Tko god je posegnuo za knjigom “Lav, vještica i ormar” odmah osjeti kako se pred njim otvara novi svijet. Ova priča već desetljećima budi maštu i podsjeća koliko je važno vjerovati u nemoguće.
Roman “Lav, vještica i ormar” prati četvero djece koja kroz čarobni ormar ulaze u Narniju, svijet prepun magije, opasnosti i neobičnih bića, gdje ih očekuje borba protiv zle vještice i susret s hrabrim lavom Aslanom.
Oni koji traže sažetak ove priče nisu samo znatiželjni – žele razumjeti poruke i vrijednosti koje Narnija skriva iza svake stranice.
Uvod u lektiru i autora
Teško je pronaći čitatelja – malog ili odraslog – koji barem jednom nije čuo za “Lava, vješticu i ormar”. (Nitko ga poluglasno ne zove ‘Narnija’ pred profesorom, ali svi znaju na što se misli!) Ova knjiga, koja ima više nakita nego blagdanski kolač s rozinama, zapravo često budi sjećanja na prve ozbiljne ‘gutljaje’ fantastične književnosti, kad je djetinji ormar iz dnevnog boravka najednom izgledao puno zagonetnije…
Autor
C. S. Lewis—za prijatelje Clive Staples, ali nećemo ga tako zvati, valjda nismo iz njegova društva—rodio se 29. studenog 1898. u Belfast, Sjeverna Irska. Njegovu životnu priču ne prati zmajski štih iz njegova najpoznatijeg serijala, ali svakako nije bila dosadna. Čovjek je prošao rat, predavao na Oxfordu i naposlijetku na Cambridgeu, pisao o svemu i svačemu (od apologije do filozofije) prije nego što se upustio u avanturu pisanja “Kronika iz Narnije”.
I sad, ono što većina učenika otkrije nakon što im netko iz razreda prepiše sadržaj—Lewis nije napisao samo ovu jednu knjigu. On je napravio pravu malu književnu mapu Narnije: “Lav, vještica i ormar” prva je, ali ne i jedina! Čak je jednom priznao da je želio ponuditi djeci knjige kakve bi i sam volio čitati. Je li uspio? Sudeći po popularnosti, da. Knjige su prevedene na više od 40 jezika. Plus, dospjeli su (oprez, otkrivamo godine) i na velike ekrane u raznim oblicima, od BBC-jevih snimki do holivudskih blockbustera—zamisli samo Lava Aslana s Ozzyjem Osbourneom u glavnoj ulozi… Šalim se, ne bi to prošlo!
Žanr i književna vrsta
Kako žanrovski definirati Narniju? Prvo, teško ju je svrstati samo u “dječju književnost”—ponekad su odrasli veći ljubitelji priče od djece. Knjiga spaja fantasy s pustolovinom, ali uvlači i malo bajkovitih elemenata, misterije i klasične borbe između dobra i zla. Kad opisujemo, često posegnemo za engleskim “fantasy novel”, ali na hrvatskom se to najbolje prevodi kao roman fantastične književnosti ili fantastični roman.
No, kratak sadržaj baš ne opisuje bogatstvo žanrskih obilježja. Čitaš, pa shvatiš: zli likovi hladniji su od ledene Narnije (da, Bijela vještica je prava “snježna kraljica”), dok glavni junaci—četvero braće i sestara—moraju naučiti vjerovati jedno drugome, lavu, pa čak i u poneki nadnaravni svijet. Baš kao kad prvi put pokušaš skuhati francusku juhu pa ispadne – španjulet, ali svejedno te zagrije. “Lav, vještica i ormar” nije samo knjiga za kišni vikend; to je priča koja se pamti cijeli život, a žanrovski? Prava mješavina fantastične avanture, bajke i borbe srca protiv hladne logike.
Ako slučajno misliš “ma to je samo za djecu”, sjeti se kako su mnogi odrasli proveli više vremena u Narniji nego među povijesnim udžbenicima.
Kratki sadržaj
Da, naravno, svi znamo tu scenu s ormarom—ali priznajmo, tko nije poželio progurati glavu kroz staru, škripavu garderobu u nadi da će otkriti snježnu šumu? Ovdje ne tražimo čarobni portal, već osvježavamo pamćenje na ono najbolje iz “Lava, vještice i ormara”.
