Što se dogodi kada se običan čovjek nađe usred igre moćnih tajnih službi? U romanu “Martin protiv CIA-e i KGB-a” napetost raste dok se glavni lik suočava s opasnostima koje nadilaze svakodnevicu.
Martin protiv CIA-e i KGB-a donosi priču o običnom čovjeku koji se slučajno uplete u sukob dviju najvećih svjetskih obavještajnih agencija, prisiljen snalaziti se među prijetnjama i intrigama kako bi sačuvao vlastiti život.
Slojevi prevare i iznenađenja otvaraju pitanja o povjerenju i granicama ljudske izdržljivosti pa svaki novi korak vodi još dublje u neizvjesnost.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikada poželjeli zaviriti u svijet u kojem običan lik poput Martina — netko tko pije kavu na istoj terasi kao i susjedi iz zgrade — odjednom zapne između CIA-e, KGB-a i sve sile tajnih igara… e, baš ste na pravom mjestu. Nema ovdje Marvelovih superjunaka. Samo Martin, par paranoičnih trenutaka i onaj osjećaj kad stvarnost naglo zaljulja vaše povjerenje u sve poznato. Život običnog čovjeka zna postati bolno kompliciran čim ga prevare, špijuni i dvostruki agenti izaberu za metu.
Autor
Zoran Pongrašić, autor romana, nije od onih pisaca kojima su scene iz filmova o Jamesu Bondu strana nepoznanica. Da, baš taj Pongrašić, poznat i po knjigama za djecu i mlade („Mama je kriva za sve“, „Balkanske smicalice“). Imao sam priliku slušati ga na književnim susretima — razgovara kao da priča s ekipom u bircu, a djeca se uvijek trgnu kad on baci neku šalu. U Martinu protiv CIA-e i KGB-a, Pongrašić majstorski podmeće svakodnevicu u epicentar akcije (u stilu: voziš tramvaj pa naletiš na međunarodni incident). Njegov stil? Brz, ali s mjestom za duhovite komentare i one neočekivane situacije zbog kojih djeca vole čitati i kad nisu na to prisiljena nastavom.
Pongrašić često kombinira nadrealne obrate sa stvarnom psihologijom likova — pogotovo kod Martina, koji je samoizolirani, ali znatiželjni antijunak. Nekad mu tekst “škripe” (njegove riječi, ne moje), ali takva iskrenost i nedostatak drame osvježe žanr. Kritičari ga često uspoređuju s domaćim piscima spretnih romana za mlade — primjerice Hrvojem Hitrecom ili Jadrankom Klepac — ali Pongrašić u sve upakira vlastitu dozu sarkazma, zbog koje čak i ozbiljne teme počnu djelovati pristupačno.
Žanr i književna vrsta
Ajmo odmah rezati sve nedoumice: ova knjiga definitivno nije klasični špijunski triler kakve gutaju odrasli zaljubljenici u gruba imena poput Le Carréa. Prije bih rekao, to je pustolovni roman za mlade — ali s podosta začina. Malo špijunaže, dosta humora, povremene paranoje. Ako je itko pročitao Alan Forda, priznat će: ovu mješavinu špijunaže i apsurda teško je ne voljeti.
Zamislite roman koji vam dođe kao eksplozija novinskih naslova, ali iz perspektive onog susjeda koji uvijek nešto sumnjiči. To je žanr koji balansira između avanture, trilera i duhovite svakodnevice. Čita se ležerno, gotovo kao epizoda omiljene radijske emisije s naglaskom na ironiju i preokrete.
U književnoj teoriji, ovo je pustolovni roman s elementima trilera, ali izložen tako da srednjoškolci zapravo požele komentirati „što bi oni napravili na Martinovom mjestu“. Nije bajka, nije znanstvena fantastika — a opet ne bježi od napetih, čak absurdnih situacija. Neki profesori kažu: Pongrašić je otišao po vlastiti recept — uzmi osnovnu paranoju, dodaj komadić satire i zapapri sve šakom svakodnevnih situacija. Rezultat? Knjiga koju čitaju i oni koji misle da lektira nije za njih.
