Svaka knjiga koja ostavlja snažan dojam ima nešto što tjera čitatelja da zastane i promisli. “Krik” Borislava Pekića upravo je takvo djelo koje ne prestaje intrigirati i generacije nakon svog prvog izdanja. Pitanje što se zapravo krije iza ove priče često se postavlja među ljubiteljima književnosti.
Roman “Krik” prati mladića koji, suočen s društvenim pritiscima i vlastitim strahovima, pokušava pronaći smisao i izlaz iz egzistencijalne tjeskobe, ostavljajući snažan dojam na čitatelja kroz svoju psihološku dubinu i atmosferu.
Oni koji traže dublje razumijevanje ljudske psihe i društva pronaći će u ovom romanu bogatstvo tema koje vrijedi istražiti.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite, netko vam prvi put daje “Krik” u ruke—možda ste sumnjičavi, možda očekujete nešto tipično školsko. Eh, Borislav Pekić ima drugih planova za vas. Njegova rečenica zna zabosti tamo gdje boli, a roman “Krik” često digne prašinu i kod onih koji su već prošli pola lektire napamet.
Autor
Borislav Pekić nije bio samo pisac; često se šuška da je bio i filozof, filmski scenarist, pa čak povremeno i nestašan buntovnik među knjigama. Doživio je Beograd, London i onu hladnu stranu života. Odrastao je u Jugoslaviji, a preživio, doslovno i figurativno, zahvaljujući tvrdoglavoj vjeri u snagu riječi.
Netko će reći: “Ma, to je onaj tip što je bio politički zatvorenik.” Da, ali bio je i puno više—osnivač Demokratske stranke u Londonu, dobitnik NIN-ove nagrade (ok, ljubiteljima lektire to nešto znači), a njegovi romani plovi između realnog i fantastičnog. Tko je upoznao Pekića preko “Krik-a” obično ne zaboravi one čudne osjećaje nakon zadnje stranice… kao da prvi puta stvarno gledate sami sebe u zrcalu.
Osim romana, Pekić je napisao brojne drame, eseje… ali, budimo iskreni, “Krik” nosi onu mladenačku energiju koja nije patetična, nego stvarna. Da, bio je ekscentričan—tko drugi bi mogao hladnokrvno analizirati društvo, a istovremeno opisivati krizu identiteta s toliko žara?
Žanr i književna vrsta
Kad bi netko “Krik” ubacio u žanrovsku kutiju, došlo bi do prepirke kao na nedjeljnom ručku kod bake. Netko će viknuti “psihološki roman!”, drugi gurati “egzistencijalizam!”, a treći možda “roman odrastanja!”—i, pošteno, nijedna opcija ne griješi baš pretjerano.
Roman ulazi pod kožu s temama krize identiteta, tjeskobe i potrage za smislom—klasični motivi psihološke proze. Likovi nisu heroji na bijelim konjima, već mladi ljudi uhvaćeni između vlastitih strahova i očekivanja društva. A atmosfera? Siva, ponekad klaustrofobična, ali s upornim tračkom nade u tragovima humora i ironije.
Ne piše Pekić uzalud detalje svakodnevice. Uvlači čitatelja u glavu glavnog lika—ne na silu, već kao starog znanca koji zna prepoznati kad si pucaš od nesigurnosti. Stil: iskren, direktan, kao hladan tuš. Nema ukrasa, nema filozofije napamet—sve je ogoljeno. “Krik” nije roman za preskočiti “s brda s dola.” Treba ga čitati bez cenzure—gotovo kao da slušaš nečiju ispovijed na klupi u parku.
A gdje je mjesto tom romanu u školskoj lektiri? Upravo zato što ne barata “velikim temama” na dosadan način. Njegova snaga leži u emocijama i preispitivanju svega što smatramo normalnim. Rezultat? Djelo koje ne zaboravljaš, bez obzira na to jesi li ga čitao po zadatku ili iz znatiželje.
Kratki sadržaj
Nema uvoda bez kratkog uzdaha kad pročitaš prve stranice Pekićevog “Krika”—sve kreće u polumraku, puno napetosti, baš kao kad čekaš tramvaj po zimi pa se pitaš bi li bilo lakše jednostavno nestati nego čekati smisao. Da, ovo nije roman za razbibrigu. Priča se ne povlači, već udara ravno. Prelazi granicu običnog dnevnika mladića pod pritiskom, poteže te za rukav i vuče kroz misli o životu, tjeskobi i bijegu.
