Malo koji roman izaziva toliko rasprava i zanimanja kao “Lovac u žitu” J.D. Salingera. Ova knjiga već desetljećima intrigira čitatelje svih generacija, a njezina tema odrastanja i traženja smisla ostaje jednako relevantna i danas.
Roman “Lovac u žitu” prati nekoliko dana u životu tinejdžera Holdena Caulfielda koji nakon izbacivanja iz škole luta New Yorkom, suočavajući se s vlastitim osjećajem izgubljenosti, usamljenosti i željom za iskrenošću u svijetu punom licemjerja.
Svaka stranica ovog romana otvara nova pitanja i potiče na razmišljanje o vlastitim iskustvima i vrijednostima, što ga čini neizostavnim štivom za svakoga tko traži dublje razumijevanje mladenačkih borbi.
Uvod u lektiru i autora
Ne postoji ništa što češće završava pod podbradkom učenika od imena J. D. Salinger. Čim netko čuje “Lovac u žitu”, kladim se da već može osjetiti onu osjećajnu knedlu iz srednje škole—kao da ponovo imaju dvije ocjene iz domaće zadaće… a baka već prijeti “nije to lektira za zabušante!”. Ajmo zato zaroniti iza kulisa—tko je stvarno Salinger i što je ovaj roman, zaboga, zapravo? Ako ste tu zbog pravih odgovora za lektiru—ili želite zvučati pametno kad idući put pričate u društvu—nastavite čitati.
Autor
Jerome David Salinger—baš zgodno zvuči, ali zapravo, tip o kojem učimo nije bio ni blizu tipičnog književnog “frajera”. Rođen u New Yorku još 1919., uvijek je prigrlio onu “tajnovitu” stranu. Ljudi ga najčešće zamišljaju kako piše romane uz šalicu crne kave, ali Salinger je nakon svjetskog rata uletio u potpunu izolaciju—čak i paparazzi su digli ruke. Najpoznatiji je upravo po “Lovcu u žitu” iz 1951., što mu je osiguralo status živuće legende—ili urbane mitologije nekih vodiča kroz lektiru (gledam vas, naši profesori). Rijetko je davao intervjue, još rjeđe puštao svoje likove u druge romane, kao da je svaki Holdenov izljev tuge strogo povjerljiv. Fun fact: iako je napisao još poneku priču (poput “Franny and Zooey”), javnost ipak najviše brije na Holdena, a Salinger je, usput, do smrti 2010. ostao gotovo pa nevidljiv.
Žanr i književna vrsta
Pokušati klasificirati “Lovca u žitu” je kao pokušati ugurati gigantski sendvič u premalu školsku kutiju za užinu—može, ali nije uredno. Roman formalno spada u bildungsroman (roman o odrastanju), ali nije tipičan “put do zrelosti”. Ovdje nema bajkovitih mudraca, ni motivacijskih govora—već surovi realizam i brutalna iskrenost iz perspektive adolescenta. Salinger u romanu koristi prvu osobu i kolokvijalni jezik pa je Holdenov glas toliko, rekli bi Amerikanci, “raw” (neobrađen), a svatko tko je ikad osjećao tjeskobu, možda je u njemu pronašao komadić sebe.
Iako Salinger jasno ne piše klasičnu knjigu za laku noć, roman kombinira elemente društvenog komentara i psihološke introspekcije s dozom ironičnog humora—a ta kombinacija ne stari, bez obzira na to što su mobiteli danas pametniji nego što je Holden sanjao. Neki ga čak guraju u “antiroman” ladicu jer promjene radnje često prate Holdenov mentalni kaos, a baš zbog takvog stila roman nikad ne izlazi iz mode, a ni iz popisa obavezne literature.
Eto, priznajte—već želite doručak s Holdenovim sarkazmom.
Kratki sadržaj
Možda ste i vi jednom poželjeli odlutati iz vlastitih okvira nakon još jednog lošeg školskog dana—e, pa, Holden Caulfield je upravo to napravio. Roman “Lovac u žitu” baca vas ravno na ulice New Yorka, a Holdenov glas zvuči tako iskreno da biste mogli pomisliti, hej, poznajem tog dečka.
Uvod
Holden Caulfield, šesnaestogodišnjak s ne baš sjajnim ocjenama—i još lošijom tolerancijom na “fejkere”—uletio je u seriju loših odluka brže nego što biste stigli na tramvaj ‘četvorku’. Izbačen je iz svoje škole Pencey Prep (treća škola, ako pratite bodovni sustav), no to zapravo tek otvara vrata njegovom neobičnom putovanju kroz New York.
