Jeste li se ikad zapitali sanjaju li stvari i kako bi to uopće izgledalo? Iako predmeti nemaju svijest poput ljudi, ideja o njihovim snovima otvara vrata mašti i novim pogledima na svakodnevicu.
Stvari ne sanjaju na način na koji to čine ljudi jer nemaju svijest ni mozak, ali kroz priče i metafore često im pripisujemo snove kako bismo bolje razumjeli vlastite želje i strahove.
Ova tema nudi zanimljiv pogled na granicu između stvarnosti i mašte, gdje obični predmeti postaju sudionici naših priča. Tko zna kakve bi tajne skrivali naši svakodnevni suputnici kad bi mogli sanjati?
Uvod u lektiru i autora
Ne vjerujete baš u igračke koje sanjaju? Ni ja, ali “Kako sanjaju stvari” izvuče vas iz svakodnevice i posije sjeme sumnje—što ako i stolica ispod vas piše svoj mentalni dnevnik? Knjiga ne gubi vrijeme na pravila fizike, a autor skida granice između stvarnog i mogućeg. Ako ste ikad zamišljali da vam kišobran šapće o oblacima… Tu ste na pravom mjestu.
Autor
Ivana Brlić-Mažuranić — sad ste sigurno čuli to ime negdje, možda dok ste još grijali školske klupe. Nije čudno: Ivana je veličina naše književnosti, poznata kao “hrvatski Andersen” (nije se sama tako prozvala—titulu su joj dali kritičari). Rođena krajem 19. stoljeća, rasla je među enciklopedijama i ponekom političkom žustrinom (njezin djed bio je predsjednik Sabora, da ne zaboravimo). Ali nije pisala samo bajke—totalno je renovirala dječju literaturu. Imala je više nominacija za Nobelovu nagradu nego većina nas za loto, iako nikada nije dobila zlatni jackpot. Pročitate neku njezinu rečenicu… i odmah imate osjećaj da vam netko šapuće priče ispod deke dok vani pada kiša. “Kako sanjaju stvari” progovara njezinim najigračkasti(ji)m jezikom, ali bez mrvicu pompe— sve kroz oči svakog malog i velikog sanjara.
Žanr i književna vrsta
Nije ni čudo da se ljudi bećare s pitanjem: je li ovo bajka, fantastična priča, ili romansirani razgovor između šalice za kavu i cipela? Knjiga upada ravno u čarobni žanrovski lom—malo bajka, malo fantastična priča, a niti trenutka dosadna stvarnost. Fantastika ovdje nije Marvel—više podsjeća na trenutak kad djetetu plastični auto odjednom dobije glas. Za razliku od “klasične bajke” gdje vila ili čudovište rade nered, ovdje najobičnije stvari (džep, kaput, ključevi) šapću i snivaju.
Književna vrsta? Tu stvari postaju pomalo školske: ovo je zbirka kratkih priča, možda i blizu poetske proze, ali tko točno broji? Što je važno: tekst pršti maštom i ne traži od čitatelja da bude Phil Collins u laboratoriju emocija—sve teče lako. Usput, autorica se nikada nije bojala spojiti svakodnevicu i nadrealno, što svakog starog čitatelja vrati ravno u krevetić pod prozorom gdje se svaka lampa smiješi. Ovo je onaj dragocjeni trenutak kad odrasli i djeca stvarno mogu “sanjati zajedno”—ali na glas, u boji, i sa svim krivim šavovima na jastuku.
Kratki sadržaj
Okej, pripremite šalicu kave i zaronite s Ivane Brlić-Mažuranić ravno u svijet u kojem obični predmeti, ni krivi ni dužni, dobivaju svoje male trenutke slave. Nema tu onih dugih, zamornih uvoda—radnja puca odmah i odvodi vas, bez da trepnete, u priče šalice koja mašta o dalekim putovanjima i cipele koja pamti svaki izlizani korak.
Uvod
Kad je zadnji put netko pitao vašu staru šalicu kako joj je? Pa, Ivana jest. Roman započinje bez okolišanja—direktno pred oči dovodi obične predmete, odnosno šaroliku plejadu šalica, cipela i zaboravljenih olovaka. Ima nešto zarazno u toj jednostavnosti. Priče su napisane krajnje čitko, a ritam tako lagan da zaboravite brigu o rokovima i inboxu koji vrišti “odgovori!”. Atmosfera podsjeća na popodne kad kiša bubnja po prozoru i sve što želite je – ostati unutra i slušati.
Zaplet
Kad se stvari počnu pitati “što bi bilo kad…”—tu nastaje ta slatka zbrka. Cipela otvoreno mašta o sljedećoj avanturi, šalica razmišlja o tome gdje će je odnijeti sljedeći čaj (kojeg, usput budi rečeno, vjerojatno nitko neće baš pohvaliti za glamurom). Sve dok ne naiđe novi lik, mačka s vječitim apetitom, i slučajno sruši šalicu s police. Drama! Panika! Ali istovremeno… svi predmeti prvi put osjete uzbuđenje. Kao kad netko neplanirano svjetlo upali usred noći—odjednom im sve ima smisla. Mogli bismo reći da svaka priča ima svoj mali vrhunac (i to bez potrebe za ljubavnim zapletima ili velikim zlikovcima).