Uvod
Prije nego padneš u vrtlog Pekićevih rečenica, naiđeš na glavnog lika — mladića bez imena. On bi mogao biti bilo tko iz zagušljivog stana na Novom Beogradu ili iz zabačenog sela, svejedno. Okružen nemirnim mislima i glasovima odraslih, on gricka vlastiti strah kao kora od kruha koja je malo previše suha. Atmosfera? Kao kad proljeće kasni, a ti svaki dan gledaš kroz mutno staklo i brojiš probleme koji dolaze s jutrom.
Nije mu do igre niti do izlazaka — njega tlače očekivanja. Društvo ga gura u kut, a on bi najradije gurnuo sve njihove “trebaš” i “moraš” pod tepih. I, naravno, pitanje smisla života stalno vreba iza ugla. Pekić ovdje započinje psihološku igru koju čitatelj osjeća i kad odloži knjigu. Sve vuče na ozbiljnost, ali riječima koje ne lažu.
Zaplet
E sad, tu počinje ono pravo. Nema klasike s ljubavnim spletkama ili detektivskih obrata — umjesto toga imamo jedan običan dan koji sve čini neobičnim. Naš lik — ajmo ga zvati “on” radi lakšeg snalaženja — svako malo zastane pred životom i pita se vrijedi li išta od svega toga. U školi svi nose maske, kod kuće maske postaju još deblje. Njegova pobuna nije glasna — više liči na unutarnji urlik koji nitko ne čuje.
Kroz mjesta koja prolazi (ulična svjetla, mračne hodnike stanova, tramvaje prepune snova i razočaranja), događaji se nižu poput dosadnih repriza — a onda stigne trenutak kad više ne može gutati, ni navike ni tuđu tugu. Sjeti se jedne mame koja umjesto večere svaki dan servira tišinu. Ovdje nema jeftinih trikova — napetost i očaj jedu ga iznutra dok pokušava opisati što znači biti mlad i nesiguran kad su svi očekivali da si već čovjek.
Rasplet
Jesam li rekao da nema akcije? Prevario sam se (ajde, oprosti mi). Sve kuha ispod površine. Dolazi onaj trenutak kad “on” napokon pokuša pobjeći — ne doslovno, nego od svega što ga pritišće. Prijatelji? Ponekad ga slušaju, češće nerviraju svojim ravnodušjem. Roditelji? Svojim šaptom stvaraju još veću buku u njegovoj glavi.
Čitatelj do tog dijela već može osjetiti težinu — kao da nosi isti preteški ruksak. Pogled kroz prozor postaje poglavlje za sebe. Taj “krik” nije urlik na ulici, već tih vapaj s dna duše, skriven između rečenica. Misliš da će se raspasti, ali u jednom trenu zablista ona sićušna nada, nalik svjetlu u staroj žarulji koju nikad ne zamijene.
Kraj
Kraj ti ne da mir, baš kao što ti pjesma ostane u uhu kad isključiš radio. Pekić nije od onih koji nude prave odgovore i sretne završetke — njegov lik odlazi u budućnost koja je mutna, ali ipak bolja od jučer. Umjesto drame, dočeka te samoća, ali nekako manje strašna. On ne rješava sve, ne postaje iznenada “odrasla” verzija sebe, ali bar je priznao glas u sebi. Zvuči ti poznato?
Neki čitatelji još prevrću posljednju stranicu, pokušavajući shvatiti je li stvarno pronašao mir ili još uvijek traži. Upravo ta neizvjesnost daje romanu posebnu težinu — ali i razlog zašto mu se ljudi vraćaju i kad misle da su ga “prerasli”. Nije loš osjećaj ostati s knjigom koja ti ne želi lagati, zar ne?
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad pokušali pronaći na karti mjesto gdje se odvija Pekićev „Krik” — e, nećete baš naići na čistu adresu. Grad u romanu… hm, više podsjeća na mješavinu beogradskih blokova i zagrebačkih dvorišta, ali zapravo se ne imenuje. Sivi blokovi betona, uski hodnici, prozorčići kroz koje tek proviri svjetlost — ono, onaj osjećaj kad se zimi vratiš doma iz škole i još je mrak. “Mjesto radnje” nije samo grad, nego i školska klupa, stubište stare zgrade, pa čak i obična soba s tapetama iz sedamdesetih.
