Što se događa kad jedna godina promijeni tijek nečijeg života? Lana, junakinja romana “Godina mačke”, suočava se s izazovima i odlukama koje oblikuju njezin pogled na svijet i samu sebe.
Roman “Godina mačke” prati Lanu kroz razdoblje preispitivanja, osobnog rasta i novih odnosa, dok pokušava pronaći ravnotežu između prošlosti i budućnosti te otkriti što zaista želi od života.
Ova priča nije samo o svakodnevnim borbama, već i o snazi koju pronalazimo kad se najmanje nadamo. Tko god je ikad osjećao da mu je život na raskrižju, pronaći će u Laninoj priči mnogo razloga za razmišljanje.
Uvod u lektiru i autora
Nije svaka lektira ona koja probudi cijelu klupu, ali Godina mačke ima taj skriveni šarm. Tko nije osjetio barem tračak Lamine zbunjenosti dok prevrće stranice—ma, tko nije prošao svoju malu internu dramu s krizom identiteta? No ova priča nije klasična limunada iz školskih čitanki. Sve je nekako pritajeno ozbiljno, a opet lakoćom donosi poruke koje godinama odzvanjaju (i kasnije, svaki put kad mirišete mandarine u zimskoj tramvajskoj gužvi).
Autor
Vratimo radnju na početak—jer Lana nije došla iz pera nekog dosadnog zanatlije iz starog doba. Autorica Branka Primorac nije žena koja piše iz udobnog dvosjeda bez veze sa svijetom. Naprotiv! Novinarka, kolumnistica, spisateljica… Sve ove titule zvuče ozbiljno, ali kod nje ima i nešto sirovog, iskrenog. Njezina prozna lica (da, više romana za mlade, ne samo “Godina mačke”) pokazuju zavidnu moć promatranja stvarnog života onako kako ga vidi petnaestogodišnjak, a ne nostalgična odrasla osoba s trećom kavom za redom.
Branka—ako možemo biti tako bliski—zna uvući čitatelja u kožu svojih likova. Pisala je i za Večernji list, pa tko voli tražiti starije članke, može iskopati mudrosti o svakidašnjim temama s lokacijom najobičnijih hrvatskih stanova i škola. Ako tražiš “staru školu” hrvatskog romana za mlade, ovdje je ne nalaziš—štivo je pitko, a svakodnevica prožeta detaljima koji nisu samo dekor, nego stvarno nešto znače.
Žanr i književna vrsta
Prva reakcija većine tinejdžera kad čuju “lektira o odrastanju”? Možda zijev ili sumnjičav pogled. Ali hej, roman “Godina mačke” okreće taj žanr naopačke, gura ga u suvremeni roman za mlade s elementima bildungsromana. Nema dosadnog opisivanja jablana ni viteških dvoboja… ovdje čeka punokrvna psihološka drama usred svakodnevice, gdje su glavni neprijatelji dosada, nesigurnost i famozni školski hodnici.
Zamisli, Lana raste, spotiče se, izvlači iz rupe i sanja velike snove; sve zvuči poznato, zar ne? Nije klasični avanturistički roman u kojem netko spašava svijet ni povijesni prikaz gdje svatko maše sabljom. Ovdje su glavne borbe emotivne, s prijateljstvima i obiteljskim odnosima koji znaju stisnuti grlo.
Naravno, tekst vješto balansira između ozbiljnog i lepršavog—nije ni čudo što ga profesori toliko vole procijeniti na esejima. Jer, tko se još usudio pretočiti pubertet u roman bez da zvuči kao priručnik ili školska zadaća za peticu? Evo, baš Branka Primorac!
Ako te zanimaju žanrovi, zapiši—“Godina mačke” nosi titulu suvremenog romana za mlade, a pod rukom znalca i žanr postaje stvar iskustva, ne etiketa. U svakom slučaju, nema šanse da ovo bude na polici zaborava—pogotovo kad jednom uđeši u Lanu, nećeš je tako lako izbaciti iz glave.
Kratki sadržaj
Eh, roman “Godina mačke”? Nema pravila—osim jednog: ovdje ništa nije crno-bijelo. Lana skače iz dana u dan s novim pitanjima, roditelji su kao dva paralelna svemira, a prijateljstva? Pa, katkad napeta kao gitara na novogodišnjem koncertu. Sve prolazi kroz filter njezine glave—nekad brutalno iskreno, nekad s trunkom ironije (pa, tko nije tako doživio tinejdžerske dane?). Ako već tražite roman s više slojeva od domaćeg bureka, baš ste ga pronašli.