Uvod
Radnja skače ravno u ratnu Britaniju. Četvero mlađih Pevensieja (da, Petar, Zuzana, Edmund, i mala Lucija) bježe iz Londona, kao što bi svatko tko čuje zračni napad preko radija. Mama ih šalje na selo, gdje kuća profesora Digoryja Kirkea skriva više misterija nego neka stara knjiga s buvljaka. Ovdje, skriven daleko od sirena, naš kvartet nalazi – pogodili ste – ormar. Ali, Lucija, uvijek korak ispred, zaluta prva i… tko bi očekivao snijeg na ljeto?
Zaplet
Okej, sada zabava stvarno počinje. Prvo, Lucija susreće fauna Tumnusa (probaj to pronaći kod nas na Sljemenu), koji postane ključni komad narnianske slagalice. Ekipa joj naravno ne vjeruje, ali tko bi mogao ignorirati bratovu iznenadnu opsesiju turama po ormaru? U igru ubrzo ulazi i bijela Vještica — tip osobe koja bi vas pozvala na čaj, ali samo da bi vas pretvorila u kamen.
Pernate sove, govoriće životinje, a negdje iz pozadine najavljuje se sam Aslan—onaj lav kojega se ili bojite ili mu se divite. Djeca postaju središte bitke, ne za sladoled, nego za svrgavanje Vještice i spašavanje Narnije od večne zime. Svaki član ekipe ima svoju zavrzlamu: Edmund, majstor za pogrešne izbore (Turski ratluk je ipak precijenjen), no ubrzo shvaća gdje pripada.
Rasplet
Nije lako postati junak preko noći, a ovdje se prelazi ekskluzivno na brzu traku do odrastanja. Aslan se pojavljuje kad bi ga čovjek najmanje očekivao (tipično za mudre lavove). Najgluplje je, nitko ne može zaboraviti scenu na Kamenuj stoli, gdje Aslan žrtvuje sebe za Edmundove pogreške (ako ovo nije plot twist, ne znam što jest). Danko suze i povici, ali magija starija od Narnije sama se upliće i Aslan se vraća, psiho-analizirajući publiku prije nego stigne reći: “Tu sam!”
Djeca, napokon združena i odvažna, vode vojsku ne samo protiv Vještice allerede i protiv vlastitih strahova. Bitka je brza, prilično kaotična, ali s jasnim raspletom: lav spašava stvar više puta nego portir na festivalu.
Kraj
I evo ga—odjednom su djeca kraljevi i kraljice, s krunama težim od bakinih lonaca. Vode Narniju kroz godine mira, dok ne zaborave–zapravo, život izvan ormara uopće nije loš. Povratak doma je low-key šokantno jednostavan (tko bi rekao?), a starom profesor Kirkeu ništa ne promiče. Život se nastavlja, ali osjećaj snijega na licu, šapata lavova i zvuka kaputa koji padaju na drvena vrata – nitko od njih neće baš tako lako zaboraviti.
Pitanje je sada: imaš li ti svog ormar i sanjaš li barem ponekad o Narniji kad vani padne prvi snijeg?
Mjesto i vrijeme radnje
Tko bi rekao da će jedan stari ormar promijeniti sve? Priča „Lav, vještica i ormar” ne gubi vrijeme na okolišanje—radnja starta u prilično običnoj kući usred Engleske, točnije negdje na selu. Zvuči poznato? Ratne godine, zračni napadi, roditelji šalju djecu kod ekscentričnog profesora jer London grmi pod sirenama. Taj povijesni okvir nije samo kulisa, nego doslovno gura Luciju, Edmunda, Zuzanu i Petra izvan njihove zone komfora… ravno u nešto što bi itko tko je ikad zastranio u bakičinu ostavu mogao poželjeti—skriveni, posve drukčiji svijet.
Narnija. Nije to ona bajka u koju vas tjeraju da povjerujete na satovima iz lektire, nego konkretan, zaleđeni svijet u kojem vrijeme kao da stoji. Prvi njihov susret s Narnijom je gotovo tiha snježna scena, tako bjelkasta da se i Tumnusov šal utapa u njoj. Sve je promrzlo, pod magičnom vladavinom okrutne Bijele Vještice. Fora je što dani i mjeseci “ovdje” ne znače ništa “tamo” — možete pojesti cijelu kutiju turskih slastica iz 1940. i vratiti se u isti trenutak kad ste otišli, bez da tko išta primijeti. Štogod radili, osjećaj je kao da vječno zima traje, a Božić nikad ne stiže (doslovno, mrak, zar ne?).
