Što znači kad roman postane simbol univerzalnih pitanja o životu i smrti? Hemingwayev “Komu zvono zvoni” nije samo priča o ratu već i o čovjekovoj borbi s vlastitom savješću i smislom postojanja.
Roman “Komu zvono zvoni” prati Roberta Jordana, američkog dobrovoljca u Španjolskom građanskom ratu, koji kroz tri dana borbe i ljubavi preispituje svoje vrijednosti, strahove i žrtvu za veće dobro.
Svaka stranica ove knjige podsjeća da nitko nije sam u svojim dilemama i da zvono zvoni za svakog od nas, a pravi odgovor krije se u detaljima koje vrijedi istražiti.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad na brzinu guglanjem tražili tko je Hemingway, vjerojatno ste već naletjeli na onu fotografiju—on, brkati Amerikanac, gleda u daljinu kao da pokušava uhvatiti signal u Dalmatinskoj zagori. No, iza te slike krije se itekako slojevita priča koju je protkala povijest, vino, ratne tuge i pokoji ribolov.
Autor
Ernest Hemingway… Sad zamišljam profesora u školi kako već uzdiše znajući što ga čeka. Hemingway nije bio samo čovjek s pićem u ruci i neurednom bilježnicom pod miškom. Bio je pisac koji, devedesetih jevrenskih pojmova, spada pod “all inclusive“: ratnik, reporter New York Timesa, vrsni putnik i—kada zatreba—gubitnik s pobjedničkim stavom. Njegov stil? Kratke rečenice, nema suvišnog okolišanja. Da se barem svi hrvatski službeni mailovi pišu tako, manje bi ljudi pucalo od frustracije… Njegova djela, od “Starca i mora” do “Zbogom oružje”, nose težinu osobnog iskustva, ironije i pomalo trome američke tuge.
Hemingway je Španjolski građanski rat pretvorio u kulisu za vlastita promišljanja o smrti, strahu, ali i solidarnosti. Nekako si možete zamisliti Roberta Jordana kako sjedi u birtiji, razgovara s Hemingwayem, i obojica se češkaju po glavi pitajući se što ih je uopće natjeralo ovdje.
Evo vam fun fact — Hemingway je, osim što je često bio u društvu poznatih ličnosti poput F. Scotta Fitzgeralda i Pauline Pfeiffer, volio ribolov na Kubi i skijanje u Europi (kao i svi mi kad zahladi, samo je on zaista otišao). Kad piše o daljinama i smrti, ima se što i reći jer nikad nije ostao doma na kauču nego je svaki trenutak proveo „u akciji”.
Žanr i književna vrsta
Iskreno, “Komu zvono zvoni” — nije lak zalogaj. Često su ga učenici opisivali kao ratni roman, ali zapravo… to je mješavina nekoliko okusa. Rat je tu, ima ga u svakom kutu, no glavni sastojak je psihološki triler prepun drama i filozofskih dilema. Ispada kao da su ratni filmovi spojili snagu s dubokim promišljanjima iz romana o identitetu, pa dobiješ nešto zbog čega ispituješ vlastite odluke dok prevrćeš stranice pod dekom.
Nije ni čudo što se roman često nalazi na popisu lektira — u jednoj priči spojiš akciju, dilemu, ljubav i sumnju, i ne možeš ne suosjećati s likovima. Ako ste u potrazi za pričom punom razbuđenih osjetila (mirisi baruta, tutnjave bombi, tišina šume, treptaj nečije ruke na ramenu), ali i filozofskim pitanjima zbog kojih ti mozak pleše sumnjivi tango — evo vam žanra.
Roman se svrstava pod roman (neki će reći – modernistički roman, drugi samo klimaju glavom jer ne znaju što bi rekli). Nije ovo glazbeni album ili spremnik citata za Instagram, ovo je ozbiljna stvar s mnogo podtekstova. Proza jednostavna u jeziku, ali kompleksna u osjećaju — Hemingway je tako radio: ono što ne napiše, čitaš između redova. Prava poslastica za one koji vole tragati za skrivenim značenjem dok okolišni zvuci, baš poput zvona iz naslova, odjekuju negdje daleko.