Ako tražite laku literaturu za bijeg i trenutačnu dozu avanture, Martin protiv CIA-e i KGB-a ponudit će neočekivanje okrete, ali i poznato lice običnog čovjeka u neobičnim nevoljama. I, ne, ovdje nema ni tajnih laboratorija ni laserskih satova. Samo puno smicalica, lažnih tragova i dobrog starog zdravog razuma.
Kratki sadržaj
Ako ste mislili da običan dan u Zagrebu može završiti špijunskom zavrzlamom—Martin bi vas, uz smijeh i čuđenje, demantirao. Pogledajte, evo kako se sve zakuhalo…
Uvod
Martin, student malih briga i još manjih ambicija, sanja kavu i miran vikend—dok se Zagreb, baš te jeseni, igra pravih špijuna. Zoran Pongrašić stavlja Martina ravno među strane agente, ne pitajući ga puno, pa odjednom njegov najobičniji odlazak u kvartovsku knjižnicu nosi više napetosti nego gradska vožnja tramvajem za vrijeme Adventa. Tajanstveni susret, slučajni pogrešan paket (nije hrana—nije ni račun za režije, stvarno je bilo drugačije!), tu priča kreće.
Bilo je u zraku ono nešto—onaj osjećaj kad netko predugo bulji u tebe dok prelistavaš knjige o pčelarstvu. Martin to osjeti, možda prvi put ozbiljno, ali svejedno—tko ne bi pomislio da si paranoičan? Ipak, kad čudni likovi počnu postavljati pitanja, a poznate ulice izgube rutinu, ni najtvrdokorniji skeptik ne ostane miran.
Zaplet
Od prve zamjene pogrešne fascikle, Martin ulazi u špijunsku kašu iz koje izlaza nema—barem ne bez dobrih tenisica i zdravog smisla za humor. Prvo CIA, odmah zatim KGB—maštovitost Pongrašića vraća se na svakom koraku. Sve što Martin želi jest vratiti stvari na staro, ali stari život sada je pod opsadom Amerikanaca, Rusa i, naravno, nervoznih domaćih susjeda koji više ništa ne puštaju „zdravo za gotovo“.
Kad mu se u parku nađe misteriozna izopačena dvojka (onaj tip što miriše na aftershave iz 80-ih i dama s kaputom previše skupim za kvart), nije tajna da slučaj dobiva ozbiljniju notu. Martin još nije James Bond, ali snalazi se: improvizira, skriva, pa čak i pokušava pregovarati—s ponekad urnebesno promašenim diplomatskim metodama. Što više pokušava izbjeći nevolje, tim se više zamrsi.
Povremeno se pita: Je l’ moguće da on, Martin, rješava krize koje bi zatresle i službenike ambasade?
Rasplet
Da stvari ne budu monotone, Pongrašić uskače s obratima—ništi klišeje. Nitko nije onaj za koga se izdaje; svaka pomoć ima cijenu (pa čak i ona od susjeda iz trećeg kata), a pravi neprijatelji često nose najuglađeniji osmijeh. Martin, već na izmaku snaga, vuče posljednje adute—znoji se, griješi, ali i pogađa tamo gdje se ne očekuje.
Nema laserskih satova niti jurnjeva Aston Martinom, umjesto toga improvizira s mobitelom (stari Samsung, ekran malo napuknut). U jednom trenutku, njegova najveća pobjeda nije tajni dokument, nego preživljavanje bez provale panike kad ga okruže sva tri tabora. Opet, smijanje je jedini izlaz kad iz manipulatora i špijuna izbije posve običan strah.
Ima tu trenutaka kad su čitatelji uvjereni da je upao u sljedeći krivi lift. Ništa nije kako izgleda; čak i jedini „pravi trag“ zapravo vodi prema sendviču s jajima u obližnjem bistrou, umjesto do moćnog servera.
