Tko god je barem jednom čuo za “Kolo sreće” zna da se iza tog naslova krije više od obične zabave. Ova popularna emisija već godinama okuplja gledatelje svih generacija, pružajući im priliku za uzbuđenje, ali i za razmišljanje o sreći i igri života.
Kolo sreće je televizijski kviz u kojem natjecatelji okreću veliko kolo, pogađaju slova i pokušavaju riješiti zagonetne fraze, sve u nadi da će osvojiti vrijedne nagrade.
Svaka epizoda donosi novu dozu napetosti, a jednostavna pravila i prepoznatljiva atmosfera čine ovu emisiju neizostavnim dijelom svakodnevnice mnogih. Vrijedi zaviriti dublje u njezinu čaroliju.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad te lektira dočeka u školskoj torbi, a ti već namiguješ na naslov? E pa, “Kolo sreće” možda ne nudi instant jackpot, ali iza svake rečenice skriva pokoji zgoditak.
Autor
I sad, tko stoji iza ovog (ne baš doslovnog) kotača literarne sreće? Antun Šoljan! Taj nevjerojatno plodan književni mag, često spominjan među klincima kad profesorica ozbiljno pita: “Tko zna tko je Šoljan?”. Osim što je bio izuzetno svestran — romanopisac, pjesnik, prevoditelj, publicist (da, zbilja je stigao na sve strane) — proslavio se baš zato što je s dozom zafrkancije znao dotaknuti ozbiljne teme. Prijatelji ga pamte po britkom humoru, a čitatelji po likovima koji zvuče kao da susjed iz prizemlja vodi glavnu riječ.
Netko će reći da je bio sitničav kad je stil u pitanju (a bio je, pitajte bilo kojeg urednika iz 1960-ih), drugi će isticati koliko je volio kafić Vjesnik, gdje se često gubio u raspravama o besmislu i smislu svakodnevice. Ali u “Kolu sreće” Šoljan baš fino servira sve ono što voli običnog čovjeka: tračak sreće, zrno ironije i – naravno – vječno pitanje: “Što mi zapravo o ovoj igri života znamo?”
Žanr i književna vrsta
Sad dolazimo do onog dijela kad padne pitanje: “Je li ovo roman ili samo neki šaljivi igrokaz?”. E, tu se može i zakotrljati koje slovo više! “Kolo sreće” pripada dramskoj prozi, ali ne onoj usiljenoj, već puno prizemnijoj verziji stvarnosti, gdje ljudi zaista pompezuju i griješe, onako kao u stvarnom životu.
Žanrovski gledano? Satira do srži, s laganim filozofskim twistom — nešto kao kad uzmeš komad domaće pizze i nađeš tikvicu gdje je nikad ne očekuješ. Šoljan proziva društvo, igra se pojmovima pravde i slučaja (možda se tu i skriva onaj kotač iz naslova). Meni je, recimo, uvijek bilo fora kako u “Kolu sreće” spaja crni humor s onim sitničavim hrvanjem sa sudbinom. Svatko tko je ikad zavrtio Fantomatski kotač (da, odmah sam pomislio na kasnonoćne TV kvizove!) osjetit će Šoljanovu poantu: ti okrećeš, ali uvijek nešto van kontrole odlučuje hoćeš li pobijediti… ili opet završiti bez mleka u frižideru.
Ako si još u dvojbi: ovo nije tekst za one koji vole napucane junake i epske hobite. Ovo je žanrovski komad za svakoga tko voli kad književnost ponekad šapne “e, vidiš, takav je i život – pomalo nepredvidiv, a nikad dosadan”.
Kratki sadržaj
Nema ništa klasično ni dosadno kod Šoljanovog “Kola sreće”. Ako ga otvorite baš danas, vjerojatno ćete se upecati kao i mnogi drugi koji su počeli samo na pet minuta — i ostali satima. Kreće lagano, pa zabije tempo, kao neka dobra stara pjesma koja vam stalno svira u glavi. Niste sami ako ste se negdje prepoznali…
Uvod
Sjedite, čitate, i odjednom — eto vas u sitnom provincijskom mjestu, među likovima koji stalno razmišljaju kako ih život vuče lijevo-desno, gore-dolje, nekad i naopačke. Šoljan ih ne idealizira, samo ih pusti da budu ono što stvarno jesu. Sve kreće od svakodnevnih razgovora: kava na terasi, sitne ogovaranja, netko stalno broji sitniš za kruh ili prevrće stare novine. Atmosfera? Pomalo sumorna, ali uvijek s trunkom autoironije; kao kad vani pada kiša, a vi nemate kišobran pa se nasmijete svom pehu.