Kratki sadržaj
Priča “Komu zvono zvoni” nije jedan od onih romana koje se prepriča u par rečenica, baš kao što razbijeni retro radio nikad ne svira samo jednu pjesmu. Tek što zaronite u prve stranice, primijetite—Hemingwayevi junaci ne drže govore, ali svaki njihov pogled govori više od stranica žutih novina iz starih dana.
Uvod
Zamislite nekoga tko je došao u španjolske planine s više ideala nego sendviča—Robert Jordan, mladi američki profesor, ostavlja radno mjesto kako bi, daleko od doma, digao u zrak most. Nije hit roman o tati i sinu iz predgrađa, nego saga koja započinje napeto… s eksplozivnim zadatkom dobivenim praktički preko noći. Robert je tu stranac, ali nije turista. Španjolski građanski rat bruji u pozadini. On stiže usred šume punih partizana, gdje nitko nikome ne vjeruje bez razloga, a riječ “saveznik” izlizala se poput stare šalice za espresso. Sve plamti – i politika, i osobni motivi. (“Evo nas, pitaš se što sve čovjek mora napravit’ za ideju, ali prva lekcija je – nema džabe ni u ratu.”)
Zaplet
Ovdje stvar stvarno postaje napeta. Robert Jordan ubrzo shvaća da nitko ne igra po američkim pravilima (čak ni američki Ford iz te godine ne bi prošao španjolskim cestama). Plan: minirati most i olakšati napredak republikanskim snagama. Problem? Nitko u bandi nije baš za timsko navijanje, svi vuku na svoju stranu. Likovi iskaču iz mraka—Pablo, sumnjičavi vođa s više brkova nego takta; Pilar, žena s mudrošću težom od kamiona cementa; čak i mlada Maria, s tragičnom prošlošću i očima koje su preživjele ratne zime. Jezgra konflikta—povjerenje. Robert pokušava uvezati šaroliku skupinu koja češće debatira o hrskavosti kruha nego vojnoj strategiji. Rat donosi stres i sumnju na svakom koraku… ali i trenutke smijeha, ljubavi i sitnog slavljenja života. Ljudi, zar ste ikada čuli da netko planira pobunu i zaljubljuje se – u isto vrijeme?
Rasplet
Jedan trenutak svi su u zaklonu pred granatama, a sljedeći, netko donosi vino—jer, kako Španjolci to znaju, tuga i slavlje često idu pod ruku. Nervoza raste, pogotovo kad Pablo krišom sabotira planove, no Pilar (onako u stilu bake na svadbi – s puno buke, ali dobrim namjerama) vraća ekipu na pravi kolosijek. Robert i Maria polako otvaraju stare ožiljke iz svojih života, ali sad su spremni riskirati sve što su stekli za jedan trenutak nade. Ta nada, ironično, prolazi kroz cijev puške i kabel TNT-a. Odluka je jasna—ili će most pasti, ili će netko ostati pod njegovim ruševinama. Usred šapata i pucnjeva, svi biraju stranu, znajući da ništa nije sigurno (osim možda onih starih Hemingwayevih rečenica koje uvijek pogode u sridu).
Kraj
Kraj romana nema sretan završetak s klasičnim filmskim rezom na poljubac. Kad most napokon ode u zrak uz bolnu tutnjavu, cijena svega postaje prevelika. Robert Jordan, teško ranjen, prepušta se sudbini, ostavljajući Mariu s riječi umjesto osmijeha, a čitatelja s grčem u želucu i pitanjem – vrijedi li jedan san života? U zraku lebdi tišina, neprijatna kao prazna šalica kave na hladnom stolu nakon dugačkog ponedjeljka. Rat je takav—nepraveden, prljav, ali nekad ispljune trenutak svjetlosti. Hemingway točno zna–životi protagonista nisu bajka, baš kao ni povijest. Ovdje nitko ne odnosi sve karte, ali Robertova žrtva ostaje, kao zvono koje zvoni… za svakog od nas.
