesorice. Samo na maturalcu ispadne da je učenik koji uvijek šuti u razredu jedini sposoban pronaći izgubljeni novčanik, dok “štreber” na kraju spašava stvar s popisom aktivnosti. Tko zna, možda ti isti ljudi postanu tvoja životna podrška, iako to nisi mislio dok si ih gledao prvi dan škole.
Zašto ovo djelo, a ne neki drugi roman o pubertetu i odrastanju? Zato što nema patroniziranja. Zirdum izbjegava jeftini moral. Nećeš u ovoj knjizi pronaći bajkovite pouke, nego skroz realne, domaće probleme, kao kad cijeli razred shvati da su potrošili skoro sav džeparac prvog dana, pa zajedno smišljaju spasiti ostatak izleta.
Ako treba sažetak za test – “Maturalac” je spoj zabave, nespretnosti i pravih izazova koji vežu ekipu godinama: zajedništvo, suočavanje s vlastitim i tuđim slabostima, prihvaćanje različitosti… S puno humora i još više stvarnih situacija. Nisu to samo tipične priče iz školske klupe, već pravi rolerkoster iskustava koji od jednog maturalca napravi legendarno putovanje – ne samo po kilometraži, nego i po lekcijama za cijeli život.
Je li svaki maturalac takav? Naravno da nije, ali svatko tko čita ovu knjigu nađe barem jedan trenutak u kojem prepozna sebe ili svoj razred – i tu Zirdum pogađa ravno u sridu.
Analiza likova
Zaboravite suhoparne likove iz lektire — kod Zirduma imate osjećaj da će neki od njih svakog trena upasti na sat iz kemije sjedeći s vama u klupi. Ako ste ikad na maturalcu doživjeli onu kombinaciju euforije, nervoze i „tko si ti zapravo?“, likovi iz ovog romana dišu upravo tim kaotičnim tempom.
Glavni likovi
Glavni pokretač radnje je Profesorica. Nije to ona stroga starija dama iz starih udžbenika — kod nje su granice između autoriteta i čovjeka zamagljene, skoro kao staklo autobusnog prozora nakon sedam sati vožnje prema moru. Stara je škola, ali ima živaca za svaku novu peripetiju koju ekipa sroči. Prisjetite se onih profesora koji vlastite principe zaborave kad netko izgubi novac za sendvič — Zirdumova profesorica djeluje kao mamac za sve sitne nevolje.
Tu je i Maja, uvijek s glavom u oblacima (ili barem izvan trenutne situacije). Ponekad ne znate smijete li se ili plakati zbog njenih pokušaja da bude „velika cura“. Ako ste se zaljubili na maturalcu, znate da svako potajno bacanje pogleda ili nevješto šaputanje prolazi kroz oči jednog lika poput nje.
Nikola (nadimak Nix, naravno, jer nema tinejdžerske priče bez barem jedne skraćenice) — on uvijek ima plan, makar plan često propadne u prvih 10 minuta. Kad netko ostane bez kovčega ili produži izlazak do tri ujutro, Nikola je najčešće zadužen za traženje rješenja i kasniji „debriefing“ uz sendvič na autobusnoj stanici.
I još, Đuro prati sve fleševe i pokušava ne biti glavna žrtva šala. Odlazi spavati posljednji, budi se prvi — i prije svih, pokušava sve razmontirati s ironijom.
Ono što čini Zirdumove likove realnima nisu njihova velika herojstva, nego sitni, često nespretni trenuci: lažna opravdanja, nespretnosti u ljubavi, inat, humor. Svaka scena podsjeća na stvarne školske „face“ koje poznajete… samo što su ovdje iskočile iz teksta ravno među vlastito društvo.
Sporedni likovi
E sad, scena ne bi bila potpuna bez šarolike ekipe „sa zadnjih klupa“. Tu se pojavljuje Davor — onaj učenik zbog kojeg profesorima raste tlak. Davor ima milijun doskočica, a njegove fore na granici su dopuštenog, pa ni profesorica ne zna treba li ga ukoriti ili mu dati peticu za originalnost.
