Tko nije barem jednom poželio zakoračiti u svijet gdje običan ormar vodi u čarobnu zemlju? Upravo to nude “Kronike iz Narnije”, serijal romana koji već desetljećima osvaja djecu i odrasle svojom maštovitošću i dubokim porukama.
Kratki sadržaj “Kronika iz Narnije” obuhvaća pustolovine djece iz Engleske koja kroz čarobni ormar ulaze u Narniu, gdje se bore protiv zla, upoznaju neobična bića i otkrivaju snagu prijateljstva i hrabrosti.
Ova priča nije samo fantastična bajka već i putovanje kroz teme odrastanja, vjere i izbora. Tko god traži sažetak ili želi razumjeti zašto je Narnija toliko posebna, ovdje će pronaći odgovore koji ostaju u sjećanju.
Uvod u lektiru i autora
Ima li ovdje netko tko nije barem jednom sanjario o bijegu kroz ormar? Bilo da ste odrasli kao fan stare škole knjiga ili vas je Narnija upecala tek kroz filmove, jedno je sigurno—taj magični svijet ostavlja trag na svima. E pa, evo priče iza te priče…
Autor
Clive Staples Lewis, poznatiji kao C. S. Lewis (a među prijateljima navodno jednostavno “Jack”), nije tip koji se rodio s perom u ruci, ali, bogme, stvorio je čuda kasnije. Rođen u Belfastu 1898. godine, ovaj britanski profesor i književni kritičar nije “samo” izmislio Narniu—on je bio gotovo poput rock-zvijezde Oxforda (u svijetu profesora s kravatom, naravno).
Lewis nije bio ljubitelj tipičnih bajki kad je bio klinac—čak mu je Tolkien, njegov dobar frend i autor “Gospodara prstenova”, bio suputnik kroz brojne žučne rasprave o magičnim svjetovima. Kad se nije družio s profesorima ili raspravljao o vjeri, Lewis je pisao o lavovima koji govore i klincima što spašavaju svjetove. Ne šalim se, čovjek je uspijevao ubaciti filozofiju i teologiju u priče s faunima i vješticama, a da djeca to ni ne skuže… Pravi mađioničar riječi, rekli bi danas. I ne, nije cijeli život bio uzoran školski primjerak—znalo mu se dogoditi da umjesto domaće napiše poetsku svađu s Tolkienom.
Za Narniu ga je, navodno, nadahnuo san o faunu s kišobranom (da, stvarno). Tako su nastali “Kronike iz Narnije”, serijal od sedam knjiga koji je prvi put objavljen između 1950. i 1956., a brzo je osvojio (doslovno) milijune djece i odraslih diljem svijeta. Zanimljivo, u Irskoj i Velikoj Britaniji, knjige su stalni gost popisa “knjiga koje se najviše posuđuju” svake godine.
Žanr i književna vrsta
Okej, sad kad znamo tko stoji iza magije, što zapravo čitamo kad otvorimo prvu stranicu Narnije? Prva riječ koja upada u oči—fantastika. Ali nije to ona SF-iz-serija tipa roboti i laserski pištolji; Narnija plovi na valovima bajkovite fantastike. Dakle—priče gdje lav govori (da, baš Aslan), a vrijeme curi drugačije nego kod nas. Klasičan primjer književnog eskapizma, rekli bi kritičari, no Lewis je i tu izvukao svoj as iz rukava: likovi, događaji, pa čak i snijeg—gotovo sve nosi simboliku.
Ali čekaj, žanr nije sve. Što je s književnom vrstom? “Kronike iz Narnije” pripadaju dječjim romanima, no nemojte se dati zavarati—često ih čitaju i odrasli “za svoju dušu”. Roman je podijeljen u sedam zasebnih dijelova (da, kao Harry Potter prije Harryja Pottera) gdje svaka knjiga funkcionira samostalno, a opet… cijeli serijal tvori zaokruženu priču. Pomalo podsjeća na legende i mitove, pa se tako i smatra modernom bajkom ili alegorijskim romanom.