Vrijeme? Ma pustite sat ili kalendar — ovdje je vrijeme prije svega osjećaj. Onaj gusti, napeti trenutak između djetinjstva i nečega što možda nikad neće doći. Službeno, radnja je smještena u period kasnih 50-ih i ranih 60-ih — taman kad su majice s printom bile hit, a Jugoslavija na pragu promjena. Osjeti se težina još triju decenija rata, ali i ono “jutro posle”, bez euforije. Ulice su sive, lica tiha, kao da svi nešto šapuću. Pekić piše kao da ne želi vezati roman za jednu godinu; svaki čitatelj može “uskočiti” u tu atmosferu, bilo da je rođen u Beogradu ili Osijeku.
I sad zamislite: lik stoji u hodniku škole, svjetlo iznad njega zuji, gleda van, ali ne vidi izlaz. Pisac koristi baš to neodređeno mjesto i vrijeme da pokaže univerzalnost osjećaja — tjeskoba, samoća, onaj unutarnji “krik” koji svi znamo. I koliko god sve u romanu bilo neutralno, sivo, baš zato „Krik“ možeš smjestiti bilo kad. Jer… nisi li se i ti nekad osjećao kao da stojiš na stubištu bez pojma kamo ćeš?
Tema i ideja djela
Zamislite da netko vikne u hladnoj, praznoj ulici — nitko ne odgovara. E, upravo taj osjećaj imaš dok čitaš “Krik”. Autor Borislav Pekić ne pripovijeda samo o mladom liku; dok on luta između betonskih blokova i šupljih razgovora, stvarna tema izranja iz svakodnevnih tjeskoba i pitanja ‘što sad?’ kad te svi oko tebe gledaju kao stranca, čak i ako sjediš na vlastitoj fotelji.
Pekić si ne komplicira — zaranja ravno u ona mutna jutra kad ti se ne ide nikamo. Osjećaj zarobljenosti? Taj je kao težina u grudima stotina klinaca koji su stajali pred vratima škole, razmišljajući hoće li uopće upasti na faks ili samo nestati u masi. Mnogi čitatelji baš tu pronalaze vlastite misli. Krik nije samo egzistencijalizam — to je dnevnik svakoga tko je barem jednom pitao: ima li ovo sve ijednog smisla? Rješenja, naravno, nema na prvu. Ali energija otpora i hrabrost da se uopće postavi pitanje već puno znači.
Često se kaže da roman nosi energiju mladosti, ali nije tu riječ o divljoj zabavi ni naletima strasti — više se radi o srčanoj borbi protiv sitnih svakodnevnih laži i osjećaja “ne vidi me nitko”. Mnogi tinejdžeri — i svi odrasli koji se sjete prvih dana posla ili faksa — lako prepoznaju tu sivoću oko sebe. Osim toga, Pekić jasno kaže: nisi sam. Svi imamo svoje “krikove” samo ih rijetko tko čuje.
Ako uhvatiš sebe kako prigušuješ vlastite misli na intervjuu, obiteljskom ručku ili noćnom tramvaju — dobrodošao u svijet ovog romana. U tom prigušenom svijetu tračak nade znači puno, baš kao svjetlo ispod vrata u tamnom hodniku. Pekić možda nije ponudio happy end, ali si je dopustio da postavi hrabro pitanje umjesto laganog odgovora. Upravo zbog toga “Krik” izaziva trnce i danas, pogotovo kad se sjetiš onih dana kad ti je gledanje kroz prozor bilo smislenije od slušanja ikoga u učionici.
Gledaš li dublje, roman te pita: što ti zapravo želiš? Jesi li spreman stati, zaurlati i riskirati da te barem jednom — čuju?
Analiza likova
Zamislite scenu koja vas polako uvuče—nije to neka herojska zbrka niti dijalog za pamćenje iz blockbustera, već unutarnji nemir koji možete skoro opipati prstima. Kroz likove u “Kriku” Pekić radi ovo baš… tiho, gotovo neprimjetno, ali tako da svi osjećaju.
Glavni likovi
Glavni lik, jednostavno nazvan „mladić“, nosi roman na leđima kao Atlas svijet. Nema ime—možda baš zato što želi biti svatko od nas, s osjećajem težine koju ni najjači espresso ne može otjerati. Nije zamislio sebe u centru svijeta, ali svejedno je upao u gustu maglu tjeskobe, kao zgusnutu maglu iznad Save.
Njegove misli skaču od traženja smisla do borbe s dosadom nedjeljnih popodneva, onih što ih svi ponekad preziru. Pokušava pronaći ravnotežu između onoga što mu društvo (ne)milosrdno nameće—škole, roditelja, očekivanja—i unutarnje buke. Jedan primjer: kad razmišlja o bijegu, to ne zvuči kao filmski bijeg iz zatvora, nego više kao unutarnja potraga za izlazom iz lavirinta vlastitih misli. O tome je svatko tko je ikad gledao kroz prozor škole, sjeo u zadnju tramvajsku stolicu ili sumnjao u smisao svakodnevice, imao što za reći.