Dječji boravak u Narniji proteže se godinama—oni postaju odrasli vladari, dogode se bitke, proljeća, tuge i veselja. Pa opet, povratkom kroz onaj isti ormar sve se “resetira” i vraća na onaj zimski ratni dan u Engleskoj, baš kao da su tek izmaknuli iz sobe s default vintage tapetama. Ako si ikada navečer sanjario da se neko drugo vrijeme i prostor mogu otvoriti samo jednim krivim korakom, ova knjiga ti to doslovno servira. Radnja ne štedi na promjenama lokacija: od smrznutih šuma do dvoraca sa sedefastim zvonima i onih minuta u predgrađu Londona gdje djeca pokušavaju shvatiti što je stvarno, a što nije.
Uglavnom, možeš provesti cijelu vječnost u Narniji i vratiti se prije nego što ti se čaj ohladi. Klasična engleska selidba… samo s bonusom snježnog kraljevstva usred ormara. Ima li išta luđe?
Tema i ideja djela
Kad čuješ “Lav, vještica i ormar”, već si na pola puta do hladne gareži starih engleskih kuća i mirisa vlažnog drva. Ali stvarna tema? Nije to samo neka bajka za uspavljivanje — tu ima više slojeva nego što ima cipela u ormaru svake mame u Zagrebu pred zimu.
U središtu svega — borba dobra protiv zla. Narnija je zaledila u vječnoj zimi jer Bijela vještica vlada kao prosinačka bura. Djeca postaju heroji, ne zato što su savršena, nego baš zbog svojih mana. Edmund? Eno ti ga na, svi znamo nekog Edmunda, onog klinca koji uvijek nešto zabrlja, ali na kraju nađe svoj put natrag. Ideja je jasna: oprost, hrabrost, prijateljstvo i još ono nešto — vjera da i najmanji mogu napraviti veliku razliku.
Sad zamisli scenu: oni prelaze snježna polja, a ti ih pratiš kao da si naslonjen na stari radijator (ili, ako si rođen kasnije, ispod dekice sa Spotify playlistom pećinske atmosfere). Lav Aslan? On je više od životinje. Simbolizira nadu, žrtvu, i vjeru u promjenu. Često se spominje da je Lewis inspiraciju crpio iz vlastitog života — ratna trauma, vjera, borba sa sumnjama — tko nije barem jednom otišao iz svoje “zbilje” u sigurnu zonu mašte kad su stvari postale ružne?
Još jedna stvar: ova knjiga ti šapće da što si otvoreniji nepoznatom, tim bolje. Tko je zadnji put ušao kroz ormar i završio u carstvu gdje su čokolade valuta, a fauni prijatelji? (Ako jesi, definitivno piši.) Djeca, svaki put kad zatvore ormar, priznaju sebi i drugima koliko su se promijenili. Nije svijet crno-bijel — ima nijansi snijega i blata, tuge i veselja.
Na kraju, Lewis nije štedio na simbolici. Narnija je tu kao mjesto gdje se vrlo stvarni problemi preobražavaju u bajke, ali poruka ostaje: možeš pasti, ali uvijek možeš ustati. Nije loše prisjetiti se toga kad stvarni život zagrmi, zar ne?
Analiza likova
Možda je netko želio samo maštovitu priču s lavom i čarobnim ormarom, ali kad se pogleda bliže, Narnija skriva likove koji ne izlaze iz glave baš tako lako. Likovi iz “Lava, vještice i ormara” često te natjeraju da preispitaš vlastite odluke… ili ti, ruku na srce, poželiš imati lavlju grivu kad se hrabrost gubi pred svakodnevicom.
Glavni likovi
Ajmo redom, da ne ostane netko zakinut. Četvero braće i sestara – Petar, Zuzana, Edmund i Lucija – autentični su kao zbrka u tvojim školskim rokovnicima. Najstariji, Petar, izgleda ozbiljno kao profesor matematike u ponedjeljak. Preuzima odgovornost za ekipu, iako često poželi pobjeći (tko ne bi). Sjećaš li se Zuzane? Ma ona ti je “glas razuma” – kad svi divljaju za sarmama i kolačima prije ručka, netko mora pitati gdje je povrće. U knjizi brine o mlađoj braći i sestrama, uvijek s onom dozom opreza.