Uvod
Dakle, Lana. Moćno ime za nekog tko se ne osjeća ni približno moćno na početku priče. Ima 15 godina—nije ni dijete, ni odrasla osoba. Stoji između tih svjetova, povremeno se zalijeće u zidove neodlučnosti i, ako niste primijetili, često priča u sebi. Nije to samo Lana i njezin unutarnji svijet—tu su roditelji koji su tek rastavljeni, baka koja ima nešto protiv svega modernog, najbolja frendica koja ne zna šutjeti i hrpa novih osjećaja od kojih te katkad zabolje želudac. To je svakodnevica koju ne možeš zaobići ni kad se praviš da si najhladnija osoba u Španskom.
Zaplet
Ok, zamislite scenu: razredna rasprava, raspršeni prijatelji, raspršene misli. Tu se Lana bori sa školskim obavezama (izvješće iz kemije koje piše zadnju noć, tko još nije?) i očekivanjima sa svih strana. Sve oko nje bruji o ocjenama i budućnosti, dok su njezina najveća pitanja privatnija: gdje joj je mjesto, tko su pravi prijatelji, može li vjerovati vlastitoj procjeni ili uvijek sve propušta? Ovo nije kviz “Tko želi biti milijunaš?”—nema jasnih odgovora…
Ironija je da baš nevezane situacije počnu slagati kockice. Jedan razgovor s mamom otvori vrata starih obiteljskih tajni, kul-parenting tata konačno zabrlja (i prizna to), a Lana mora birati između lakšeg puta i onog bolnog, ali pravog. Prijatelji mijenjaju strane, netko nađe pravu podršku, netko shvati da je cijelo vrijeme trčao u krivom smjeru. Lana tu i tamo pogriješi. Onda nauči.
Rasplet
Sad stvari stvarno postaju zanimljive. Lana shvati da nema čarobne formule (ako nađeš, časti burekom) za slaganje odnosa ili biranje jednog pravog puta. Dolazi do preokreta—ono kad ti, čitatelju, dođe da joj šapneš: “Hej, sad si na dobrom tragu!” Više ne stane pred zid sebe radi, već zato što prvi put razmišlja o tome što sama želi. Frendica joj oprosti gluposti (jer stvarno, tko nije jednom slagao poruke?), roditelji se napokon slože oko sitnica, a Lana osvijesti vlastite pogreške—ne iz osjećaja krivnje, nego iz shvaćanja da je to jedini način da krene naprijed.
Netko iz prošlosti pošalje neočekivano pismo, stare rane zarastu dovoljno da život krene dalje… i baš u tom trenutku Lana—pomalo smušena, ali s osmijehom—prvi put osjeća da može izabrati.
Kraj
Sad, mislite da je završetak klasika? Nema te sreće—nema ovdje bombastičnih obrata, ali ni klišeja da svi aplaudiraju dok Lana postavlja selfie na Instagram. Ovdje je kraj tiši, realniji. Lana, koja se prije bojala i donijeti sitnu odluku, sad sjedne s roditeljima na kavu (onako, bez skrivenih planova)—i pita ih za mišljenje, bez oklopa na srcu. Nova prijateljstva nisu spektakularna, ali su zrelija. Školske brige i dalje postoje (kemija je još naporna), ali Lana više ne bježi. Odlazi na ulicu, udahne svježi zrak, i jednostavno—živi. A vi, ako ste ikad zapeli na raskrižju, možda ste već otkrili da su ti tihi završeci, u stvari, najvažniji početci.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite kvart naših tinejdžerskih dana—gdje tišina popodneva presijeca lavež susjedovog psa, a balkoni mirišu na svježe oprano rublje. E, baš u takvoj atmosferi Lana prolazi kroz svoje male-velike borbe. Radnja romana “Godina mačke” najčešće se odvija u suvremenom, jednom zagrebačkom naselju — ovdje, zgrade nisu samo kulisa nego i nijemi svjedoci Laninih odluka, svađa s mamom, sitnih pobjeda u školskoj klupi. Možda ste i vi znali sjesti na hladni betonski rub ispred haustora, pa slušati ono kulturno-buntovno zviždanje komaraca — Lana bi vas, garant, dovukla kao svjedoka svakog svog daha.
Kad godina “upaljena lampionima nesigurnosti” krene, kalendar u romanu nije skriven. Radnja se proteže tijekom cijele školske godine — od rujanskih zapisa i treme pred početak, pa sve do ljetnog smiraja kad su ljuljačke prazne, a zrak drhti od asfalta. Nema povijesnih okvira, ni povratka u neka zaboravljena vremena. Događaji su upisani u sadašnjost i svakodnevicu — mobiteli tutnje, računala svijetle, društvene mreže povremeno pale crveno svjetlo dramatike (da, i Lana trenira ignoriranje notifikacija, baš kao i mnogi od nas).
