Ponekad jedno putovanje promijeni sve – iako traje samo tren. Tako je i s romanom “Kratki izlet”, djelom koje naizgled jednostavno prati skupinu mladih na izletu, ali otvara mnogo dublja pitanja o smislu, traženju i odrastanju.
Roman “Kratki izlet” prati grupu prijatelja koji kreću na spontano putovanje kroz istarske krajolike, a kroz njihove doživljaje autor istražuje teme izgubljenosti, identiteta i prolaznosti mladosti.
Svaka stranica nosi osjećaj lutanja i nostalgije, a čitatelj se lako prepozna u likovima i njihovim dilemama. Tko god je ikada tražio odgovore na pitanja o sebi i svijetu, pronaći će nešto vrijedno u ovom romanu.
Uvod u lektiru i autora
Neki romani iskoče iz lektirnog popisa kao stari hit na radiju—uvijek ih se sjećaš, pa čak i kad ih ne slušaš često. “Kratki izlet” je baš taj tip knjige. Tko stoji iza imena i zašto je ovaj roman toliko poseban?
Autor
Antun Šoljan—ne možete pročitati ozbiljan tekst o suvremenoj hrvatskoj književnosti, a da njegovo ime ne iskoči barem jednom! Rodio se 1932. u Beogradu, ali je Zagreb postao njegov grad po izboru i po stilu, što znači da ćete u njegovim djelima čuti zvukove gradskih tramvaja i osjetiti miris kave iz lokalnih kafića. Bio je sve: pjesnik, romanopisac, esejist, pa čak i prijevoditelj (neki još čuvaju Zolu ili Steinbecka na polici upravo zahvaljujući njemu).
Šoljan nije bio fan dosade — svjesno je izbjegavao rutinu u pisanju. On piše o zbunjenosti, traženju sebe u svijetu koji se stalno mijenja, a njegovi likovi često djeluju kao tvoji poznanici s Facebooka iz raznih životnih faza. U “Kratkom izletu” bilježi nemir, znatiželju i onu dozu nesigurnosti koja mami na putovanje čak i kad se baš i ne zna kamo se ide.
Zabavna činjenica: ako prokopaš stare novinske arhive iz 1960-ih, naići ćeš na Šoljanove kolumne o filmskim premijerama i tadašnjim književnim bubama. Imao je nos za aktualnosti, ali nije bježao od ironije—pa tko danas ironično ne komentira vlastiti život?
Žanr i književna vrsta
Roman “Kratki izlet” jednostavno je nemoguće stisnuti u jednu ladicu. Neki kažu da je putopis, neki ga trpaju među romane toka svijesti, a najtvrdoglaviji tvrde da je to svojevrsni bildungsroman—priča o odrastanju. I svatko ima pravo jer Šoljan uistinu žonglira žanrovima.
Ako se pitaš “Kakav je ovo roman?”—evo ti malo žanrovske joge: Šoljan spaja elemente društvene kritike, na momente filozofira kao da čavrlja s egzistencijalistima iz pariških kafića, pa opet uskoči u ritam svakodnevnih zgoda mladih ljudi s Jadrana. Ne bježi ni od trenutaka melankolije, ni od zafrkancije, a sve to slaže u priču o nekoliko dana lutanja, istraživanja i refleksije.
Službeno, književni znalci ga najčešće vode kao moderan roman s elementima putopisa. No, kad se pročita između redaka, jasno je da igra po pravilima “nove”, osobnije književnosti koja više nije tu da predaje moralne lekcije, već da otvori vrata mogućim životima i pitanjima koja svatko u sebi nosi. Eto, ni jedan žanrovski ormar dovoljno širok—i baš zato ovaj roman ostaje s čitateljem, dugo nakon zadnje stranice.
Kratki sadržaj
Ako volite priče koje mirišu na ljeto, prašnjave ceste i malo filozofije začinjene ironijom – dobrodošli u svijet “Kratkog izleta”. Nije to štivo koje će vas poljuljati poput trilera, ali ima nešto u toj šetnji kroz Istru, među mladim likovima koji – realno – nemaju pojma kamo idu… kao i većina nas, bilo kad u dvadesetima.