Kraj
Završnica odbacuje sve što ste očekivali od špijunskog romana, ali i od Martina. Veliko finale donosi dozu apsurda, šašav rasplet i, zapravo, neočekivanu dozu hrabrosti od tipa koji ni sam nije siguran zašto su ga svi jurili. U malom stanu—pored posude za cvijeće i bez zamki—Martin shvaća da je najteža odluka ta kako odbiti sljedeći „posao“ kad te obavještajci već prepoznaju po imenu.
Na koncu, ne dobija medalju ni status junaka. Prava nagrada, barem kako autor završi stvar, je vraćanje rutine—i spoznaja da opet može zaspati bez da razmišlja nosi li mu netko čudnu pošiljku na vrata. Čitatelj, pak, ostaje s osmijehom: jer, zamislite—sve je prošlo bez ijednog pravog špijunskog gadgeta, osim stare dobre hrvatske snalažljivosti.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite da špijunski zaplet ne kreće od Londonskog Towera ili hladnih hodnika Vašingtona, nego iz – wait for it – zagrebačke tramvajske gužve usred obične jeseni. Da, Martinova avantura ne odvija se na zabačenim lokacijama s tajnim bunkerskim vratima, već najčešće u poznatim kvartovima Zagreba. Glavne točke radnje? Knjižnica na Kaptolu, onaj stari kiosk kraj Jelačić placa, i tramvajska stanica na kojoj nervozno gledate kad dolazi sljedeća šestica – s tim da, naravno, nitko nije ni slutio da će baš tu u torbi zalutati pravi špijunski paket.
Vrijeme radnje vjerno prati svakodnevne ritmove – početak devedesetih, taman pred zimu. Teško je zamisliti napetije mjesto od rutinske šetnje po maglovitom zagrebačkom prijepodnevu, kad Martin iz dosade skokne do knjižnice, a za pet minuta gleda preko ramena jer ga netko prati (ili mu se to barem čini). Ništa James Bond, ništa Las Vegas – ovdje hladan zrak, pogled na Gornji grad, kiša na kaldrmi i aroma pečenih kestena u zraku.
Na trenutke sve djeluje banalno: studenti vuku torbe po fakultetu, stara gospođa prodaje cvijeće, a negdje s druge strane grada agenti KGB‑a i CIA‑e razmjenjuju šifrirane bilješke po običnim kafićima. No, ta svakodnevna kulisa samo još više naglašava koliko je Martin izvan svoje lige, pa svaka situacija dobiva trag tragikomedije. Zagreb igra glavnu ulogu – svojom svakodnevicom, tramvajima koji kasne, i atmosferom gdje dvije svjetske sile igrom slučaja paseju baš po tvojim kvartovima.
Ako ste tip koji očekuje akciju na vrhovima nebodera ili jurnjavu autima kroz međunarodne aerodrome… možda se iznenadite! Martin se ne bori noću u kišnim lukama, nego danju na prometnim pješačkim prijelazima, istražujući gdje je nestao običan paket, dok mu se, bez pretjerivanja, znoje dlanovi od napetosti i neugode. Sve je nekako poznato, skoro svakodnevno – a opet, možda ste baš prošli kraj mjesta gdje je dosjetljivi Martin uspio izigrati i CIA-u i KGB, čekajući svoju tramvajsku kartu i uživajući u toj neizvjesnosti koja miriše na Zagreb kasnih devedesetih.
Tema i ideja djela
Sjećate li se onih dana kad ste kao klinac zamišljali da vas netko izvuče iz tramvaja i ubaci u svijet špijunaže? Martin sigurno nije. Baš tu leži srž romana ― običan tip u potpunoj, apsurdnoj torbi tajnih službi. Pongrašić gura Martina, prosječnog zagrebačkog studenta s polupraznim frižiderom i vječito pogrešnim prioritetima, na teren gdje vrijede samo pravila CIA-e, KGB-a i, naravno, zagrebačkog tramvajskog šusa.