Zaplet
Tu nema holivudskog blockbustera — više onaj tihi nemir koji svi poznajemo iz tramvaja ili gradske gužve. Netko dobaci da bi se moglo nešto promijeniti — možda vlast, možda samo sreća na lutriji. Čitatelj postaje svjedok kako par pojedinaca plete svoje iluzije, griješi, snuje planove ili samo sjedi pred televizorom i mašta o drugačijem životu (da, generacije prije Instagrama su tome majstorski težile). Svađe i pomirbe nastaju brže nego što kava ispari; svako malo ispliva neka sitna zloporuka ili veliki plan za bolju budućnost — često vrlo, vrlo bizaran. Često završi smijehom iz očaja, pogotovo kad se svi sjete da je “kolo sreće” možda uvijek negdje drugo.
Rasplet
I baš kad pomislite da ste shvatili poantu — Šoljan servira neočekivani twist. Likovi se pogube u svojoj potrazi za pravdom, a sudbina im šapuće nešto što često ne žele čuti. Onaj najglasniji postane najslabiji, a najbolji planovi padaju u vodu zbog nečijih slabosti ili običnog slučajnog susreta. Sudbine tih ljudi ne raspliću se spektakularno, nego više kao čvor na starim tenisicama — teško i frustrirajuće, ali možda naposljetku oslobađajuće. Prošlo mi je kroz glavu: pa tko ovdje uopće drži konce? (Odgovor nije na etiketi.)
Kraj
Nema konfeta, nema gromoglasnog kraja — samo puno malih trenutaka koji zapnu za grlo. Kad pročitate zadnju rečenicu, možda ćete osjetiti onaj poznati grč u želucu. Jer život u “Kolu sreće” nije romantična komedija, više podsjeća na onaj osjećaj kad vas blagajnica zaboravi pozdraviti, a vi se ipak nasmijete jer što drugo? Likovi trčkaraju ukrug, pomalo zbunjeni, pomalo buntovni, a vi se pitate jesu li išta naučili ili se sve vrti iznova. Ima tu gorčine, ali i topline — baš kao u životu. Tko zna, možda ćete nakon svega još baciti pogled na svoju srećku.
Mjesto i vrijeme radnje
Priznajmo odmah—ako vam netko kaže „Kolo sreće“ i zamišljate studio s treperavim svjetlima i pljeskom publike, vrijeme je za mali reality check. Šoljanovo „Kolo sreće“ posve je druga liga—nema kamera, nema natpisnih kartona, čak niti onih klimavih stolica koje pamte bolja vremena s HRT-a. Radnja? Zamislite tipično malo mjesto, negdje s onu stranu glavne ceste, gdje vas susjedi ne puštaju na miru, a birtija ima više povijesti od gradske knjižnice.
Nije ovdje riječ o nekoj apstraktnoj bajci; Šoljan smješta svoje likove u srce provincije, gdje dani klize sporije nego u pošti subotom pred zatvaranje. Sve se događa upravo tu, u mjestima koja odzvanjaju zvukom teniskih loptica na praznim igralištima i onom poznatom cvrčanju iz parkova za koje nitko ne zna točno odakle dolazi. Autor nije izabrao metropolu s razlogom—ovdje je svaka riječ, svaka intriga začinjena tom starom, dobro poznatom atmosferom malih sredina.
Zaboravite blještavilo velikih gradova i brze automobile; ovdje automobili više stoje nego što voze—a kad voze, skaču po rupama kao što likovi skaču po svojim životnim dilemama. Vrijeme radnje? Nema velikih povijesnih lomova ni uvođenja eura. Šoljan navlači zastor na kasni dvadeseti stoljeće, taman kad je društvo tražilo odgovore na pitanja koje nitko nije imao hrabrosti postaviti naglas. Nema mobitela, nema društvenih mreža—osim možda oglasne ploče u mjesnom dućanu, gdje svi sve saznaju brže nego što možeš izgovoriti “gubitak u igri”.