Uvod
Prvi dojam? Skupina studenata, svježe “pobjegla” iz grada, skuplja prašinu i sunčane opekline putujući po istarskim selima. Jedan od njih, vodič Roko, pojavit će se kao pokretač cijele zavrzlame – ekipa ga ne poznaje dobro, ali nitko nema bolju ideju za vikend pa ga slijede. Nema tu fency planiranja niti GPS-a, već samo kamionići, konzerve i – ponekad sulude – rasprave o životu. Osjeti se i ona doza nervoze dok ulaze u taj krajolik, kao da su upali na filmski set gdje se još ne zna tko je glavni lik, a tko će nestati s pozornice.
Zaplet
Ima li ljepšeg trenutka od onog kad ljudi shvate da su zaglavili? E, upravo na to naiđu naši „junaci”. Roko, cijeli taj sveznalac u sandalama, vodi ih na potragu za mističnom crkvom negdje na kraju zabiti – svi prate, svi filozofiraju, ali nitko nije siguran što zapravo traže. Usput se povlači maska svakodnevne sigurnosti dok se likovi gube, raspravljaju, čak i posvađaju. Put im postaje sve nejasniji, svađe sve glasnije, a granica između smisla i besmisla putovanja magli se kao oblačno jutro poslije neprospavane noći na maturalcu. Tko je ovdje vođa? Tko zna odgovor i je l’ uopće postoji to što traže?
Rasplet
Netko je jednom rekao: “Ne traži svrhu, svrha će pronaći tebe.” Ovdje, dok su već umorni, znojni i možda pomalo ljuti na svijet, dolaze do točke kad ni Roko više nije siguran kamo vodi kolonu. Mala grupa polako se rasipa — neki se okreću kući, drugi čekaju, treći poziraju kao filozofi pod borovima (ako ste ikad probali razgovarati o smislu života na praznom parkiralištu, znate osjećaj). Nastupa tišina, svađe se hlade… a svaki lik se suočava s vlastitim pitanjima. Tu negdje shvate, baš onako iznenada, da su možda propustili poantu – ono pravo blago nije skrivena crkva, nego ono što su izgubili i pronašli usput, u sebi i među sobom.
Kraj
Zadnje stranice? Ma nemaju tu klasične točke na i, kao u nekoj klapskoj pjesmi koja izblijedi u more. Roko nestaje bez objašnjenja, kao da je – pa, duh iz legende. Ostali se vraćaju, obogaćeni nečim nevidljivim (nema poklona sa štandova, ali im lice govori sve). Povratak kući zapravo je povratak realnosti, ali sada gledaju na svoje svakodnevne dileme s male distance – kao kad promijeniš pogled na Zagreb nakon vikenda na moru. Likovi se možda nisu vratili kao veliki junaci, no nose sa sobom osjećaj onog trenutka kad sunce zalazi za istarskim brežuljcima, a ti shvatiš da je najvažnije pronaći sebe… ili barem dobru priču za prepričavanje.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite tipičan vodič kroz lokacije — jer “Kratki izlet” vodi likove i čitatelja ravno u srce Istre, još netaknute turističkom euforijom. Zamislite laganu sparinu kasnog ljeta, prašnjave puteve što vijugaju između maslinika i starih gradića, miris mora koji stalno lebdi negdje u pozadini. Nema šminke, nema Instagrama. Samo ona surova, prava Istra pedesetih godina.
Sad, ne radi se o nikakvoj blistavoj panorami — umjesto toga, vožnja traje satima, cigarete se dime, a kombi poskakuje po rupama i kamenju. Gradovi i zaseoci dolaze kao da ih vrijeme zaboravlja: Bale, Motovun, Vodnjan… U svakoj toj točki osjeća se prožimanje sadašnjosti i prošlosti. Šoltjan ovdje radi što Quentin Tarantino radi s LA-om: od običnih ulica napravi magičnu scenografiju. Svako selo ima svoju tajnu, svaki bunar zvuči dublje, svaki zid čuva tuđe šapate. Nije sve fotogenično, ali jest živo.
Vrijeme? E tu stvari postaju još zanimljivije. Radnja je posve uronjena u sumorno, nostalgično ljeto pedesetih. Onaj tip ljeta kad još u zraku visi ratna prašina, a nove ceste su samo obećanja, ne realnost. Sunce je nemilosrdno, a večeri donose tišinu starih zvonika. Svi su pomalo izgubljeni i izvan svake rutine, baš kao i sama Istra onih godina — među dvama svjetskim ratovima i nekim novim, modernim, ali još uvijek dalekim vremenima.