Mjesto i vrijeme radnje
Kao klinac, netko je uvijek tvrdio da je Komu zvono zvoni samo još jedan ratni roman. Pucnjava, sudbonosne odluke, bam-bam, kraj filma. E pa, nisu pogodili. Mjesto radnje—španjolske planine negdje oko Segovije, gdje magla napada zoru, a svaki kamen škripi kad ti baš najmanje treba. Hemingway zapravo nikad ne precizira točnu kartu, no nije to ni važno kad ti misli tutnje kao voz u podnožju Pirineja. Onaj planinski zrak—miriše na borove iglice, dim i nešto što podsjeća na stare knjige u bakinoj škrinji.
Nemojte očekivati sunčanu Rivijeru i crveni already-mixed sangriju. Ovdje dominira gusta šuma, zavezani konji, skrivene jame i mrak koji možeš rezati nožem. Sve podsjeća na staru vojnu bazu iz filmova koje si gledao s pola oka na satu pred kraj školske godine.
Vrijeme radnje? To famozno pitanje na svakoj lektiri. Tri dana. Ali nisu to “bilo koja” tri dana. Kiša tumara, zemlja je blata, a rat je svuda—živiš ih kao da će svaki tren netko viknuti “kraj snova!” Hemingway pušta da te satovi, minuti i pojmovi prolaznosti love iza svakog grma. Nema puno spavanja, ima drhtanja pod šatorskim krilima dok zora vreba, sve se vrti između izlaska sunca, ustajanja prašine i mirisa kave ako si sretnik.
Zanimljivo, rat ovdje nije samo okruženje, nego i vrijeme samo po sebi. Sve se mijenja iz sata u sat—nekad sporo, nekad iznenada kao ljetna oluja. Ako pitaš Roberta Jordana, vrijeme kaplje, rasteže se, stane, pa se opet rasprsne kad netko neočekivano izgubi živce ili srce.
Poneki osjetit će i tu dozu klaustrofobije—skupina je izolirana od cijelog svijeta, pozornica minimalna, rekviziti grubi: stijene, oružje, hladni potoci, pokoji stari čajnik sa stola. Španjolski građanski rat? Da, to je kulisa, ali svaki čitatelj osjeti tu skučenost prostora, znak da su svi na rubu i da iz te crte nema nazad.
Zanimljivo, kad pročitaš te tri dana, osjetiš godinu. Hemingway nije pisao satnice—on je opisivao neizvjesnost i atmosferu kao da si ti sudionik, a ne samo promatrač sa sigurnog kauča. Ako se pitaš zašto takvo mjesto i vrijeme, odgovor možda leži u tome što pravi život (onaj kojeg se najčešće bojimo) uvijek krene baš tamo gdje nas najmanje očekuje—u magli, pod granama, na rubu nestanka.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad razmišljali što stoji iza naslova “Komu zvono zvoni”, vjerojatno ste barem na trenutak osjetili onu poznatu jezu kroz kičmu. Hemingway ovdje nije komplicirao bez razloga—tema i ideja djela ne šuljaju se u pozadini, nego te pogode ravno, kao hladna šaka u trbuh. Nemaš se gdje sakriti.
Radnja se možda odvija na frontama Španjolskoga građanskog rata, ali prava borba događa se negdje drugdje—među ljudima, u njihovim sumnjama, preispitivanjima i sitnim pobjedama nad vlastitim slabostima. Robert Jordan, ni odveć junak ni baš idealist, tumači glavnu ulogu, a njegova svakodnevna borba podsjeća na sve nas kad stojimo pred odlukama koje ne biramo sami. Sviđa mi se ta realnost—ničeg nema crno-bijelo, a Hemingway nema milosti ni za likove, ni za čitatelja. Sve, pa čak i ljubav u romanima ovog Šveđanina s Floride (znam, Hemingway nije Šveđanin, ali nekad tako djeluje), djeluje kao mišić zgrčen u iščekivanju da popusti.
