Nije svaka ljubavna priča rezervirana samo za ljude—ponekad jedan mačak može ispričati više o nježnosti i neobičnim susretima nego cijeli roman. Djeca i odrasli rado se vraćaju zgodi mačka Joje jer u njoj pronalaze toplinu, humor i mudrost svakodnevice.
“Ljubavni slučaj mačka Joje” je priča o znatiželjnom i šarmantnom mačku koji kreće u potragu za ljubavlju, susreće razne životinje i kroz neobične zgode otkriva što znači biti voljen i prihvaćen.
Svaki redak ove priče podsjeća nas koliko su jednostavne želje srca i kako male avanture mogu ostaviti velike tragove u nama.
Uvod u lektiru i autora
Sjećate se onog osjećaja kad listate lektiru, tražeći barem malo zabave? E pa, “Ljubavni slučaj mačka Joje” nije ni blizu obične školske lektire — lako zamisliti osmijeh na licima učenika kad dođe na red. Pogotovo kad shvatite koliko je život jednog, naizgled običnog mačka, zapravo šareniji od ponedjeljka u tramvaju.
Autor
Evo, tko stoji iza Joje i svih njegovih ljubavnih zavrzlama? Ljubica Ostojić — ime koje zagrebačka (i šira) književna publika pamti. Rođena 1945. u Sarajevu, Ostojić znaju svi kojima je barem jedna šalica kave prolivena po knjizi. Nije ona bila samo autorica za djecu: piše i za odrasle — pjesme, priče, drame (da, bilo je i suza i smijanja, nekad sve u istoj rečenici). Usput, predavala je dramsku umjetnost, vodila književne susrete i onako “usput” osvojila i nekoliko nagrada. Njezina proza često ima toplu ironiju i onaj tip šarma koji vas prevari pa se zaljubite u perzijski tepih, ili mačka u prolazu. Kod Ostojić svaka rečenica ima ritam stvarnog razgovora… nikad nije bježala od svakodnevne mudrosti sakrivene u jednostavnosti.
Žanr i književna vrsta
Zanima vas u koji kalup bi netko pokušao ugurati Joju? Nemojte očekivati sumornu realističnu novelu ili epsku sagu. “Ljubavni slučaj mačka Joje” pada ravno među kratke priče za djecu s dozom igre i ironije — i, zapravo, koliko god to zvučalo školski, miriši više na dječje kazalište nego na klasičnu bajku. Ovdje nema ni zmajeva ni princeza, nego — mačak s problemima koje bi mogao imati i vaš susjed iz dvorišta.
Narativ, koliko god djelovao lagan, nosi onu djelić humora što podsjeća na stare epizode Zagrebačke škole crtanog filma. Tekst kombinira opise, dijalog i komične situacije. Sve podsjeća na priče koje se natječu za pažnju najmlađih, ali glasno namiguju roditeljima, pa i onima koji lektiru čitaju “s pola oka”. U kratkoj priči Ostojić koristi jednostavan, ponekad poetičan jezik, a ni ironija nije tu bez razloga — pokazuje kako ljubavni jadi nisu isključivo rezervirani za ljude, niti su uvijek razlog za dramu. Čitanje ove priče često završi s: “A joj, pa gle stvarno…”, pogotovo kod djece koja se prvi put susreću s ljubavnim zavrzlamama, čak i kad glavni lik ima četiri šape i brke umjesto osmijeha.
Sve to ovoj lektiri daje natruhe svakodnevice, osvježenu dobrom dozom mačje lukavosti. Nemojte se čuditi ako se nasmijete naglas… ili ako vam Jojo (ili netko baš njemu nalik) postane najdraži književni mačak nakon samo par stranica.
Kratki sadržaj
Pripremite se na vožnju kroz pravo mačje (i malo ljudsko) srce. “Ljubavni slučaj mačka Joje” nije zamorna lektira za zimu nego prozračna, mačkasto mudra zgoda koja je nasmijala više od jednog klinca… i ponekog odraslog.