Vrlo brzo Holden započinje svoju, za njega tipičnu, samokritičnu i iskrenu priču, obraćajući se čitatelju gotovo kao starom prijatelju, kroz žargon, cinizam i sitne frustracije svakodnevice. No, ispod tog sloja ironije stalno titra doza nesigurnosti i tjeskobe koja ga, ruku na srce, čini neočekivano bliskim svakome tko se ikad osjećao malo izgubljeno usred svoje mladosti.
Zaplet
Ako ikad poželite pobjeći iz škole dok vas svi doma čekaju s pitanjima—Holden je vaš vodič kroz to kraljevstvo. Bez ikakvog plana skitnica, on luta gradom, od hotela u kojem mu društvo prave upitni likovi i zvjezdana svjetla Times Squarea, do klubova gdje pije sokove (ponekad i nešto jače), tražeći toplinu, ali uglavnom pronalazi hladnoću.
Njegovi susreti s raznim likovima—užurbana Sally Hayes, iskrena mlada sestra Phoebe, bivši školski kolega Ackley ili tajanstvena djevojka Jane Gallagher—razotkrivaju koliko je Holden ranjiv, s obje noge zacementiran u strahu od odrastanja. Svaki razgovor, čak i onaj najkraći s vozačem taksija (koji ga potpuno ignorira), stvara mozaik njegovih unutarnjih borbi: muči ga smrt brata Allieja, osjeća teret odgovornosti prema Phoebe, bori se s idejom da postane „odrasla odrasla osoba”.
(Mala digresija: Osobama koje misle da su im roditelji strogi, Holdenov otac se jedva pojavljuje, što vam je možda najgora verzija strogosti — odsutnost.)
Rasplet
I baš kad mislite da dno ne postoji, Holden zapravo nabasa na svoj osobni emocionalni ponor. Gubi novac, spava po natrpanim hotelima, noći provodi sam, a osjećaj usamljenosti prelazi iz “prolazne kiše” u “pravu oluju”. Ni pokušaj viđenja bivšeg profesora nije donio utjehu; umjesto toga, sve je više zbunjen, i tjeskoba ga hvata za vrat kad pomisli na vlastitu budućnost.
Jedina konstanta, njegova mala sestra Phoebe, iznenadi ga svojom brigom i ljubavlju. Njezina prisutnost djeluje poput kratkog predaha na životnoj uzbrdici — mali svjetionik, makar samo na trenutak. Holden, zatrpan mislima o bježanju na Zapad, na kraju shvaća da odgovori nisu negdje daleko, nego su puno bliže — skriveni u svakodnevnim sitnicama i trenucima nježnosti.
Kraj
Svome načinu, Holden ne nudi klasično „sve je u redu” finale. Priča završava njegovim boravkom u psihijatrijskoj ustanovi, gdje razmišlja o svemu što mu se dogodilo. Nema velikog prosvjetljenja ni patetičnog završnog monologa. Njegova zadnja rečenica možda najbolje sažima osjećaj: “Ne pričajte previše o stvarima, jer onda počnete svima nedostajati.”
Roman se time izmiče tipičnim hollywoodskim raspletima—ostavlja prostor za stotine pitanja, a možda ni jedno lako rješenje. Holdenov glas i dalje zvoni kao tihi podsjetnik svima koji se, makar jednom, zapitaju tko su, kamo idu i ima li među svim nevoljama nešto što vrijedi sačuvati.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite onaj osjećaj kad zakasnite na zadnji tramvaj, a grad je odjednom ogroman, hladan i pun treptajućih reklama – upravo to leži u srcu “Lovca u žitu”. Priča se razlijeva kroz snijegom prekriveni New York kasnih 1940-ih, taman kad se svijet oporavlja od rata, a disco kugle su još daleko.
Holden Caulfield luta ulicama koje više podsjećaju na scenografiju noir-filma nego na tipični američki san. Nema tu selfieja s Times Squarea; umjesto toga, znate one zadimljene jazz barove, škripave hotelske lifte i neugodnu tišinu pred zoru? Sve je to ovdje. Nekad ti dođe da mu vikneš: “Hej, Holden, doma ćeš se smrznut’!” — al’ uporno nastavlja, sve u potrazi za nečim što ni sam ne zna.
Cijela radnja proteže se kroz nekoliko napornih, beskrajno dugih dana u prosincu. Snijeg škripi pod nogama, a hladnoća ti se uvuče u kosti jednako kao i osjećaji nesigurnosti koje Holden vuče kroz Manhattan. Tko nije barem jednom promašio pravi izlaz iz metroa? On to radi podsvjesno — gubi se kroz klubove, male sobe i parkove, jednako kao što zaluta u vlastitim mislima.