Glavna ideja? Svatko od likova nosi na leđima svoj komad rata i nitko nije isključen iz priče, ma koliko se trudio zadržati distancu. Zvono u naslovu podsjeća: ne smiješ ignorirati patnju drugoga, jer u jednom će trenutku – zvoniti za tebe. Toliko iskreno, da ponekad poželiš skočiti sa stranica knjige i pitati Jordanovu družinu žele li na pivo, samo da im ublažiš tjeskobu.
Ono što čini djelo jedinstvenim nije samo šaka eksploziva i nekoliko španjolskih borbenih uzvika. Hemingwayeva poruka probija se kroz prizemnost dijaloga, šutnje koje odzvanjaju glasnije od bilo kakvog govora, ali i kroz svakodnevni cinizam. Zamislite samo – rat nije samo katastrofa ili ideologija, nego kombinacija pogrešaka, straha, inata, zlih dana i poneke, rijetke nade.
Sudbina likova i njihovi osobni ratovi podsjećaju da nitko nije otok, pa ni onaj kojeg život uporno baca u brda iznad Segovije. Čak i kad miniraju most, oni de facto ruše granice vlastitih granica i strahova. A ideja cijelog ovog pokoljenja? Nitko ne ostaje po strani—vrijednosti, solidarnost, žrtva, pa i ironija sudbine imaju jednaki značaj kao i sama ratna vatra.
Analiza likova
Ajmo iskreno, tko nije barem jednom čitao roman i osjećao se kao da je upao u sred tuđe drame? E, pa Hemingway za to ima diplomu — njegovi likovi nisu obični statisti. Oni su ovdje s razlogom, svaki ima svoju boju, miris, pa ponekad i vlastitu oluju. Skuhaj si kavu, jer ovo neće biti klasična lektira na kapaljku.
Glavni likovi
Prva scena, hladan planinski zrak još pod nosom, a već upada Robert Jordan. On, Amerikanac dobrovoljac, uvučen ravno u kaos Španjolskog građanskog rata. Zvuči kao klišej sa Netflixa, no Jordan je sve, samo ne tipični ratni junak. Profesor iz Montane, nosi više sumnji nego bombi, a njegova borba često ima više veze sa savješću nego sa stvarnim protivnikom. Sjeti se onog osjećaja kad tvoj profesor povuče pitanje — “Zašto si ovdje?” — e, takav je Robert cijelo vrijeme.
Maria ulazi baš kad ti treba netko da pomakne stvari iz mrtve točke. Nakon što je proživjela užas ratnog nasilja, u Jordanu vidi spas i nježnost koja nadmašuje statistiku ratne literature gdje romansa često pada u drugi plan. Njezin odnos s Robertom je sirova, nezaštićena ljubav — bez filtera. Pročitaj par dijaloga i odmah ti bude jasno, ovo nisu samo slomljena srca; ovdje se liječi cijela duša.
Tu je i Pablo, čovjek koji u jednom trenutku izgleda kao vođa s karizmom, dok već u drugom trenutku baca sumnju na sve oko sebe — pa i na samog čitatelja. Pravi antipod Jordanu. Kad Pablo počne razmišljati o izdaji, atmosfera zakuha toliko da bi se i Hemingway ovalio znojem.
Ne zaboravi Pilar — junakinja koja drži sve konce u rukama, a kad progovori, osjećaj kao da gledaš baku s planine, mudru i tvrdoglavu. Nema kod nje lažne pristojnosti, ali ima iznenađujućeg suosjećanja.
Svaki od njih dolazi s vlastitim demonima, netko gubi vjeru, netko poprima ratno ludilo, netko jednostavno traži da priča konačno stane još jednom na pauzu.
Sporedni likovi
E sad, tko kaže da se “sporedni” likovi mogu tek tako gurnuti u okvir? Hemingway im daje taman dovoljno prostora da pomaknu radnju, ali i ostanu misterija.
