Rat nikada ne ostavlja nikoga ravnodušnim, a priče koje iz njega proizlaze često ostaju duboko urezane u kolektivnu svijest. “Majka Courage i njezina djeca” Bertolta Brechta jedno je od onih djela koje izravno suočava čitatelja s posljedicama rata i ljudskom borbom za preživljavanje.
Majka Courage i njezina djeca prati Annu Fierling, poznatu kao Majka Courage, koja sa svoja tri sina putuje kroz ratom razorenu Europu, pokušavajući preživjeti i zaraditi na vojnim sukobima, suočavajući se s gubicima i teškim moralnim odlukama.
Ova drama otvara pitanja o cijeni rata, ljudskoj otpornosti i granicama vlastitih uvjerenja, potičući svakoga da promisli o vlastitim vrijednostima dok nastavlja čitati.
Uvod u lektiru i autora
Znate ono kad naletite na knjigu koja vas tresne–onako, ravno u trbuh? “Majka Courage i njezina djeca” je školska lektira koja to s lakoćom radi generacijama učenika diljem Hrvatske. I da budem realan, nije baš tip lektira koju ćete pročitati uz šalicu kakaa prije spavanja… Glavna pitanja ovdje vise u zraku kao kišni oblaci: Što sve čovjek žrtvuje da bi preživio? I gdje završi granica između morala i potrebe?
Autor
Ako ste čuli za Bertolta Brechta, onda ste već napola “u igri”–ali evo sočnog detalja za prepričavanje na sljedećoj kavi. Brecht nije bio “obični” dramatičar. Neki ga u Njemačkoj vole svrstati među prave heroje kazališta, dok drugi cvile da je svojom “epskom dramom” pokupio više mrkih pogleda od prosječnog profesora matematike na satu.
Rođen je 1898. u Augsburg-u (kad još nije ni mirisalo na pametne telefone!), a cijeli život mislio je da običan teatar treba “protresti”. Njegov tajni začin? Hladni tuš za publiku. Kod njega su likovi svjesni publike, dijaloge kroje tako da vas izbace iz zone komfora, a teme… Bolne, kao ubod ježa na bosu nogu.
Što ga je mučilo? Riječi poput rat, moći, pohlepa i granica ljudske izdržljivosti. I da, Brecht je osjetio čari Drugog svjetskog rata – bježao, pisao, svađao se, kritizirao. “Majka Courage” iz 1939. postala je ogledni primjer ovog “nervoznog” kazališta, a svaka nova generacija nalazi u toj priči neku svoju borbu.
Žanr i književna vrsta
Zaboravite na klasične tragedije ili komedije kakve ste možda prožvakali dosad. Brechtov rukopis je nešto skroz drugo. “Majka Courage i njezina djeca” spada u kategoriju epske drame. Da, zvuči pompozno, ali zapravo znači da ovaj komad nije stvoren da vas razveseli niti slomi do suza—nego da vas pogodi radeći usporedbe sa stvarnim životom.
Kako funkcionira ta “epska drama”? Umjesto blještavih završetaka i klišeja, ovdje se gleda što likovi rade pod pritiskom rata. Pripremite se na: naraciju koja voli “zamrznuti” scenu (da si sami malo razmislite), pjesme unutar dijaloga (kao neko neobično intermezzo) i likove koji nemaju tipični “happy end”.
Kao književna vrsta, riječ je o kazališnom/teatarskom komadu s društvenim nabojem. Ne ulazimo u magični svijet bajki, niti u melankolične sonete—ovdje smo u blatnjavoj stvarnosti, u kojoj se život, rat i komad kruha pretvaraju u pravu filozofsku “šoru”.
Kratki sadržaj
E, sad ako se itko pitao: “Je li rat uvijek užas, čak i kad Majka Courage stavi cvijeće na kolica?” — evo kratkog presjeka bez imalo šećera. Ovo nije priča za one koji vole jednostavne odgovore ili sretne obrate, ali je baš zato toliki klasik.
Uvod
Priča kreće energično — 17. stoljeće, Tridesetogodišnji rat razara Europu i topovi grme, dok ljudi više ne pamte što su mirni dani. Majka Courage, prava umjetnica za preživljavanje s kolima punim robe na kotačima, ne boji se trgovine sa svakom vojskom koja naiđe. U društvu svoja tri sina (i kasnije još nekoga… tko je čitao, zna), s pragmatičnim licem pobjede, prva ostane na nogama kad rat sve pretvori u kašu.
