Mnogi su kao djeca poželjeli upoznati svijet čarolije i neobičnih pustolovina, a priča o Maloj vještici već desetljećima budi maštu najmlađih. Ova knjiga donosi toplu i mudru priču o djevojčici koja želi postati dobra vještica, unatoč svim izazovima na tom putu.
Mala vještica je priča o mladoj vještici koja, iako ima samo 127 godina, želi dokazati da može biti dobra i pravedna. Suočava se s brojnim iskušenjima i pokazuje kako hrabrost i dobrota mogu promijeniti svijet oko nje.
Kroz njezine zgode i nezgode otkrivaju se vrijednosti prijateljstva, odgovornosti i samostalnog razmišljanja, što ovu priču čini posebnim iskustvom za svakog čitatelja.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste kao klinci gutali knjige pod dekom s lampicom (ili pokušavali progutati lektiru uz vrećicu Kiki bombona), vjerojatno ste barem jednom naletjeli na “Malu vješticu.” I sad se pitate — tko stoji iza svih tih urnebesnih čarolija i zašto ta priča i dalje prolazi kod svih generacija? Idemo malo razbistriti maglu…
Autor
Otfried Preußler. E da, on je ta faca. Zamislite, tip iz Njemačke koji je prije više od pola stoljeća nabacio likove vještica, gavrana (da, Abraxas – onaj s oštrim komentarima), i učinio čitavu jednu malu čarobnicu planetarno popularnom. Rođen 1923. godine u Liberecu (tadašnja Čehoslovačka, danas Češka), Preußler uopće nije planirao postati pisac bajki — život ga je, kao i sve nas, malo bacao tamo-vamo: rat, zarobljeništvo, pa tek nakon svega, učiteljski stolac i pokoja skribomanska avantura.
Njegove knjige prešle su granice kao šverceri na Bohinjskoj granici. “Mala vještica” originalno je izdana 1957. — jeste li svjesni da ova knjiga putuje svijetom dulje od prosječnog hrvatskog autobusa?! U portfelju mu je, osim “Male vještice”, i “Mali vodenjak,” “Krabat” i ekipa drugih likova koji su danas – priznali ili ne — praktički pop kultura za školarce.
Preußler nije bio samo majstor pisanja. Imao je nos za stvarnost: njegovi likovi i dan-danas djeluju kao da bi mogli proći kraj vas na Korzu… ili se možda čak upetljati u kakvu današnju ‘influencersku’ dramu.
Žanr i književna vrsta
A sad, ono što najčešće klince prvo zbuni — što je ovo, bajka, priča, roman? “Mala vještica” igra na više frontova, kao Dinamo u kvalifikacijama, ali službeno — ovo je dječji roman s elementima bajke. Nije bez veze što učitelji to guraju kao ‘lektiru’. Umjesto staromodnih vila i vukova, Preußler se odlučio poigrati s dobroćudnom magijom, zapetljanim pravilima vještičje družine… i puno više humora nego što će vam priznati starija sestra.
Ukratko? “Mala vještica” vam nosi sve ono zbog čega čitatelji obožavaju bajke: borbu dobra i zla, moćna prijateljstva, izazove zbog kojih zaboraviš tipkati poruke na mobitel dok čitaš. Ali, knjiga ima onaj jedan twist — nije nafurana, nije ‘fejk moraliziranje.’ Ovdje pravila lete kroz prozor kad naiđe prava nepravda. Čak i sam žanrovski opis često padne u drugi plan kad vas Preußler uvuče u svoju igru.
Kad pitate školsku knjižničarku, ona će mudro reći: “To ti je roman-bajka, sinko.” Ali ako pitate klince — to je ona knjiga zbog koje neki stvarno povjeruju da biti dobar i svoj ima smisla. I, iskreno, tko se nije barem jednom probao sjetiti kakve bi to magične riječi mogao naučiti od Male vještice (ili barem od Abraxasa, naravno)?
Kratki sadržaj
Zamislite malu vješticu koja jedva nosi šešir, a već stvara više nereda nego što prosječna odrasla vještica uspije kroz cijeli tjedan. E pa, ovdje nas čeka jedna takva priča—neobična, razigrana, u isto vrijeme ozbiljna kad treba biti. Ima onih dana kada ti se čini da ni metla neće poslušati, zar ne?