Osobitost ovog lika nije samo ta kronična tjeskoba, nego ironija kojom gleda na svijet. Ciničan humor isijava u nekim monolozima, ali njegova rezignacija para stranice poput žileta. Neki su čitatelji rekli da im je ovaj mladić s vremenom postao nesnosan društveni pratilac, dok su drugi u njemu vidjeli starog prijatelja iz školskih klupa. Ne možeš ga baš „zavoljeti“, ali te proganja.
Sporedni likovi
Nisu likovi u “Kriku” tu samo za ukras, nego kao eho glavne unutarnje borbe. Prijatelji našeg mladića rijetko dobivaju pažnju: jedan je onaj tihi iz zadnje klupe (možda bi ga u američkom filmu zvali „nerdom“), drugi javno pršti od samopouzdanja, iako ispod površine skriva istu besmislicu. Netko u kafiću, ona neimenovana djevojka sa sviješću brutalno usmjerenom na realnost, i poneki „odrasli“ koji ih gledaju kao pokretne urnebesne anegdote iz mladih dana. Eto, nitko nije superjunak, ali svi su potrebni za mozaik.
Zanimljivo je pratiti kako roditelji iz pozadine promatraju—ne dolaze često u prvi plan, više kao sjenke koje pušu u vrata oko ponoći ili ostavljaju cedulje na stolu s porukom: “Jesi jela?” Oni miješaju nostalgiju i pritisak, baš kao slučajni prolaznici na razmeđu dviju generacija.
Pa onda profesori. Ne rampaju pokličima, nisu karikirani kao u osrednjim filmovima, ali jednostavno lebde iznad mladića kao podsjetnik da „vrijeme istječe,” a stvarni život već lupa na vrata. Usput, tko nema takvog profesora ili taj osjećaj „gledanja odozgo”, nek digne ruku?
Odnosi između likova
E sad, sve te figure kruže jedna oko druge kao likovi u starim crtićima koji nikako da se sudare, ali nitko nije sasvim ravnodušan. Odnosi su napeti, nečesto teško izgovoreni, često izgubljeni u prijevodu između pogleda i šutnje. Da, šutnja je ovdje zvučnija od svake svađe. Dovoljno je da jedna rečenica u kafiću ostane visjeti u zraku pa da izmami tisuću skrivenih pitanja.
Prijateljstva u romanu donose sigurnost, ali i razočaranja; jedan prijatelj se povlači kad nastupe neugodna pitanja, drugi zbilja pokuša izvući mladića iz mulja svakodnevice, ali ni sam ne zna kako. S djevojkama – odnosi su, blago rečeno, napeti. Često vise između čežnje i neizrečenih riječi. Prava kemija? Ako je ima, skrivena je iza slojeva sumnje, straha i zamišljenih susreta.
Roditeljske figure u romanu nisu tu za svakodnevnu dozu podrške. Češće od njih dolazi podizanje obrva, pritisci o fakultetu i suptilna kritika izbora. No, radi se o toj realnoj, gotovo fizičkoj prisutnosti koja se osjeti i kad nitko ne izgovori ništa konkretno. Obiteljska dinamika vuče likove naprijed—iako katkada više kao kamen oko vrata nego vjetar u leđa.
Možda najvažnije: svi ti odnosi, koliko god nesavršeni i prepuni tenzija, rade ono što život često radi nama—daju smisao tamo gdje obične riječi zakažu. U “Kriku”, sugovornici su ponekad samo tihi svjedoci tjeskobe i želja, ali čak i to je ponekad dovoljno za nastavak dana.
Stil i jezik djela
Ako očekuješ onaj lagani, tečni jezik koji klizi kao dobra kava po grlu — uh, “Krik” te zna iznenaditi. Pekić baca riječi kao bačve nizbrdo, malo prigušeno, malo iskrivljeno, ali svaki zvuk pogađa gdje treba. Nekad se čini da imaš pred sobom žanrovski miks: fragmentiranost misli podsjeti na Hemingwayeve kratke rečenice, a zatim iz ničega, monologe nabijene tjeskobom koji mirišu na Dostojevskog. Ne, nije slučajnost što se čitatelj prepadne vlastitih misli nakon nekoliko poglavlja.
