Zašto roman “Madam Bovary” i danas izaziva toliko pažnje među čitateljima i kritičarima? Gustave Flaubert nije samo napisao priču o jednoj ženi već je otvorio vrata u svijet čežnji, razočaranja i svakodnevne borbe sa stvarnošću.
“Madam Bovary” prati život Emme Bovary, mlade žene koja, nezadovoljna svojim brakom i svakodnevicom, traži ispunjenje kroz ljubavne afere i luksuz, što je na kraju vodi prema tragičnom kraju.
U nastavku teksta otkriva se kako Flaubert vješto prikazuje složenost ljudskih želja i posljedice neostvarenih snova.
Uvod u lektiru i autora
U školskoj lektiri uvijek se pronađe neka knjiga koja svakom učeniku ili studentu zapne za oko. E pa, “Madam Bovary” je jedna od onih priča koje se ne zaboravljaju – pogotovo kad povučeš paralelu sa suvremenim tračevima. A iza svih tih zavrzlama stoji autor kojem je doslovno svaki izbor riječi bio do kraja promišljen.
Autor
Gustave Flaubert – zvuči pomalo kao sinonim za perfekcionizam koji stalno visi nad glavom svakog pisca. Bio je pravi majstor – uporan, ponekad opsjednut ‘točnošću’, poznat po tome što je desetke puta prepravljao rečenice sve dok mu “melodija” nije savršeno legla pod prste. Neki tvrde da je danima vagao je li “blijedozeleni” zid bolji od “blijedoplavi” (ne šalim se).
Rođen 1821. godine u Rouenu, Flaubert je najmlađe godine proveo kraj bolnice, gledajući ljude u najizazovnijim trenucima. Slike iz tog djetinjstva kasnije će, kao podmukla aroma, utjecati na njegove likove i njihov unutarnji svijet. I kad čitaš “Madam Bovary”, baš osjećaš taj njegov pristup: ne dopušta nikakve uljepšane maske – iznutra sve pršti od nesavršenosti i ogoljenosti. Usput, znao je družiti se s književnim facama Pariza iz 1850-ih, ali nije bio tipičan salonski zavodnik. Više tip koji prije piše pismo nego sms (da, dobro ste pročitali – pisma i to dugačka).
Iako ga je roman “Madam Bovary” uveo u vječnost, Flaubert je za života morao trpjeti suđenja, tračeve i moralne panike – ispalo je da je priča o Emmi Bovary previše “skandalozna” za svoj ukus. Ipak, kad se prašina slegla, proglašen je jednim od glavnih inovatora u svjetskoj književnosti.
Žanr i književna vrsta
Okej, evo što “Madam Bovary” zapravo jest: pravi pravcati roman – i to iz doba realizma. Ako netko slučajno pomisli da je to ‘realizam’ kao reality show, neka se ne zabuni. Ovdje nije riječ o nategnutim sukobima zbog lažnog audiciranja u nekom ‘talent showu’, već o surovim sitnicama svakodnevice – baš kao što se svakome dogodi kad kasni bus i još se pokvasiš do kože.
Kod Flauberta realizam nije samo puka deskripcija. On reže do kosti, detaljima puni atmosferu – osjetiš miris ustajalog sela, dok Emma sanjari o tkaninama iz Pariza i glazbi s velikih plesova. Nema tu magičnih zaljubljivanja svakih pet stranica ni nevjerojatnih slučajnosti: umjesto toga, glavni likovi griješe kao stvarni ljudi. Emma nije princeza, Charles nije princ – više su nalik prijateljici s posla koja skuplja kataloge, ali nikad ne naruči novu sofu.
Književna vrsta? Roman par excellence. Širi je od klasične pripovijetke, a dulji od većine domaćih eseja – taman za lektiru iz koje se kasnije polažu mature i, budimo iskreni, prepričava profesorici na satu uz (često) zamišljajući pogled kroz prozor.
Ako “Madam Bovary” treba svrstati u neki okvir, onda je to roman realizma s inovativnim narativnim postupcima, a donekle i roman karaktera, jer je psihološka analiza glavnih junaka toliko duboka da ih prepoznaješ među stvarnim ljudima. Tko želi okusiti kako izgleda kad netko piše ‘bez filtera’ još u 19. stoljeću – ovdje dobiva punu porciju.
