Što zapravo znači ljubav i zašto joj ljudi pridaju toliku važnost? Ljubav nije samo osjećaj već i pokretač mnogih odluka, odnosa i svakodnevnih izbora. Ona oblikuje način na koji gledamo svijet i sebe.
Ljubav je složena emocija koja povezuje ljude, potiče razumijevanje i pruža osjećaj sigurnosti; ona se izražava kroz djela, riječi i brigu, a njezina prisutnost mijenja kvalitetu života na najdubljoj razini.
Kroz sažeti prikaz ljubavi otkrivaju se njezine ključne osobine, ali i izazovi koji stoje na putu svakome tko je iskreno traži. Vrijeme je da se dublje upozna ovo univerzalno iskustvo koje ne prestaje intrigirati.
Uvod u lektiru i autora
Možda misliš: još jedna knjiga za školu? Ali kad čuješ “Ljubav”, teško je ostati ravnodušan – tko nije bar jednom doživio leptiriće ili propao zbog simpatije iz klupe… Ovdje ide mala detektivska ekspedicija: tko je autor, što je pisao i koji se žanr zapravo skriva iza ovog poznatog naslova?
Autor
Kad god se spomene lektirni klasik “Ljubav”, odmah iskače ime Ivan Kušan. Netko iz razreda to ime spoji s Koka detektivskim romanima, drugi ga zamišljaju sa šeširom i olovkom u ruci… I ima nešto u toj slici! Kušan nije bio samo ozbiljan pisac – znao je kako djecu navući na novu priču, bilo kroz šaljive zgode ili nenametljivo obrađene ozbiljne teme.
Rođen u Zagrebu (koji, priznajmo, ima sasvim poseban šarm) 1933., Kušan je odrastao uz knjige i radio, a književnost ga je prožela kao kiša što uporno pada cijelu jesen. Njegova djela – od “Koka i duhova”, do “Ljubavi” – ne podsjećaju na hladne školske tekstove. U njima treperi sjećanje na prvu simpatiju, sram zbog neugodne scene ili toplina podrške, baš kao što je i njegov Koko uvijek bio na tragu pustolovine, ali uz dašak iskrene ljudskosti. Ako Kušana gledaš samo kao “lektirnog pisca”, propuštaš cijelu dubinu njegovih motiva, pogotovo dok secira sitnice svakodnevice i dječjih osjećaja.
Žanr i književna vrsta
Sad, kod lektira često startamo s pitanjem: je li ovo roman, pripovijetka ili možda nešto sa skrivenom etiketom? “Ljubav” upada u kategoriju dječjeg romana, ali – evo zamke – nije to ona generička bajka. Zamisli roman, ali s mirisom razrednih klupa, šuštanjem papira i zvukom žvižduka nastavnika u hodniku. Sve prožeto nekim realnim, živim iskustvom.
Kušan je ovdje upakirao svakodnevni život, s finim humorom i toplinom, ali i malim životnim lekcijama. Nema tu heroja s plaštom. Ima sramežljivih zaljubljivanja, promašenih izjava, ali i prijateljskih podrški koje ostaju dugo nakon što zaboraviš tko je dobio peticu na testu.
Za one koji vole književne etikete: radi se o realističnom dječjem romanu, žanru gdje su djeca ili mladi – poput tvojih frendova iz razreda – centar priče. Ne bježi ova knjiga od izazova, anksioznosti prve simpatije, ni od onih svakodnevnih borbi kada ti “srce zalupa kao ludo” jer netko – konačno – pogleda u tvom smjeru. Spaja svijet odraslih, kojeg tek naslućujemo, sa šarenilom misli i želja mladih. Ako tražiš pravilo, nema ga: sve je pomalo nesavršeno, baš kao i prva ljubav.
Kratki sadržaj
(Nikad nisi pročitao roman prije jer si mislio da je “Ljubav” nešto što se događa samo u sapunicama? Dobro došao na najkraći sažetak iz prve ruke – bez viška šećera, bez viška patetike. Samo ono što te stvarno zanima.)
Uvod
Kako započinje ta Kušanova “Ljubav”? Jasno kao dan, bez napuhanih riječi – glavni lik je dječak Pero, živahan tip iz zagrebačke svakodnevice, koji živi s roditeljima i mlađom sestrom. U njegovoj školskoj torbi više prašine nego knjiga, a u srcu? Eh, u srcu se pojavljuje ona – Gordana, nova djevojčica iz razreda. Svi su barem jednom doživjeli nalete simpatije zbog nečijeg pogleda – i Pero slijeće ravno u to more zbunjenosti, sramežljivih susreta i promašenih pokušaja.