Nije lako opisati stil koji istodobno gura i vuče… ali evo pokušaja: “Krik” izbjegava svaki klišej poput stare modne police. Dijalozi često dolaze u trzajima — kao cimeri koji se boje reći nešto više, pa prešućuju ono najvažnije. Onda naiđeš na rečenicu dugu tri retka i pitaš se je li Pekić time želio iscrpiti tebe ili svog glavnog lika. Nema tu puno cvijetnog jezika, ali svaka metafora koja se pojavi pogodit će — jasno, škrto, kao dobar srpski vic na zadnjem sjedalu autobusa.
Jezik djela čvrsto je, sirovo urban, pun kratkih, rezanih fraza. Sve pršti od unutarnjeg nemira. Sjećaš se onog osjećaja kad ti u tramvaju izleti krik frustracije pa ga zadaviš gutanjem sline? Tako zvuči Pekićev lik svaki put kad progovori, čak i kad samo misli. Nema ovdje puno pletenja oko ideja niti filozofiranja koje zvuči učeno — ljudi su ljudi, govore kako je bilo i u pedesetima i danas. Tu i tamo proviri neko lokalno, beogradsko: šteka, čik, blok — sve što stvara autentičnost i onaj osjećaj “bio sam tu, poznajem ovo mjesto”.
Što god da tražiš — emociju, napetost, ironiju, ili možda samo tišinu u sobi dok mladić u romanu visi između sna i jave — “Krik” ima to isporučeno, kruto i bez uljepšavanja. Ako ti se učini da atmosfera u romanu podsjeća na maglovitu stanicu dok čekaš noćni autobus, nisi jedini. Jezik je baš takav: pun praznina, ali svaka praznina govori više od sto riječi.
I da, neka ti ne bude čudno ako ti nakon čitanja ostane osjećaj kao da si sam sudjelovao u nekom izmišljenom suđenju. Pekić bez pardona upire prstom, ali često ti daje dići ruku i raspraviti sa sobom tko si ti u toj priči. Pa, tko zna… možda se baš tu krije najveća moć njegova stila.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, “Krik”. Jeste li čitali roman koji vas natjera da se nađete između “što sad?” i “jesam li jedini koji ovako razmišlja?”? Netko je jednom rekao da knjige najbolje razumijemo kad ih čitamo na tramvajskoj stanici, čekajući da prođe dan, i ima nešto u toj slici što pristaje Pekićevom romanu kao rukavica.
Nije svatko fan te tmurne atmosfere, ali nekima je baš taj osjećaj kao da ste zaglavili u vlastitim mislima—u gužvi, ali usamljeni—ono što “Krik” čini iskrenim. Likovi melju po svojim brigama i često zvuče kao netko iz susjedstva tko filozofira o životu, a onda se povuče u svoju tišinu. I dok većina možda traži radnju s grandioznim preokretima, ovdje dobijete više pitanja nego odgovora. I znaš što? Ponekad baš to ostane s čitateljem danima.
Jedan poznanik, čak i nije ljubitelj knjiga, ubacio je “Krik” u torbu za vikend put u Zadar. Vratio se s komentarom da se osjećao kao da gleda crno-bijeli film kasnih ‘50-ih, gdje svaka sjena govori više od dijaloga. Nije ga uhvatio odmah—knjiga se, po njegovom, “uvukla ispod kože” tek kad je s plaže došao natrag u stan. Ta neka težina, ali i nada da nismo sami u vlastitoj nesigurnosti… To se ne nalazi baš svaki dan u domaćoj literaturi.
Pekićev stil, da, nije za svakoga. Nema ukrasa, ne šminka rečenice. To mnoge odbije, ali one koje ostanu—dobiju osjećaj da im netko napokon kaže istinu, bez čipke i mašni. I onda uhvatiš sebe da se pitaš gdje si u toj priči. Je li sloboda laž ili samo tiho obećanje?
Ako je netko odrastao u blokovima ili uskim stanovima, ili bar redovito gubio pojam vremena u tramvaju broj 12, zna koliko se često u svakodnevici šuljaju sumnje i tjeskobe, skriveni iza small talka u kafiću ispod zgrade. “Krik” nije idealna knjiga za bijeg, više je ogledalo od kojeg se ne mičete lako, čak i kad biste rado povukli zastore.
Ima li roman mane? Naravno. Nekima je spor, nekima je tema preteška za večernje čitanje. Ali zato i ostane u glavi—zato što nije lagan, ali ni lažan. Ako netko želi naslov koji razbuđuje pitanja ili ga podsjeća na onu osjećajnu huju iz tinejdžerskih dana, Pekićev “Krik” odrađuje posao… S glasom koji, ironično, nije ni malo tih.