Kratki sadržaj
Zamislite mjesto gdje čak ni kolači od slastičara ne mogu popraviti loš dan. Tamo počinje priča o Emmi Bovary—dami koja je znala željeti, ponekad više nego što njezin suprug može pojmiti. “Madam Bovary” zvuči kao lektira iz snova, ali tko je ikad sanjao ovako kaotičan ljubavni život? Evo što stvarno dobivate kad zaronite u njezinu svakodnevicu.
Uvod
Emma nije rođena srebrena žlica, ali sanja u punoj tehnicolor paleti. Smjestila se s Charlesom Bovaryjem, liječnikom – skromnim, dobronamjernim, ali… eh, recimo da mu žarulja za romantične geste često titra. Njeni dani prolaze polako, između seoskih dužnosti i knjiga prepunih ljubavnih uzdaha. Emma želi život ispunjen modom iz Pariza, zavodljivim pogledima i možda kap ili dvije šampanjca više nego što selo dopušta.
Zvuči poznato? Tko nije barem jednom zamišljao kako je biti glavna zvijezda nekog “Netflix” spektakla? No Emma, umjesto Netflixa, ima samo žanrovske romane – i vlastitu glavu, krcatu idejama koje nemaju prolaznu kartu za realnost.
Zaplet
Pa gdje stvari krenu po zlu? Spoiler: Osobito kad stiže prvi bal – Emma se odvaja od rutine (i dosadnog Charlesa), upija svjetla, šuštanje haljina i zadivljene poglede kao prava influencerica iz 19. stoljeća. Nakon povratka kući, glava joj je teža od svih šešira u ormariću – stvarnost postaje preuska, a sanjarenja sve intenzivnija.
Vrlo brzo, pojavljuju se prva iskušenja. Prvo Rodolphe – šarmantni zavodnik koji joj obećava pola svemira, a možda ni to nije dovoljno. I nije ona jedina koju mame tuđa obećanja. Uspon i pad svakog njezinog odnosa traje taman koliko treba za novu partiju ogovaranja po selu. Zaboravite “Tursku sapunicu” – Emma ima zalihe tuge i strasti za pet sezona.
Da stvar bude zanimljivija, tu su i dugovi. Snovi o svilama i kristalima nisu jeftini, a lokalni lihvar zna točno koliko vrijedi nečija nesanica. Ako ste mislili da zadnji kompromis bio najgori… pričekajte glavni rasplet.
Rasplet
A sad, držimo se za stolice—jer Emma tone sve dublje. Luksuz, zabranjene ljubavi i hrabro sanjarenje na kraju nose visoku cijenu. Svi oni računi, obećanja i neprospavane noći naplaćuju svoje. Dolazi trenutak kad više nitko ne može glumiti da je sve u redu.
Emma, izmučena i svedena na zadnje nade, pokušava pronaći izlaz. Svaka vrata na koja kuca djeluju zatvoreno, a prijatelji nestaju brže nego što stiže šapat trača. Sjetite se onog osjećaja kad biste u osnovnoj školi došli s krivim domaćim zadatkom. Sad zamislite to, ali na kvadrat – i bez sigurnosne mreže.
U trenutku najveće slabosti, Emma povlači pitanje bez povratka. Uzimanje otrova ne zvuči kao scena iz bajke, ali za nju to predstavlja jedini bijeg iz zadnjih dugova i promašenih snova.
Kraj
Charles, nevjerni Watson na vlastitoj sceni tuge, ostaje s krhotinama onoga što je nekad bio njihov život. On luta kroz pijesak vlastite naivnosti, pokušava sakupljati ostatke obećanja i razočaranja. No, Emma više nema tko odgovoriti – ni na pisma, ni na pogled, ni na dugo očekivano “oprosti”.
Kći Berthe? E, tu život nije poslao čokoladnu nagradu. Ostaje siroče, prepuštena realnosti koja ne mari za stare dugove. Tako “Madam Bovary” završava. Ne sa svjetlima reflektora, nego tihom porukom da veliki snovi nose veliku cijenu – često previsoku za ono što svijet sprema.