Ono što Kušan radi bolje od većine – ne pretvara dječju zaljubljenost u neku bezvremensku tragediju, već pokazuje koliko je nezgrapna, smiješna i istodobno – stvarna. Čitaš, pa se prisjetiš vlastite simpatične sramote iz osnovne.
Zaplet
Kušan prati Perinu svakodnevicu poput najbolje kamere sa živopisnim bojama. Izleti, školske psine, dućansko nagovaranje i “frendovske” spletke – sve tu. Zaplet se, naravno, okreće oko Perine borbe s ljubomorom – kad primijeti da i drugi klinci (a pogotovo jedan, naravno taj najiritantniji u razredu) gleda Gogu jednako zaljubljeno.
Ah, jasno je, sjećanja na prvi ljubavni poraz znaju stisnuti u trbuhu i dvadeset godina kasnije. Pero pokušava svaki trik – odanost prijateljima, pokušaje galantnosti (osamdesetih, to je značilo posuditi olovku ili skinuti jaknu kad kiši), ali sve ispadne malo smotano. Kušan tu pogodi žicu – nije stvar u “velikim ljubavima”, već u malim svakodnevnim neugodnjacima: crvenjenje kad ti se ime izgovori naglas ili kad zbog gluposti postaneš tema cijelog razreda.
Rasplet
Aha, sad stvari postaju zanimljive. Pero napravi, kako to već biva, pravi dječački gaf. U pokušaju da impresionira Gogu (ili barem da ne ispadne “papučar” pred ekipom), uradi stvar koja dovede do grupne rasprave i, jasno, do potpuno neželjenih posljedica. Neko vrijeme atmosfera između Pere i Gordane podsjeća na loše vrijeme krajem studenog – sve sijevnulo, ništa ne ide kako treba.
Ono što je posebno šarmantno? Nema epske bitke niti velikih riječi – samo obični klinci koji malo dramatično, malo smiješno, pokušavaju biti odrasli. Perina povrijeđenost miješa se s tvrdoglavošću, ali sve je ispod toga ona dječja znatiželja: “Što ako joj se ipak sviđam?” Kušan vješto balansira humor i ozbiljnost, nikad ne upadajući u klopku da je mlada ljubav nešto što “mora završiti sretno”.
Kraj
I hoćeš li ti sad čitati dalje da saznaš tko je “pobjednik”? Ili da ti odmah kažem… ali gdje je tu zabava? Kraj ne nosi vatromet. Pero i Gordana ostaju u zoni “možda-prijatelji”, bez obećanja vječne ljubavi. Nema bombastičnih izjava, samo tihi dogovor da neće više praviti gluposti jedno pred drugim.
Zapravo, završetak najbolje opisuje kako je ljubav kod djece – brzo plane, još brže se pretvori u prijateljstvo, uz pokoje ožiljke u ponosu. Kušan, kao pravi majstor, šalje poruku da prva zaljubljenost najčešće nije ni blizu onoga što gledamo na TV-u, ali je baš zbog toga neponovljiva. Tu je neki sramežljivi smiješak i vječno pitanje: “A što da sam pokušao još jednom?”
Eto ti – “Ljubav” nije ni sapunica ni bajka, već baš onaj ugodno nespretan trenutak koji svi pamtimo.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko god se uhvatio Kušanove “Ljubavi” vjerojatno nije očekivao da će Zagreb iz četrdesetih ili pedesetih iznenaditi više od same priče. Da, radi se o onom prepoznatljivom, “starom” Zagrebu — haustori puni odjeka, dvorišta gdje klinci vade klikera više nego mobitela iz džepa, tramvaji pucketavi i krivudavi kao što današnji tramvaji samo mogu sanjati. Cijeli roman miriše na prašnjave stube i ljetne večeri u kvartu gdje se svi znaju.
Vrijeme radnje? E, tu je Kušan napravio finu klopku — ne daje ti godinu iz topa, nego pusti da sam pogodiš. Gore spomenuti detalji lagano odaju da radnja klizi kroz poslijeratne godine, kad su školske torbe bile pune bilježnica, a pjesme s radija zvučale nespretno romantično. Svijet u kojem Pero i Goga odrastaju nije postojala instant poruka, nego se pismo potkradalo uz šaputanje na odmoru ili na klupicama.