Edmund? Ponekad bi mu dao peticu za smjelost, a ponekad bi ga poslao u kut zbog tvrdoglavosti. Njegov odnos s Bijelom vješticom – e, to je školski primjer kako lako popustiti pod pritiskom kad ti netko ponudi bombone u zamjenu za male izdaje. Lucija, najmlađa i možda najdraža – uvijek prva upušta se u nepoznato. Ona je onaj klinac koji vjeruje i kad odrasli zakolutaju očima.
I sad, Aslan. Tko ne bi volio imati lava za prijatelja? Karizma, snaga, autoritet – kad progovori, čak i odrasli zašute.
Sporedni likovi
Sad, nije sve u glavnim zvijezdama – sporedni likovi znaju “ukrasti show”. Tko zaboravlja gospodina Tumnusa? Faun u šalu, uvijek spreman pomoći, iako mu vještica diše za vratom. Njegova borba između vlastitog straha i Lucijine sigurnosti podsjeća na odluke na koje nitko nema gotov recept.
Biciklističko društvo dabrova – e, njih nikad ne bi pozvao na skupi ručak, ali za pravu avanturu uvijek su spremni. Sjećate li se toplog doma, čaja od mente i osjećaja sigurnosti? Gđa Dabrova peče najbolju pitu u Narniji, a gospodin Dabro ima more savjeta… čak i kad nisi siguran želiš li ih čuti.
I naravno, Bijela vještica – uvijek elegantna, uvijek prijetnja. Njezina hladnoća, bukvalno i metaforički, širi se Narnijom poput loših vijesti (ili wifi signala u staroj kući – nikad ne znaš gdje je jača). Čak i kad nudi slatkiše, osjećaš jezu u stomaku.
Odnosi između likova
E sad, dinamika u toj družini pravi je miks loših i dobrih dana, kao u svakoj pravoj obitelji. Petar prema Edmundu? Isprva kombinacija frustracije i bratske zaštite – tko ima mlađu braću odmah zna kako to izgleda kad ti sva krivnja za “akciju” pada na glavu.
Edmund i Lucija – tu često frcaju iskre jer Edmund prvo omalovažava Lucijine priče, a onda kad stvarno upadne u nevolju, shvati koliko je ona zapravo u pravu. Još bolje, Lucija ne drži ljutnju, što njezin lik izdiže iznad klasičnih “mlađih sestara”.
Zuzana održava mir, ali kad treba, stane uz sestru i braću, iako ponekad iz prikrajka, s rezervom. Aslan? S njim se sve mijenja – njegov odnos s djecom nosi težinu, ali i toplinu, kao kad ti tiho daju do znanja da sve može biti dobro, čak i kad ti nije dan.
Ni prijateljstva sa sporednim likovima nisu samo usputna stanica – Tumnus Luciji postaje zaštitnik, Dabrovi cijeloj ekipi “druga obitelj”. Pa čak i negativan odnos, poput Edmunda i Vještice, ima svrhu – tjera djecu (i čitatelja) da shvate kad je vrijeme stati na svoju stranu.
I evo nas – bez previše filozofiranja, likovi ove knjige žive svoj život, sa svim nesavršenostima koje i mi svakodnevno vučemo za sobom. Ako se nekad zapitaš s kim bi radije bio na strani kad padne snijeg usred proljeća – ekipa iz ormara prva je na listi.
Stil i jezik djela
Kad se netko prvi put susretne s C. S. Lewisom – osobito ako preskoči dosadne predgovore i odmah zaroni među snježne grančice Narnije – mogao bi reći: “Pa ovo je lagano kao šlag!” Djeluje jednostavno, gotovo dječje, ali ne dajte se zavarati tim prvim dojmom. Lewis se igra jezikom kao klinac na sanjkama; svaka rečenica klizi, zavija ili s vremena na vrijeme zaskoči, baš kad se najmanje nadaš. U Narniji, vještice prijete, lavovi riču, a rečenice uvijek paze da ne skliznu u očitu patetiku ili dosadu.