Nema šminke ni lažnih suza: već na prvim stranicama jasno je — ovdje će svatko platiti svoj ceh i to debelo. Svi oko Courage, vojnici, seljaci, trgovački “partneri”, čitatelja tjeraju da se zapita tko je ovdje zaista hrabar, a tko—pa, samo preživljava dok ima što za prodati.
Zaplet
Sad nastupa dio gdje sve postaje… pa, komplicirano — ali u najboljem smislu te riječi. Na prvu, Courage izgleda kao majstorica improvizacije: znate ono, čitanje situacije, jedan šarmantni “fejk” osmijeh, i brzo okretanje kotača kad naiđe kriza.
Ali onda dolaze prvi gubici. Sinovi odlaze u rat iz pogrešnih razloga — idealizam, inat, čista potreba da pobjegnu iz majčine sjene. Kattrin, kći koja ne govori, postaje najhrabriji lik, jedina koja u tišini nosi svoja uvjerenja.
Njihove osobne borbe, hrabrosti što liče na tvrdoglavost, trgovanje na rubu tragedije — sve se miješa kao kiša i blato dok se kola vuku prema idućoj nevolji.
Svakim novim poglavljem, Brecht kao da pita: Koliko dugo netko može balansirati? Je li vrijedno nastaviti gurati prema naprijed ako znaš da rat samo uzima, nikad ne vraća?
Rasplet
Zamršeni odnosi i moralne dileme dostižu vrhunac. Jedan po jedan, Courage gubi sinove — svaki nestanak nosi kiselinu, taj osjećaj da je život i dalje “tu negdje”, ali ti nikad zdrav ne dočeka jutro.
Likovi rade što moraju, čak kad srce vrišti da stanu. Majka Courage postaje simbol tvrdoglavosti, ali i tragične nemoći — ni trgovina, ni pamet, ni snalažljivost ne spašavaju je od neizbježnog gubitka svega što joj znači.
Kattrin u zadnjem činu pokaže što znači prava ljudskost: i bez riječi, njezino herojstvo razbija tišinu rata bolje od topova.
Kraj
Možda ste čekali katarzu? Ovdje nema – ali baš u tome je Brechtov genij. Na kraju Courage ostaje sama, još čvršće steže ručke svojih kola, a kćeri više nema. Nastavlja put bez grozničave nade, samo inata. Sve se vraća u krug: rat traje, posao ide, a sjećanja stišću jače nego ikad.
To nije happy end, nije ni poraz — više nekakav opor podsjetnik. Da, svijet je tvrd, ali nekada ti i samo to što guraš dalje ostane pod nogama. Ako ste ikad imali dan kad niste znali zašto idete dalje — pozdravite Majku Courage. I usput, pripazite na ratne mešetare s lažnim osmijesima… Oni uvijek prežive dulje od ideala.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko bi rekao da jedna stara drvena kola na blatnoj cesti mogu ispričati cijeli jedan rat? Radnja drame odvija se tamo gdje mir miriše na raskvašeno blato, a zvuk topova možda zamjenjuje cvrkut ptica — usred nepredvidljive Europe sedamnaestog stoljeća. Brecht sve smješta duboko u doba Tridesetogodišnjeg rata, da, to je ono kaotično vrijeme između 1618. i 1648. godine kada je kontinent gorio, a granice su se premještale brže od prodavača na sajmu. Nije tu mjesta za ugodnu kućicu na okućnici — likovi voze kola kroz zaleđene švedske ravnice pa skreću u blatnjave njemačke gradiće i puste poljske drumove.
Zamislite da ste tamo s njima… Svaki gradić nova je opasnost, a svaki tjedan donosi drugi krajolik – danas rijeka, sutra opustošeno selo, pa prekosutra tabor vojske gdje vatre ne gore iz topline, nego iz potrebe da se preživi. Nema stalnog doma — samo kotači koji škripaju, nebo puno dima, a sjećanja koja se slažu poput teških dekica u zimsku noć. Usred svega toga traži se prostor za trgovinu, život, poneki smijeh i poneku suzu.
U Brechtovoj “Majci Courage,” taj svijet bez stalnog zaklona postaje svakodnevica. Topovi određuju ritam dana, a granice na kartama pišu se novim crnim tintama… Ili, kad to nije moguće, crvenim tragovima. I baš tu, usred svega, Majka Courage pokušava skupiti ostatke svoje obitelji i zaraditi komad kruha, dok istodobno, gotovo u pozadini, povijest neprestano škripa pod nogama kao stare daske na podu bez broja.