I jasno, teško je promašiti — atmosfera je neizbježna, kao i onaj osjećaj da se putuje ne samo prostorom nego i kroz neko drugo, zaboravljeno vrijeme. Osim što nema GPS-a ni selfija, ti mladi su zaista izgubljeni. Ali, vjerovali ili ne, baš zato svaka kap znoja ili zalutali pogled kroz prozor postaje mali povijesni trenutak. Čak i danas, kad prođete istim putem autom, osjetite nešto čudno poznato… ili možda jednostavno “šoljanski”.
Tema i ideja djela
Znate onaj osjećaj kad vas putovanje ponese, ali zapravo nemate pojma kamo idete? E pa, u “Kratkom izletu” baš to postaje srž priče. Radnja je, naravno, smještena u još uvijek blago zagonetnu Istru, no glavna tema zapravo je traženje smisla – što mislite, postoji li netko tko se na studentskim izletima nije jednom izgubio u mislima i pitanjima “Tko sam ja? Što zapravo želim?” Svi su likovi uhvaćeni u tom neugodnom prostoru između djetinjstva i odraslosti, gdje svaka odluka zvuči malo sudbonosnije nego što jest.
Da budemo iskreni, tko se nije zapitao je li mu život na dobrom putu baš nekog maglovitog dana, gledajući praznu cestu pred sobom? Šoljan u romanu stalno gura tu igru traženja odgovora; s jedne strane, ekipa očajnički traži onaj famozni “znameniti reljef”, ali istina je da ih muči puno više – tko vodi, kome vjerovati, možemo li vratiti djetinjstvo ili barem pronaći neki znak da nismo pogriješili smjer. Nema tu velikih heroja ni spektakla—više podsjeća na dan kad vas netko izvuče na planinarenje, vi krenete iz zabave, a onda se usput suočite s vlastitim strahovima i nadama.
Ideja djela? Možda bi netko od likova rekao: “Život je kao izlet – nikad ne znaš gdje ćeš završiti, ali možda je baš ta neizvjesnost poanta.” U svakodnevici studenata, iza smijeha i ironije, “Kratki izlet” skriva vrlo ozbiljno pitanje: koliko su očekivanja društva, mladosti i prošlosti snažna da nam iskrive pogled na sadašnjost? Čitatelj teško da ostaje ravnodušan – teško je ne prepoznati se u toj tihoj potrazi za smislom.
Mnogi su roman čitali na faksu s podcrtanim pasusima, ponekad se hrvajući sa suhoparnim pitanjima iz lektire. Ali, kad ga uhvatite u neki sparni ljetni dan, iznenadi vas kako precizno lovi onaj osjećaj kad ne znate kamo idete, ali znate da to iskustvo ostavlja trag. Šoljan nije nudio gotove odgovore, nego maglovitu, ali iskrenu mapu – možda baš zato djelo ni danas ne izlazi iz lektire.
Na kraju—ponekad “izgubiti se” s društvom u istarskim brdima, čak i kad tražite nešto što ni sami ne znate što je, najautentičniji je način da shvatite tko ste. A Šoljan je, ruku na srce, to uhvatio bolje nego itko.
Analiza likova
Dajmo ovome poglavlju malo života, baš onako kako to Šoljan radi sa svojim neobičnim studentima na istarskim brežuljcima (ili blatnim puteljcima, ovisno koliko ste skloni romantiziranju). Ako ste se ikad našli izgubljeni na ekskurziji s razredom pa ekipa krene filozofirati nakon treće kave—znate tu vibru. Sad ćemo malo razgrnuti literarnu prašinu s glavnih i sporednih likova, a usput baciti svjetlo na te čudne odnose među njima.
Glavni likovi
Nema tu superjunaka s plaštem, ali ima grupa studenata koji ni sami nisu sigurni kud idu, samo da nisu doma na vrućem asfaltu. Roko se ponosno šepuri kao vodič, iako mu je plan mekši od rolice keksa ostavljene na suncu. Oko njega se vrte znatiželjni klinci s fakulteta, od kojih ni jedan ne izlazi iz knjige u prvi plan… osim naratora, koji vodi igru iz pozadine, kao onaj tihi tip iz razreda koji sve vidi ali šuti dok ne pukne savršena dosjetka.