Za one koji pale lampu i čitaju pod dekom (neka digne ruku tko nije!), stil je ono što knjigu čini toliko pristupačnom, čak i kad teme postanu ozbiljne. Rečenice nisu nabijene prevelikom težinom, ali rado uskoče u igru simbolima – snagom šapata, zvukom kopita u snijegu ili toplinom Aslanove grive. Lewis voli ubaciti kratke dijaloge, poneku napolicu šale i sve mališane navesti da povjeruju kako se čuda zapravo događaju tu, odmah iza ugla ormara.
Kad govori o osjećajima – znate ono kada Lucija dršće od hladnoće ili Edmund obuče taj prokleti krzneni kaput – jezik budi slike, mirise, zvukove… Sve je živo, svježe, ni trunke prašine. Ne koristi složene konstrukcije, nema tu latinskih citata ili riječi koje zvuče kao da ih je netko izvukao s dna stare enciklopedije. Radije bira jasne izraze, često s iskrenom toplinom i ponekim britanskim smislom za humor (čekirajte one trenutke s gospodinom Tumnusom – britanska duhovitost bez šećera!).
Još jedan detalj koji se rijetko spominje: narativni glas u Narniji nije neutralan. On ponekad „šapne“ čitatelju, lagano podigne obrvu ili mu se obrati direktno, pa osjetiš da si baš TI dobrodošao u taj svijet. Skoro kao da profesor Lewis sjedi tu, nasuprot tebi za kuhinjskim stolom, i bez puno mudrovanja, vodi te, s vremena na vrijeme gurne šalicu kakaa i pita – „I, što ti misliš, što bi ti napravio na Edmundovom mjestu?“
Na kraju dana, kad netko pomisli “ah, još jedna dječja knjiga” – promašio je poantu. Lewisov jezik gradi mostove, nabacuje snijeg na cipele i podiže te u visine gdje ni vještice ni lavovi nisu samo likovi, nego osjećaji, sjećanja i pokoja iskra mašte koja te pogodi baš kad treba.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite ovo—čovjek uzme “Lava, vješticu i ormar” u ruke s idejom da je to još jedna od onih knjiga što ih djeca “pročitaju jer moraju”. Nekome je to možda bila lektira, netko se sjeća mirisa starih korica ili one lagane nelagode kad ormar škripi… Pa ipak, već nakon nekoliko stranica, jasno je da Lewis ni jednom ne podcjenjuje svoje čitatelje. On postavlja scenu kao pravi redatelj—ledeni zrak Narnije, krckanje snijega pod nogama, čudan pogled fauna Tumnusa. Tko je ikad zaboravio to prvo šeširenje vještice ili onaj dražesni osjećaj pobjede kad mač klizne iz korica Petru pod rukom?
Dojam većine čitatelja? Ma, knjiga djeluje skroz jednostavno na prvu. Ali ispod tog naizgled bajkovitog sloja dolaze ono što mnogi tek kasnije prepoznaju i cijene—slojevi simbolike, suptilna pitanja o povjerenju, žrtvi, iskupljenju. Sama priča klizi lagano, ali ostavlja težinu kad se ugasi svjetlo nad stolom… Ima i čitatelja koji se vraćaju knjizi u svakoj životnoj fazi, svaki put otkriju nešto novo. Netko vidi samo uzbudljivu borbu dobra protiv zla, netko proživljava odnose među braćom i sestrama, a ima i onih kojima je Narnija realnija od vlastitog dvorišta.
Naravno, nije ni sve savršeno. Nekima zastrani melodramatičnost ili osjećaj prevelike jednostavnosti. Ali—i to je lijepo u cijeloj priči—ovaj roman nije pisan za elitu, već za svakog tko ima trunku mašte. I nakon nekoliko desetljeća, taj ormar i dalje stoji negdje, čeka na sljedeću generaciju radoznalaca. Nije li to čudo?
A prizori zime, sočne jabuke, višeglasni smijeh dabrova, toplina Aslanove grive—malo tko izađe iz knjige ravnodušan. Kroz jednostavne rečenice, leže ozbiljna pitanja—za što bi se neko stvarno žrtvovao, koga bi ostavio pred vratima ormara? Uostalom, tko još nije barem jednom poželio da pronađe neki svoj prolaz u Narniju?