Uvod
Na prvi pogled, mačak Joer mirno provodi dane u dvorištu, promatrajući guzvu i lokalne avanture kroz špijunsku perspektivu klupka. No čim nanjuši miris ljubavi iz susjedstva, stvari poprime novi tempo. Jojo ima nos za nevolje. I još bolji za romantiku: čim se pojavi nova mačka, on ju odluči šarmirati. Nema tu Shakespeareove dileme, više nešto poput—Kako probuditi pažnju kada imaš rep i brkove umjesto ljubavnog pisma?
Taj detalj odmah te povuče—svi se bar jednom osjećamo poput Joje kad pokušavamo impresionirati nekog osim bake.
Zaplet
Mačak Jojo ne bira klasične dijaloge nego mačje sitnice. Pravi “žongler” srca dva-tri puta prođe ispod prozora nove mačke, mijauče malo preglasno i pravi se važan pred ježevima. Ali svaka njegova fora završava mini katastrofom. Prvo se posklizne na limunovu koru dok pokazuje vratolomiju… pa ga štene iz susjedstva pita gdje je loptica.
Strateški birana taktika: pitaj starog mačka za savjet. No umjesto mudrosti, dobije smiješne komentare i—vjerovali ili ne—uspije nekako biti još nespretniji pred objektom svojih simpatija. Nekad izgleda kao da se uvuče u sve moguće neugodne situacije. Da, točno ona kombinacija treme i prevelike želje zbog koje joj na kraju umjesto komplimenta ostavi riblju kost.
Svi iz kvartovske životinjske postave gledaju sa strane, naglas navijaju ili kolutaju očima kad Jojo opet ne pogodi pravi ton mijauka. Reklo bi se: potpuni ljubavni fijasko… ili početak nečeg većeg?
Rasplet
Kažu da je najvažnija stvar — ne odustati kad zabrljaš (što je Joji talenat). Kad ga, nakon tko zna kojeg gafa, svi na dvorištu počinju zadirkivati, on ipak skupi hrabrost. Odigra posljednji, ali najiskreniji potez: jednostavno stane pred simpatiju i kaže pravo iz srca ono što misli (pa i osramoti se usput).
I tu zapravo dolazi obrat. Nije važno što se spotaknuo ili što nije pogodio savršeni triler mrvim repom. Njegova iskrenost, uz tu malu dozu smotanosti, očara tu drugu mačku. Nije ga izabrala zato što je bio najglasniji ili najsnažniji nego jer se usudio pokazati tko je ispod svog šašavog ponašanja. I u toj gužvi od smijeha i nespretnosti, nekako sve sjedne na mjesto – i pored sveg (ne)uspjeha, Jojo dobije priliku barem za prijateljstvo, ako ne i nešto više.
Mali bonus – ostale životinje odjednom postaju Jojini treneri za ljubavne savjete, ali sad više iz zezancije nego iz ozbiljnog rivalstva.
Kraj
Nema tu slavlja s vatrometom, nego svakodnevna scena – Jojo i nova prijateljica leže na suncu, brkovi im lelujaju od vjetra. Svi iz kvarteta opušteno promatraju, pomalo zadirkuju, ali i priznaju da je Jojo svoj na svome—i u ljubavi i kad padne, i kad ustane.
Mačak nije postao ljubavni heroj iz romana, nego je ostao onaj isti smotani, ali sretan lik. Prijateljstva dobivaju na težini, a i prvi susjedski domjenci nakon toga često započnu s pričom “Sjećate se kad je Jojo…”
Možda ljubav nije cirkuska točka, ali smijeh, male pogreške i veliko srce stvarno povezuju dvorište… i čitatelja, baš svaki put kad ponovno otvori knjigu.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite one bajke smještene u daleku, maglovitu prošlost… Jer “Ljubavni slučaj mačka Joje” diše sasvim drugačijim plućima — radnja se događa tu ispred nosa, na jednom simpatičnom gradskom dvorištu, možda upravo u vašoj ulici. Nema dvoraca (osim ako ne računate pseću kućicu koja se ljeti pretvara u kraljevski tron) i nema začarane šume — samo obični asfalt, stare klupe i ograda koju svatko od lokalnih mačaka zna napamet.
