Roman “Krik i bijes” Williama Faulknera već desetljećima intrigira čitatelje svojom složenom strukturom i dubokim emocijama. Mnogi se pitaju kako sažeti tako bogato i višeslojno djelo, a pritom zadržati njegovu bit.
Kratki sadržaj romana “Krik i bijes” opisuje pad obitelji Compson kroz četiri različite perspektive, otkrivajući njihove osobne tragedije, izgubljene vrijednosti i neizbježan raspad.
Zanimljivo je kako svaka rečenica ovog romana otvara vrata novom pogledu na ljudsku slabost i obiteljsku dramu, pa nije čudno što ga kritičari smatraju jednim od najvažnijih djela svjetske književnosti.
Uvod u lektiru i autora
Jeste li se ikad zapitali tko se usudio napisati nešto tako kaotično i briljantno kao “Krik i bijes”? Ovo nije priča za one koji vole kad je sve uredno složeno—nego za one koji vole kad ih priča drma iz temelja. Pripremite um… i živce.
Autor
Kad kažemo William Faulkner, ne mislimo samo na još jednog američkog književnika s literarnom bradom. On je, zapravo, majstor rečenica u kojoj se lako izgubiti (ili pronaći, ako ste baš uporni). Faulkner se rodio daleke 1897. u Oxfordu, Mississippi, tamo gdje je kolibi često bliže nego asfaltu. Proslavio se romanima u kojima južnjačka Amerika ne izgleda kao turistička brošura—nego kao mjesto puno ludih obiteljskih tajni, ovisnosti i raspada vrijednosti.
Znate onaj osjećaj kad se zapetljate u tuđe probleme pa više ne znate ni gdje ste ni tko je kriv za što? E, tako vam je s Faulknerom—samo još gore. Kritičari oko 1950-ih nisu mu baš dijelili osmijehe; roman “Krik i bijes” bio je izložen podsmjesima, ali danas… Danas ga stavljaju na police uz bok Dostojevskom i Joyceu. Iako je osvojio Nobelovu nagradu za književnost, na piće ga vjerojatno ne biste pozvali—ali zato mu se vraćate u knjižaru opet i opet.
I mala digresija—Faulkner je često tvrdio da piše “ono što ga muči”. Ako imate osjećaj da vas roman davi pitanjima, sad znate zašto. Autorov život bio je isprepleten ratnim pričama, alkoholom i razmišljanjima o ljudskoj slabosti, što se jasno čita u svakoj rečenici “Krika i bijesa”.
Žanr i književna vrsta
Ako očekujete lagani štih detektivskog romana ili ljubavne sapunice, hmm… bolje pripremite aspirin. “Krik i bijes” spada u modernistički roman, a njegov stil… pa, recimo samo da se čita kao glazbeni jazz solo pun improvizacija. Roman nije kronološki poslagan; zaboravite klasične početke i završetke. Svako poglavlje paralelno razvija novu dimenziju. Ovdje ćete naići na stream-of-consciousness—a taj pojam, kad ga prevedete na ljudski, znači: likovi vam govore ono što im je na pameti, a ta pamet često izgleda kao shopping lista u 2 ujutro.
Književna vrsta? Punokrvni roman, ali isprepleten monolozima, šapatima, vriskovima unutarnjih glasova. Faulkner ovdje ruši zidove tradicionalne naracije; nije ga briga jeste li spremni. I nije baš za svakoga—ali tko rizikuje, taj doživi nešto što ne zaboravi do kraja života.
Za razliku od školski “urednih” romana, žanr ovog romana pršti modernizmom — složenim rečenicama, psihološkim lomovima i naracijom iz više kutova. Zamišljeno kao literarna opsada vašeg strpljenja i empatije. Bez filtera. Bez cenzure. Prepustite mu se barem jednom (ili nikad više, ako ste slabijeg želuca).
Kratki sadržaj
A sad, dok ti još nije pobjegao pogled—nikad nisi čitao ništa poput Krika i bijesa, garantiram. Oni kojima su potrebne uredne priče ovdje neće pronaći utjehu. Zato, spremi šalicu kave i kreni. Što ti je zapravo u srži Faulknerove drame? Evo, idemo redom.