Autor od samog početka igra na kartu kontrasta. Ozbiljna tematika špijunaže parodira se svakodnevicom: dosadna knjižnica pretvara se u bojno polje, dok je stvarni “treasure hunt” zapravo potraga za zaboravljenim paketom (da, baš takvim, kakav bi zaboravila i vaša mama). Fokus nije samo na visokom ulogu političkih igara. Više se radi o tome kako netko, iako običnog izgleda i navika (Martin, ne Tom Cruise), može biti odvučen u puno veće pizdarije nego što je ikad sanjao, sve zbog loše sreće i još gore procjene.
Ideja nije prodati špijunski svijet kroz igranje gadgetima i pucnjavu po krovovima (hvala nebu, nema ni jednog laserskog sata). Ključna poruka? Svaki dan možeš sjesti na pogrešan tramvaj i završiti između dva svijeta koji se stalno mijenjaju. Povjerenje postaje roba visoke vrijednosti. Martin ne može razlikovati neprijatelja od prijatelja, a svaki pogrešan korak nosi sa sobom novu, urnebesnu komplikaciju.
Roman proziva i našu vjeru u rutinu. Likovi misle da drže sve konce, samo da bi ih zapravo vodila čista improvizacija ― nešto što Zagrepčani znaju odlično modelirati iz dana u dan. Pongrašić to koristi kao okosnicu: Martin bez herojske aure preživljava samo zahvaljujući prilagodbi i povremenim ispadima snalažljivosti kad zagusti. I ne, nećete dobiti filmsku katarzu, već pomalo ironičnu ali iskrenu spoznaju da nas male odluke mogu povući puno dalje nego smo računali.
Analiza likova
Ako ste se ikad pitali može li običan dečko iz Zagreba postati najveći pehist na Balkanu — Martin je živ dokaz da je odgovor “apsolutno da”, jer je svaki njegov prolazak kroz dan pun iznenadnih špijunskih obrata, znatno više nego običnih tramvajskih kašnjenja. Likovi koje Pongrašić stvori, nisu samo kulise za Martinov kaos. Oni su prava mala galerija svakodnevnih smutljivaca, poštenjaka, prepredenjaka… I svih onih između.
Glavni likovi
Martin, glavni antijunak, prati tipični student iz Zagreba — stalno izgubljen, a uvijek nalazi nevolju. Umjesto velikih snova, cilja na male pobjede poput mirnog dana i tople kave, no sudbina mu priređuje špijunske podvale već na putu do knjižnice.
Na prvu djeluje smotano, skoro nezainteresirano, ali kad mu stranac tutne krivu torbu u ruke, Martin napokon pokazuje što znači hrvatska snalažljivost (inače poznatija kao improvizacija pod stresom). Njegova supermoć? Ostati živ. Ili, barem, doći do doma cijeli i s ispravnim brojem gaća.
Lik stručnjaka iz KGB-a, recimo, više djeluje kao susjed koji stalno nešto špijunira kroz špijunku — uvijek prisutan, nikad stvarno pristupačan. S druge strane, CIA-ini agenti u romanu nisu holivudski tipovi s tamnim naočalama, već izgledaju kao učitelji kemije na službenom putu. Pongrašić ih vozi kroz poznate kvartove, a oni su smiješno nespretni čuvari “svjetske sigurnosti” izgubljeni među ćevapima i tramvajima broj 6.
Naravno, odbacite svaku nadu da ćete do kraja znati tko za koga radi, ali, eto, to je valjda i čar — niko u ovoj knjizi ne shvaća igru do kraja, pa ni Martin.
Sporedni likovi
Nemojte podcijeniti te tzv. “malu” ekipu — u Pongrašićevom romanu baš ti tipovi često ukradu cijelu scenu. Na primjer, slučajna knjižničarka. Zvoni joj telefon baš kad ne smije, dok Martin pokušava vratiti paket usred panike: “Pa zaboga, mladiću, red postoji s razlogom!” I tako svi odjednom postanu sumnjičavi — je li ona špijunka ili samo pasionirana čitateljica krimića?