Razmislite o proljeću, kada se zrak u Zagrebu napuni mirisima ljubavi… ili bar svježim pizzama iz dostave. Upravo takva atmosfera obavija Joju i njegovu avanturu. Sunčeve zrake frcaju kroz krošnje, djeca viču, a netko u susjedstvu trešti radio. Vrijeme nije zamrznuto na jednoj točki — Jojo hvata mrvice svakodnevnog života, dan po dan, od ranog jutra kad se dvorište još rasteže od sna, pa do večeri kad sve utihne, osim pokoje tihe mjaukalice pod prozorom.
E sada—ako se baš traži precizno vrijeme, reklo bi se… suvremeni trenuci, negdje sada. Nitko ne nosi pametni sat, ali svi znaju kad susjeda izbaci smeće, kada dolazi poštar i kad je najbolje vrijeme za tihu romantičnu šetnju dvorištem.
Kao da gledate crtani na HRT-u subotom ujutro—poznati kadrovi, poznata lica, i ona topla, domaća atmosfera koja mami osmijeh. Radnja pleše između realnosti i blage šaljive bajke, sve na samo nekoliko kvadratnih metara gradske svakodnevice. Ukratko: ovo nije nepoznat svijet dalekih kraljeva, već dvorište iz kojeg cijela mala ljubavna drama svakog dana ponovno izlazi na svjetlo.
Tema i ideja djela
Kad bismo morali sažeti “Ljubavni slučaj mačka Joje” u samo nekoliko riječi, dobro bi došla mrvica duhovitosti, ali i pokoji uzdah za onim malim svakodnevnim stvarima zbog kojih nam se srce smije… ili, kao Jojino, zbuni na najgori dan. Ono što skače iz svake stranice—nije to samo priča o mačku i njegovim ljubavnim pokušajima. Nema ovdje ni čarobnih napitaka, ni grandioznih deklaracija ispod prozora u ponoć. Što je tu zapravo prava tema?
Jojin mali “ljubavni slučaj” nas povuče ravno u stvarnost: život u dvorištu, vanjske stepenice klimave kao tramvaj ujutro, poznate face susjeda i, naravno, neizbježna ljubavna nespretnost. Sve djeluje maleno, ali zna biti jače od svake princeske torte na rođendanu. Zamišljamo ljude, ali ček, ovo je mačak—koji se zaljubljuje tako trapavo, da se i nama digne osmijeh. Onoj novoj, misterioznoj mački iz susjedstva pristupa s kombinacijom lažnog samopouzdanja i stvarne zbrke—slično kao klinci prvi dan škole. Je li ljubav ikada jednostavna, pogotovo kad imaš četiri šape? Ako pitate Joju, on bi najvjerojatnije samo zamijaukao i sakrio se iza lončanice.
Tematski, ova priča pogađa onu meku točku svakog čitatelja, male i velike: hrabrost biti smiješan kad voliš, voljeti bez garancija. Zaboravimo idealizirane romanse. Jojini pokušaji i pogreške podsjećaju nas kako je zabavno biti nesavršen—da, i kad skočiš pa padneš ravno pred simpatijom. Ispod toga, provlači se i poruka da ljubav (bila ona mačja ili ljudska) ne traži savršenstvo, nego spremnost za igru i malo topline.
Ideja se nudi kroz svakodnevno, poznato dvorište, atmosferu koju “namirišemo” kao svježe pečeni kruh iz pekare na uglu. Ljubav je tu, na dohvat šape—ali tek kad imaš hrabrosti i reći bok, i biti smiješan, i pokazati srce, i oprostiti samom sebi ako nešto zabrljaš. To djelo ne poučava na silu; priča toplo, lagano, bez buke, kao da ti netko šapće s prozora dok vani pada kiša.
Nije, dakle, stvar u mačku. Stvar je u svima nama koji se, ponekad, zaljubimo pogrešno, ne znamo “protokol” i sve što ostane je vjerovati da netko tamo, iza drugog prozora, možda baš voli kad smo takvi kakvi jesmo. E, zato Joju pamtimo. Daje nam dozvolu da budemo nespretni, znatiželjni i da jednom odvažnom rečenicom promijenimo dan—ili barem nečije poslijepodne.
Analiza likova
Jedan pogled na dvorište i stvari nikad nisu tako jednostavne, zar ne? Tko bi rekao da će baš jedan mačak, od svih stvorenja, postati glavni akter ljubavnih peripetija. A kad je Jojo u igri, očekujte (barem) nekoliko iznenađenja.