I što onda dobijemo? Sve: avanturu, misterij, borbe između dobra i zla, plus koju suzu kad shvatite što Aslan zapravo simbolizira. Ako ste tražili knjige koje su istovremeno jednostavne za klince, ali bogate dubljim slojevima za roditelje koji “samo pomažu čitati lektiru”—dobrodošli u Narniu. Doduše, teško ćete nakon toga gledati običan ormar na isti način.
Kratki sadržaj
Ne piše ti se sažetak Narnije svaki dan… ali tko bi odolio neobičnim ormarima, snjegovićima koji zaista govore i lavu koji zvuči mudrije od najboljeg profesora? Svatko tko se zapitao zašto svi pričaju o toj Narniji, rado bi zavirio u magična vrata i provjerio je li ona stvarno toliko posebna ili se samo dobro prodaje u knjižarama. Pa—ajmo preći odmah na stvar.
Uvod
Jednog dana—onog tipičnog dosadnog, engleskog, kišnog dana—četvero klinaca iz Londona (Petar, Zuzana, Edmund i Lucija) upadaju u kuću starog profesora i otkrivaju ormar. Zvuči poznato? Ali ono što čeka s druge strane nije hrpa zimske odjeće. Nema ovdje mirisa lavande, niti izgubljenih čarapa. Tamo leži snježna šuma, puna smrznutih grana i neopisivo čudnih stvorenja (fauni i vještice na saonicama, recimo). Stara dobra Engleska? Totalno nestala.
Oni tada nisu ni slutili da će obično skrivanje postati avantura o kojoj britanski tabloidi vole fantazirati pod naslovom: “Djeca izgubila pojam o vremenu, pratila lava, spasila cijeli svijet!”
Zaplet
I gledaj ti sad ovo—umjesto da izbrišu ruke o tepih i odu na ručak, klinci susreću gospodina Tumna, fauna koji djeluje kao da će svaki čas ispustiti šalicu čaja od živaca. Ispostavi se da ovdje ništa nije “safe”. Snježna Kraljica (ta Ledena Vještica) drži sve pod svojim ledenim prstima—stalna zima, nula praznika, masovno nezadovoljstvo među bicima.
Edmund, malo tvrdoglav i naivan (tko mu može zamjeriti, svi imamo nekog Edmunda u životu), zagrize za zagonetne turske slastice i izda svoju ekipu. Dok on juri po zadatku za Vješticu (i sanja o vlastitim prijestoljima), ostatak tima pokušava shvatiti zašto je jedan lav važniji od mobilnog signala usred britanskih šuma.
Kad Aslan—onaj famozni lav, karizmatičniji od sedam politika zajedno—uđe u priču, svi shvaćaju da se ovdje vodi rat između Dobra i Zla. Čak i oni skeptični u obiteljskim čarolijama ostanu na kraju začarani.
Rasplet
S pripremom vojske, hrabrošću koja se kuha ispod zimskih kaputa i malo sreće, klinci zbijaju redove s raznolikim timom (dabar, Kentaur, pantere—puno čudnih imena, ali nitko ne zahtijeva rodni list). Bitka postaje osobna. Aslan se žrtvuje (ključni “noooo!” trenutak u svakom pravom fantasyju), sve naivno izgleda izgubljeno, ali evo ti povratka—nov život, novi plan.
Možda ste čuli za čudo uskrsnuća? Da, čak i Narnija ne odolijeva dobrim staromodnim obratima: Aslan se vraća, vjetar topliji, led počinje pucati, srne izlaze iz skrovišta… Snježna Vještica nema više tako dobar PR kao ranije.