Uvod
Na samom početku, upoznajemo Malu vješticu—ni visoka, ni strašna, a broji „samo“ 127 godina. Zvuči puno, ali za vještice? To je prava dječja dob. Živi u kućici kraj šume, uz vranac Abraxasa, jedinog suputnika koji joj bez zadrške daje do znanja kad nešto zabrlja. Dani prolaze u pokušajima da nauči nove čarolije, ali ono što ju najviše muči jest jedna stvar—hoće li je ikada prihvatiti i veće vještice iz vijeća?
Jednog lošeg dana, muka joj dosadi i odluči prekršiti glavno pravilo: prišulja se velikoj Walpurgis noći. (Taj događaj je među vješticama što i Sinjska alka za Cetinjane.) Naravno, stvari krenu nizbrdo, uhvate je na djelu i baš tada priča počinje uzimati maha.
Zaplet
Zamislite da ste mali buntovnik u svijetu u kojem svi od vas očekuju da budete kao drugi. Mala vještica ustraje dokazati se pred Starim vješticama kako zna što znači biti dobra vještica. No definicija „dobre“ kod vještica nije baš ona iz dječjih slikovnica—dobra vještica znači biti vještica koja radi nestašluke i stvara neprilike ljudima. Naša junakinja ima drugi plan. S njom nema zlonamjernosti… stvari voli preokrenuti naglavačke.
Nizom urnebesnih, katkad nespretnih pokušaja pomaže djeci i siromašnima—jednom seljaku pomogne da kiša prestane, starici olakša težak dan, štiti životinje od nepravde. Naravno, tu su Abraxas komentari – odličan podsjetnik da čak ni vrapci ne znaju uvijek najbolje. Navija za nju, ali ne skriva sumnju.
Starije vještice u međuvremenu motre svaki njen potez, uvjerene da tu nešto smrdi (ne doslovno, još metla nije pukla). Cijelo vrijeme mala vještica žonglira između vlastite savjesti i pokušaja ispunjavanja pravila koja ne razumije.
Rasplet
Pa sad, tko ovdje da odredi što je dobro, a što nije? Napon se diže kad stari vijeće odlučuje testirati Malu vješticu. Pred svima treba dokazati što je naučila. Ona, odvažna kakva jest, izvodi čarolije kojima usrećuje druge, umjesto da im zagorča dan. Više nema skrivanja iza metle ili plašta—dobra djela su joj pred očima svih.
Ali, kako to često biva, kad netko ne igra po starim pravilima, nailazi na otpor. Vještice žustro odbacuju njen način i optužuju je da je „previše dobra“ da bi bila prava vještica. E sad, da ne mistificiramo—Mala vještica im pokaže da pravila služe onima koji ih pišu, ali ponekad vrijedi osloniti se na vlastito srce (i malo lukavosti).
Kraj
I kad mislite da je sve gotovo, tu se krije pravo iznenađenje. Mala vještica odlučuje da ni jedna pravila, ni vijeće, ni pradjedovi, nemaju monopol na dobro i zlo. Završava tako što sve velike vještice „počasti“ čarolijom koja ih onemogući nastavili zabadati nos gdje ne treba. Oslobađa se očekivanja, a uz Abraxasa krene stvarati vlastita pravila.
Djeca iz sela od tada mogu računati na nju kad treba pomoć, vrapci više nemaju trajeće brige, pa ni radoznali čitatelji ne ostaju bez osmijeha. Jer baš kad pomislite da bajke uvijek prate ista pravila, pojavi se Mala vještica i podsjeti vas—vrijeme je da svijet promatramo novim očima. Eto, koji put nije loše biti onaj tko usudi okrenuti metlu suprotno od očekivanja.
Mjesto i vrijeme radnje
Znate onaj osjećaj kad sjednete pored prozora i gledate kako sumrak prelazi u bajku? E, pa upravo takva atmosfera zapuhne u leđa dok odmotavate “Malu vješticu”. Radnja se odvija tamo gdje se magla, stari hrastovi i šuštava šuma spajaju – u imaginarnoj, idiličnoj njemačkoj šumi iz sredine 20. stoljeća. Nije to Berlin gdje bi čuli tramvaj zvonce ili München sa svojim festivalima… Ovdje nitko ne gleda sat ni ne juri na posao. Zamislite brvnaru na rubu guste šume, bez Wi-Fi-ja, gdje je vrana Abraxas najbolji cimer, a najbliži “kafić” zove se – Walpurgina noć.