Glavni likovi
Jojo je totalni hit u ovom urbanom dvorištu – nije on onaj tipični narator kojeg ste navikli pratiti kroz školske lektire. Njegova energija miriše na avanturu, dok krzno na svakodnevnu, domaću toplinu. Uopće nije previše šarmantan na prvu (više bi se reklo da muca, zapinje, i stalno nešto pokušava popraviti — ili pokvariti). Pada, ali ustaje… i opet se zaleti. Osim što je tvrdoglav, istovremeno je iznenađujuće dirljiv, pogotovo kad ga pojede nervoza pred novom mačkom u susjedstvu. Tko nije probavljao leptiriće zbog simpatije neka prvi baci kamen (ili barem komad tunjevine).
E sad, tu je i Nova Mačka, kojoj treba smisliti ime, ali autorica ostavlja Joji da je sam otkrije. Stiže niotkud — prava misterija, elegantna, s onim pogledom “i što sad?” Ona u Joji potiče kako hrabrost tako i sve njegove bubice. Sjetit će vas na one osobe koje najradije pratite iz prikrajka kad ulaze na tulum — ne zato što su najglasnije, nego jer jednostavno vuku pažnju.
Sporedni likovi
Nema dobrog filma bez dobre ekipe iz pozadine — ovdje ni dvorište ne bi bilo isto bez životinjskih susjeda. Golub na krovu, pravi znalac tračeva, nije mu promaknulo nijedno Jojino spoticanje. Zec s drugog kraja dvorišta još uvijek nosi tragove uspomena s prvih Jojinih pokušaja “šarmiranja” (i vjerojatno se tome smije kad god ga nitko ne vidi). Šarena kornjača, spora i odmjerena, ima sve vrijeme svijeta komentirati svakog tko pretrči stazu samo zbog pogleda te Nove Mačke. Što je najbolje — svi su oni stvarni, lokalni karakteri, koje biste prepoznali u svakom većem zagrebačkom dvorištu.
Svaka sitna bića u priči, bilo da valjaju kamenčiće ili bježe pred vremenom, gotovo nečujno dodaju svoja mišljenja. Poput lika starog susjeda što se pojavljuje na prozoru — svaki dan, u isto vrijeme, u istoj pidžami. Samo promatra, klima glavom… i zna više nego što bi priznao.
Odnosi između likova
Eh, sad dolazimo do onoga zbog čega su dvorišta uvijek puna života — odnosa. Jojo i Nova Mačka igraju onaj dobro poznati ples pogleda, nespretnosti i neizrečenih riječi. Prvo se smiju, onda šute… pa se stišće neka nelagoda. Netko stalno nešto popravlja ili prelijeće iz jednog kutka dvorišta u drugi. Ne prolazi uvijek glatko: Jojo povremeno pogrešno shvati signal, dok Golub sa krova preuveličava priče pa se sve pretvori u malu dvorišnu sapunicu.
Ipak, svi se oni, na svoj način, vežu. Nekada u šali, češće u podršci. Netko će vam reći da su to tipične dječje zavrzlame, drugi će tvrditi da u svakome od nas ima bar malo tog Joje. Možda je jedini pravi savjet što ga iz ove priče možete izvući: ne postoji pravilan način voljenja, kao što ne postoji niti savršen recept za dvorišnu ekipu — ali, budite sigurni, smijeha i sitnih nespretnosti neće nedostajati.
Ovako funkcionira stvarni svijet: svi malo padnu, netko se suzdrži od smijeha, neki dobace šalu, a svi na kraju popiju kavu na istom suncu. Ako ništa drugo, Jojo i njegova banda točno znaju kako pretvoriti malene svakodnevne trenutke u prave, pune priče.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pokušali objasniti djetetu zašto su odrasli ponekad smiješni—ili sami uhvatili sebe kako u dvorištu pričate s mačkom—onda će vam jezik koji koristi Ljubica Ostojić u ovoj priči biti blizak. Nema tu napuhane književnosti; rečenice idu ravno do cilja, baš kao Jojo kad ugleda novu mačku. Sva jezična zavrzlama i humor nalaze svoje mjesto već u prvoj sceni, gdje dvorište postaje mala pozornica, a svaka životinja ima svoj glas… doslovno.