Jeste li i vi uživali u nekoj seriji koja je sve završila naopako, taman kad ste počeli navijati za glavnog lika? E, ovo je taj osjećaj. Priča ostavlja okus limuna i pitanje: gdje su granice između mašte i mogućnosti – i koliko smo spremni riskirati za ono što tikne naše srce?
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite Pariz, romantična šetnja uz Seinu ovdje ne postoji—”Madam Bovary” odvija se u dubokoj, francuskoj provinciji. Radnja preskače s mjesta na mjesto kao hiperaktivan skakavac: Tostes, Yonville-l’Abbaye… Kad kažeš ime tih mjesta naglas, zvuči kao da naručuješ nešto fensi u francuskom bistrou, ali zapravo—to su obična, uspavana sela. Tostes je prva postaja, gdje Emma polako shvaća da brak s Charlesom nije ulaznica za luksuz iz njenih omiljenih romana (kad mi netko spomene balove i svilene haljine, uvijek se sjetim njenog razočaranja kad je shvatila da je u pitanju blatnjava provincija, a ne versailleski hol).
Kasnije se par preseli u Yonville-l’Abbaye. Ni tamo nije išlo puno bolje. Zamislite mali trg s apotekom, lokalnom kavom i puno ogovaranja—Yonville je točno to. Tamo se pojavljuju ključni likovi: apotekar Homais (uvijek ima mišljenje o svemu, osim kad je potreban), dakle sve ono što selu treba za dozu svakodnevne drame.
A vrijeme radnje? Priča skače kroz prvu polovicu 19. stoljeća, taman kad su po selima počeli stizati tračevi iz Pariza, ali sredina još uvijek spava. Industrijska revolucija? U romanu tu i tamo sretneš poneki napredak—ali realno, više se osjeća miris svježe pokošene trave nego pare ili motora.
Flaubert nije slučajno izabrao provinciju. U malim mjestima svaka gesta ima težinu, a nemira ima više ispod površine nego što bi itko priznao. Emma je neprestano okružena mirnim krajolicima i stalnim ritmom sela, ali iznutra je nemirna kao da je usred pariške buke.
I sad, za one koji vole vremenske detalje—emisija na TV-u bi dodala timeline, ali ovdje je sve u doživljaju. Godine su nejasne, atmosfera jasna: to je doba kad su balovi značili događaj godine, a prvi bicikli izazivali čuđenje. I kad je netko poželio nešto više, morao je sanjati veliko… ili riskirati sve, baš kao Emma.
Tema i ideja djela
Zamislite da sjedite na trgu neke francuske varošice, sunce peče, sve je tiho… ali u glavama likova — vri. Upravo to radi “Madam Bovary”. Tema romana nije neko školsko puko “bračna nevjera” ili “realizam”, nego ona sitna, svakodnevna čežnja za boljim — za onim što uvijek ostaje na dohvat ruke, ali nikad u vlastitom džepu. Flaubert tu pohvata ‘male ništavne’ dosade života, ali i žudnju za uzbuđenjem kao kad prvi put grizeš kiselkastu jabuku i pitaš se što će biti dalje.
No, čekajte, nije samo to. Roman priča o sudaru snova i realnosti, a ideja — e, ideja najviše udara kad Emma shvati da bajke iz knjiga i ispijanje ljekarničke limunade u Yonvilleu nemaju baš puno veze. Zvuči poznato? Svatko tko se ikad zaletio za modnim časopisom pa danima potajno gledao luksuzne hotele na Booking.com, zna taj osjećaj praznine. Flaubert koristi Emmu kao ogledalo — pokazuje koliko one male fantazije, kad ih prestanemo držati pod kontrolom, mogu pretvoriti običan život u seriju dramskih scena s ružno posloženim cvijećem u vazi.