Da podvučemo crtu (znaš onaj osjećaj kad pitaš koliko je sati, a odgovore ti kad je prošao tramvaj?): radnja “Lovca u žitu” odvija se u New Yorku, pred sam kraj četrdesetih godina prošlog stoljeća, dok između škola, hotela i ulica Holden pokušava pronaći smisao — ili barem dobar razlog da zakorači u novo jutro. Ovdje je gradska vreva više od kulisa: ona je izazov, pritisak, utjeha i sve što ti srce istovremeno može poželjeti i odbiti.
Tema i ideja djela
Pričaš o “Lovcu u žitu”? Naravno da jesmo! Tko još nije čuo za Holdena—onaj vječno zbunjeni klinac iz New Yorka, koji više voli sanjariti nego pratiti nastavu? Glavna tema romana je traženje identiteta u svijetu koji je često okrutan, zbunjujući i, iskreno, prepun lažnjaka (ili kako bi Holden rekao, “phoniesa”). Kad kreneš pratiti njegov mini-odlazak iz škole, osjetiš tu neku mješavinu zbunjenosti i otpora prema pravilima… ništa novo kad si u pubertetu, ali kod Holdena je to baš minirano.
Ideja cijelog djela nije samo pokazati koliko je teško odrasti—iako, ruku na srce, svi znamo da je to dar-mar razdoblje—nego natjerati čitatelja da zastane i vidi svijet onako kako ga vidi netko tko odbija “odrasti po pravilima”. Holden baš provocira, propitkuje, rado bi svim odraslima podmetnuo ogledalo pod nos. Primjećuje laž sveprisutnu u društvu, ne može je smisliti—sve one etikete, lažne osmijehe, sitne igre odraslih.
Zanimljivo, kad ga gledaš kako luta ulicama Manhattana, stvarno ga je lako zamisliti u današnjem tramvaju—jedva drži pogled na mobu jer svi ga iritiraju. Taj njegov osobni filter zapravo je bit priče: borba za autentičnost, žudnja da zaštitiš dječju nevinost od svijeta koji je “pokvaren”. Imaš scenu kad priča o tome kako bi najradije bio lovac u žitu, čuvao djecu da ne padnu s litice. E, to uopće nije naivno—to je pravi vapaj protiv odrastanja koje ne razumiješ, ali znaš da je neizbježno.
Naravno, sve to Salinger prekriva stvarnim, urbanim mirisom New Yorka, hladnim staklom izloga, užurbanim prolaznicima i tjeskobom. Iako je Holden duboko usamljen, taj njegov glas ironičan, povremeno smiješan—čini cijeli roman jednom od najiskrenijih priča o strahu od gubitka sebe tijekom odrastanja. Zbog toga roman i dan-danas svima odzvanja… jer tko nije barem jednom gledao oko sebe i pomislio: “Ma, tko su ovi ljudi i što ja tu radim?”
Sve u svemu—”Lovac u žitu” nije roman o rješenjima, nego o pitanjima. Pa ako ste se ikad pitali čemu svi ti strahovi, zašto se osjećate izgubljeno ili čemu toliki inat prema pravilima—Holden je već bio tamo. Hladan zrak na Petoj aveniji, ogledanje u izlozima, unutarnji bojiš s očekivanjima. Direktor škole ili vaš šef danas, igra je uvijek ista, zar ne?
Analiza likova
Zamislite ovo: New York je hladan, užurban, a u sredini te priče jedan tinejdžer luta, razmišlja previše i odbija biti tek još jedan “odrasli” među odraslima. Nemoguće ga je zaboraviti… ali tko su zapravo likovi koji tjeraju priču Lovca u žitu naprijed – ili ponekad, totalno u stranu?
Glavni likovi
Kada netko spomene “Lovca u žitu”, prvo ime koje iskoči je naravno, Holden Caulfield. Nesavršen, tvrdoglav, osjetljiv—i ponekad zabavan koliko i tužan. Holden nije samo još jedan tinejdžer u problemima. On je onaj koji sjedi u zadnjem redu autobusa, promatra svakog prolaznika i bez dlake na jeziku govori što misli. Ponekad previše. Njegov glas zvuči tako stvarno da se čini kao da priča baš vama. Mnogi ga pamte po panici pred “lažnjacima”, ali ima još štošta u njegovom džepu (ili pod šeširom sa šiltom).