E sad, što zapravo daje poseban štih ovom tekstu? Za početak, rečenice plešu—kratke, zabavne, povremeno kao da skaču s police na policu (ili bi barem Jojo to tako napravio). Ostojić ubacuje svakodnevni govor, lagani sarkazam, ali bez pretjerivanja, i sve to začini ponekom pravom dječjom dosjetkom. Mogli biste naletjeti na finu igru riječi ili brzu zamjenu pogleda između mačke i zeca koja zvuči kao vic iz Petrinjske.
Primijetit će svaki čitatelj da Ostojić ne bježi od fraza iz svakodnevice—umjesto čarobnih stihova, riječi odjekuju poput šumova iz gradskog parka ili lupkanja šapa po kišnom krovu. Dijalozi su brzi, baš poput dvorišnih tračeva, i ne pati nitko od dosade jer svaka rečenica ima svoj razlog za biti tu.
Na kraju, nitko ne izlazi nepovezan—i oni najmanji, i oni odrasli, pronađu neki detalj po kojem prepoznaju svoje zagrebačko dvorište, prijatelja iz škole, ili možda vječno zbunjenog mačka na zidiću. Ovaj stil i jezik vode sve generacije čitatelja kroz priču koja zvuči kao stvarna igra, a ne školska dužnost. Zato, tko god je dosad mislio da su školske lektire dosadne—možda je samo čitao pogrešne priče.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Netko tko je ovih dana pročitao “Ljubavni slučaj mačka Joje” vjerojatno nije samo prelistao stranice s osmijehom — jasno, ova priča stigne zavući pod kožu. Unatoč jednostavnosti stila, lik mačka Joje ostavlja trag. Zašto? Jer taj Jojo nije obični mačak — nije ni “pravi frajer,” a ipak, u toj njegovoj smušenosti svatko može pronaći nešto svoje.
Svaki susret u priči, od mrzovoljnih golubova do susjednih dvorišnih zecova, podsjeti čitatelja na prvi razgovor koji nije išao po planu. Zvuči poznato? Ne skriva priča svoju nježnost, ali ne bježi ni od smiješnih trenutaka. Pisac zapravo tjera čitatelja da se nasmije — onim sitnicama koje inače prođu ispod radara, neki poznat pogled na ljubavne okolnosti, ali s repom i šapama.
Posebno su upečatljivi trenuci kad Jojo nešto zabrlja — možda se tu prepoznaju čak i odrasli. Priznajmo, svatko je bio klinac u dvorištu, i svatko se jednom spotaknuo pred nekim tko je, metaforički rečeno, imao ljepši brk. Taj osjećaj bliskosti s likom ne nalazi se u svakoj dječjoj knjizi, i tu je velika snaga ove priče.
To što radnja iskače iz naslova “dječja književnost” i nudi ironiju, šalu i toplinu — za mnoge će biti mali predah od svakodnevice. Artikulacija Zagreba, zvuk tramvaja “negdje iza ugla,” daje svojevrsnu domaću atmosferu koju rijetko nalazimo u lektirama. Ne zvuči kao u bajkama, zvuči poput stvarnog proljeća u gradu.
Kad bi netko pitao isplati li se ova priča čitati i jednom odraslom čitatelju — odgovor bi bio potvrdan. Jojo i njegova ljubavna avantura ostavljaju prostora za refleksiju: gdje je nestao onaj jednostavni osjećaj? Nije li najtoplije baš kad stvari nisu savršene? Upravo u toj “nesavršenosti”, Ostojić pronađe svoju čaroliju.
Još jedna stvar — tempo. Rečenice brze, duhovite, jednostavne, pa dok čitate, osjećate se kao da slušate nečiju svakodnevnu anegdotu na kavici. Djelo se čita u dahu, ali ostane vam neka slika — možda Jojo kako sramežljivo gleda kroz prozor, možda miris stare gradske fasade. Takav je taj mačji slučaj: podsjeti, nasmije, pa ostavi toplo negdje ispod rebara.