Edmund dobiva novu priliku—iskupio se, podnosi bol, ali i dokazuje ekipi (i samome sebi) da čak ni najtvrdoglaviji mališan nije beznadno izgubljen slučaj. Odrastanje u Narniji izgleda kao nešto što nema škole, ali ima vječne posljedice.
Kraj
Na kraju balade, četvero djece postaju kraljevi i kraljice—i to ne “kao-fora”, već onako s krunama i pravim titulama. Narnija cvjeta, snijeg zamijeni miris flore (i boljom hranom!), zabavljaju se, vladaju mudro i žive nešto što moderni školski savjetnici nazivaju “zdravim balansiranjem obaveza i igre”.
Kad misliš da je sve završilo—bang! Jedan dan zaskoči ih isti ormar. Povratak u stvarnost je šokantan. Opet su obična djeca, nitko im ne vjeruje da su se borili rame uz rame sa lavom i vješticom. No, ne možeš tek-tako izbaciti sjaj iz očiju onih koji su jednom vladali Narniom.
Pa kad se idući put uhvatiš da razmišljaš ima li tvoja starinska komoda još i druge funkcije osim skupljanja prašine… sjeti se Narnije. Jednom su je pronašla djeca—tko zna što tebe čeka iza idućih vrata.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite da ste usred Londona, usred opasnosti zračnih napada—tako priča zapravo počinje. S rukama prepunim kofera i sjećanja, djeca ostavljaju grad i stižu do stare vile usred idilične engleske provincije. U toj naizgled običnoj kući (koja baš kao da miriše na polirane podove i dim iz kamina) skriva se prolaz u skroz drukčiji svijet—dobrodošli u Narniu.
A sad, Narni(u) teško možete smjestiti na neku kartu koju bi poznavao Google Maps. S jedne strane, snijeg svjetluca doslovno cijelu godinu. S druge strane, odjednom ozeleni, kao da proljeće i ljeto ne mare za kalendar. Vrijeme tamo… pa, ruku na srce, funkcionira po nekom svom satu. Doslovno—u trenutku kad djeca zađu kroz ormar i zakorače u meki, snježni tepih šume, u Narniji može (i zna) proći stotine godina, dok u stvarnom svijetu jedva da bi trepnuli.
E sad, točnu godinu nitko ne zabilježi (hvala autoru na tom triku), ali znamo: ratna atmosfera u Engleskoj—znači prva polovica 1940-ih. A Narnija? Njezin raspored je potpuno svojeglav. Kad Lucy prvi put sretne fauna Tumna, još vlada zimski mrak pod vlašću Snježne Kraljice. Kasnije, kad stižu sva djeca, led puca, sunce prosipa zlatnu boju po planinama—i evo proljeća doslovno preko noći.
Što je tu najluđe? Ako netko iz Narnije zakorači u ljudski svijet, vrijeme u Narniji može doslovno stajati, kao da je priča zamrznuta na pauzi dok se vi borite sa zadaćom ili tražite čarape po kući.
Na kraju, kad se vrate iz Narnije, djeca su odrasli kraljevi i kraljice, ali za stvarni svijet prošla je samo minuta-dvije. Jest da zvuči kao paradoks iz jeftine SF serije, ali upravo ta igra s vremenom i prostorom daje Narniji onaj čudan osjećaj mogućnosti—kao da biste i vi mogli, baš sad, pronaći vlastiti prolaz dok čistite stare ormare na vikendici.
Nećete znati jeste li u Narniji dok ne dobijete snijeg usred ljeta… ili barem ne sretnete pametnog lava.
Tema i ideja djela
Kad netko prvi put zaluta u Narniju (barem na papiru), možda još ne shvaća da je glavni sastojak cijele priče borba između svjetla i tame—doslovno i figurativno! Lewis tu ne okoliša, a ni likovi nisu tu samo za ukras. Ponekad netko misli da “Kronike iz Narnije” pričaju samo o čaroliji i lavu koji govori, ali prava ideja skriva se između redova: pronaći hrabrost kad se ruši sve poznato i birati dobro onda kad je to najteže.