Ulazi i Anamarija — prava drama queen. Ima svaki podatak o svakome i sposobna je zavesti cijelu generaciju samo jednom rečenicom. Njene su tajne predmet šaptanja i zavisti, pogotovo na zadnjem katu hotela na moru.
Zakrpa ekipe je svakako Štreber Zoki. Zoki je hodajuća ENCIKLOPEDIJA, ali i on zna zalutati kad su u pitanju prava prijateljstva ili pokušaji da izbjegne ples na školskom disku. Priznajmo, svi smo jednom zazvali pomoć Zokija kad smo nešto zabrljali.
Pojave se i profesori u epizodnim ulogama – poneki smiješni tip iz matematike, vozač autobusa kojem ni prometna gužva ne može pokvariti raspoloženje, a tu i tamo koja „teta“ iz hotela koja spašava stvar kad zafali ručnika… Možda se netko i prepoznao pa povjerovao da je njegov pravi maturalac bio inspiracija za roman.
Na kraju, ni čudni susjedi iz lokalne trgovine nisu zanemareni — Zirdum zna da svaki izlet ima barem jednog neobičnog domaćina kojeg će generacija spominjati godinama.
Odnosi između likova
A sad… tu se lome koplja. U romanima za mlade svi znaju kako „ekipa drži zajedno“, ali tek kod Zirduma vidiš što znači prijateljstvo s rupama. Nitko nije savršen frend — netko će zaboraviti rođendan, netko izbrbljati tajnu, netko namjerno nagovoriti klapu na sitnu glupost izvan pravila.
Veze iznutra pucaju i vraćaju se kao leteći bumerang: Nikola i Maja izgledaju kao da ne mogu biti u istoj prostoriji duže od 15 minuta, ali čim netko nestane s popisa za izlet, upravo njih dvoje zajedno spašavaju stvar.
Grupna dinamika je uvijek na ivici kaosa. Profesorica balansira između roditelja i prijatelja, pokušava u isto vrijeme biti strog vođa i netko tko razumije ljubavne havarije. Najljepše je vidjeti scenu gdje cijela ekipa sjedi na plaži, a iza svakog pogleda krije se neki džepni konflikt ili mala pomirenja — baš kao u stvarnom životu.
Pažljivo pročitajte što se događa kada se pojavi prvi veliki problem (zaboravljena osobna, nestali novac, izgubljeni mobitel). Tad se vidi koliko su odnosi zapravo iskreni — tko brani, tko osuđuje, tko hitro okreće leđa, a tko šaptom ponudi rješenje.
E, ovakvi odnosi ne nestaju s povratkom kući. Zirdum vam pokaže da se prijateljstva grade od sitnih nesavršenosti, a oni što su „najmanje kompatibilni“ postanu kasnije najbolji prijatelji offline.
Ako se ponekad osjećate kao da je vaš razred privatni reality show — dobro ste prepoznali dinamiku. U „Maturalcu“ ništa nije dosadno, a baš zbog odnosa među likovima čitatelj (pa i stvarni maturant) poželi da avantura potraje još barem jedan autobusni zavoj duže.
Stil i jezik djela
Ako ste očekivali ozbiljan, književni ton na 300 stranica—ma gdje ste našli Zirduma! Njegov stil piše u “forama na dva kolača”, a rečenice lete kao autobus na autocesti prema moru. Dakle, pričajmo iskreno: knjiga “Maturalac” ne zamara učenike dosadom. Imao sam osjećaj, čitajući je, kao da voajerski prisluškujem razgovore iz zadnjih klupa. Nema ukrasa, nema velikih filozofiranja; tu sve izgleda kao preslika stvarnih školskih razgovora. Čuješ fraze poput “Ajde, ne zezaj!” ili “Kaj si ti normalan?”—baš kako srednjoškolci danas bacaju fore po hodnicima.
Nemojmo zaboraviti humor. Zirdum bez srama “šamara” ironiju iz scene u scenu—onaj osjećaj kad ne znaš jesu li učenici stvarno nespretni ili je profesoričina energija veća od energijske čokolade. Svaka situacija poprima “tragikomičan” ton: netko je zaboravio novčanik, drugi je izgubio tenisicu, a treći piše pjesmu pod dekom. Jezik lebdi između satire i svakodnevnog govora, pa, ako ne voliš ozbiljnu literaturu, ovdje ćeš pronaći obilje fora za prepričavanje.