Njeno “bojno polje” nisu dvorci ni egzotične lokacije, nego obični stan na petom katu, autobusna stanica što miriše na kišu i školsko igralište puno šarenih tenisica. Tko se uopće nije prepoznao? Kad Lana kasni na kontrolni, u zraku se osjeća i mrvu panike — skoro možeš čuti škripu vrata dok ulazi zadihana.
Vrijednost romana ne skriva se iza zamršenih povijesnih datuma ili futurističkih distopija. Ovdje i sada—baš to pravi je okvir “Godine mačke”. Ako nas pitate, toliko prizemljenih, živih detalja daje ovoj priči autentičnost: tu su tramvaji što kasne, gradski parkovi, tipične zagrebačke kiše i miris kestena oko Glavnog.
Dakle, mjesto radnje ravno je svakodnevici jedne moderne, gradske obitelji — a vrijeme je ono koje, kad ga pokušate uhvatiti za rep, uvijek nekako isklizne: sada, ovdje, između domaće zadaće i prvih ljubavi.
Tema i ideja djela
Evo jedne zanimljivosti — kad netko prvi put otvori „Godinu mačke”, zapravo ne traži „veliku avanturu“. Lana nije pop-ikona iz Marvela, nego netko koga lako možeš sresti na tramvaju dok pada kiša, maskara joj klizi niz lice, a u ruci nosi stare skripte iz matematike. Njezin svijet je neuredan, nepredvidiv — baš kao i naš.
Središnja tema? Odrastanje, onako nesavršeno, zbunjeno, uz puno sirovih emocija. Naslov možda zvuči kao natuknica iz minuta journalinga, ali ideja djela je prokleto stvarna: pokazati da nema pravih rješenja, ni magične izlike za ljubavne jade, roditeljske razvodne aukcije ili bestežinsku nesigurnost koju nose godine puberteta.
Nema tu lažne drame. Lana vuče stare rane iz prošlosti — ponekad se pogubi između roditeljskog prebacivanja i poteštanja najboljih prijatelja koji više i nisu baš „najbolji“. Ponekad ni sami likovi ne znaju gdje završava briga, a počinje prava sreća. (I koliko nas nije sjedilo na rubu kreveta, buljeći u strop, pitajući se čemu sve te borbe?)
Branka Primorac ovo majstorski zamata u dijaloge koji zvuče kao razgovori na Odjelu za izgubljene tinejdžerske duše u zagrebačkom naselju. Ne možemo se otresti osjećaja da i Lana, baš poput nas, ima dane kad bi najradije pobjegla u podrum ili poslala sve na mute. Knjiga nježno provlači ideju: ponekad je snaga baš u tome što ostaneš, pogriješiš i budeš – eto, samo svoj.
Zašto „Godina mačke“ zapravo ostaje u glavi? Nije to zbog ljubavnih zapleta ili velikih preokreta. Glavna fora je bliskost — onaj osjećaj da netko napokon piše o stvarima koje ne traže objašnjenje, ni opravdanje. Možda zato što Lana nije „posebna“ na prvi pogled, a na drugi već osvoji baš svakoga tko je ikad bio na rubu nečega – pa makar to bila pukotina na zidu popločene zagrebačke garaže.
Pa, tražite li skriveni recept života u hrvatskom romanu za mlade, ovdje baš i nema čarobnih formula. Umjesto toga, Primorac poslužuje par kockica sirove stvarnosti, malo gorčine, ali i bodri s onim sitnim, nježnim optimizmom za kraj. Jer, koliko nam zapravo treba? Ponekad samo zagrljaj u tramvaju, kad pada kiša…
Analiza likova
Evo nas na dijelu koji obično svi malo preskoče kad pišu lektiru… ali, tko nije (bar jednom) procijenio knjigu prema društvu koje junaci biraju? Ajmo vidjeti što Lana i ostali nose sa sobom u svijet “Godine mačke”.
Glavni likovi
Lana—ili kako bi netko iz razreda rekao, predstavnica onih “skroz običnih, a skroz čudnih” cura. Ne voli centar pažnje, pušta glazbu dok uči, raspada joj se torba, a vlastiti odraz u ogledalu sumnjičavo proučava. Ima samo 15 godina, a već nosi teret razvedenih roditelja, gubimama novih prijatelja i dvostruke domaće iz matematike (to zna zabrijati svatko u zagrebačkoj školi, vjerujte). Nema velikih gesta—dovoljno je što ponekad odluči reći NE ili (šapnut ću vam) ponekad “zaboravi” napisati zadaću za kemiju.