Phoebe Caulfield – ona je njegova mlađa sestra. Ako Holden širi sivilo, Phoebe donosi boju. Britka, pametna, često mudrija od većine odraslih (što nije teško, kaže Holden). Njezin svijet nije savršen, ali ona je lucidan podsjetnik na ono dobro što Holden pokušava zaštititi.
Sada, kad pišete o Holdenu i Phoebe—gotovo da se čuje zvuk njujorških podzemnih vlakova negdje u pozadini. I tu, među povicima, povučenjima i šaptajima, pojavljuju se još neki likovi…
Sporedni likovi
Nema romana bez dobre ekipe sa strane, zar ne? Tu je Allie Caulfield, Holdenov pokojni brat—crvena kosa, rukopis na bejzbol rukavici. Njegovo sjećanje prati Holdena kao vlastita sjena. Stalno. Nije prisutan, ali…aha, često ga osjećate u Holdenu više nego što bi sami priznali.
Zatim Ackley – cimer iz Penceyja. Neuredan, čudan, voli ulaziti bez kucanja. Čitatelja podsjeća da nijedna školaska veza nije jednostavna. Ako ste ikada imali cimera koji vas izluđuje mirisom čarapa… razumijete.
Stradlater – zgodan, sportski tip, ali nikad ne pere britvicu. Njihov odnos s Holdenom? Povremeno se čini kao da svaki razgovor vodi u svađu. Istovremeno – Stradlater zna kako je to biti izgubljen iza savršene fasade.
Zaboraviti na Mr. Antolinija, profesora s kojim Holden vodi noćni razgovor, bilo bi grijeh. On je možda jedina odrasla osoba za koju Holden ima barem trunku povjerenja. Ponekad je teško znati je li Mr. Antolini spasitelj kojeg Holden traži, ili još netko tko ga razočara.
Tu su usput i Sally Hayes (njegova bivša simpatija, više snob nego srodna duša), te Jane Gallagher (Holdenova tiha opsesija, s kojom nikad ne stupi u pravi kontakt tijekom romana…ali o njoj stalno priča). Malo romantike, puno frustracije!
Odnosi između likova
E, sada, ovdje stvari postaju sočne i komplicirane. Holden se zapravo konstantno—pardon na izrazu—miješa sam sa sobom dok pokušava shvatiti ljude oko sebe. Njegov odnos s Phoebe nije dosadan bratski; ona ga vidi onakvim kakav je, ali ga ne štedi kad griješi. Kad god on tone, ona ga vuče natrag. Zvuči poznato?
S druge strane, s Allie je veza totalno druga dimenzija—on ga nosi u sebi, ta gubitak je rana koja krvari kroz cijeli roman. Drugi likovi, poput Stradlatera i Ackleyja, pokazuju koliko su odnosi među adolescentima često na granici prijateljstva i netrpeljivosti. Jedan trenutak večera, drugi trenutak – konflikt oko ljubavnog interesa.
Zanimljivo, Holdenovi kontakti s odraslima, kao što su Mr. Antolini ili čak njegova majka, uvijek osciliraju između povjerenja i razočaranja. Mr. Antolini je jedini koji mu izravno pruža ruku, ali i taj pokušaj na kraju ostavlja neugodan osjećaj neodgovorenih pitanja.
A Jane Gallagher? Uvijek tema, nikad razrješenje. Holden svakog “lažnjaka” u odraslom svijetu uspoređuje s onim iskrenim sjećanjem na igru s Jane, no nikad ne skuplja hrabrosti nazvati ju, što većini čitatelja ostavlja knedlu u grlu.
Kad se sve zbroji, odnosi između likova nisu površinski, nego otkrivaju pravi emocionalni rollercoaster adolescencije. Sve je podvučeno Holdenom, čije riječi često zvuče poput unutarnjeg monologa svih koji su se ikada osjećali izgubljeno… ili voljeli nekog izdaleka.
Stil i jezik djela
Ako si očekivao još jedan dosadni roman s visokim tonom i strogošću iz udžbenika — e, tu ćeš se gadno iznenaditi. Salinger piše kao da si s najboljim frendom na kavici u nekom bučnom njujorškom kafiću. Sve pršti od žargona, brzog tempa i onih sirovih replika koje zvuče kao da ih je Holden bacio kroz zube pet minuta prije nego si ih pročitao. Knjiga je prepuna izraza koje ni neki profesori ne bi rastumačili bez žustrih rasprava, pa nije čudno što je tolika generacija klinaca pomislila: “Ha! Ovo zvuči baš kao ja.”