“Madam Bovary” ne daje recepte ni moralne lekcije kao teta s kavom za nedjeljnim ručkom. Ideja romana nije osuditi, nego provocirati pitanje — zašto žudimo baš za onim što nam izmiče, i dokle možemo tjerati tu igru prije nego što platimo cijenu. Baš ta crta povučenosti između stvarnosti (kus-kus, rutina, lokalni ljekarnik Homais i darovi iz Lyonna) i žudnje (bal u dvorcu, novi ljubavnici, elegantna haljina) ostaje zauvijek u glavi. Netko bi rekao: “To je samo priča o ženi koja je htjela više.” Flaubert bi odgovorio — “Nema ‘samo’, jer iza svake želje krije se cijeli svemir nesigurnosti.”
Da nije bilo Flaubertove opsesivnosti svakim zarezom i dvosmisleno smješnih prizora s registriranjem kreditne bilježnice gospodina Lheureuxa, pitanje smisla ostalo bi neizrečeno. Ali kako je sve napisano, čitatelj ne može pobjeći — roman tjera na neugodno zrcaljenje, ono kad kasno navečer na mobitelu scrollaš Instagram i pitaš se gdje je zapelo. Ukratko, “Madam Bovary” istražuje trljanje između banalnosti i uzvišenih snova, i ne nudi utjehu… nego te natjera da i sam preispitaš svoju svakodnevicu.
Analiza likova
Ajmo iskreno — nema šanse da prođeš kroz „Madam Bovary“ bez da te bar na trenutak zaintrigira netko iz tog malog francuskog svijeta. Svi ti likovi… kao da je Flaubert izvukao stvarne ljude iz provincije, razbio ih na komadiće i složio tako da baš nitko ne sjedi uspravno i mirno.
Glavni likovi
Emma Bovary ulazi kao bomba. Ništa se ne skriva — lako guta romane, mašta o luksuzu, mrzi svakodnevicu, a život joj na kraju servira mnogo više drame nego što je sama mogla izmisliti. Ima ona to nešto — imaš osjećaj da si već sreo takvu osobu na nekom dosadnom tulumu, kad netko pogleda kroz prozor i sanjari o Parizu. Kod Emme, sve je na rubu: previše osjeća, stalno traži novo uzbuđenje, ali je i nevjerojatno krhka kad život navali. Ponekad djeluje razmaženo, ponekad fantastično hrabro, ali dok čitaš, nećeš znati bi li je zagrlio ili prodrmao.
Njezin muž Charles Bovary — ajme, čovjek kao utjelovljenje dosade, ali dobrote. Ide kroz život s najboljim namjerama, muca oko žena, nema nikakav gard. Voli Emmu totalno predano, a možda baš zato završava potpuno poražen. Ženo-lovac iz selendrica? Ni blizu. Više onako antijunak koji ne kuži da je u priči punoj raširenih zamki i tankih živaca.
I ne može se izostaviti Léon Dupuis, student prava i Emmina tiha patnja. Ako itko zna biti romantičan u teoriji, to je Léon. Na papiru je njezin ekvivalent, ali kad treba stvarno nešto učiniti, često ga nema nigdje. Kod njega se vidi kako se mladost i nesigurnost mogu sklopiti u školski primjer strpljivog promatranja života sa sigurne udaljenosti.
Rodolphe Boulanger je na drugoj krajnosti — šarmer, zavodnik, obožava prolazne avanture. Čovjek bi prodao priču i praznu školjku, ako treba. Nije da njega boli Emma, ali mu je jako zabavno kad se pojavi nova igračka. O Rodolpheu baš nitko ne sanja happy end.
Emma, Charles, Léon, Rodolphe — kad ih staviš za stol u provincijskoj gostionici, dobiješ miks razočaranja, čežnje i puno, puno nesporazuma.
Sporedni likovi
Daj da ne zaboravimo ostale… Jer provincija nikad ne bi bila tako „gusta“ da nema još čitave plejade živopisnih likova. Recimo, gospodin Homais, magični apotekar koji ima mišljenje o svemu. Čovjek je spreman dijagnosticirati bilo što — od propale ljubavi do krive kičme. Pravi mali know-it-all, često zabavan, iako je svima dojadilo slušati njegove „stručne“ savjete. Ako postoji osoba koja se može više diviti samoj sebi nego Emma O RODOLPHE, to je Homais.