Uvod
Obitelj Compson – zvuči ti poznato? Oni su, kako bi lokalci rekli, svoja vrsta “američke tragedije” na jugu Mississippija. Faulkner, ne štedeći detalje, ulaže u opis svakog člana neku neodoljivu dozu tuge. Prvi šok: roman ne počinje nego usred kaosa. Nitko od Compsonovih nije običan, svi vuku neku vlastitu muku. Caddy, otporna sestra, postaje pokretač svih nesreća. Benjy, brat s posebnim potrebama, život vidi kroz slike i mirise djetinjstva. Quentin, brat pun unutarnjih borbi—imaš osjećaj da nosi cijeli svijet na ramenu. Jason, najpraktičniji, iskreno… djeluje kao da mu je sve jasno, ali nije. A majka Caroline žali samu sebe, dok je otac otplovio u alkohol. Ovo je roman o raspadu, ali napisan tako da ti dogodi se da usred rečenice zaboraviš gdje si.
Zaplet
Zamisli roman koji preskače vrijeme kao netko s posuđenim VHS kasetama iz videoteke iz ’90-ih. Prvo ulazimo u glavu Benjyja – scena je propala staza djetinjstva, a sve tužno i žućkasto. Onda, odjednom, Quentin piše poput nekoga tko pokušava obrisati vlastite uspomene. Svaka njegova misao baca nas ravno u jaz između prošlosti i sadašnjosti. Kako Caddy bježi iz obitelji, njihovi se životi okreću naopako: majka tone dublje, otac je već nestao u vlastitim sablastima, a sestre i braća—snalaze se, ili to pokušavaju, kako god znaju. Jason pokušava “spasiti što se spasiti da”, ali što više pokušava, to više gubi. Ima tu šapata, figa u džepu (netko krade, netko prodaje, netko laže, netko šuti).
Rasplet
Nema “velikog otkrića” niti sretnih razrješenja—barem ne onako kako ih nosi Netflixova hit-serija. Benjy gubi zadnje komadiće rutine. Quentinova priča, ukratko, ne završava bajkovito; njegov unutarnji mrak proguta sve. Jason… dok sve izmiče kontroli, on se drži pravila koje pravila baš i ne voli. Svi na kraju završavaju na “mjestima gdje ne planiraš provesti život”: starija gospođa Compson tone u žalopojke, sluškinja Dilsey jedina pronalazi zrno smisla, ljubavi i ponosa. Osjećaj tuge ne napušta ni likove, ni čitatelja.
Kraj
Kraj ove priče ide otprilike ovako: ništa se zapravo ne “popravlja”, barem ne onako kako bi Netflix scenarist zamislio. Obitelj Compson proživljava svoj krah. Neki jednostavno ispare iz priče (Caddy, zauvijek). Drugi nestaju tiho, kao Quentin. Benjy ostaje u svojoj tišini, još uvijek u neskladu sa svijetom oko sebe. Dilsey sjedi i gleda izlazak sunca, najbliže ikakvom “spasu” što ga roman nudi. Ostaje trag—neiskaziva težina vremena i gubitka—u svakoj rečenici.
Znaš onaj osjećaj kad završiš film koji nema happy end, ali dugo još misliš o njemu? E, tako završi i “Krik i bijes”. S povorkom osobnih brodoloma—i nijedan Compson više nije što je bio.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite putovanja po egzotičnim lokacijama — Faulkner vas baca ravno u srce američkog juga, u imaginarni Jefferson u saveznoj državi Mississippi. Pomislite na vrućinu, zvuk cvrčaka, prašnjave ceste i stare kuće sa sjenovitim verandama — baš takvu atmosferu ima ovaj roman. Nekako uvijek zamišljam kako netko podiže roletne i polako se budi tuga južnjačkoga poslijepodneva.
Radnja “Krik i bijesa” razapeta je kroz nekoliko dana u travnju 1928. — ali nemojte očekivati klasičan tijek događaja kao na satu povijesti. Cijela knjiga razbacuje vrijeme kao dijete Lego kockice: jedno poglavlje vas vozi ravno u djetinjstvo, iduće vas šutne deset godina unaprijed ili natrag, pa još malo preskoči prema danima kada je obitelj Compson bila prava mala legenda u svom kvartu.
I sad, kad pokušavam prijateljima objasniti kako je sjećanje tamo teče—uvijek koristim onu scenu kad Quentin gleda sat i vrijeme gotovo prijeteći stoji u mjestu. Takvi trenuci nisu tu bez razloga; Faulkner priziva osjećaj da južnjačka prošlost nikada zapravo ne prestaje, kao da se uporno vraća kroz sve osmijehe i tragedije njegovih likova.
Ima tu dosta detalja — duge sjenke, razvučeni stolnjaci, škriputavi podovi — sve redom da se čitatelj osjeti kao da sjedi na verandi s ledenim čajem, bez obzira epizoda bila iz 1898. ili ’28. godine. Iako se najviše stvari vrti oko obiteljske kuće i njezinog okruženja, povremeno odlutamo do Harvarda, znak da ni Mississippijci nisu imuni na težinu velikoga svijeta.