U toj atmosferi, ljudi broje sate drugačije—kroz kratke susrete na ulici, tihe razgovore iza zatvorenih vrata i duge poglede koji više govore nego što običan prolaznik primijeti. Katkad se dani nižu bez ikakvih događaja, drugog dana cijelo mjesto bruje kao pokvareni radio kad netko slučajno izgovori ono što svi misle. Jasno je jedno—mjesto i vrijeme nisu samo kulisa, već živi komadić svakodnevnog života, koji Šoljan koristi da zavrti vlastito kolo sreće.
Tema i ideja djela
Kad netko citira “Kolo sreće” od Antuna Šoljana u zagušljivoj prostoriji na pijuckanju kave, obično krene rasprava: je li život zapravo samo niz slučajnosti, ili se stvarno sve vrti oko pravde i nepravde? Ovo djelo fino gađa baš taj teren. Pratimo likove čija svakodnevica izgleda sivo—nije to glamur s Instagrama, nego tipčna balkanska kasaba gdje svi sve znaju, a nitko, zapravo, ne zna ništa važno o sebi.
Dok se strani studenti uvijek čude što u hrvatskoj lektiri ima toliko satire, kod Šoljana se zapravo radi o nekoj vrsti kolektivnog ogledala. Njegovi protagonisti, najčešće skloni ironiji i izbjegavanju sentimentalnosti, svaki dan osjećaju – malo po malo – teret nepravde ili, još gore, besmisla. Nema tu oduška ni kroz herojske poteze ni kroz filmske dijaloge. Prava ideja ima težište negdje između apsurda i frustracije: nitko se zapravo ne nada revolucionarnoj promjeni, ali svi maštaju o nekom preokretu. Ironija, često uvaljena poput tanjura juhe na obiteljskom stolu, uvijek dolazi s dozom topline i suptilne solidarnosti prema gubitnicima.
Možda će vam se činiti da su ti ljudi zarobljeni – ali Šoljan njihovo nezadovoljstvo s puno duha i topline pretvara u sarkastičnu kroniku tipičnog malog mjesta. Je li pravda fikcija? Možda. Je li sreća stvar sreće? Pitanje je kad čitate, osjećate li više gorčinu ili neku poznatu, smirujuću gorčinu koja grije iznutra. Ta slojevitost, gdje svakodnevica jednog stola u zadimljenoj gostionici postaje pozornica za filozofska pitanja, čini temu “Kola sreće” nevjerojatno prepoznatljivom svakome tko se ikad osjetio izgubljenim u šumi tuđih očekivanja.
Neka vas ne zavara lagani humor između redova. Suština se možda može sažeti ovako: kako god okreneš, netko će ostati bez svog komada kolača, ali baš u toj podjeli – ma koliko nepravedna bila – krije se i prava bit zajedničkog života. Šoljan kao da nam poručuje: ni sreća ni nesreća nisu drama – nego svakodnevni krugovi koje svi vrtimo.
Analiza likova
Okej, navuci kaput jer postaje zanimljivo — likovi iz “Kola sreće” nisu ekipa za Instagram, ali možda baš zato lako zađu pod kožu. Nema glamura, površnog optimizma ni likova koji uvijek znaju što rade. Ipak… nitko nije sasvim crn-bijel. Krenimo redom — tko su zapravo ti ljudi što “okreću kolo” iz dana u dan?
Glavni likovi
Ako zamislite prosječne sumorne ulice maloga mjesta iz kasnih ’80-ih, odmah se može letimično naslutiti kakva je i glavna postava. Središnja figura je uvijek netko tko — iznenađenje! — nije ni vođa ni jasni pobjednik, već tipični antijunak, nekad gunđalo, nekad filozof, češće pomalo pogubljen. Njegovo ime? Recimo Marko.
E Marko! Čovjek od akcije… bar svaki šesti petak. Obitelj, posao, rodbina, stalno mu netko govori kako da živi, a on bi najradije sve ispraznio kroz prozor. Obožava filozofirati, ali kad se nađe pred odlukom — zatvori oči i nada se najboljem. Tu je i njegova žena — recimo, Ruža. Praktična, snalažljiva, materijalistkinja koja ima više razumijevanja za stanje u zamrzivaču nego za Markove egzistencijalne krize.