Felix Lheureux, trgovac pomalo „meke“ etike, samo maše svojim knjigama i bodri Emmu da troši više nego što smije — jednom nogom u poslovnom svijetu, drugom u tuđem dnevnom boravku. On je onaj tip koji uvijek ima suvišan katalog i sumnjivo snižene cijene, ali nikad popust kad stvarno treba.
Berthe Bovary — Emma i Charlesova kći, često ostavljena po strani, dok se odrasli koprcaju u svojim dramama. Čitaš i pitaš se: tko će nju uopće izvući na površinu?
I onda Touste i Yonville ne bi ni bili ono što jesu bez još par brbljavih susjeda: Rouault, Emmin otac, uvijek sretno svezan uz svoje imanje, gleda život iz kuta onih koji su naučili preživjeti bez velikih romantičnih skokova.
Naravno, ima i svećenika Bournisiena, koji uspije zaspat dok sluša svaku tuđu životnu dramu — toliko je miran da se i vlastita propovijed čini kao ljekovita uspavanka. Nije mu ni do problema, a još manje do spektakla.
Odnosi između likova
Zamišljate se ponekad za stolom u „Yonville-l’Abbaye“? Svatko zadubljen u svoju šalicu, netko kljuca kolač, netko gleda kroz prozor — a ispod površine, emocije bujaju. Za razliku od onih površnih balova koje Emma sanja, odnosi ovdje su punokrvni, zapetljani i često neugodno iskreni.
Charles — beznadno zaljubljen, s Emmom komunicira kao kroz prigušene jastuke, sve u nadi da će biti dovoljno. Ljubav mu je trud, Emma mu je nedokučiva zagonetka. Imao sam osjećaj dok sam prvi put čitao da sam baš tim Charlesom na nekoj grupnoj terapiji.
Emma i Rodolphe? Strast koja plane, ali brzo postane trgovina emocijama. On joj prodaje san, ona kupuje svaki lažni osmijeh. Njihov odnos podsjeća na kupovinu rabljene limuzine — zvuči uzbudljivo dok traje vožnja, ali poslije samo preostane zrak i dug.
Emma i Léon imaju poseban ritam: sve je sramežljivo, puno neodlučnih pogleda, buljenja u knjige i beskrajnih „što bi bilo kad bi bilo“ trenutaka. Oni žive od malih uzbuđenja i nesigurnih obećanja, a život uvijek ispadne dvostruko kompliciraniji kad na scenu upadne realnost.
Gospodin Homais balansira — uvijek tu, uvijek nešto mudruje. Susjedi ga slušaju na pola uha, a kad mu treba netko za podršku, nestane i prije džezve za kavu. On i Lheureux su poput uličnih prodavača mudrosti, stalno jedan korak ispred tuđe nevolje.
A Berthe? Ona je tužna posljedica svih njihovih izborâ. Ona šuti, promatra i upija sve što odrasli ni ne znaju da odaju — ostaje čekati do idućeg poglavlja, baš kao čitatelj kojem treba trenutak da dođe sebi od tolikih emocija ispod tankog sloja provincijskog blata.
Ponekad ti se čini da bi likovi možda i preživjeli sve, samo da su znali reći ono što osjećaju — ali onda to ne bi bila „Madam Bovary“, nego neka mnogo, mnogo dosadnija knjiga.
Stil i jezik djela
Ako ste itko ikad tražili savršeno izbalansiranu rečenicu na hrvatskom, Flaubert bi im možda djelovao kao saputnik, onaj tihi prijatelj koji čeka iza ugla knjižnice. Djeluje strogo, ali ima stvarno dobar razlog—perfekcionist do srži. Davao si vremena svakom zarezu, a kad bi itko pitao zašto tako sporo ide, samo bi slegnuo ramenima i rekao: “Stil je sam po sebi apsolutna vrijednost.” I sad, kad vas zalije realističnim opisima provincijske dosade, svaki stolac škripi i svaki luster ima sjenku.