Zamislite običan dan — školsko zvono tek zagudilo, pero i crne školske cipele jure prema prvim redovima jer, naravno, Goga uvijek sjedi naprijed. Jutro (nije važno je li ponedjeljak ili petak, tog ritma drže se samo odrasli) počinje u učionici, izmješta se u park ili dvorište — ovisno o tome koliko su nastavnici voljni progledati kroz prste. Kad sunce potone iza krovova, klinci se vraćaju doma, a Zagreb — onaj stari, usporeni Zagreb — polako utihne.
Nema brzinskog skrolanja, nema TikToka, ali ljubavna nestašluka ima i previše. Lokacija je ključ — bez Klaićeve, Britanskog trga ili običnih kaldrma izvan glavnih bulevara, Pero i Goga ne bi mogli izvoditi svoje male drame. Zna svaki Zagrepčanin taj osjećaj — miris grada nakon kiše, stari kiosk s “Sladoledom Snjeguljicom” i prva simpatija koja te baci iz tračnica.
Tako, baš tu — u tom vremenu kad je sve bilo malo sporije i razigranije, rodila se i ova priča. Vrijeme radnje nije u kalendaru, nego u svakodnevnim ritualima malih junaka; mjesto nije samo na mapi, već u srcu svakog djeteta koje je barem jednom zalajalo na školskom igralištu čekajući da ga Goga primijeti.
Tema i ideja djela
Idemo iskreno—kad netko spomene roman “Ljubav”, prva stvar koja padne na pamet nisu klasične, patetične priče s crvenim ružama niti slatka pisma zaljubljenih tinejdžera… Ovo Kušanovo djelo, baš kao ona prva prava simpatija koja ti zaljulja koljena u školskom dvorištu, ima jednu totalno drugačiju vibru. Srž? Prava, dječja ljubav koja ne glumi Hollywood, ne dramatičari, nego samo — postoji.
Glavna ideja — “Ljubav” gura u fokus svu tu djetinju zbrku misli, osmijeha i malih blamaža koje odrasli najčešće zaborave ili guraju pod tepih. Kušan ni ne pokušava sakriti koliko su ti prvi osjećaji istovremeno smiješni i iskreni. Zamišljajte: djeca koja se gledaju ukrivo, smišljaju “genijalne” planove za privući pažnju, pa sve završi sramežljivim smiješkom ili crvenilom na ušima (tko nije doživio, taj laže).
No, što zapravo autor tu istražuje? Nije riječ samo o zaljubljivanju. Naglasak mu je na prihvaćanju sebe, susretu s vlastitim nesigurnostima, na učenju kako s neuspjehom ili ljubomorom. Baš je zato toplo oko srca dok čitaš — jer nitko ništa ne pretvara, nema dramaturgije, malo je nespretno ali totalno osvaja. Stvarno, ova tema podsjeća na one trenutke kad si u pidžami s prijateljima glumio superheroje ili kad te netko povukao za kosu zato jer mu se sviđaš.
Ideja leži i u tome kako prava osjećanja ne ovise o velikim gestama. U ovom romanu, jedna dječja isprika i običan dogovor da “ne budu svinjarije” vrijede više od svih scenarija iz sapunica. Priznajte, tko se ne sjeća svoje prve “ljubavne gluposti” više nego bilo kojeg formalnog komplimenta kasnije? Kušan udara točno tamo gdje treba: pokazuje kako je ljubav zapravo spoj bliskosti, tolerancije i humora.
Usput, Zagreb starih dana nije slučajna kulisa. Par starinskih dvorišta, miris prašnjavih stepenica, ljepljiva ruka od sladoleda — sve to daje onaj poseban šarm i autentičnost, čineći priču još uvjerljivijom (pogotovo što se starije generacije sa sjetom prisjete vlastitih zgoda s haustora).
I što onda roman poručuje kroz tu jednostavnu dječju ljubav? Da prava emocija ne traži spektakl — dovoljna je iskrenost, toplina i pokoja nespretnost. Nema boljeg podsjetnika od toga…
Analiza likova
Tko su akteri ove naopako slatke zagrebačke pustolovine? Zaboravite likove s naslovnica bajki—Kušan je ovdje bacio kockicu za obične klince, one iz dvorišta i školskih klupa, baš kao što ih i danas možete sresti na tramvajskoj stanici dok nestrpljivo čekaju dvojku.
