Što bi se dogodilo kad bi savršeno dijete odjednom stiglo u nečiji život? Ova zanimljiva ideja pokreće radnju romana “Konrad ili dječak iz limenke” koji već generacijama zaokuplja pažnju mladih čitatelja i njihovih roditelja.
Roman “Konrad ili dječak iz limenke” prati priču o dječaku Konradu koji se jednog dana pojavljuje u životu gospođe Bartolotti, neobične žene, nakon što ga slučajno naruči iz tvornice djece.
Priča nudi mnogo više od neobične avanture i postavlja važna pitanja o obitelji, prijateljstvu i prihvaćanju. Oni koji žele dublje razumjeti Konradovu priču pronaći će ovdje sve što im treba.
Uvod u lektiru i autora
Jesi ikad razmišljao kako bi bilo naručiti dijete — ne iz rodilišta, nego iz limenke? Da, zvuči pomalo ludo, ali upravo iz te lude premise rodila se priča koja je godinama zbunjivala, nasmijavala i dirnula tisuće osnovnoškolaca. Prvo upoznavanje s Konradom često ostaje zapamćeno: ne zbog znanstvene fantastike, nego zbog one neugodne iskrene ljudskosti koja se provlači kroz svaku stranicu.
Autor
Evo jedne stvari koju ljudi stalno brkaju — većina klinaca misli da je autorica “neka naša”, ali zapravo, Eva Ibbotson nije napisala ovu knjigu. Prava čarolija dolazi iz pera Christine Nöstlinger. Ta žilava Bečanka s humorom na rubu sarkazma, s lakoćom je ušla u lektirne popise i srca roditelja koji potajno čitaju dječje knjige prije djece.
Nöstlinger je bila sve samo ne dosadna profesorica književnosti. Brisala je granice između “dječjeg” i “odraslog”, pa nije čudo da ju je Gradska knjižnica Beč 2015. nazvala “najvažnijom književnom zločesticom Austrije”. Knjiga je prvi put objavljena 1975. — pa ako nađeš primjerak iz te godine, čestitamo, imaš antikvitet.
Zabavna crtica? Nöstlinger je jednom priznala da nikad ne bi mogla raditi u tvornici u kojoj nastaje limenka poput one u priči. Previše slobodnog duha, premalo tolerancije za šefove. Ipak, iz njezinog je maštovitog uma izašla ideja koja postavlja pitanje: je li bolje imati dijete po narudžbi ili prihvatiti njega — i sebe — u svim njegovim (i našim) nesavršenostima?
Žanr i književna vrsta
E sad, kad uzmeš “Konrada”, nemoj očekivati samo maštarije i znanstvenu fantastiku. Roman iz limenke izmiče šablonama. Da, imaš elemente fantastike (dječak stiže iz tvornice, halo?!), ali u biti je ovo roman odrastanja — i to onaj koji voli miješati ozbiljne teme s kečap-smiješkom.
Ova knjiga ne klizi lagano poput Harryja Pottera, ali može ti zabiti pokoji šamar realnosti. Možda ćeš se zapitati: tko je ovdje čudniji — Konrad, gospođa Bartolotti, ili društvo koje misli da “postoji pravilo o tome kakav trebaš biti”?
Glavni žanrovski sastojci: dječji roman (ali opasno blizu onog za odrasle), s mrvicom fantastičnog, prstohvatom satire i šaljivih dijaloga. Književna vrsta? Roman, naravno — iako, ako bi netko stavio ovo pod “priručnik za roditelje koji nisu savršeni”, nitko im ne bi zamjerio.
Možda te tvoja učiteljica pita: “Zašto je ova lektira važna?” Evo — jer mudar roman kao “Konrad” pomaže djeci (ali, iskreno, i odraslima) vidjeti da ni najbolji planovi ne znače ništa bez srca upletenog u svaku našu odluku. Nitko još nije izmislio savršen recept za ‘prirodno’ dijete, ali bar se uz ovu knjigu može iskreno nasmijati pokušaju.
Kratki sadržaj
Zamislite ovo: poštar pokuca na vrata, a unutra – limenka. Ne obična tegla od kiselih krastavaca, nego limenka s uputama i – djetetom (da, dobro ste pročitali)… I tako kreće totalno nesvakidašnja priča o Konradu, dječaku iz limenke, i njegovoj (ne sasvim uobičajenoj) mami.