Jezik romana nije napadan. Nema tu velikih riječi bez pokrića, sve je nekako… precizno, kao da je svaka rečenica izvučena pincetom. Čitatelj upada u taj ritam – zna kad Emma primi pismo, zna kako miriše zagušljiva soba nakon kiše u Yonvilleu. U jednom trenutku, primijetite kako humor bljesne kao slučajno—sjetite se Homaisovih tirada, ili Emmine vječne drame; ironija se pretapa s tugom, i ni na jednom mjestu ne djeluje umjetno.
Ono što brzo povuče čitatelja u Flaubertovu mrežu su detalji. Jedna moja prijateljica (profesorica književnosti) stalno priča studentima kako “svaki predmet ima svoj glas”—zidni sat ili stara šalica, svi komentiraju Emminu usamljenost, čak kad šute. U običnim dijalozima, kao kod France Gall pjesme, osjeti se tenzija—ljutnja, optimizam, iluzija. Dođe ti da zaviriš iza zida Yonvillea pa provjeriš jesu li svi građani stvarno tako zamorni!
Flaubert ne moralizira. Nema lekcija na kraju. Zapravo… ponekad ti daje osjećaj da si u kazalištu gdje je backstage veliki kao pozornica sama, a publika duboko udahne prije svake rečenice znajući da ništa ovdje nije “slučajno”. I kad otpuste zastor, ostaju slike: nabrane zavjese, miris voska, zvuk kiše o krov. Stil i jezik ovdje stvaraju atmosferu koja uporno, iz sjene, sugerira ono što Emma nikad neće reći naglas. Taj osjećaj, ta preciznost—pa tko još piše takve rečenice danas?
Možda najbolji “life hack” za uživanje u Madam Bovary je čitati ju naglas—osjetiti tempo i teksturu riječi na jeziku, baš kako je Flaubert najviše priželjkivao. I dok Emma sanja o visinama, mi letimo kroz njegove rečenice, tiho, ali nepogrešivo prisutno.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite da držite „Madam Bovary“ u rukama – papir lagano šuška, Flaubertova precizna rečenica „udara“ ravno među oči. Neki kažu: roman je kao ogledalo provincijske učmalosti, drugi ne mogu zaboraviti onu gorčinu u ustima kad pročitaju što je sve Emma spremna napraviti zbog vlastitih snova. No, ono što se najviše uvlači pod kožu, čak i kad zatvorite knjigu, je osjećaj… pa, rezignacije i tuge, kao kad vjetar donese miris kiše na slikarskom platnu Sivog Ponedjeljka.
Ne moraš biti književni teoretičar — ili, štoviše, fan 19. stoljeća — da vidiš Flaubertovu snagu: štipa za živce detaljima, podcrta emocionalni nered tako vjerno da se povremeno osjetiš kao tihi promatrač u kutu Emmine spavaće sobe ili čekaonici kod Homaisa. Taj realizam — hladan, točan, pomalo okrutan — daje romanu onu težinu koja još uvijek izaziva „aha, evo me tu negdje“ efekt.
Naravno, nije sve savršeno. Ima dana kad Flaubertova nježnost prema jeziku prolije čašu strpljenja onih kojima su digresije i opisi seljačkih proslava ili apotekarskih prepirki višak. No, isto tako, neki baš te usputne scene pamte desetljećima. Zanimljivo, roman kod svakog ostavlja drugačiji trag – dok će netko prezirati Emmu i njezine pogreške, drugi će suosjećati s njezinim čežnjama. Generacije čitatelja dolaze s vlastitim zapitanostima: stvarno, koliko smo spremni riskirati zbog svojih želja?
Flaubert zapravo nikad ne „dirigira“ emocijama nego tiho vuče konce u pozadini. Nema velikih moralnih pouka. Ako tražite gotove odgovore, potražite recept za kolače ili priručnik za samopomoć — ovdje vas, uglavnom, čeka više pitanja nego zaključaka.
Pa, što ostaje nakon svega? Možda malo više strpljenja prema svakodnevnim sitnicama, komadić razumijevanja za svačije privatne dramolete i, kad naiđe dosadni ponedjeljak… znate što? Čak i to ima svoje mjesto u velikoj književnosti.