Glavni likovi
Pero… Eh, Pero. Njegovo ime zvuči prosječno, ali baš to mu daje šarm. Nitko od njega ne očekuje superjunačke vratolomije, a on baš i nije rođen za velik’ rizik—pogotovo kad mu srce brže zakuca zbog Goge. Dječak s kosom neuobičajeno kratkom (tjatina igla u obiteljskom budžetu), predan stripovima, slatkišima i cipelama koje nikad ne sjaje onako kako bi njegova mama htjela.
Goga je, može se reći, Perina osobna zvijezda vodilja. Ne nosi cvijeće u kosi kao hipijevke iz starih reklama, ali kad uđe u dvorište, Pero zaboravi di je, pa promaši loptu. Pametna, malo tajanstvena i sasvim sigurno nedostižna (barem u Perinoj glavi), Goga ima oko za sitnice koje klincima tog uzrasta mnogo znače – šarene gumice, razbijena koljena i onu jednu rečenicu koju pero neće nikad zaboraviti.
A onda, naravno, tu je Perin unutarnji glas. Neki će reći da je to samo njegova savjest, drugi će prepoznati tu dobro poznatu dilemu između razuma i srca. Svejedno, taj unutarnji glas vodi istinske borbe—često s gubicima, ali uvijek s dozom humora.
Sporedni likovi
Ako mislite da su sporedni likovi statisterija, ovdje ste na krivoj adresi. Bakice na prozorima shvaćaju sve tajne dvorišta prije nego što klinci stignu iz škole. Znate onu scenu kad Perina mama lupa tepsijom po stubištu i viče “Večera!”? I to je važna sporedna uloga! Majka je ovdje glas razuma, ali i profesionalka za sendviče od parizera i pranje blatnih hlača.
Tu su i Perini prijatelji—najčešće braća po nevolji, ali i prva adresa za sve ljubavne dileme. Fićo, na primjer, daje hrabre savjete o ljubavi (iako ga ni jedna nije pogledala dulje od tri sekunde). Ponekad protutnja susjedov pas, što izaziva masovnu evakuaciju iz dvorišta. Ulogu dobiva i teta iz dućana koja nikad nema sitno za vraćanje kovanica, a njen “može bombon umjesto kusura?” nezaboravno ostaje urezan svakom klincu.
U tom nizu su i odrasli, profesori i susjedi, koji pokreću kuglice dnevnih događanja—ponekad ih ubrzaju kao kiša travnju, ponekad prikoče kao svibanjsku maglu.
Odnosi između likova
Ako očekujete ljubavne trokute s melodramatičnim zapletima iz meksičkih serija—neće ih biti. Ovo su odnosi gdje su simpatije čisti kao štrikanje prije ručka, a svi nesporazumi stanu u dva pogleda ispod sjenila kape.
Pero i Goga – tu sve napeto. Pero se trudi biti hrabar, iako mu srce pobjegne u pete svaki put kad mu Goga pogleda crtež ili mu odbrusi da previše maže loptu. Njihova komunikacija je koktel kratkih poruka, nespretnog buljenja i tihe solidarnosti kad učitelj zada test.
Pero i Fićo su duet za razne poduhvate. Šalju se po cedevitu, spletkare oko treninga, i—naravno—raspravljaju zašto ljubav boli više od pada s bicikla. Kad jednom Goga upita Peru za pomoć oko zadaće, Fićo ga umalo prijavi pod nadimkom “Romeo iz haustora.”
Obiteljski odnosi odišu toplinom. Perina mama mu često zamjera razderana koljena, ali ispod te površne strogoće skriva svu nježnost ovog svijeta—priča iz osobnog iskustva, ona najviše brine kad Pero šuti dulje od deset minuta.
Dvorište je scena, a svi igrači upisuju se u sjećanja: od kradljivca lijepih trenutaka (susjedov pas) do viteških pomagača (teta s bombonima). Atmosfera je to u kojoj se i najmanja svađa brzo pretvori u timsku igru, a ljubomora prohuji brže od ljetnog pljuska. Tu nema velikih obrata—ima samo malih, dragih poraza i pobjeda koje se pamte do kraja života.
Zapravo, ponekad je lakše shvatiti snalaženje likova u ovom romanu ako sami bacite pogled kroz prozor haustora — sjetite se svojih prvih ljubavi i svega što ste činili da impresionirate nekoga tko ne zna da vas zanima. E, baš je to ta priča.