Primijetit ćeš i dnevničke upise. Stil se brzo prebacuje: tren kasnije čitaš iz perspektive učenika koji potajno sanja o svojoj zaljubljenosti—da, onaj neugodni osjećaj kad se netko crveni do kraja autobusa dok ga ekipa zadirkuje. Sve to je napisano tako da se stvarno vidiš u toj situaciji… a možda uhvatiš i sebe kako se smiješ na glas, što god tvrdili susjedi u vlaku.
Zanimljivo, Zirdum baš nikad ne upada u zamku moraliziranja. Riječi i rečenice klize prirodno: isprepliće sleng, pošalice i kratke dijaloge, kao da su preuzeti s pravog maturalca (možda su i snimani, tko zna?). Kad likovi pogriješe, autor ih ne “popuje”—već ih pusti da se izvuku na komičan način. Jednostavno, čitatelj se lako prepozna, jer ova knjiga ne nameće doživljaj, već ga živi s tobom.
Malo tko se ne bi sjetio vlastitih bisera iz škole kad naiđe na Zirdumov stil. Čini se kao da je autor sjedio za susjednim stolom u menzi i prepisivao tvoje spike… i to je ona tajna zbog koje roman još uvijek “razvaljuje” kod tinejdžera—i njihovih profesora.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, kad netko otvori “Maturalac” Ive Zirduma—ne očekuje možda instant klasik ili lektiru koju se s guštom prepričava na kavi, ali… onda ga zalije val iskrene zabave. Zirdum ne pokušava biti novi Krleža, nego pravi prijatelj svakome tko je ikad bio na izletu i imao kolegu koji zaboravi novčanik tamo gdje ni Google Maps ne pomaže.
Profesorica koja se pokušava držati reda? Učenici svatko sa svojim tragikomičnim problemima? Takve živopisne slike bude uspomene na školske dane, čak i onih koji su to davno ostavili iza sebe—ili pokušavaju zaboraviti na trenutke kad su zaboravili, ne znam, torbu na pumpi kod Slavonskog Broda (ne pitajte kako znam).
Ima u toj knjizi nešto posve stvarno, čak kad su situacije blesave do kraja. Kad Nikola panika zbog izgubljenog kofera, prepoznaju se svi koji su ikad na putovanju brojili sendviče jer glad čeka iza svakog ugla. A Maja, s najboljom frizom u busu i simpatijom prema poluotvorenim kartama? Ma tko nije imao takvog frenda ili frendicu!
Zirdumova glavna fora? Humor koji te ne tjera da kolutaš očima, već te natjera da staneš i pomisliš: “Ma ovo je baš kao kod nas!” Ta neposrednost, lahor autoironije i ležernost jezika čine roman osvježavajuće laganim. Nije potreban duboki sloj filozofije kad je školski kaos dovoljno poučan i sam po sebi.
Je li sve savršeno? Naravno da nije. Tko voli urnebes bez da barem netko zaboravi važan priručnik ili zaspi kraj pogrešnog motela! (Okej, možda je ovo moje autorsko podmetanje—ali znate na što mislim.)
Na kraju, “Maturalac” je knjiga koja podsjeća da male svakodnevne katastrofe često postaju najbolje priče. Tko traži napete zaplete ili velike tragedije, vjerojatno nije na pravoj adresi. Ali onaj tko voli prizemnu, šarmantnu i pomalo kaotičnu školsku razbibrigu—našao je svoje mjesto. Čak i oni koji nisu fanovi lektirskih uradaka mogli bi ovdje popustiti kočnice i nasmijati se sebi iz prošlosti.
Jednostavno, osjeća se da je autor bio “unutra” — diše istim zrakom kao likovi, razumije školske žuljeve i zna čemu služi dobar, stari maturalac: stvaranju priča koje se ispričaju još sto puta, svaki put sve šarenije.