Zanimljivo, Šoljan izbjegava imena kao da su pokvarena jaja—narator ostaje sjenka koja šapće kroz misli, podsjećajući na one štrebere iz studentskih klubova što uvijek stoje uza zid, ali sve zapamte. Roko, s druge strane, brblja više nego što vodi, a baš kad mislite da ste ga prokužili, nestane i ostavi sve da nagađaju je li dobio bolje društvo ili lošu GPS signalizaciju… I nema tu epskih govora, samo izlivi zbunjenosti, ironije, traženja smisla gdje ga možda nikad nije ni bilo. Podsjetnik: ako ste ikad tražili skriveni kafić s frendovima i završili na potpuno suprotnoj strani grada, znate kako se ti likovi osjećaju.
Sporedni likovi
Okej, možda ne nose plašteve, ali sporedni likovi iz “Kratkog izleta” svakako povremeno ukradu scenu. Ima ih tek nekoliko, ali svaki donosi svoju dozu crnog humora, pasivne agresije ili onog pogleda koji jasno kaže “zašto ja?”. Na primjer, tu je onaj vječno iznervirani pojedinac što sve zapisuje u blok, kao da će kasnije prodati citate na buvljaku—i uvijek upravo on prvi posustane i počne kukati kad noge zabole. Nekoliko likova uvuče se na scenu pa ispadnu iz nje brže nego Šoljanova ironija iz rječitih rečenica.
Zamjećuje se i ona jedna osoba (svi znamo barem jednu), što bez prestanka snima sve na mobitel (koji tada još nije bio izumljen, pa u ovom slučaju zapisi žive u sivilu njihove sveske). Poanta? I kad je netko samo usputna fusnota, može biti pokretač cijele rasprave oko stola ispred starinske konobe i traženja smisla u mrvljenju starih keksa. Posebna čar leži u detaljima: kako je netko obuo sandale na čarape, ili kako postavljaju ozbiljna pitanja a zapravo svi sanjaju spek i kavu. I da, svaki od tih usputnih likova ima svoju minutu slave, makar bila to samo isprika da sjedne pod smokvu i bježi od obaveza.
Odnosi između likova
Ah, odnosi… to je pravi poligon za sve neizrečene frustracije, gafove i prijateljske spike koje su bliske svima koji su ikad uspjeli izgubiti živce na jednodnevnoj turi po domaćim selima. U ovoj studentskoj ekipi odnosi mijenjaju temperaturu brže od ljetne kiše u Puli: od euforije preko filozofskih prepucavanja do one neugodne tišine kad netko iznese previše osobnog u četiri ujutro.
Roko u početku igra glavnu facu, što kod drugih izaziva mješavinu divljenja i sumnje (“je li ovaj stvarno zna gdje nas vodi ili glumi avanturista?”). S naratorom postoji tih prešutni dogovor—Roko pokušava davati smisao svemu, dok narator pušta da tišina govori umjesto njega. Drugi studenti balansiraju između ignoriranja vođine arogancije i iskrenih pokušaja da pronađu zajednički jezik. Ima tu i malih saveza: dvoje iz grupe šapće u kutu, netko uvijek pokušava biti glas razuma (obično neuspješno), a pasivno-agresivna fora baci se kao frizbi.
Nije sve filozofiranje: kad zapne hrana ili nestane vode, atmosfera brzo postane ozbiljna. Roko nestaje bez traga, a odnosi puca po šavovima kao stara studentska torba. Ipak, vraćaju se doma s više pitanja nego odgovora, a njihovo prijateljstvo je više nalik kolektivnom pamćenju simpatične zablude nego čvrstoj vezi—no, možda je baš to poanta svakog kratkog izleta, što mislite?
Stil i jezik djela
Ako ste ikad zapeli na stranici romana i pitali se – zar ovo nije samo još jedno lutanje studenata? – niste jedini. Šoljan itekako zna kako začiniti običan dijalog. Rečenice u “Kratkom izletu” nisu klasične dugačke balade iz prošlih vremena – kratke su, pronicljive i nabijene ironijom koja pršti iz svake replike. Pisac voli ubaciti neočekivane opaske, pa često ostavite knjigu s pola osmijeha, a pola pitanja iznad glave.
Svakodnevni govor likova zvuči kao da su ispali iz zagrebačkog kafića pedesetih – ravno, bez uljepšavanja, ni traga patetici. Ima li tko tko se nije barem jednom pronašao u onoj rečenici: “Idemo dalje, možda nas nešto čeka tamo”? Pripovjedač zna okrenuti kut gledanja, pa ponekad kroz njegov pogled Istra nije tek geografska lokacija. Ona zvuči kao intimni dnevnik izgubljenih nada, s mirisom asfalta, brujanjem starog autobusa, i ponekom šalom koja u roze boji prikriva nostalgične trenutke.