Tu su i vozač tramvaja koji izgleda kao da mrzi svaku vožnju, ali nenamjerno spašava dan svojim naglim kočenjem. Nije vam jasno kako? Pa, kad špijunska potjera dovede do gužve kraj trećih vrata, nekoliko putnika (koji bi se u nekoj drugoj knjizi samo povukli) ovdje iznenada prepriječe put CIA-i. Zagrebačka svakodnevica ima više utjecaja na radnju nego što većina likova želi priznati.
Ponekad se spomene i Martinov cimer, nazovimo ga Ivica. On je onaj tip koji je uvijek na granici da ostane neprimijećen, no prvi objašnjava pravila igre (iako i on, realno, nema pojma što se događa). Svi ti ljudi, koliko god neobavezno uletjeli, ostave trag — nekad šaljiv, nekad potpuno neočekivan.
Odnosi između likova
Nema ovdje prefinjenih špijunskih savezništava — svaki odnos više sliči improviziranom projektu za faks nego sofisticiranoj agenturi. Martin i agenti? Više mrmljanje nego komunikacija, često kroz zatvorena vrata, uz pokoju psovku ili sumnjičavi pogled.
Glavna dinamika gradi se na nesporazumima i stalnom povlačenju po istim ulicama. Odnos između Martina i knjižničarke (ili tramvajca, ili bilo koga tko uleti u scenu) rijetko se razvija dublje od nekoliko rečenica, ali je često temeljen na čistoj improvizaciji. Sumnja vlada svima. Povjerenje? Ima ga otprilike koliko i slobodnih mjesta u tramvaju kad pada kiša.
Za razliku od klasičnih trilera, Pongrašić uvodi odnose iz svakodnevice — Martin se ne povezuje s agentima, nego s vlastitom nesigurnošću, nespretnim susjedima, slučajnim prolaznicima. To stvara atmosferu gdje je važnije tko ti dobro zaveže tenisicu nego tko ima šifrirani telefon.
A ponekad, kad sve stane, najvažnije postane ne tko je špijun, već tko prvi skuha kavu (i možda donese burek) dok se čekaju nove nevolje—što, priznajmo, zvuči puno bliže stvarnom životu nego bilo koja Bondova epizoda.
Stil i jezik djela
Ako tražite književni tekst koji se igra s pravilima – evo jednog pravog malog eksperimenta. Pongrašić kao da sjedi na kavici u kafiću negdje blizu glavnog kolodvora, promatra prolaznike, pa onda sve to usmjerava u priču. Jezik u “Martinu protiv CIA-e i KGB-a” nikad ne zvuči kao izvučen s polica stare prašnjave knjižnice. Baš naprotiv – glavni lik koristi žargon mladih iz Zagreba, bez velikih mudrosti i talambasa. Nek’ netko pokuša razdvojiti slavonski humor od zagrebačkog šarma koji iskoči gotovo na svakoj stranici… iz toga nastaje kombinacija zbog koje čitatelj osjeti da je stvarno tu, na tramvajskoj stanici, među navalim torbama, mirisima bureka i blagom sarkazmu teta iz pekare.
S druge strane, autor ne bježi od kratkih, britkih rečenica kad treba pogoditi atmosferu. Primjer? “Martin samo stoji. Gleda. Šuti.” Sasvim dovoljno da ti pokrene film u glavi. Te rečenice nisu blago naklonjene, nego izravne i često posute nekom dozom ironije – posebno kad Martin, onako smušen i brz na jezik, zabrlja pred agentima. Tko nikad nije doživio da nasumična pogrešna rečenica pokrene cijeli lanac događaja, taj nije vozio tramvaj po snijegu s mobitelom na 3% baterije!
Ono što malo tko očekuje – humor na mini-dnevnoj bazi. Ne podsjetnik na stare viceve, nego pravi, “iz života” humor, kao kad Martin filozofira o prednostima stare jogurte naspram nekog poluskrivenog mikročipa. U svakoj rečenici, osjeti se ta mala doza domaće zafrkancije koja spaja špijunski zaplet i studentske brige.