Ona nije tip koji drama queen-a. U najgoroj školskoj frci više se povuče nego istupi—ipak, kad Lana odluči povući crtu, to bude glasnije od najtvrđeg statusa na Instagramu! Kroz roman možete gotovo čuti lom njezine nesigurnosti, gubitke vjere u odrasle (pogotovo roditelje), ali i transformaciju. Djevojčica koju upoznajemo na početku polako mijenja svoj identitet—jednako kao što mijenja boju laka na noktima (iako joj najčešće ostane pola prsta zeleno nakon pokušaja).
Jedna scena ostaje posebno upečatljiva: Lana, kišan dan, zadnja stanica tramvaja—i taj trenutak kad odluči prestati čekati i krene kući sama. Nema tih petica koje mogu zamijeniti osjećaj samostalnosti.
Sporedni likovi
Ako mislite da Lana nosi cijelu priču na leđima, sjetite se onih junaka iz sjene… U njezinoj orbitu vrte se mama, tata, prijatelji—i konkurencija. Mama je tip majke koja puno radi, voli red i planove (dok Lana najradije planira—ničim izazvane odlaske na palačinke s curom iz razreda). Ne trpi dramu, ali ni emocije nije baš uspjela “ispeglati” nakon rastave.
Tata, pak, nije ni blizu “cool tata” iz reklama za auto. On je netko tko još traži vlastite odgovore dok pokušava biti prisutan. Ima “onih dana” kad djeluje čudno, pa Lana osjeti kako mu nije lako. Njihov odnos više podsjeća na vezu dva saveznika u istom blatu nego na klasične roditeljske priče.
O prijateljima ne treba puno filozofirati: ekipa je raznolika. Tu je Iva, bez koje Lana ne bi izvukla ni prvu sestrinsku tajnu, i nekoliko profiliranih likova koji su stručnjaci za tračeve, izostanke, i “što će reći stara”. Naravno, protivnici su uvijek spremni na izazov—bilo da se radi o školskim rivalima ili kolegama iz tramvaja.
Zanimljivo, odrasli u priči ne dobiju instant rješenja ni duboku psihološku obradu. Branka Primorac im daje samo onoliko prostora koliko Lana namjesti reflektor prema njima. Ostatak sjene pripada njezinoj ekipi i svakodnevnim sudarima u kojoj svatko tumači pravila po svom.
Odnosi između likova
Ako ste mislili da su školski odnosi dosadni, vrijeme je da upoznate Lanu i njezine vršnjake. Lana i njezina mama imaju odnos koji češće puca po šavovima nego stara omiljena majica. Ima situacija kada razgovaraju više pogledom nego riječima—posebno kad treba odlučiti smije li Lana izaći vikendom ili ne.
S ocem, priča ide potpuno drugim putem. Oni zajednički grade male mostove—ponekad kartaju, ponekad odlaze u kioske po sladoled, no oboje osjećaju da promjene bole. Iva kao lanina “sidro-prijateljica” prva shvaća kad Lana “nestane” misleći da nitko ne primjećuje. Njihova prijateljstva znaju biti turbulentna: jedan dan najbolji par na hodniku, drugi dan hladni rat.
Romantični odnosi ne dominiraju radnjom, ali osjete se simpatije, poruke, nesigurni odgovori na poruke…život 15-godišnjakinje, zar ne? Bitno—nema savršenih parova ili velikih izljeva ljubavi. Povjerenje, ali i male izdaje, plivaju ispod površine. Svi odnosi mijenjaju boju, ovisno o tome tko piše ispričnicu i tko je na zadnjem selfiju.
Na kraju dana, u “Godini mačke” vrijedi ona stara “kako siješ, tako žanješ”—ali samo ako si spreman na iznenađenja. Biste li vi mogli izdržati toliko napetosti? Nemojte zaboraviti… ni Lana nije znala može li.
Stil i jezik djela
Prva stvar koju svatko primijeti kod “Godine mačke”? Onaj opušteni, svakodnevni ton — kao da čitate poruke koje ste vodili s najboljom frendicom, a ne roman iz lektire. Branka Primorac osvaja jednostavnim, razgovornim stilom. Nema tu previše filozofiranja ni rječnika od kojeg boli glava. Sjetite se onih trenutaka kad Lana opisuje kako kasni na kontrolni. Nema patetike. Samo brutalno iskrena doza mladenačke nervoze uz koji komentar ili unutarnji sarkazam — taman toliko da osjetite da je i ona od krvi i mesa.