Nije Šoljan bio ljubitelj pravila, pa Stil ponekad pleše između slikovitih usporedbi i hladnog opisa. Jedna rečenica otkriva cijeli karakter lika, a već u idućoj javlja se filozofska digresija kao grom iz vedra neba. Taj “neuredni” stil nije slučajan – roman zapravo traži od čitatelja da bude budan, spreman na nagle zaokrete u jeziku, baš kao što su mladi putnici spremni na sve što put donese.
Naravno, nije tu samo ironija i smijeh na vlastiti račun. U trenucima tišine, između dvije šale, jezik postaje melankoličan, pa se atmosfera zgusne kao pred kišu nad Motovunom. Nekome će izgledati nemarno – onako, kao skup nasumičnih bilješki iz nečijeg bloka – ali tu leži i tajna privlačnosti “Kratkog izleta”. Nema lažnog sjaja, sve curi autentično, poznato, mrvicu gorko.
Na kraju? Ako pokušavate uloviti žanrovsku “boju” ovog romana, mogli biste završiti kao likovi na kraju izleta – s mnoštvom dojmova, malo sigurnih odgovora i (ponekad) željom za još samo jednom stranicom. Jer, kad Šoljan progovori, ni stil ni jezik ne ostaju na autopilotu — voze vas krivudavim cestama, dok ne zaboravite gdje ste točno krenuli.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad bi netko tražio djelo koje je istovremeno nostalgično i brutalno iskreno, “Kratki izlet” često bi mu iskočio pred nos. Evo zašto. Ovaj roman nije tipično lektirno štivo koje ćete iščitavati isključivo uz šalice kave u mrzlim čitaonicama — njegova atmosfera miriši na zagrijani asfalt, a rečenice odzvanjaju baš kao rasprave među prijateljima koji nisu sigurni ni gdje se nalaze, ni gdje idu. Tko nije prolazio fazu kada ne znaš jesi li više Roko ili izgubljeni putnik?
Najveći dojam ostavlja osjećaj vječite potrage. I ne radi se tu (samo) o potrazi za izgubljenim blagom. Tko god je ikad lutao Istrijom — ili makar vlastitim mislima — znat će prepoznati taj osjećaj kad svaki kamen, svaka uska ulica, podsjeća da nešto možda nikad nećeš pronaći… ali baš u tome ima nešto oslobađajuće. “Kratki izlet” tu je foru svladao do perfekcije. Roman baca čitatelja u središte zbunjenosti, dok su likovi istovremeno (po)spremni na filozofsko trabunjanje i ozbiljne životne teme.
Iznenadit će vas i poznati ton, kao kad u gondoli osjetite laganu neugodu — je li netko stvarno sve iskreno izrekao? Autor kroz kratke, pronicljive dijaloge prikazuje istinski duh mlade generacije, bez patetike. Nema heroja, nema jasnih poruka; samo grupa izgubljenih studenata kojima je “normalno” stanje zapravo — zbrka. Knjiga šapće o tome koliko smo često sami sebi najveća misterija.
Neki će reći da je lektira dosadna — uzalud. Ovdje se pronalaze sitni momenti koji grizu jednako kao ljuta juha ljeti: nervoza zbog nerealiziranih snova, smijeh kad je najneugodnije, ogoljenost pred pitanjima na koja “odrasli” nemaju odgovore. I baš zbog toga “Kratki izlet” vam lako uleti pod kožu. Roko vam možda pobjegne, ali ta nostalgija za propuštenim trenucima ostat će na dohvat ruke još dugo nakon zadnje stranice.
Svakodnevni jezik, dijalozi nalik onima u zadimljenim kafićima, ironija, pa čak i trenuci potpunog nereda — sve to stvara efekt autentičnosti. Čak i kad završi, roman vas tjera da se zapitate, ne bi li ipak trebali ponekad s drugim krenuti na “kratki izlet”, makar samo glavom. A ako ste itko tko voli knjige koje vas provociraju (i usput zabavljaju), ovo je onaj naslov koji će vas — bez obzira na godine ili uvjerenja — natjerati na blagi osmijeh i poneko “hmm, ima nešto u tome”.