Nije zgorega reći da je Narnija zapravo poligon za važne životne ispite—djeca ne odrastaju samo fizički, nego i emotivno. Dobro, jedan dan si u Londonu, idući već vladaš novim kraljevstvom. Biste li vi uspjeli ostati svoji s toliko iskušenja oko sebe? Neki likovi kao Edmund skrenu s puta (svi pamtimo onaj incident s Turskim medenjakom), ali upravo kroz pogreške i oproste otkriva se srž svega — kako pronaći oprost, za sebe i druge.
Kao šećer na kraju, Lewis ponekad u priču podmetne simboliku na koju čak ni odrasli nisu imuni. Aslan nije “samo” lav, već i vodič—on potiče likove da sami dođu do odgovora, čak i kad se sve čini bezizlaznim. Kod čitatelja, linije između pustolovine i ozbiljne pouke prilično se zamute, što ni ne čudi s obzirom na to da se Narnija često koristi i kao metafora za vjeru, žrtvu i novi početak.
Nema službene formule za “temu” Kronika—neki će je pronaći u čistoj mašti, drugi u lekcijama o odrastanju, treći u tihoj poruci da je prva pobjeda uvijek ona koju vodimo sami sa sobom. Ali, ako vam knjiga ostane u sjećanju, svaka je tema uspjela napraviti svoje.
Analiza likova
Narnija bez svojih osebujnih likova? To bi bila predstava bez glumaca—ili možda piknik bez sendviča. Baš likovi su razlog zbog kojeg se toliko klinaca, ali i odraslih, zaljubilo u ovaj serijal… ili zaletjelo na ormar, jer tko nema barem jednog tajnog ormara iz djetinjstva?
Glavni likovi
Za početak—četvero glavnih likova: Peter, Susan, Edmund i Lucy Pevensie. Okej, možda zvuči kao početak stare šale: Engleska, drugi svjetski rat, djeca i—ormar (znaš unaprijed da će netko završiti u nevolji).
Svako od njih dobiva svoj trenutak pod svjetlima reflektora:
Peter Pevensie, ozbiljan tip — često upada u ulogu vođe, onako, starijeg brata koji uvodi pravila, ali zapravo ima tonu nesigurnosti. Ako ste ikad morali smisliti plan dok mlađa sestra plače, shvaćate njegovu filozofiju.
Susan Pevensie pokušava biti glas razuma, ponekad djeluje malo staromodno, voli sve provjeriti prije nego skoči u nepoznato — praktična, ali možda zbog toga propušta poneku avanturu.
Edmund Pevensie, vječito gladan, ljubomoran i tvrdoglav (da, onaj što pada na Snježnu Kraljicu zbog komadića turskog slatkiša) prođe životnu školu prije nego dođe sretan kraj njegovog poglavlja. Rijetko tko s dvanaest godina dobije toliku drugačiju priliku da postane bolji.
Lucy Pevensie, najmlađa, srce i duša avanture, bez nje veselje u Narniji nema smisla. Dojma si da ima radara za čudo — i ne, nikad ne bi skrivala kućnog ljubimca pod krevetom (ili bi?).
Ali ‘najveći igrač’ tamo je, naravno — Aslan. Svi ga pamte kao lavljeg vođu s glasom umirućeg grmljavca. Čak ako mrziš lavove, kod njega ne možeš ostati ravnodušan: prava kombinacija kavalira i sile prirode. Kad Aslan prohoda, i Snježna Kraljica drhti.
Sporedni likovi
Ah… ovdje dolazimo do one šarene postave zbog koje zvuči kao da su Lewis i D&D sesija bili najbolji frendovi.
Tumnus, faun—prvi koga Lucy sretne, do kraja knjiga pravo oličenje dobrote i nesigurne hrabrosti. Tko od nas nikad nije pristao na loš savjet iz pristojnosti?