Primo primjer: Anselmo, starac s brkovima i španjolskim tvrdoglavim stavom, koji tiho promatra svijet dok se iznutra raspada. Nema puno riječi, ali njegovu mudrost osjetiš kroz sitnice — kao kad pogleda s tugom, a znaš da iza toga stoji cijela epoha izgubljenih snova.
Tu je i Agustín, neodoljivo glasni borac kojemu bi trebalo pripisati neku medalju za humor, psovke i ljudskost u jednoj rečenici. Sve krize svodi na — “ma sve će biti dobro” — čak i kad ne miriše na dobro, ni po žlici.
Rafael — još jedan poštenjak iz naroda, ali s glavom uvijek u oblacima i srčanošću koja te iskreno nasmije, makar je svijet oko njega u plamenu. Sami suprotni polovi stalno igraju na rubu, gaseći i paleći nadu kao staru fenjerku.
I da, prisjeti se svih onih anonimnih boraca, seljana što nose teret rata na leđima, pa maknu scenu — a ti se uhvatiš kako žališ što s njima ne piješ vino u improviziranim zaklonima. Svi oni tvore paletu emocija i karaktera — Hemingway ih slaže kao mozaik, jedan komadić uvijek ti nedostaje da složiš cijelu sliku.
Odnosi između likova
Zaboravi dosadne školske dijagrame. Ovo su odnosi koje možeš osjetiti, a ne samo nacrtati. Jordan i Maria – to nije samo romansa, nego zavjet, ufanje, tračak optimizma usred ruševina. On njen anđeo čuvar, ona njemu ono što mu daje smisao — a i najhrabriji postanu ranjivi kad se zaljube.
Jordanov odnos s Pablom? Prava psihološka čekaonica. Ponekad je Pablo poput stare lisice kojoj ništa ne promakne, a onda zabije nož u leđa baš kad najmanje očekuješ. Hemingway ovdje igra poznatu igru povjerenja — nitko ne vjeruje nikome, ali svi se nadaju da će kraj ipak iznenaditi. Ako si ikad sumnjao u prijatelja dok ste spašavali stvar na školskoj ekskurziji, znaš o čemu pričam.
Pilar, kraljica neizgovorenih istina, balansira među svima. Ona smiruje, potiče na savjest, a kad zatreba — oštra kao britva. Marijina figura bez majke, Pablu savjest, Jordanu savjetodavac. Njezine granice ne prestaju ni kad padne mrak.
Odnosi u romanu non-stop lelujaju – svi su tu na rubu, često promijene stranu, ali uvijek imaš osjećaj da igraju za isti tim kad postane najteže. Povjerenje, ljubav, inat, čak i strah. Sve je tu, kao u svakom stvarnom životu — nikad jednostavno, uvijek osobno. Jesi li ikad probao preživjeti tri dana s istim ljudima pod istim krovom, znat ćeš o čemu se ovdje radi.
Stil i jezik djela
E sad, kad se upustimo u Hemingwayev način pisanja — nije li to kao da razgovaraš s nekim tko svjesno izbjegava svaku izlišnu riječ? Sve je suho, precizno, kao da rečenice pišu diktat na starom pisaćem stroju. Hemingway voli kratke rečenice, i to toliko da ih možeš zamisliti kao sitne kockice na šahovskoj ploči — svaka je na svome mjestu.
No, ovdje nema ukrasa. Primijetiš, teže je pronaći pridjeve u opisu krajolika nego slobodnu klupu u zagrebačkom tramvaju u pet popodne. Umjesto da bazira priču na spektakularnim opisima, Hemingway pogađa ravno u centar osjećaja. Njegov stil udahne hladan zrak planina i škripu vojničkih čizama — sve u isto vrijeme.