Uvod
Gospođa Bartolotti nikad nije bila ljubitelj pravila – njezin je stan šarena oaza starih bundeva, šarenih šalova i hrpe kataloga. Život joj teče u ritmu koji je malo tko razumije, sve dok joj poštar jednog dana ne donese limenku. Da, baš limenku, kao što bi očekivali sardine… samo što unutra nije konzerva, nego dijete! Gospođa Bartolotti prvo misli da je greška, pa čak provjeri oznaku – ali pisma ne lažu: limenka je “po narudžbi” i na njezino ime. Nije baš planirala djecu (kao ni većinu stvari u životu), ali kad iz limenke “izraste” Konrad, njezin apartman, a i život – postaju sve samo ne dosadni.
Zaplet
Konrad, za razliku od većine klinaca iz susjedstva, dolazi s jamstvom. Dječak je učtiv, pristojan, piše čitko i šalje zahvalnice. Ipak, čak ni najboljih šest u svjedodžbi ne može spasiti od tipičnih škakljivih trenutaka: škola, prvi prijatelj i oni neizbježni pogledi odraslih kad je netko “previše savršen”. Bartolotti, koja obožava sve što je otkačeno, trudi se sakriti Konradovu “proizvodnu” tajnu, ali djeca iz razreda – posebice Kitti, susjeda koja vidi sve – brže shvaćaju da Konrad nije baš tipičan prvašić. U zraku stalno visi pitanje: što će biti kad tvorničari shvate da su limenku poslali na “krivu adresu”? A život u stanu Bartolottijevih postaje kombinacija komičnog haosa, tajnih planova i skrivenih pogleda ispod stepenica.
Rasplet
Kad službenici iz tvornice shvate pogrešku, upadaju u život Bartolottijevih kao nevremena u proljeće – ne traže popis zaliha, nego povrat “proizvoda”. Konrad, koji do tada misli da samo treba biti “najbolji moguće dijete”, napokon kuži što znači imati pravu, ljudsku obitelj – i onu malu dozu hrabrosti kad klošari od birokracije pokušavaju oteti njegov dom. Dugo planirana tajna misija spašavanja – uz pomoć Kitti, Bartolotti i starog bicikla bez mjenjača – postaje urnebesna potraga za slobodom. Svatko iz ekipe u nekom trenu, htio-ne htio, shvati da obitelj često izgleda šašavo, ali miris palačinki petkom i zagrljaj usred popodnevne oluje vrijede svake borbe.
Kraj
Znate ono kad gledate omiljeni film pa pred zadnju scenu poželite da sve ispadne dobro? Tako i ovdje – tvornica nije uspjela povući Konrada “natrag na skladište”, a Bartolotti, prvi put možda, otkrije kako je to kad nekoga ponekad treba i čuvati. Konrad, s rukama blatnjavim od igre i srcem punim novih prijateljstava, ostat će baš tamo gdje je pronašao svoj dom – iako je stigao iz limenke, sada postaje dio Bartolottijeve male, šarene (i kaotične) obitelji. A ako tražite recept za sreću – nećete ga naći u uputama iz tvornice. Nekad je dovoljno limenka, hrpa slučajnosti i puno, PUNO smijeha za stolom.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite jednu od onih ulica gdje svaka kuća ima tu svoju sitnu, ponosnu razliku—na primjer limenku suncokretovog ulja ispred vrata ili neobično ofarbane prozore—i evo vas usred Konradove priče. Radnja se uglavnom smješta u stan gospođe Bartolotti, staroj višekatnici koja miriše na mentu i tintu iz prošlog stoljeća (ili barem tako tvrdi svatko s dovoljno mašte, što uključuje i male radoznalce). Nije to nikakva vila Rosanda, ali tko je bio kod bake u Ljubljani, mogao bi prepoznati tu kombinaciju poznate nesavršenosti i topline.
Jedan detalj koji uvijek izvuče osmijeh—lift u zgradi skoro nikad ne radi, pa svi gunđaju stubama, a Konrad to prvo prihvaća kao vježbu za olimpijadu, dok ne otkrije draži brzog spuštanja niz ogradu (tko nije probao, ne zna što propušta). Nema tu digitalnih satova—vrijeme na zidu mjeri glomazni sat s kukavicom, koji kasni barem deset minuta svaki dan osim kad dođe poštar. Svaka scena priče pulsira začudnim spojem pomalo staromodnog šarma i svakodnevnog života, uz trenutke kad vam se čini da bi iza ugla mogao promoliti nos Pero iz susjedstva i pitati ima li Konrad viška sličica za album.