Tema i ideja djela
Zamislite – usred neprestanog ratnog kaosa, kamionet starih drvenih kola, škripi kroz blatnjave europske puteve. Na čelu tog sićušnog karavana je Majka Courage, no ona ne nosi oklop, nego prodaje pivo i zavija povremene rane. Tema? Rat kao neprekidna svakodnevica, a ideja? Oh, tu stvari postaju zanimljive. Brecht se, kao kakav autsajderski promatrač ljudske prirode, zapravo ruga svakoj iluziji o “plemenitom ratu” – ovdje nema ni trunke romanse niti popularnih “osvajanja”.
Primijetit ćete: ljudi u drami ratuju zbog posla, ne zbog zastava. Anna Fierling zarađuje na tuđim nesrećama, trguje kobasicama i čarapama dok njezina vlastita djeca nestaju jedno po jedno. Važno je shvatiti, za Brechta, svi gubimo u ratu – neovisno o šarenim uniformama ili oružju u ruci.
Zašto to autor tako naočigled hladno prikazuje? Jer traži od vas distancu, da prije razmišljate nego suosjećate – njegov “efekt otuđenja” tjera publiku da pita: bi li i ja birala novčić, dok mi rat gazi najmilije? Smisao ovdje nije “emocionalni rollercoaster”, nego izazov vašoj savjesti… Oduzima svaku povlasticu za brzu osudu ili laku empatiju.
Brechtova poruka? Nitko ne prolazi neokrznut. Preživljavanje nije put bez rizika i moralne cijene. U svakom mudrom dijalogu, kroz ironiju i ogoljene motive likova, osjeća se poruka: rat uništava i one koji od njega žive. Norma se gubi, granice se bruse, a publika, htjela-ne htjela, izlazi iz dvorane s grčem u grlu.
Ako biste tražili paralelu – zamislite svako jutro kad vrijeme i stres pojedu vaše principe, a na kraju dana, dok vaše male bitke traju, shvatite da pravih pobjednika zapravo nema.
Analiza likova
Znaš onaj osjećaj kad čitaš knjigu i imaš dojam da bi rado sjeo na kavu s nekim likovima—ili im tek održao moralnu lekciju? U “Majka Courage i njezina djeca” baš ti ljudi već žive na rubu, bore se s ratom, snom o sigurnosti i onim vječnim pitanjem: što znači biti dobar čovjek kad ti topovi tutnje oko ušiju… Ajmo redom, tko su ti ljudi i zašto te o njima svi profesori stalno ispituju?
Glavni likovi
Majka Courage, a.k.a. Ana Fierling… Ma tko joj ne pamti kola i kroasan-čizme! Niska, snažna žena kojoj biznis—i to ratni biznis—ne izlazi iz malog prsta. Ona vozi svoja draga kola (da, ta istovremeno spas i prokletstvo), nateže se s vojskom, cjenka krpu po krpu, a cijelo vrijeme misli kako može izbjeći sudbinu. Ali… rat nikad ne igra po pravilima. Njezin pogled na život je sirov: “Bolje je biti živ i glasan, nego mrtav s idealima.” Kruti realizam, ali tko bi joj zamjerio s obzirom na okolnosti? Jesi li i ti nekad odabrao ‘opstanak’ pred ‘pravdom’? E, eto ti razlog zašto se oko nje stalno vode žustre diskusije u razredu!
Sad sinovi: Eilif—najstariji, pravi ratnik na papiru, ali zapravo tek klinac kojeg entuzijazam za bitke skupo košta. Ispod oklopa, naravno, skriva ranjivost… Ubrzo, rat proguta njegovu priču i ostavlja Majku bez osmijeha.
Švic—srednji sin, onaj koji stalno vuče prema istini i pravdi. Zvuči ti poznato? Da, da, pravi ‘savjest obitelji’. Nije dugo trebalo — postane žrtva vlastitih poštenih namjera kad stvari krenu po zlu.
A Kattrin… Pa ona je srce ove drame. Nema glasa, ali ima hrabrosti na izvoz. Kroz njezine postupke Brecht nekako pokazuje koliko borba za druge može biti tiša, ali snažnija od svake galame. Kad Kattrin udara bubnjeve, cijeli svijet na trenutak zastane — čak i oni ravnodušni sklope knjigu na sekundu…
Ako su ti bliski ti likovi kojima je život perpetuum mobile problema i snalaženja… skroz razumljivo. Tu smo da biramo nekad prljave, nekad časne puteve.