No, ima tu i stvarnog vremena, iako nećete pronaći točan datum niti kalendar na zidu. Priča klizi kroz godišnja doba: snijeg škripi pod kaputima kad vještice šapuću, a dani se skrate dok Mala vještica smišlja planove u toploj kućici. Cijeli roman miriše na nostalgićne njemačke zime od prije interneta – kad su bajke bile najvažnija vijest dana, a vrijeme se mjerilo prema izlasku i zalasku sunca… ili kad susjedova djeca dobiju novu kapu.
Sve počinje (i završava, gle slučaja) uz poznati događaj: Walpurginu noć. To je ono legendarno slavlje kad vještice nose najotrcanije šešire i plešu uz vatru, negdje oko 30. travnja. Možda zvuči kao lokalna verzija Noći vještica, ali ovdje su poštanska pravila jednostavna – ili si pozvan, ili se moraš prikrasti.
Zanimljivo, šuma uopće ne djeluje sablasno kad znate da Mala vještica zimi pomaže seljacima naslagati drva ili dijeli jabuke. Sve dobije toplinu, čak i u najmračnijoj kasnoj noći. Abraxas na krovu, sova u mraku – svatko ima svoje mjesto – a vrijeme… pa, vrijeme uspori, baš kao kad sami želite da dan nikad ne završi.
Ako ste ikad kao dijete pokušali zamisliti da ste junak iz priče, ova šuma je onaj svijet gdje sve, osim dosade, postaje stvarno. Snijeg, duga sjenka, šumska staza koja vodi tko zna gdje – sve boje i zvukovi nečujno prate M alu vješticu na njenoj misiji. U toj tišini, svaki sat i svaki korak nosi trag dobrote koju samo ona zna donijeti.
Tema i ideja djela
E sad, tko je jednom upoznao Malu vješticu (osim ako ste preskočili djetinjstvo, što, priznajmo, nitko zapravo ne želi priznati), zna da ova knjiga nije samo šećerna bajka za laku noć. Jasno se osjeti taj vječiti “zašto” koji probija kroz svaku stranicu. Jer dok stare vještice fiksiraju pravila kao da su objavljena u Narodnim novinama, mala junakinja postiže… pa, vlastiti smisao. Nije li to tema koja u svakom čitatelju probudi inat – ili barem znatiželju?
U središtu je, naravno, dobra stara dobrota. Ne ona dosadna, već prkosna, tvrdoglava, koja ide glavom kroz zid… pa i po cijenu metle. Mala vještica redovito krši ili barem propituje “velika pravila”. Svi su joj rekli da čini pogrešno, jer što vještica uopće ima biti dobra? (A što ako zapravo ima?) Kroz ta iskušenja ona, zapravo, svaki put pljusne svoje starije vještice malo po nosu – pristojno, ali čvrsto.
Zapravo, ako tražimo glavnu ideju, teško je ne pomisliti na univerzalnu potragu za prihvaćanjem i autentičnošću. Mala vještica ne želi biti samo još jedna u nizu. Izgleda da je biti “dovoljno dobar” manje važno od biti “dobro do srži”. Iz tih malih pobjeda izranja prava snaga—nije važno koliko si mlad, malen ili čudan, ako imaš svoj stav i držiš ga, možeš okrenuti svijet naglavačke.
A sad, jedna stvar koja prolazi ispod radara: humor kao oružje. Preußler često “podvali” ozbiljnim odraslima kroz Malu vješticu. Scene u kojima pomaže djeci, životinjama ili čak starcima u selu, lako bi mogle završiti Kraš napolitankama da su malo smješniji. Kroz šaljive situacije i doskočice, autor schvata važnost smijeha u borbi protiv nepravdi.
Na kraju (ma ne baš kraj, jer ima tu još materijala, ali recimo za sad), “Mala vještica” ostavlja čitatelja s toplinom, ali i pitanjem. Može li dobrota zaista “pobijediti”, čak i kad svi oko tebe tvrde da ne može? I nije li to najbolja čarolija od svih?
Analiza likova
Vidjeli ste onu scenu kad se Mala vještica i Abraxas svađaju oko recepata za čarolije, pa pomisliš—čekaj, tko je ovdje šef? Ne brinite, niste jedini koji su se zapleli u taj čudni, veseli svijet likova… Evo, bacimo svjetlo na ekipu zbog koje “Mala vještica” nikad ne izlazi iz mode—da, uključeni su i babini zubi, pokoja tjeskoba oko etiketa i onaj vještičin osmijeh koji spaja staro i novo u svakoj rečenici.