Ne bih vas lagao — nije lako odmah uhvatiti tko gdje i kada što radi, ali baš u toj zbrci vremena i prostora leži sva čar Faulknerova Jeffersona. Ima li boljeg mjesta i trenutka za razotkrivanje obiteljske drame nego toplog proljeća na američkom Jugu, gdje vrijeme naizgled stoji, ali prošlost uvijek nekako pronađe put da vas ugrize?
Tema i ideja djela
Znaš onu situaciju kad sve krene nizbrdo, a nekako ti je jasno da to nije posljedica jednog lošeg dana? E pa, upravo o tome Faulkner piše. Tema „Krik i bijes” nije nikakva mistična filozofija ni književni trik, već prava, ogoljena obiteljska drama – propadanje stare južnjačke obitelji Compson kroz generacije. Zvuči ti poznato? Možda i previše…
Ideja ovog romana nije samo u tome da se pokaže razaranje vrijednosti ili da se citira neko pametno predavanje o moralu, nego u tome da se osjeti tempo i kaos iznutra. Autor se zapravo igra raspadom, ne samo društva nego i svakog lika ponaosob. Zamisli da čitaš misli četvero ljudi istovremeno, svatko sa svojim pačvorkom traume. Svi oni – Benjy, Quentin, Jason i čak Caddy (za koju se sve vrti, a ona nikad ne priča iz prve ruke) – nose komade iste tragedije, svatko iz svoje pozicije: dijete, buntovnik, žrtva i onaj „racionalni“ kojeg tjera novac.
Jesmo li spomenuli kroničnu nesposobnost Compsonovih da kažu jedno drugome istinu u lice? Tu je Faulkner nenadmašan. Njegova ideja nije navesti te na suosjećanje, nego te natjerati da osjetiš nelagodu, pa možda i zamisliš svoju vlastitu obitelj u nekoj verziji te priče. Sudbine im se pretapaju: Benjy osjeća, Quentin analizira, Jason manipulira, Caddy nestaje. Svatko vuče svoj križ, i svatko je plijen prošlosti koje se ne može riješiti.
Možda si i ti, dok si čitao/la, shvatio u čemu je kvaka – sve se tako nasumično raspada, ali nitko od Compsonovih ne zna ili ne može zaustaviti taj pad. Faulkner ne nudi čitatelju ni milost ni razrješenje, baš kao život – nema sretnog kraja na vidiku.
A za one koji vole kratko i jasno: tema romana je raspad tradicionalne obitelji na američkom Jugu, ideja je prikazati kako prošlost i emocionalne traume uništavaju i pojedince i zajednice. Ako ti dosadi čitati analize, samo se sjeti – Faulkner je napisao roman o tome kako je kad svi znaju da se bliži kraj, ali nitko ne zna što (i koliko) je zapravo izgubljeno… dok toga više nema.
Analiza likova
Znaš onaj osjećaj kad cijela grupa na kavi šuti, a znaš da svakog pojedinačno nešto izjeda iznutra? Faulkner je, ako pitate mene, to prenio među svoje likove kao da su stvarno ljudi iz naše svakodnevice—samo što su Compsoni zapeli u Mississippiju, a naši možda drmaju tramvajem prema Trešnjevci.
Glavni likovi
Ako tražite glavnog junaka—ne tražite. Kod Faulknera su Compsoni tim za poraze, ali svaki igra na svoju kartu.
Benjy je tiho srce ovog kaosa. On ne priča puno—tj. uopće ne priča—ali kroz njegov pogled padaju maske. Njegov svijet doslovno nema logičnog reda; sve osjeća kao djeca kad ih pitate gdje su izgubila Lego kockicu. Možda zbunjuje, ali baš nas to uvlači u njegovu zbrku.
Quentin… ajme. Njegove su misli poput nedjeljne vožnje prigradskom željeznicom, gdje nikad ne znaš gura li te nostalgija ili slabost. Harvard mu daje intelektualni štih, ali on je dečko kojem tuga ne da zaspati. Ako preskočite par stranica njegove tuge, vratite se—ono što on proživljava je sirova nemoć, britka do bola.
Caddy, Caddy! Da nju nema, sve bi se raspalo još i prije početka. Ona je ta zbog koje svi ostali uopće imaju o čemu razbijati glavu. Nećete pročitati puno njezinih rečenica, ali osjetit ćete je posvuda, kao parfem bivše—nekad te guši, nekad te podigne.