Vrijeme? Roman se odvija u neodređenoj suvremenosti, negdje između retro šezdesetih i kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Televizori su masivni, još nema mobitela ni Instagrama, pa Konrad prvo pomisli da ima problem s “pravim” društvenim pravilima, a kasnije shvati da se ono važno ionako odvija za stolom, uz šalicu kakaa i krug domaćih keksa. Drugi znak vremena? Pošta dolazi jednom dnevno, a uzbuđenje oko neobičnog paketa—pa, samo pravo dijete može prepoznati magiju u običnom danu!
Sve važno u priči događa se u nekoliko dana, ali oni koji su ikad čekali rođendansko iznenađenje znaju da je i tjedan ponekad dovoljan za pravu malu revoluciju. Tako i ovdje, život gospođe Bartolotti i Konrada promijeni se brzo, ali s toliko detalja da vam se čini da poznajete svaki kut sobe i napuklinu na stepenicama.
Tko voli točno određene godine—ni pisci nisu dali precizan datum. Ali sve odiše toplinom doma s kraja dvadesetog stoljeća, gdje se svaka promjena čini još uzbudljivijom jer dolazi nenajavljeno, baš kao i Konrad u svojoj limenci.
Tema i ideja djela
Ne događa se svaki dan da vam poštar donese dijete u limenci—baš zato je Nöstlingerova ova priča zapakirala prilično svježe i neobično. Zamislite taj osjećaj: živite svoj kaotični, ali ugodno čudan život, kad odjednom, BAM—savršeno dijete stoji u vašoj kuhinji. To je ključna polaznica cijele knjige. No, iza te fantastične premise skriva se zapravo šaka u oko svakodnevnim očekivanjima društva.
Što je prava „norma“? Autorica vješto otkriva da nitko nije rođen spreman za tuđe kalupe, pa čak ni dijete iz tvornice. Konrad je po svim standardima „savršen“, ali ni besprijekorna pravila ne znače ništa na terenu života—pogotovo ne u rasklimanoj bartolottijevskoj svakodnevici. Nikoga iz priče društvo ne gura lagano u kalup, ni gospođu Bartolotti s njezinom „piši-briši“ rutinom, ni Konrada s uputama iz limenke, ni prijateljicu Kitti koja ima vlastita mjerila civiliziranosti.
Autorica povlači granicu između toga što drugi misle da trebaš biti i onoga što te zapravo usrećuje. Ideja koja proviruje iza svakog šaljivog dijaloga i svake luckaste situacije—ljubav ne poznaje šablone ni tvorničke ispravke. Prava obitelj i prijateljstvo rađaju se u neredu, pogreškama, toplim zagrljajima i brojnim nesavršenostima. I tko je rekao da se sreća ne može naručiti? U ovoj knjizi ispada da najbolje stvari dolaze kad ne pratiš nikakav priručnik, pa makar ti stigle ekspresnom poštom.
Osim pitanja identiteta i prihvaćanja, u svakom retku provlači se humor kao obrambeni mehanizam likova dok pokušavaju „popraviti“ ono što svijet oko njih percipira kao greške. Čitatelj brzo osjeti da ni odrasli nemaju šifre za ispravan život—svi nešto petljaju, snalaze se, traže. A neki dan je dovoljan samo da preživiš, ne da budeš savršen.
Ipak, srž svega: u „Konradu“ se nitko ne pita ima li naslovnica status bestselera, nego što bi značilo biti prihvaćen baš onakav kakav si. Bez uputa, bez jamstva. Samo—s dovoljno srca, dvije šalice kakaa i uz puno smijeha (i možda poneki pokvaren alarm na frižideru).
Analiza likova
Nećete vjerovati, ali svaka stranica ove knjige – stvarno svaka – vrišti: “Hej, ovi ljudi nisu nimalo jednostavni!” Likovi skaču s papira, ne zato što su ispolirani i savršeni, već zato što mirišu na stvaran život. Kad sjednete za stol s Bartolottićima (ili se izgubite u njihovoj haotičnoj kuhinji), malo tko ostane ravnodušan.