Glavni likovi
Lako je upasti u zamku i pomisliti da je mali broj godina = malo iskustva, ali kod Male vještice stvari funkcioniraju nekako obrnuto. Ona—127 godina mlada, puna inata kao kad dijete zaboravi ponijeti kišobran baš kad krene nevrijeme. Ima svoj film, i što je najbolje, pušta i druge da budu glavni u njemu. Voli pomagati, ali ne u stilu onog susjeda koji vas uvjerava u čajeve protiv svega—ona zapravo sluša. Kad je bacila čaroliju i nije uspjela, nije bježala. Čekala je. I učila. Tako nekako, kao kad prvi put mijenjate gumu na biciklu dok vas netko gleda iz susjedstva—nije lako, ali osjećaj ponosa je neprocjenjiv.
Abraxas, crni vranac, savršen je partner za zajedničko mudrovanje—tu je kao podsjetnik da ozbiljnost i ironija nekad stanu u isto pero. Nema te scene u kojoj ne unese trunku sarkazma ili komentara “a šta sam ti rekao”, ali baš taj njegov jezik kao da daje Malej vještici slobodu da bude svoja. Kao Mala vještica ima Abraxasa, svaki čitatelj ima barem jednog prijatelja kojem bi povjerio lošu ocjenu iz povijesti. Barem jednom.
Sporedni likovi
Možda zvuči smiješno, ali starije vještice su nešto poput onih tetki što komentiraju sve na obiteljskim ručkovima. One drže tradiciju, strahuju od promjena više od kiše usred svibnja, i imaju uvijek spreman odgovor zašto nešto “nije po pravilima”. S njima nikad nije dosadno, samo ako ste skloni crnom humoru.
Seljaci su, realno, tiha snaga svake bajke. Dijete u priči se često pojavljuje nakratko (kao kad usred dosadne večere čujete krajičkom uha: “Dijete, pazi da ne proliješ!”), pa ipak ostavi trag. Djeca donose trenutke ljepote i nestašluka—podsjetnik koliko je lako zakomplicirati jednostavne stvari.
Šumske životinje… E tu kreće pravi život. Zec koji trza na svaki šum, lisica koja misli da zna sve—svaka životinja Maloj vještici mijenja perspektivu. Nekad zamjerka, nekad poticaj za novu ludoriju. I nije im teško upasti u nevolje samo zato što su znatiželjni.
Odnosi između likova
Zaboravite etikete… Prijateljstvo između Male vještice i Abraxasa nije idealizirano. Kvačilo tu i tamo zapne. Povjerenje se gradi, ponekad uz suze, češće uz smijeh—ili crni humor. On je korektiv, ali i vjetar pod njezinim krilom (vrlo doslovno, u njegovom slučaju).
Odnosi s ostalim vješticama klize po tankoj liniji između poštovanja i otvorene pobune. Ona pokušava (i ne odustaje) osvojiti njihovo priznanje na svoj način. I svaki put kad mislite da će popustiti, ona izmisli novi trik. Zvuči poznato? Kao kad roditelji čekaju da napokon odustanete od bubnjeva… a vi nabavite još veću bubnjarsku palicu.
Mala vještica prema djeci iz sela ostaje suptilno zaštitnički nastrojena. Kad netko padne, ona ne nudi samo flaster i zagrljaj—ona nudi novu perspektivu. Dopušta djeci da pogriješe, kao što odrasli rijetko permitiraju sami sebi, a to joj se vraća kroz zahvalnost i onu jednostavnu, iskrenu sreću koju nosi samo djetinjstvo.
Nije ni čudo što je svaka interakcija (i pauza za bezvrijedne savjete starijih vještica) začinjena ironijom, otporom rutini i dozom inata. I da, svi bi rado mijenjali pravila… da im netko prvi pokaže kako. Mala vještica je tu da pokaže.
Stil i jezik djela
Evo nešto što odmah upada u oči — jezik Male vještice nije nimalo „težak za žvakanje”. Otfried Preußler piše onako kako razgovaraš s najboljim prijateljem dok ste naslonjeni na ogradu i smijete se zbog neke stare zgode. Nema onih nezgrapnih, predugih rečenica od kojih ti mozak pobjegne ravno kroz prozor. Sve je živo, neposredno i, što bi netko u tramvaju rekao, baš pitko.
Upotreba humora nije štura — stalno iskrsavaju one male, luckaste opaske, posebno kad Abraxas komentira neku od Malih vještičinih odluka. Zamisli dijalog u kojem vrana s pravom dozom ironije upozorava: „Pamet u glavu, ti si samo mala vještica!“ E, pa, baš taj ton i ritam vuku čitatelja kroz priču brže nego štrik na dječjem vrtuljku.