Jason, naravno, tu igra s “ma što-mi-možeš” stavom. On je onaj tip u obitelji koji uvijek ima zadnju, ali mu to dođe kao prokletstvo. Cinizam mu je druga koža, a pohlepa kompas. Ako mu ukradu dolar, znat će cijeli kvart.
(Pa još kad ulete likovi poput Dilsey—ona je domaćica koju bi svatko poželio za rođakinju, ili makar iskusnog psihologa za hitne slučajeve. No o njoj malo niže…)
Sporedni likovi
Kod Faulknera sporedni lik često ima više dubine nego glavni glumac u kojoj turskoj sapunici.
Dilsey je srce i kičma Compsonove kuće. Bez puno filozofiranja—ona drži obitelj na okupu kad sve drugo puca. Njezina snaga ne dolazi iz teorija, već iz svakodnevnog preživljavanja. U svakom njenom pokretu krije se iskustvo tri generacije žena, bez velikih riječi.
Roskus, njezin suprug, podsjeća na one ljude koje viđate u tramvaju—tihi, ali uvijek tu kad treba pogurnuti. On je tu, ponekad u pozadini, no njegov praktični pogled često prizemljuje razbijene snove ostalih.
Tu su Miss Quentin, Caddyina kći, koju svi gledaju kao prijetnju ili brigu. Čitatelji s pravom pitaju je li to cijela obitelj nanovo ili još jedan pokušaj da probijemo krug nesreće. Njena buntovnost nije faza, već očajnički pokušaj da uzme svoj život pod kontrolu, iako svijet oko nje to ne dopušta.
Nepregledan niz slugu, susjeda i lokalnih likova povremeno upadne u kadar. Svaki od njih ubaci zrnce južnjačkog karaktera—bilo kroz trač, bilo kroz gestu, bilo kroz neku sitnicu zbog koje roman diše i kad nema velikih dramatičnih scena.
Odnosi između likova
Kad se raspletu svi odnosi, ostat će vam osjećaj kao nakon dobrog sarajevskog bureka—težak, ali svakako s karakterom.
Benjy se bezuvjetno veže za Caddy, njena blizina za njega znači sigurnost. Kad ona nestane iz svakodnevice, čitav njegov svijet tone.
Quentin je obiteljski Don Quijote—spreman obraniti Caddy po cijenu samouništenja. Njegova borba s vremenom i čašom vode na prozoru podsjeća na beznadno natezanje s vlastitom sjenom.
Jason, što ga više upoznajemo, to nam je jasniji. Njegovo odbijanje da oprosti i stalna želja za novcem stavljaju ga u sukob sa svima. Na kraju, najčešće govori novčanikom.
Caddy svim članovima znači nešto drugo—za Benjyja je nježnost, za Quentina izgubljena čistoća, za Jasona vječna prijetnja.
Dilsey, kao teta koja uvijek ima kolače, drži distancu i mudro balansira između tuđih drama. Ona simbolizira posljednju zraku optimizma u kući gdje svi ostali kopaju po prošlim greškama.
I kad sve prođe i roman utihne, ostaje pitanje—je li u toj obitelji itko ikad imao priliku disati bez osjećaja krivnje? Upravo ti narušeni odnosi daju Faulknerovim likovima stvarni okus—ljudskost koja nam se uvlači pod kožu, čak i kad knjigu vratimo na policu.
Stil i jezik djela
Nema šanse da ćete brzo pohvatati tko, što i kad govori u „Krik i bijes“—to vam je kao da prvi put gledate stari crno-bijeli film bez titlova, no zvuk je upaljen na šapat. Stil? — razasut, pomalo frustrirajući, ali uz dozu izazova zbog kojeg se vraćate nazad, samo da biste pronašli jedan izgubljeni trag. Kad Faulkner krene s rečenicom, najbolje je ne očekivati da će završiti gdje ste mislili da će započeti. Svijest likova luta, skače s misli na sjećanja, pa opet na osjećaje—katkad sve u jednoj rečenici. Pripremite se na promjene brzine, jer pisac voli vrtjeti sat unatrag kao da traži stari ručni sat u kutiji nasljeđa.
Jezik romana – sada tu tek počinje igra. Ne postoji tu sigurna gramatička ograda—pravopis privremeno uzima godišnji. Dijalozi ponekad zvuče sirovo, žargon, južnjački naglaskom koji podsjeća na stare ploče s gramofona pradavne tetke iz Mississippija. Knjiga ne štedi na uvredama, zamuckivanjima ni zbunjenim mislima. Osobito kad priča Benjy, ne očekujte objašnjenja—riječi dolaze kao valovi, fragmenti, slike… kao da pokušavate složiti puzzle bez slike na kutiji.