Snježna Kraljica (Jadis) — hladnija od zamrznute Nutelle, prava brittanska ‘zlikovka s misijom’. Bez nje, Narnija ne bi imala to vječito zimsko sivilo. Njezina magija i manipulacija čine je jednom od onih koje voliš mrziti.
Profesore Kirke — tajanstveni vlasnik vile (a.k.a. čovjek koji zanemaruje buku iz ormara i ima previše knjiga). Vrsta onih neobičnih mentora poput Dumbledorea prije no što je to postalo kul.
Pnava postava nudi još: Maugrim (vučji kapetan, dostojan svakog popisa negativaca), gospodina i gospođu Bobrić (najbolji domaćini u povijesti zimskih vikenda)…
I naravno — vojska mitskih bića, od minotaura do ratobornih patuljaka. Možda djeluju karikaturalno, no svaki ima svoju malu ulogu u velikoj slici.
Odnosi između likova
Slojevi, slojevi — ovdje nema simplificiranih veza. Pevensie klincima bratstvo prolazi vruće-hladno, pogotovo između Edmunda i ostatka obitelji. Njegova izdaja nije samo čisti “bad guy” moment, nego podsjeća na stvarne obiteljske trzavice — kome nije pao na pamet bijeg kad stvari postanu napete?
Lucy i Tumnus imaju iskreno povjerenje kakvo obično postoji samo u najboljih prijatelja iz vrtića. Susan često igra ‘mamu’ Lucy, pa ponekad ostaju u onoj “slušaj starije” zamci koja razljuti svakog tko ima mlađu sestru.
Između djece i Aslana događa se nešto veće; nitko ga ne doživljava jednako. Peter traži vođu, Lucy oslonac, Edmund iskupljenje, Susan sumnja. Tajni sastanci, pola rečenice u šaputanjima — zvuči kao tinejdžerska zavjera na školskoj ekskurziji.
Da, tu su i odnosi s ne-ljudima; Snježna Kraljica gotovo zavodi Edmunda, dok ostali razvijaju odbojnost, možda na razini onog osjećaja kad ti netko nađe poklon koji zapravo ne želiš.
Čak i sekundarni likovi — Bobrići, Tumnus, Maugrim — imaju svoje mikrodrame i male trenutke slave. Narnija nije Disneyland; svi su opipljivo nesavršeni, njihove loše procjene i odabiri tvore lanac koji nosi čitatelja dalje, iz poglavlja u poglavlje.
Ako nešto Narniju čini posebnom, onda je to ta lepeza odnosa—uvijek malo zapetljana, nikad predvidljiva. I svatko tko izdrži sve te preokrete, zavoli barem jednog lika za cijeli život.
Stil i jezik djela
Zamislite jedan dan kad ste prelistavali dječju knjigu i odjednom shvatili—čekaj, priča nije napisana dosadnim, “književnim” latinskim, već onako kako bi prijatelj pričao drugom prijatelju. Upravo takav trik koristi C.S. Lewis u “Kronikama iz Narnije”. Rečenice lete brzo, riječi ne stoje na mjestu—jezik nije ni akademski ni namršten. Djeca iz Londona govore baš kao djeca s igrališta ili s tramvaja broj 6 kroz centar Zagreba.
Ne krije Lewis svoje naklonosti prema britanskom humoru. Šale između likova—naročito kad Edmund ponovo zabrlja i traži izlaz—ponekad podsjećaju na one kratke, duhovite replike iz starih crno-bijelih filmova. On ne mudruje; dopušta sceni da diše, daje prostor tišini i pogrešci, ali i iznenadnim doskočicama malene Lucy. Primijetit ćete i ove: povremene rečenice pune opisa, kao da zastane usred radnje ne bi li natjerao čitatelja da namiriše hladni snijeg ili osjeti zveckanje oružja na bojištu. Ma tko nije poželio na trenutak protrljati nos u toj snježnoj šumi?