Nemoguće je zaboraviti i Ivicu, Markovog najboljeg prijatelja iz vojske, vlaškim smijehom i nesalomljivim entuzijazmom za lokalne ogovaračine. Ivica je uvijek spreman na šalu, ali kad netko zbilja zapne, često prvi podmeće rame — ili pivo, ovisno o dobu dana. Glavni trio nosi većinu Šoljanove satire, baš onako kako prosječni gledatelj voli: nitko nije previše idealan, ali svi nađu put do simatije čitatelja.
Sporedni likovi
Međutim — i sad dolazi onaj “ali” —, bez sporednih likova provincija bi bila dosadna kao večera bez ajvara. U “Kolu sreće” susjedi, rodbina, lokalni šef policije, pa čak i dostavljač kruha, svi oni iz prikrajka nadopunjuju sliku.
Tu je primjerice baba Kata — živa enciklopedija tračeva, što zna više o susjedovim kreditima nego vlastitoj unuci. Ili, recimo, direktor škole (zovu ga “Šef”), koji uporno pokušava biti autoritet, ali ga nitko ne shvaća ozbiljno — najviše zato što na svaki roditeljski dolazi s čistom novom kravatom i pogrešno ispisanom pisaljkom.
Djeca iz kvarta (ako ih možemo nazvati “sporednima”) unose dozu nevinosti i zdrave naivnosti. Vozikaju se biciklima, vuku Markove novčanice iz džepa, a istodobno najviše vjeruju da će “kolo sreće” stvarno, nekad, negdje, okrenuti u njihovu korist. Ovi likovi možda nisu u prvom planu, ali daju teksturi i mirise svakodnevici romana — jer tko nije barem jednom imao svog Ivu, Katu ili lokalnog “Šefa”?
Odnosi između likova
Ako provirite kroz zastore kuće na glavnoj ulici, vidite… eh, zapravo, nered! Odnosi među njima nisu onako školski — prijateljski, neprijateljski, pa rezime. Ne, ovo su zbrkani čvorovi, puni starih dugova, stotinu neizrečenih rečenica, ogorčenih pogleda preko ograde, i povremenih rakija pomirenja.
Marko i Ruža žive između prijekora i sitnih šala, kao svatko tko je ikad čekao manje u računima nego što je stiglo na pošti. Stalna napetost, toplo-hladni razgovori, pigmejske ljubavi što pršte dok svi šute i okreću televizor na prazan kanal.
Ivica tu je, naravno, kao samozvani posrednik — on ponekad smiri svađu pod izlikom da “društvo ne treba dramu”, i onda s Markom odšeta do kafića. Djeca i susjedi, pak, čine klasičnu zalihu mišljenja i komentara: jedni su na “Ružinoj”, drugi na “Markovoj” strani, svi ostali samo čekaju novi trač.
Unutar tih odnosa nema egzaktnih crno-bijelih granica. Svatko je nekome dužnik, netko je nekom pokvario planove, ali ipak — malo tko bi mogao zamisliti život bez drugih. I baš tu nastaju one prave “igre sreće”, gdje te ponekad izvuče neki tuđi osmijeh, a drugi dan potopi trač o tebi. Jer “kolo sreće” nije šou program… nego realnost svakodnevnih odnosa i malih provincijskih savezničkih ratova.
Stil i jezik djela
Šoljan ne mari za uštogljene frase ili književne mudrosti—ovdje je jezik živ, gotovo kao da ponekad čuješ susjedu iz dvorišta kako komentira nečije probleme. Dijalozi nisu polirani… upravo suprotno. Riječi na papiru hukću, cvile, pa i malo vrijeđaju — kao na nekoj lokalnoj pijaci, gdje svi znaju sve o svima, ali nitko ne priznaje da to zna naglas.
Nije to slučajno. Autor voli zabaciti udicu pa pustiti likove da međusobno “bacaju fore” koje snažno podsjećaju na scene iz “Gruntovčana” ili starog kafića na uglu. Odabrane fraze brzo postaju proširene šale među čitateljima — tko jednom pročita onu Markovu rečenicu o “koli sreće” i ‘kak’ mu se danas baš ništa ne vrti’, teško će zaboraviti taj ton. Pamtite li onaj put kad je Ruža sve sočno pojasnila u dvije polurečenice, bez da se zapravo ikome opravdavala? E, tako te Šoljan dobije.