Evo zanimljivosti za one koji vole jezične vratolomije—roman koristi „stream of consciousness“ tehniku, što praktično znači da upadate ravno u tuđe glave bez mape za povratak. Quentinove rečenice često su duge kao vožnja vlakom bez zaustavljanja—pun namjera, tajni i unutarnjih borbi. Jason je konkretan i oštar; voli kratko, voli sarkastično. A Caddy? Ironično, iako je središnja figura—njen glas nikad izravno ne čujemo. Sve što doznajemo, saznajemo preko tuđih nesavršenih sjećanja, izmučenih krivnjom i stidom.
Ako ste u školi jedva prolazili zbog sastava s puno zareza, ovdje bi vas Faulkner vjerojatno bodrio. Pri čitanju, pomaže lupiti nekoliko čaša vode uz knjigu—ne zato što ćete žedjeti, nego da povremeno „razbistrite glavu“. Stil i jezik „Krika i bijesa“ više vole izazvati nego uljuljkati. Možda ćete u početku zbunjeni čekati „pravi“ početak, no to je samo zagonetka koja vas mami dublje u zbrku misli i riječi.
Za ilustraciju—probajte čitati prvo poglavlje naglas. Za svaku rečenicu gdje se izgubite, dajte si pauzu. Niste sami; većina čitatelja prvu polovicu knjige prove peterostruko dulje od bilo kojeg drugog lektirnog naslova. No, jednom kad usvojite ritam, prepoznajete ljude, traume i tugu iza riječi koje zvuče nedovršeno. Upravo zato, ovaj roman živi godinama u ladicama profesora, na policama ljubitelja pisanih izazova i na popisu knjiga koje vas, bez ikakve sumnje, neće pustiti „na miru“ nakon zadnje točke.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako je netko ikada tražio knjigu nakon koje mora duboko udahnuti – “Krik i bijes” je taj kandidat. Roman nije tip za opuštanje nedjeljom uz kavu ni priča koju zaboravite čim zaklopite korice. Čitateljski dojam? Intenzivan je, nabijen emocijama, čak i naporan… ali, kad jednom prihvatiš taj ritam, zatečeš se usred obiteljske oluje gdje ti je svaki od likova poznat (i donekle mrzak). Ljubitelji ravne linije radnje vrlo brzo će izgubiti živce, no oni koji znaju cijeniti kreativni nered ostat će prikovani i nakon zadnje stranice. Težina rečenica gotovo se može napipati – za što treba odati priznanje Faulkneru. Čitatelj se ne može ne zapitati bi li ponavljao greške Compsona da je u njihovim cipelama.
Netko je jednom rekao da je faulknerovski kaos prava definicija ponora – sasvim poštena ocjena za ovaj roman. Često se ne zna tko pije, a tko plaća. Jesi li se ikad osjećao kao da gubiš tlo pod nogama pokušavajući pohvatati nečije misli? Svaki lik tjera čitatelja da preispita vlastite granice borbe s obiteljskošću i prošlošću. Slušanje Benjyjevih misli je kao pokušaj shvatiti smisao jazz koncerta bez instrumenata… zvuči bizarno, ali izaziva neočekivanu empatiju. Kod Quentina – tuga, nostalgija, krivnja… sve u jednom loncu. Jason donosi frustracije, a Caddy, ma koliko bila odsutna, plovi iz kadra u kadar kao neka sjena minulih dana.
Zanimljivo je koliko roman potiče na samoanalizu. Nekome možda bude mrsko to “skakanje” iz glave jednog lika u drugi, ali baš ta šizofrenična atmosfera ima čudan šarm. Komentari profesora književnosti često zazvuče pompozno kad pokušaju objasniti ovaj roman, no iskustvo čitanja zapravo je prilično sirovo. Sve te porušene iluzije o čestitoj obitelji, gubitku i neizrečenoj boli, podsjećaju koliko su obiteljske tajne stvarne – čak i kad su smještene tisućama kilometara i stoljeća daleko.
Kad jednom pročitaš “Krik i bijes”, nekako ostaneš zatečen. Svaka nova interpretacija otvara još jednu ladicu. Nije lako pronaći roman koji izazove toliko pitanja o tome što je zapravo obitelj… i što ti znači vlastito ime kad jednom kreneš nizbrdo kao Compsoni. Kraj? Ne daje olakšanje, već otvara mjesto za tihi razgovor sa samim sobom – i možda s nekim izbjegnutim članom obitelji.