Dijalozi? Kao preslikani sadržaji iz realnih WhatsApp grupa srednjoškolaca. Nema pretjerano izmišljenih replika – sve teče prirodno, gotovo monetno. Osjeti se taj puls svakodnevice, sve je lako, a često i duhovito, što roman odmiče od tipične, ustajale lektire i tjera da se čitatelj naceri u tramvaju (ili, ajmo iskreno, dok skriva knjigu ispod stola na zadnjem satu). Autorica ležerno koristi moderne fraze, ali bez da forsira trendove — bolje rečeno, održava ravnotežu između autentičnosti i razumljivosti da nikome ne bude neugodno dok čita na glas pred razredom.
Naracija ide u ja-formi, kroz Lanine oči. To znači puno unutarnjih monologa, sitnih komentara na vlastite postupke, ponekad i samokritike. Jezik prati ritam misli mlade cure iz Zagreba — brz, malo kaotičan, ali uvijek emotivan. Ako ste ikad guglali “zašto sam se danas posvađala s frendicom”, vjerojatno bi tekst bio sličan ovom romanu.
Iako pisan jednostavno, roman niže slike i doživljaje iz urbane svakodnevice. Ponekad kroz zvukove tramvaja, ponekad kroz mirise kišnog asfalta ili nervozu u maminom glasu. Slika se stvara kroz detalje, ali bez napora — Primorac nikad ne pretjeruje s opisima, više pokazuje nego što objašnjava. Tako knjiga postaje bliska, prohodna, ali i sugestivna, pa čak i oni koji čitaju na brzinu uhvate poneku emociju što ih podsjeti na vlastite mlade dane.
Vrhunac tog stila? Spontanost. Lana se ne suzdržava, a ni autorica. Kad treba psovati, ponekad i to iskrsne — ne radi efekta, već jer je život ponekad baš takav. Sve skupa miriše na stvarnost. Ako roman “zvuči” kao netko koga poznajete, to nije greška. To je namjera.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad—ako netko očekuje blještavu avanturu s eksplozijama i bombastičnim obratima, “Godina mačke” nije baš takav tulum. Nema tu superheroja; ali hej, ima stvarne srednjoškolske drame koju možeš gotovo namirisati—poput šetnje prema tramvaju nakon kiše (osim ako nisi taj vozač koji stalno mora čekati). Lana ti je iz susjedstva, ponekad zbunjena, često tvrdoglava, i nikad savršena. Takve likove nije lako zavoljeti odmah, ali kako roman klizi naprijed, uloviš sebe da pratiš svaki njezin iskorak. Možda nećeš priznati, ali svi smo bili Lana—neodlučni, puni pitanja, a srce uvijek malo previše na dlanu.
Stil Branke Primorac mogao bi se prodavati pod sloganom “pristupačna iskrenost”. Neki naslovi ciljaju na pamflete ili pokušavaju prodati mudrost na žlicu, ali ovdje je ton topao, prirodan—kao razgovor oko stola na brzinskoj kavi. Dijalozi skroz stvarni; kad Lana planira izlet, osjetiš puls adolescence—uzdignute obrve, stisnute poruke na WhatsAppu, i onaj neugodni osjećaj u trbuhu kad testovi vrebaju iza svakog ugla. Čitatelj doslovno može osjetiti miris kiše kroz Lanin pogled, što možda zvuči kao klišej, ali nije kad te Primorac uvede u scenu.
Znaš kako knjige znaju filozofirati pa na kraju ne kažeš ništa novo sebi? E, ova to ne radi. Priča opipava realnost. Odnosi s roditeljima—ajme, tko se tu nije zagrcnuo?—i sitne prepirke s prijateljima ostavljaju trag. Bilo je trenutaka kad su likovi pogriješili, pa sam pomislio “Dobro je, ipak nisu od kartona”. Povremeno preskočiš rečenicu, pa se vratiš jer ti fali još malo tog prizemljenog osjećaja. Osobno, onaj tramvaj iz zadnje trećine romana… Vjerujte, malo tko je toliko realistično opisao osjećaj kad mlada osoba skuži da može biti sretna i u kiši, i to bez veze s vremenskom prognozom.
Neki će reći da roman nije za svakoga—slažem se, pogotovo za one koji biraju priče samo po navlakuši na koricama. Ali—i ovo velika stvar—ako netko traži suptilne nijanse, malo gorko-slatkog humora i trenutke što te uhvate dok čitaš u tramvaju ili na klupici ispred škole, “Godina mačke” zna pogoditi pravo mjesto. Da su barem sve školske lektire ovako podatne za čitanje i komentiranje.