Opisi? Nisu to poetične slike s mirisima vjetra, nego svakodnevna, lokalna paleta. Gust miris juhe, tapeta što se trga iz kuta sobe, staro škripavo stubište—gotovo ga osjetiš pod prstima. Iskreno, tko jednom pročita dijalog “Kola sreće” zna prepoznati atmosferu provincijskog života prije nego što likove i vidi. Šoljan često koristi riječi i izraze tipične za hrvatska mala mjesta—ono što bi baka rekla kad se naljuti, što otac procijedi kroz zube kad shvati da su mu cipele opet promočile.
Satira i humor rade zajedno, ali ni jedan ne iskače kao klaun iz kutije. Nema prisile—čitatelj osjeti ironiju u svakom retku, kao kad domaće namirnice skupljaš na akciji, pa svejedno potrošiš pola plaće. Najbolji dio? Humor je oštar, ali ne vrijeđa… više onako, ugrize za misao i ostavi te da se sam sebi smiješ.
Ako vas iznenadi lakoća s kojom se prebacuje s ironije na tugu ili s bezbrižnosti na očaj, to je znak da ste se navukli na Šoljanov stil. Nitko ne prepričava male poraze i tiha slavlja ovako tečno—baš kao da si na staroj drvenoj klupi, uz hladnu limenku, dok netko priča priču u kojoj se uvijek prepoznaš.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad se prvi put naiđe na Šoljanovo “Kolo sreće”, lako je pasti u zamku običnih očekivanja—čekaš još jednu priču o malim ljudima, znaš ono, svakodnevica i sitne frustracije… Ali Šoljan izvede totalni zaokret. Najednom uloviš samog sebe kako usred tišine sobe iznenada prasneš u smijeh zbog neke suhe fore koju bi inače pročitao samo u podrumu stare birtije. Njegov humor pogađa tamo gdje najmanje očekuješ—ništa nije uljepšano ni ušminkano, a opet imaš osjećaj kao da si uštipnuo susjedovu sarmu s nedjeljnog ručka.
Svatko tko je ikad zaglavio u ritmu “ponedjeljak-petak” može se prepoznati u Markovim previranjima i Ružinoj obeshrabrenosti. Znaš onaj osjećaj kad ti dani idu sporo, a promjene gotovo nikad ne dolaze? Baš ta atmosfera visi u zraku tijekom cijele knjige—možda bi netko drugi od toga napravio teški komad, ali ovdje baš ta svakodnevnost dobije ironijsku žaoku pa ti ne dopušta da predahneš. Iako znaš da Marko nikad neće prošetati crvenim tepihom, nekako ti je drago što nije ni pokušao.
Ono što ipak najviše upada u oči jest Šoljanova nevjerojatna sposobnost da obične rečenice zvuče kao velike istine. Kad Marko komentira, “sve se ponavlja, kao kolo sreće”, gotovo ga čuješ kako uzdiše, jer ni sam više ne zna da li se šali ili stvarno misli ozbiljno. Taj osjećaj lebdi i kad zatvoriš knjigu… Ali hej, možda je to i cilj—da razmišljaš o tome kako su tvoja mala (ne)sreća i dnevne borbe puno manje usamljene nego što ti se ponekad čini.
Zanimljivo je koliko živo taj dramski tekst zvuči, gotovo kao da poziva svakog čitatelja u svoj začarani krug: što bi učinio na njihovom mjestu? Bi li zagrizao mamac nade ili ostao sjediti u zagušljivoj sobi, psujući televiziju i čekajući da netko drugi zakrene to imaginarno kolo?
Šoljan ne moralizira, ali između redaka zacrta jasnu poruku—čak i kad se krugovi života ponavljaju tako da ti dođe da vrištiš, uvijek ima prostora i za smijeh, i za pokoju toplu riječ. To je ona književna čarolija koja ne završi s posljednjom stranicom nego, što bi stari majstori rekli, ostane u zraku kao miris svježeg kruha iz lokalne pekare.