Nije sve samo smijeh; jezik je jednostavan, ali nikad plitak. Često u kratkim, jasnim rečenicama autor pogodi pravu emociju — strah kad mala vještica skriva metlu ispod kreveta, uzbuđenje dok leti kroz šumu ili inat kad gleda stariju vješticu ravno u oči. Djeci je ovakav stil blizak kao domaći kolač: topao, poznat, nepretenciozan.
Naravno, unosi tu i puno opisa. Šuma uvijek zvuči kao da je pred tobom, sve šuška, diše, zuji. Ako si ikad gledao ekranizaciju (recimo, njemački film iz 2018.), možda su ti zvukovi i slike kad se likovi šuljaju među drvećem ostali u pamćenju. U knjizi ih osjetiš bez puno filozofije — kratke riječi, jasna slika, odmah znaš gdje si.
Još jedan detalj kojeg možda nisi svjestan: autor koristi stare njemačke izraze i folklorne elemente, ali sve je prevedeno tako prirodno da ne zapinje nigdje. Ponekad ćeš uhvatiti riječ poput „vještičji savez“ i pomisliti — ha, ovo bi i moja baka tako rekla.
Eh, i da, nema maltretiranja djecom s pompoznošću. Rečenice su kao mali zalogaji, svaka donosi svoju boju, zvuk ili miris. Preußler pušta čitatelja da diše između redova. Ako nisi obratio pažnju na detalje, probaj pročitati nekoliko stranica naglas: zvuči kao priča za laku noć — jednostavno, sigurno i toplo.
Za kraj — nije to jezik za enciklopediju, nego za veselu obiteljsku kuhinju subotom ujutro, kad svi pričaju u isto vrijeme, smiju se i prepričavaju dogodovštine. Jasnoća, igrovitost i ritam — to je ono što ovu bajku odvaja od čitanke.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, probajte ne osjetiti neku toplinu kad se sjetite te male tvrdoglave vještice s metlom… Odmah je jasno zašto se knjiga prenosi s generacije na generaciju—ne zbog letećih čarolija, već zbog onog poznatog osjećaja da netko ipak razumije dječje razmišljanje bolje od svih odraslih. Tko kaže da za kultni status treba komplicirana radnja ili mudrolije u stilu “kako biti bolji čovjek”? Ovdje vrijede jednostavna pravila: kad Mala vještica pomogne klincima iz sela ili radi spačke starim vješticama, to izazove pravi val osmijeha i solidne doze “napokon-pravda!” uzdaha od svih s pravom dozom dječje tvrdoglavosti u sebi.
Zanimljivo, mnogi koji prvi put pročitaju ovo djelo ostanu zatečeni time koliko autor suptilno gura dijete čitatelja u sam centar priče. Nitko od likova nije tipičan niti predvidiv, a vještica se ponaša baš kao što bi svako dijete htjelo—znatiželjna, tvrdoglava, pa i luckasta kad treba. U društvu vrančića Abraxasa (ne možemo ne zamisliti kako bi Abraxas izgledao da je maskota NK Rijeke ili barem neki veseli lik iz crtića nedjeljom ujutro), svaki razgovor zvuči kao da su autentični, kao ona jutra kad klinci još nisu pod stresom škole pa smiju upitati što god požele.
Možda ponajviše fascinira odnos prema dobru i zlu u cijeloj priči. Nema poučavanja s katedre, nema tipičnog crno-bijelog prikaza. Ona doslovno vlastitim greškama i spačkama doseže ono što se odraslima uporno podvlači na sastancima roditelja i nastavnika—da nije sramota biti drugačiji, da “biti dobar” nije uvijek slijepo slušanje pravila. Čitatelji su našli odmor od zagušujućeg moraliziranja iz lektire, ali i prostor da shvate kako se kroz male, svakodnevne borbe rađa hrabrost.
Na kraju, svi se mogu uhvatiti kako nakon čitanja knjige (ili, još bolje, slušanja kod bake na vikendu) žele znati kako bi oni prošli kod Malih ili Velikih vještica. Bi li ih starije vještice izbacile zbog previše pitanja? Možda. No sigurno bi bili ponosni što su bili barem malo nalik Maloj vještici—neustrašivo svoji, tvrdoglavi u dobru i uvijek spremni pomoći, čak i kad metla zapne u grmlju usred šume.