S koliko jednostavnosti pristupa dijalozima? Likovi ne mudruju, oni se gledaju u oči, a ti pratiš njihove misli kao da slušaš susjede kako raspravljaju na tržnici. Imaš dojam da su rečenice tako razrezane kako bi im ostale misli što dublje skrivenima. Recimo, kad Pablo promrmlja nešto kroz zube, potrebno je pročitati dvaput da shvatiš koliko straha i nemoći stoji iza tih suzdržanih riječi.
A što je s humorom? Skriven je u ironiji, kao kad netko na kiši zaboravi kišobran pa se nasmije samome sebi. Hemingway ovdje ne robuje britkom duhovitošću. Više ga zanima kako rat mijenja ton glasa, kako strah skriva nježnost — to osjetiš, ali češće između redaka nego na samoj površini.
Jesu li opisi eksplicitni? Nisu, i tu leži čar. Atmosfera raste iz svakodnevnog — pucketanja vatre, mirisa vina, prašine pod noktima. Hemingway ostaje dosljedan: pustiti da čitatelj sam pronađe boje iza sive skale, dok ne bude siguran je li u romanu ili pred vlastitim odrazom.
Djeluje li jezik romana zastarjelo? Zapravo, svježina leži u toj suzdržanosti. Vrijeme se mjeri suhim ritmom rečenica, a kad Robert Jordan proživi minutu koja traje cijelu vječnost — to osjetiš, bez patetike, gotovo podsjetnik na vlastite trenutke u kojima zastaneš i čekaš zvono da zazvoni.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, tko god misli da je Hemingway običan “ratni pripovjedač,” očito nije proveo noć s “Komu zvono zvoni” na stoliću, uz klizanje pogleda po onim njegovim škrtim rečenicama. Roman? Ma to je gusti kruh sa sto slojeva – svaki zalogaj vadi neku staru ranu ili zalije srce kap dobrog vina. Dijalozi u romanu… često su škrti, ali eksplodiraju kada treba, kao kad Pilar jednim pogledom zalediti cijelu prostoriju bez da išta kaže.
Ako je netko ikad poželio znati kako izgleda unutarnji monolog nekoga tko mora minirati most s grupom raskoljenih partizana (i usput preživjeti tragediju… i ljubav… i jedan luksuzni trenutak tišine u planinskom skrivenom zakutku), ovdje je odgovor. Hemingway ne uljepšava – prljavština je pod noktima, strah ide ravno u grlo.
Atmosfera u knjizi podsjeća na duge ljetne dane bez klime – sparina, težina, netko stalno nudi cigaretu. Rat, naravno, nije samo pozadina. On je lik. On je onaj treći za stolom kad se Maria i Robert gledaju. Neki tvrde da nema tu romanse, nego samo bijega, ali probajte reći to nekome tko je pročitao zadnjih 20 stranica za jednu noć. Emocije ne rastu linearno, dolaze u valovima, i uvijek se dogode kad čitatelj trlja oči ne vjerujući koliko to može pogoditi.
I, ozbiljno, Hemingwayeva ironija? To je začin! Nešto poput papra na paellu. Između ozbiljnih rečenica provuče bljesak suhog humora, baš kad ne očekuješ. On posuđuje vjetrove španjolskih planina, ali daje licima dio američkog tereta – zajedništvo koje nije teatralno, već stvarno, teško i izmjereno po, recimo, težini jednog prstena u džepu.
Tko traži “glavne poruke” naravno može ih pronaći (o, prepoznat ćete ih: solidarnost, težina odlučivanja, ona vječna igra istine i laži), ali roman najbolje radi kad ga ne pretvoriš u test iz književnosti. Jer kad sve prođe – i mostovi, i banderos, i pjesme – zvono zvoni i za čitatelja. To nije prazna metafora. To je, kako bi rekli u nekoj zadimljenoj kavani, “život sav u jednom dimu”.
Hoće li netko “Komu zvono zvoni” voljeti? Vjerojatno ovisi o trenutku života i dubini džepova za strpljenje. Ali jedno im nitko ne može osporiti: ova knjiga ostavlja okus, i nakon posljednje rečenice još čujete odjek gonga.