Glavni likovi
Konrad – nježan kao novi jastuk, ali bome tvrdoglav kad treba. Pojavio se iz limenke? Zvuči ludo – no, zamislite dijete koje u startu zna pravila svake igre, nosi „upute za upotrebu“ i ima profile čestitosti iz svakog udžbenika. On je poput poklona kojeg naručiš online (i onda se pitaš što ćeš s njim kad stigne na vrata) – simpatičan, zbunjen, previše pristojan. Čitatelji ga ili zagrle ili mu budu u šoku koliko je… “dovoljno”.
Gospođa Bartolotti, e to je priča za sebe. Ekscentrična dama koja pripada ljudima što na doručak radije biraju gumene medvjediće nego zobene pahuljice. Šarena kosa, kuća puna neobičnosti (i još neobičnijih narudžbi), oslonac je svakome tko se osjeća neshvaćeno. Kad Konrad upadne u njezin život, ona pokazuje da roditeljstvo nema skriptu – više improvizacija, manje ocjena.
I, jasno, ponosan je i stari Bartolotti – Benno, taj koji povremeno svrati. Pomalo nezgrapan, ponekad ne baš najbrži na reakcijama, ali kad stvari zaguste, zna stajati čvrsto poput najdeblje bombonijere. Njegov odnos s Berti daje nijanse topline i prigušene tuge, što neće proći neprimijećeno ni kod odraslih “pub” detektiva ni kod osnovnoškolaca.
Sporedni likovi
Sad, tko su sporedni igrači? (Nitko nije tu samo da popuni kadar.)
Susi Hempel, recimo – Konradova prva velika prijateljica. U školi ju znaju kao onu s brzim jezikom i još bržim komentarima… Ma, nitko se ne bori oštrije za slabije. Susi voli prkos, ima psa koji se valja u blatu i nikad nije zakasnila na akciju spašavanja. Bila je prvi glas razuma kad su se odrasli zbunili, a Konrad dobio noge i poželio pobjeći.
Tu je Ekipa iz tvornice. O, da – šalju službene ljude s kravatama i papirima, kao iz nekog birokratskog trilera za djecu. Ti inspektori s urednim fasciklima (svi se pitaju – piju li uopće kavu s mlijekom?) pokušavaju vratiti Konrada “nazad”. (Kao da je moguće vratiti djetinjstvo u kutiju, ha.)
Ne smijem zaboraviti susjede, od gđe. Berti koja bez komentara uvijek nosi šešir, do hirovitog zavodnika s prvog kata – oni dodaju začin ovoj priči, tvoreći malu zajednicu gdje svaka kvartovska trač-partija postaje minijaturna drama.
Odnosi između likova
E tu stvari postaju zanimljive. Nema sterilnih odnosa, prava obiteljska zbrka… onako, kad ti se pred ručak izmiješaju svi okusi.
Gospođa Bartolotti i Konrad? Na početku kao čudna kombinacija: ona – neuredna, nesputana i bez pravila; on – programiran da bude „savršen sin“. Isprva bi mogli misliti da se ne razumiju niti 5 minuta, ali brzo shvaćaju da “nađi svoju ekipu” nije prazna izreka. S vremenom njih dvije (tri, četiri…) postaju ekipa koja drži svijet na okupu. Krize, nesporazumi i bježanja iz škole pretvaraju ih u pravu obitelj – čak i kad nema bioloških veza.
Prijateljstvo Konrada i Susi nije samo “školski projekt”. Susi ga brani, on njoj iskreno vjeruje – zajedno zapetljaju više nestašluka nego što odrasli mogu zamisliti. Bez nje bi Konrad bio izgubljen među knjigama i pravilima, bez njega bi Susi možda propustila naučiti što znači iskrena podrška.
A stariji Bartolotti? Nije lik iz reklame za sretno djetinjstvo. Povremeno nestane, pa se vrati – no, baš tih par malih trenutaka s Bertom i Konradom ima težinu. Nije savršen – ali tko je, u ovoj limenci života?
Zajedno, svi oni pokazuju nešto važno – obitelj nije stvar papira, ni narudžbi, nego trenutaka kad zaboraviš na sve upute pa jednostavno voliš. Kad zatvorite knjigu, možda vas natjeraju da zagrlite vlastitu neurednu ekipu još čvršće.