Ako čitatelj očekuje ozbiljan, težak špijunski roman – ovo nije ta adresa. Nađeš tu verbalne igre, “flipanje” između smijeha i prenaglašene drame, baš onako kako to radi dobar zamaski red u subotnje jutro kad tramvaj kasni dvadeset minuta. Jezik se ne trudi impresionirati – radije osvježava, kao hladna Cedevita dok vani gori asfalt.
A podcrta li se nešto posebno? Iskrene, svakodnevne replike Martinovih prijatelja koji se pojavljuju u priči. Tu nema izmišljenih fraza – svatko (ili bar svatko tko je barem jednom izgubio index) prepozna neku od teških, ležernih izjava koje svi ponavljaju pred ispit.
Dakle, stil Pongrašića nosi originalan autorski potpis koji kombinira živahni ritam svakodnevice, duhovite opaske i jednostavnu, ali slikovitu naraciju zbog koje “Martin protiv CIA-e i KGB-a” skače van standardnih okvira lektire.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki romani te ostave zbunjenim… a onda tu dođe „Martin protiv CIA-e i KGB-a“, i podsjeti te da život u Zagrebu može u tren postati filmski. Samo zamislite—čovjek krene po knjigu u knjižnicu, a na kraju ga love špijuni. Djeluje poznato? Naravno da ne. Zato i osvaja.
Ovo nije ona knjiga koju prelistaš i pitaš se: „Kad će završiti?“ Ne možeš ni trepnuti, a Martin već opet upada u nevolje. Autor, Zoran Pongrašić, cijelo vrijeme balansira između smijeha i napetosti—a tko bi pomislio da se stara Jugoton kazeta može pretvoriti u traženi predmet međunarodnih špijuna? Tik do tramvaja broj 14!
Atmosfera Zagreba stvarno skače s papira. Mirisi bureka, gužve u tramvaju, opipljiva zbunjenost obične svakodnevice… sve se nekako, neobjašnjivo, pretvara u teren epskog kaosa. Nema tu razrađenih špijunskih gadgeta, nema udaranja po tipkovnici kao u filmovima—Martin ih nadmudruje dosjetljivošću i, češće, pukom srećom. Hrpa ljudi kao iz stvarnog kvartovskog života—ugrizi stvarnosti i tragikomični likovi.
Ni humor ne pada u zamku da postane dosadan. Svaka scena ima ono nešto—bilo da su tu urnebesni dijalozi ili zakašnjeli Martinovi pokušaji da shvati kamo mu život ide. Netko će reći: “Pa bolje pričekaj autobus nego ove agente!”. Onaj osjećaj kada i ti zastaneš na ulazu u knjižnicu i pitaš se gleda li te netko (možda CIA iz mason jar-čekaonice pokraj kioska).
Posebna pohvala Pongrašiću za lakoću pisanja—kao da gledaš TeVe seriju s natruhama apsurda, ali upakiranu bez jeftinog humora i patetike. Djelo spaja dobro poznatu zagrebačku ležernost s napetim zapletom. Uspijeva nasmijati i prenijeti tjeskobu običnih životnih odluka—tipa treba li se upuštati u tuđe pakete.
Neki će možda zamjeriti: „Premalo pravih špijuna, previše šaljivih scena.“ Ali baš to čini knjigu drugačijom. Martin nije rođeni junak, nego onaj poznati lik iz tramvaja—onaj kojem uvijek nešto krene po krivu, a ti ga ipak, nekako, razumiješ.
Na kraju, „Martin protiv CIA-e i KGB-a“ ostavi okus avanture i neodoljive zagrebačke svakodnevnice. Oni što zaobilaze špijunske trilere možda se ovdje iznenade—jer stvarna napetost često dolazi iz svakodnevnog života, a u Pongrašićevom svijetu to znači: čuvaj svoj paket, ali se i dobro nasmij.