Da, “Lovac u žitu” je pisan u prvom licu (i ne, nije tipičan “ja, pa ja” roman). Holden stalno preskače s teme na temu — isprva je smiješan, ponekad frustrira, a onda te iz vedra neba pogodi iskrenošću, nekad baš na onaj način kao kad netko tko ti nije osobito drag kaže nešto nevjerojatno točno. Jezik je ležeran, pun slenga (“phony” je na dobrom putu ući u svakodnevni hrvatski koliko ga često spominjemo na radiju) i prepun digresija i onih blesavih sitnica što život čine stvarnim.
Sjećam se neugodne rastresenosti kad sam prvi put pročitao scenu gdje Holden ocjenjuje ljude u vlaku, kao da im lijepi etikete. Tko se nije barem malo prepoznao? Taj unutarnji monolog, brz i često drzak, usisava čitatelja kao vrtlog. Slova nisu savršena, rečenice bježe u beskraj, a vokabular vozi slalom između namjerno slengovskog i nesigurno nježnog. Ako nisi siguran što sve to znači, nisi jedini — pola čitatelja i dalje raspravlja o tome ima li uopće “ispravan” način za čitanje Holdena.
Umjesto rutinske naracije, Salinger gura čitatelja ravno u zbrku svakodnevnih misli jednog adolescenta. Svijet “Lovca u žitu” zvuči kao da zuji u glavi svaki put kad se uhvatiš u razmišljanju što zapravo očekuješ od života — totalno dezorijentirajuće… i beskrajno privlačno. Roman nije pisan za dešifriranje pod svjetlom knjižničke lampe, nego za čitanje u tramvaju, busu ili kad ti je život već naopačke — taman kad najviše trebaš malo iskrene zbrke.
Netko će reći da je taj stil messy, zamršen, ali evo iskreno — baš zbog te šašavosti Holden djeluje toliko blisko i stvarno. Sve pršti od emocionalne iskrenosti i, bez da se uljepšava ili patetično šapuće, Salinger šapuće — ili vikne — ono što pola tinejdžera (i odraslih, samo to ne priznaju) misli, ali nikad ne kaže naglas.
Neću te lagati, na trenutke može biti tlaka pratiti Holdenove skokove u mislima, ali kad jednom uđeš u njegov svijet — shvatiš koliko vremena trošimo pokušavajući sakriti vlastite “neuredne” misli. Roman te, stilski i jezično, ponese kao brz lift: jednom kad kreneš prema gore — ili dolje — teško se zaustaviti na pola puta.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znaš ono kad pročitaš knjigu i kasnije ti se u glavi stalno vrte iste rečenice? “Lovac u žitu” definitivno napravi taj kaos. Nije ni čudo, s obzirom na to koliko je Holden Caulfield osebujan lik – doslovno svaki put kad mu uleti nova neuroza, čitatelj odmah osjeti lagani trnac na koži. Njegove opsesije i trenuci slabosti zvuče toliko iskreno da se i najpospaniji čitatelj barem jednom zamisli: “Bi li i ja pobjegao kao on, zimi, usred New Yorka?”
Za mnoge, knjiga nije klasična lektira koju odradiš uz sendvič i sokić – već izazove mini krizu identiteta. Osjete ljudi i onu težinu: gradski život, laži i maskice odraslih… Svatko tko je završio srednju školu vjerojatno se prisjeti barem jednog perioda kad je sve izgledalo “fejk” i besmisleno. Upravo u tome leži snaga romana. Netko, naravno, ogadi Holdena – zašto ne odraste, zašto ne prestane kukati? Ali istovremeno, nitko ne može reći da bar jednom nije imao sličan “moment”.
Ono što često iznenadi – roman, iako star više od 70 godina, stvarno traje. Samo zamijeni jazz barove Starbucksima, pa shvatiš da se ništa bitno nije promijenilo. Usamljenost se zalijepi uz svaku generaciju. Čitatelji koji vole brzi tempo, možda će pokleknuti kod opisa razvučenih emocija, ali u toj sporosti pronađeš onaj neizgovoreni očaj adolescencije. Tu se “Lovac u žitu” razlikuje od tipičnih američkih romana – nema heroja, nema happy enda, ali ima dovoljno tuge i osjećaja da se i najtvrđi zbune.
Iskreno, dojmovi često idu iz krajnosti u krajnost. Neki roman zavole toliko da ga stalno citiraju, ostalima ostane gorak okus—ali rijetko koga ostavi ravnodušnim. Philipsova glazba svira tiho iz susjedne sobe, svi čekaju neki odgovor. Ali ovdje—baš kao i Holden—svatko na kraju ostaje s vlastitim pitanjima bez jednoznačnih rješenja.