Stil i jezik djela
Prva stvar koju svakome upadne u oko kod “Konrada ili dječaka iz limenke”? Nije to magična limenka, nego jezik. Sve pršti humorom – onim suhim, nenametljivim, ali bome tu i tamo “ubode” ravno u sridu. Nöstlinger ne štedi na ironiji, pa ni odrasli, ni klinci nisu pošteđeni – svatko dobije svojih pet minuta smijeha i malo za razmisliti. Koliko puta se u hrvatskim prijevodima naiđe na rečenicu koja zvuči kao da ju je netko začinio točno onom dozom nepravilnosti kakvu samo klinci mogu smisliti? Svako malo.
Nije samo riječ o smiješnim dijalozima – opisi prizora često kao da vuku na karikaturu. Pogotovo kad se Bartolotti uhvati miksera ili Konrad naiđe na nešto što mu nije “prema uputama”. Zamislite scenu: čudna, šarena kuhinja, lonci zvone, džezva pleše, a rečenice se slažu kao lego-kocke u rukama sedmogodišnjaka – sve je malo nakrivo, ali svaki dio baš tu pripada.
Jezik je povremeno jednostavan, s namjerom. Pisano je očima djeteta, a opet ispod površine mnogo toga “kuha”. U svakodnevnim rečenicama vješto su utkane kritike društva, ali i pojačivači emocija. E sad, ako netko traži mudre riječi i ozbiljan ton – nema šanse. Ovdje vlada toplina, nestašluk i nenametljiva mudrost.
Netko će reći – pa to je dječji roman. Možda, ali osjeti se i da autorica piše za roditelje koji znaju prepoznati geg u fusnoti i značenju između redaka. Da, i u prijevodu na hrvatski “konradovski” jezik ponekad ubode koju domaću foru – kao kad Konrad “prestrogo” ocjenjuje postupke odraslih, pa to ispadne urnebesno poznato svakome tko je barem jednom izgubio živce na dječju logiku.
Za kraj, nema tu nikakve sterilnosti. Riječi nisu “uštirkane”. Priča ima svoj ritam, rečenice šuškaju, zvuče ili podbadaju, taman koliko treba. Likovi govore “svojim jezikom” – tko pije nes kavu, taj zvuči kao da je stalno u žurbi; tko voli bombone, taj “šećeri” svoje rečenice. Sve djeluje živo, domaće i, što je važnije, iskreno.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad je riječ o “Konradu ili dječaku iz limenke”, teško je ostati ravnodušan. Neki sklope korice i razmišljaju — je li moguće da je savršeno dijete zapravo najčudniji lik u cijeloj priči? Likovi poput gospođe Bartolotti nekima djeluju kao prijatelji s kojima bi rado popili kavu, bilo zbog njezine luckaste kolekcije flomastera ili načina na koji ignorira “pravila” života.
Djelo rijetko pada u zamku predvidljivosti. Unatoč pomalo bajkovitom startu (ozbiljno, dijete u limenci?), spisateljica je tu sjajno doskočila — baš kad misliš da znaš kamo vodi, priča napravi salto ili dva. Najveći plus? Onaj osjećaj topline koji ostaje nakon zadnje stranice. Čitatelji, pogotovo oni koji su odrasli na bakinim pričama ili domaćim pecivima, u Konradovoj svakodnevici prepoznaju trenutke bliskosti.
Netko će možda prigovoriti da roman “bježi” izvan realnih okvira, ali nije li to baš poanta? Dječje knjige često previše uozbilje – Nöstlinger, srećom, nije upala u tu zamku. Prijateljstvo između Konrada i Susi, primjerice, podsjeća na ono prvo malo savezništvo iz školskog dvorišta — neuredno, iskreno, bez kalkulacija. Uostalom, tko god se pokušao uklopiti u novu sredinu zna koliko kod Konrada ima istine.
Stil je na momente prpošan, namjerno preuveličan — kao da čitatelja nagovara da se i sam malo opusti. Govorimo o knjizi koju neki odrasli povremeno kradom uzmu s police “za djecu”, navodno “da provjere je li prikladna”.
Ako su bitni pouka i osjećaj — roman ostavlja poneku boru na čelu, ali i osmijeh. Jer na kraju, tko ne bi bar malo poželio svijet u kojem se neprilagođenost slavi, a pogreške su tek nova šansa za šalicu kakaa ili glupiranje?