Sporedni likovi
E sad, ne podcjenjuj ekipu sa strane. Recimo onaj Crkvenjak, večito gladan, pomalo licemjeran, uvijek neki komentator sa zadnjeg sjedala. U ratu je bez kruha i Bog ga, ruku na srce, sve manje zanima kad novčanik kruli. S njim si možda dijelio zadnju napolitanku u školi — i shvatio koliko je gladan um zanimljiva meta za sitnu prijetvornost.
Pa Kuge-Mladić, vječni lutalica i pripovjedač koji donosi vijesti o gubicima — kao onaj susjed što uvijek pročačka gdje ne treba i točno u pola noći sipa loše prognoze o vremenu ili životu. U predstavi je kao doza surove realnosti: “Tko preživi, pričat će…”
Ponekad zabljesne i Kuhar—čovjek kojeg motivira prazna zdjela više nego ispunjena suosjećanjem. Znaš ga: onaj što se uvijek mota oko Majke i nudi planove “što i kako dalje”. Nije negativac, ali se uvijek gleda naći bliže loncu kad zakuha.
Pa Yvette, dobra stara ‘žena sa crvenom haljinom’. Nema puno bajki o ljubavi, ali kroz nju upoznaješ kako rat tjera ljude da kalkuliraju s osjećajima. U redu, možda bi kod nje na tulumu naučio više o snalaženju nego o romantici, ali… netko mora i tu lekciju.
Ti “manji” likovi pokazuju koliko je svaki ratna priča zapravo puna onih koje povijest zaboravi, ali oni mijenjaju tijek svake bitke—ili barem raspored večere u kolima.
Odnosi između likova
E sad, ovo je prava papazjanija osjećaja, interesa i gorkih trenutaka. Ana (Majka Courage) i njezina djeca funkcioniraju kao mala karavana koja neprestano mora balansirati između biznisa i obiteljskih veza. Gura kola naprijed, ali, realno, svaki gubitak sine (ili šutnje Kattrin) ostavlja ju malo “izgrebenu” iznutra, iako to vani skriva bolje od svakog poker igrača.
Njezina veza s Kattrin zapravo udara najdublje — bez puno riječi, majka i nijema kći dokazuju koliko tišina u obitelji može boljeti više nego sva prepucavanja. Trebam li podsjetiti da baš Kattrin često povuče ključne poteze kad svi drugi žele prešutjeti katastrofu?
S Crkvenjakom često ulazi u pasivno-agresivne debate, podsjećajući na onu situaciju kad svatko u društvu zna “što bi trebalo”, ali nitko neće prvi krenuti… Stalna tranzicija između ironije, kalkulacije i šake solidarnosti.
Dok s Kuharom Majka barata između kratkoročnih partnerstava i povremenih izljeva prijateljstva, s Yvette dominira stvarnost: život ti je koliko si realan, a osjećaji često moraju ostati spakovani u džepu… Sve je stvar pragmatizma.
Sve to podsjeća na dobru feštu gdje nitko ne zna tko će donijeti tortu do kraja — i svi su stalno korak do toga da nešto izgube. Ako ti se čini da prepoznaješ svoje obiteljske ručkove u ovim odnosima, nisi daleko od istine. Rat razotkriva odnose, a kod Brechta svaka riječ i šutnja mijenjaju “kartu” na stolu.
Stil i jezik djela
Eh, Brecht… Kad otvoriš „Majku Courage“, teško da ćeš naići na prigodan stari rječnik ili poneku šminkersku rečenicu—ovdje sve puca direktno, kao da gledaš rat iz prvog reda, a ne čitaš lektiru pod lampom. Jezik? Prozaičan, svaki dijalog reže bez milosti, gotovo sirove rečenice, baš kao vojni zapovjedni stroj. To nije slučajno: Brecht je namjerno izbacio sve ukrase. Neće te iznenaditi nijedna suvišna metafora, zabranjena zona za sentimentalnosti. Kad Majka Courage zagrmi (ili kad Kattrin vrisne, ako nisi preplašen)—čuješ samo istinu kroz zube.