Stil i jezik djela
E sada, tko je jednom čitao “Ljubav” Ivana Kušana, teško da je zaboravio taj njegov šarmantni zagrebački duh. Stil u ovom romanu ležeran je, svakodnevan, baš onakav kakav čuješ kad se voziš tramvajem kroz Gajevu ili čekaš red za sladoled kod Vinceka. Kušan piše jednostavno, ali s puno malih doskočica i (da se ne lažemo) šašavih primjedbi svojih likova. Evo, samo zamisli Peru kako pokušava zavesti Gogu nekim smiješnim komentarom — sve djeluje toliko blizu stvarnosti da je nemoguće ne nasmijati se ili prepoznati neki vlastiti “fail” iz djetinjstva.
Jezik je čist, nema patetike – čak ni u situacijama o kojima bi drugi pisci napravili filmsku dramu. Dijaloge, kad čitaš, imaš osjećaj da upadaš u stvarnu dječju prepirku ispod trešnje ili među kišobranima na putu iz škole. Klišeja? Nula. Umjesto toga, tu su živopisni izrazi, malo starinskog zafrkavanja, puno poštapalica i one riječi koje čuješ samo kod nas doma. Primjeri? “Majke mi!” ili filozofiranje na dvorištu, kad Mali Joža tvrdi da je ljubav glupost, a Fićo sve zna najbolje. Čak i odrasli zvuče kao ludi susjed iz drugog ulaza, a ne neki ozbiljni književni “autoriteti”.
Zanimljivo, pisac koristi humor kao zaštitni znak — ne onaj predvidiv, nego suptilan, šulja se ispod radara i malo po malo počneš se smijati samome sebi. Odrasli i mladi prepoznaju fraze, situacije i osjete toplinu svakodnevnog govora. A kad Pero zabrlja, jezik mu iz trbuha ispadne toliko iskreno da stvarno povjeruješ svakoj nespretnosti.
Još nešto — radnja je brza, rečenice kratke, ali nikad dosadne. Kroz njih gradi Zagreb koji diše i razgovara. Onako, kao kad prođeš Ilicom i na svakom koraku čuješ neku priču. Kušan, za razliku od suvremenih pisaca, ne bježi od izravnosti pa nema uvijanja: što Pero misli, to Pero i kaže.
Zato “Ljubav” zvuči stvarno — i dalje, i danas, pred prozorima što “škripe kroz proljeće”, s istim onim izlizanima riječima koje smo svi nekad šaptali iz klupe.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite ovo: netko očekuje dramatičnu ljubavnu tragediju, a dočeka ga pero koje umjesto suza – servira toplu šalicu smijeha i nespretnosti. Upravo tako “Ljubav” ostavlja trag. Ono što se posebno uvuče pod kožu nije patetika, nego ona jednostavna istina: svi su nekad bili Pero – promatrali iz kuta dvorišta svoju simpatiju, bilo to na zagrebačkim haustorima, bilo ispod stare smokve na moru.
Ima tu nečega iskreno zaraznog. Dok Pero zapne oko male Goge, cijelo društvo odjednom diše kao jedno. Gledaš te njihove sitne katastrofe i misliš: “Okej, nisam bio tako bedast, ili jesam…?” Svaka scena s majkom (posebno ona kad ga zatekne u pokušaju da poklonom impresionira Gogu) ima dozu onog poznatog obiteljskog geganja koje će svaki čitatelj prepoznati iz vlastita djetinjstva.
Stil? Nema prenemaganja. Zagreb diše kroz svaku rečenicu. Miris starog parka, škripa tramvaja, galama u dvorištu—nije teško zatvoriti oči i osjetiti, skoro čuti, tu zagrebačku kakofoniju živopisnih glasova. Iskren humor čini tu nenametljivu toplinu još uvjerljivijom, a roman uspijeva ono što lektirama rijetko polazi za rukom—nije težak, nije opterećen ni poučavanjem, ni žrtvovanjem tempa zbog poruke. Poruka sama ispliva, kroz smijeh i poneki dječji poraz.
Ako netko pita, “Zašto baš Kušan?”—možda zato što nema osjećaja da itko s visoka gleda na prve zaljubljene gafove; nego, naprotiv, podržava ih, želi im još više takvih smotuljaka u želucu i još više onih iskri koje preskoče kad slučajno dotakneš ruku simpatije. Ukratko, “Ljubav” nosi onu rijetku lakoću zbog koje se i odrasli nasmiješe stvarima koje su već odavno zaboravili ili barem misle da su ih ostavili iza sebe.
Tko god traži djelo koje ne komentira ljubav s distance, nego upada ravno u sredinu djetinjih srca – ovdje će pronaći upravo ono što mu treba.