Odmah da se razumijemo—Lewis nije sklon dugim, zamršenim metaforama. Više voli jasne slike. Kad kaže da je Aslan “strašan i lijep”, jasno vam je na što misli, a opet ostavlja prostora da vaše misli malo odlutaju. Zvuči jednostavno, ali svaka je riječ pomno birana. Iza nepretencioznog stila, skriva se mudro konstruiran tekst. Kad lav progovori, osjetiš kako vibrira pod kožom.
Rječnik? Pošteno, bez puno filozofiranja. Nećete naići ni na arhaične izraze, ni na opake neologizme. Sve je tu razumljivo, i mladima i roditeljima (koji možda kriomice prelistavaju knjigu kad ih nitko ne vidi).
Iako tekst leti brzo i ne opterećuje, stil ne dozvoljava površnost. Lewis zna kad treba usporiti—pa često nekoliko redaka ostavi prostora osjećajima. Strah kad Edmund bježi Snježnoj Kraljici—ili nada koju Lucy osjeti kad susretne Aslana—ti trenuci imaju svoju zvučnu kulisu, mirise i boje.
Neki tvrde da je “Kronike iz Narnije” lako pročitati, ali je teško zaboraviti. Jezik i stil nisu samo most između svjetova, nego i ključ za ona vrata iza ormara… Jesmo li spomenuli da ćete, kad jednom uđete, stalno željeti još jedan krug kroz snježnu šumu?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko bi očekivao da će jedna stara garderoba izazvati toliko bure u glavi? Čim je itko prvi put kročio u Narniu, vjerojatno je poželio da i njihov ormar skriva tako raskošnu alternativu stvarnosti. Kombinacija snježne šume i razgovorljivih životinja? Ne zvuči li to kao svijet iz djetinjstva na koji su odrasli već pomalo zaboravili?
Iskreno, teško je ostati ravnodušan na prvu scenu s Lucy i faunom Tumnusom. Ona naivna znatiželja, ta čista dobrodušnost—toliko je lako poistovjetiti se s dječjim strahovima i iznenadnom hrabrošću. A tek Edmund? Njegove pogreške nisu samo „dječje“, nego baš stvarne, svima poznate. Nije li svaki put kad podigneš ton na brata ili povjeruješ nekoj „bijeloj laži“ zapravo mala Narnija unutar obitelji?
Lewisov stil ima neku zavodljivu jednostavnost—misliš da samo listaš stranice, a zapravo ti pod kožu klize pitanja o vjeri, odgovornosti i oprostu. Opisujući Aslana, autor ne okoliša: lik nije samo vođa lavlje grive, nego simbol hrabrosti i oprosta koji ne treba „preveden“ ni kad imaš pet ni kad imaš pedeset godina. Čak i ako nisi religiozan, teško je zatvoriti knjigu bez najmanje jedne do dvije misli o vlastitim odlukama i onima koje tek dolaze.
Jedan zanimljiv detalj? Sedam knjiga! Zvuči zastrašujuće, ali, vjerujte, svaka ima neku vlastitu boju i dinamiku. Npr. „Kraljević Kaspijan” priziva okus divljih trešanja u ustima i eho borbenih pokliča u šumi. „Svršetak bitke” navuče onaj čudan mir nakon kiše, kad znaš da se nešto veliko privelo kraju. Te promjene raspoloženja—skokovi od igre do bitke, od smijeha do tuge—baš ostavljaju trag.
Možda najbolje — ili najgore, ovisi kako gledate — Narnija uporno traži povratak. Čak kad prođeš sve knjige, uvijek ostane nepristojna čežnja da provjeriš je li onaj stari ormar još uvijek zatvoren ili se ipak nešto promijenilo. Lewis nije ostavio dosadne tragove, ostavio je prostor da sami dovršite avanturu, a to je, na kraju krajeva, poanta svake dobre priče.