Zvučiš li poznato? E, da—Brecht je bio kralj tzv. „V-efekta“ ili očuđenja. Likovi se znaju izravno obratiti publici, kao na tržnici kad netko viče: „Evo još jedan primjer pohlepe, pogledajte!“ Scena je hladna, ali rečenice, kratke i jasne, guraju te kroz priču. Ponekad, oni stvarno pjevaju. Da, dobro si čuo! Pjesme upadaju usred radnje pa i zapjevaju o smrti, gladi ili ratu, obarajući cijeli patos na nos. Ako si probao pročitati dijalog između Majke Courage i Kuge-mladića, znaš da nitko neće gubiti vrijeme na dugačke fraze ili mudrovanja… Sve je kristalno jasno—ali nikad bez zrnje ironije ili gorkog humora.
Sad zamisli, nema tipičnog „kazališnog jezika“. Sve je suvremeno i direktno, čak i kad je radnja u 17. stoljeću. Brechtovo pero niže vojničke naredbe, proste izraze, tvrdoglavu svakodnevicu trgovaca. Nekidan je liječnik s Jabukovca komentirao kako većina njegovih pacijenata zvuči poput likova iz Brechtovih drama: nema skrivanja emocija, sve je na dlanu—a često ni to nije lijepo.
Tko zna, možda učitelji češće citiraju ovu dramu jer podsjeća na stvarni život: ponekad nemaš vremena birati riječi, kao ni Majka Courage kad cjenka posljednji komad kruha. Realistični dijalog, odmjeren tempo, jezična jednostavnost… sve gradi onu opornu, napetu atmosferu u kojoj nitko nije zaštićen. Brechtov jezik, na kraju dana, odražava rat—nema prostora za slatkorječivost kad granate padaju oko tebe.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije svaki dan da neka knjiga ili predstava toliko zagrize pod kožu kao Brechtova “Majka Courage i njezina djeca”. Neki će reći—’pa to je lektira, suha ko kruh bez maslaca’—ali tko god je barem jednom pročitao završnu scenu, zna da tu nema mjesta ravnodušnosti. Svi ti ratom umrljani likovi… rezultat? Ostane ti u grlu knedla, i to ona koju nemaš baš na svakom kazališnom meniju.
Zanimljivo, Brecht uopće ne pokušava biti simpatičan! Likovi su… pa, ljudski. Jednak broj mana kao i vrlina, baš kao tetka iz Gospića koja uvijek dijeli savjete oko kiselih krastavaca, ali bi te prvi prodala za kartu za bingo. Anna Fierling nije superjunakinja—itko s roditeljskim sastancima u živo bi ju razumio—nego žena koja lovi sitniš da preživi i kad treba pregrize jezik, a kad treba, kaže što misli. Ništa sretni završetci, samo brutalna, sirova stvarnost.
I baš u tome leži Brechtova moć. On čitatelju ne dopušta da bude pasivan—tjera te da zauzmeš stranu, pa makar se kraj nije svidio ni najtvrdokornijim romantici. Bio jednom netko iz srednje iz inata pročitao dramu dva puta zaredom—i opet, ista stvar: osjećaj tjeskobe, nevjerica, žulj pod rebrima. Možda zvuči poznato svakome tko je ostao bez bliske osobe ili je sam iskusio što znači biti bespomoćan pred velikim “nepravdama” svijeta.
Ako se pita djecu iz školske zadnje klupe, svi bi rekli—teško, puno, zamorno. I nisu skroz pogriješili. Ne nosi ova drama lakoću, već nas “šlajdra” kroz blato rata, kroz gubitak djece i one stare priče o preživljavanju na granici etike. Možda je točno ono što nam treba kad svijetu opet prijeti ratni miris—da sebe prepoznamo u ogledalu koje Brecht nudi, sviđalo nam se to ili ne.
Nekima je najjača scena kad Kattrin, nijema i zaboravljena, provali hrabrost koja se ne viče glasno, nego se pokazuje djelom. I tu padaju sve maske—ostaneš tiho, i shvatiš da nisu svi junaci oni što nose oružje ili vrište parole.
Za svakog tko je pomislio da je “Majka Courage” samo starinska drama za ocjenu, vrijedi dati još jednu priliku. Možda neće promijeniti svijet, ali će itekako uzburkati tvoje vlastite granice suosjećanja i otvoriti pitanja koja teško sjedaju uz šalicu kave.
P.S. Ako ste ikad čuli kazališni ansambl kako baš ovu dramu izvodi uživo—zenit! Svaka sjena u reflektoru ima svoju priču, a ni jedna suza nije zaludu prolivena.