Rasplet
E baš ovdje stvari postanu osobne. Pogrešno odbačena cipela napokon nađe društvo u prašnjavoj kutiji, dok šalica – jadna, slomljena – pronađe drugi život kao tegla za kaktus. Trenuci tuge i ponosa izmjenjuju se brzinom promjene vremena na Jadranu. Neki predmeti sklope neobična prijateljstva (čarapa i stari ključ? Zašto ne!), a drugi se napokon osjete viđenima, makar među starim razglednicama. Nije to klasičan rasplet—više kao čudnovati ritam malih pobjeda i gubitaka, baš kako život zna biti kad mu nitko ne diktira pravila.
Kraj
Na kraju—iako tu zapravo nema kraja, barem ne u onom školski dosadnom smislu—sve sjeda na svoje mjesto, barem privremeno. Predmeti ostanu tamo gdje jesu, neki na polici, neki ispod kreveta, ali nitko se ne osjeća zaboravljeno. Autorica ne rješava baš sve, ostavlja sitne znakove da priče mogu krenuti dalje kad ih netko opet uzme u ruke. Tko zna, možda će ta cipela opet negdje prošetati? Ili će se šalica smijati dok joj kaktus raste. Sve je moguće, barem dok netko voli sanjati.
Mjesto i vrijeme radnje
Nemojte očekivati dosadnu, zadimljenu sobu s tapetama iz 70-ih, igrom slučaja prepunu predmeta koji mudro čekaju svojih pet minuta slave. Ne — ovdje stvari sanjaju svuda. Ivana Brlić-Mažuranić nije ih zaključala u neku bajkovitu kutiju, već ih je pustila da lutaju kroz vrijeme i različite prostore, baš kao što vaša stara šalica može sjetno uzdahnuti i na polici u kuhinji, ali i na tavanu djedove kuće. Ponekad ih zateknete usred gužve, kad desetak predmeta na stolu drži svoj tihi sastanak ispod svjetla, ponekad su sami, prepušteni mislima u zabitima ormara ili ladica.
Vrijeme radnje? Ovo nije onaj tip bajke gdje svijeće gore, a satovi zvone ponoć. Radnja skače — doslovno od mirisa svježeg jutra (dok šećerna zdjelica još sniva) pa sve do noćnih sati kad čak i najnemirnija žlica klone glavom. Sanjarski svijet predmeta nije zalijepljen za 2024. ili neki izmišljeni srednji vijek. U jednoj priči cipele se sjećaju balova, u drugoj kuhinjski tanjuri šapću o tanjurima s markama koji su “nekad bili u modi” (sjetite se, ima svakakvih likova na onim starim Zepter tanjurima — što bi oni danas rekli o modernoj keramici?).
Zamislite dan u kući kad ste bolesni — ostanete pod dekom, ali vaš jastuk možda sanja o praznicima, a pokrivač pleše sjećanja na tople ljetne noći. Naravno, najluđe je kad netko od ukućana nađe taj davni priručnik u ladici i vrati ga u život; tada cijeli komod počinje žuboriti kao da je na proslavi rođendana. Ista stvar, samo što ovdje svaka sitnica sanja svoju priču bez obzira na kalendar. Nema rigoroznog rasporeda, ni strogo omeđenih granica — uvijek postoji mala šansa da upravo sada, dok ovo čitate, uz vaše rame na polici neki stari sat prede svoj stari san.
A, ima i onih situacija kada vrijeme zastane samo za njih. Kada svi odu iz kuće, a nad prozorom gusta kiša dobuje — tada nastaje njihova zlatna minuta. Tada, u tišini, stvari razgovaraju, sanjaju o onome što su bile i postaju mala čuda svakodnevice, bez svjetala reflektora — osim možda onog od lampe koja slučajno ostane upaljena.
Zato, kad vas idući put zbuni osjećaj da je sve oko vas neobično mirno, možda ste uhvatili upravo onaj trenutak kad neki predmet u vašoj blizini sanja najluđi san svojega života.
Tema i ideja djela
Znaš onaj osjećaj kad pogledaš u staru šalicu za kavu i nekako ti se čini kao da bi imala što za ispričati—ili barem zamisliti? Upravo na toj čudnoj granici između običnog i neočekivanog počiva glavna nit romana Kako sanjaju stvari. Nema tu moraliziranja, ni poučavanja—sve je zapravo vrlo jednostavno. Predmeti postaju junaci, ali ne busaju se u prsa kao Marvelovi superheroji. Njihovi “snovi” su sitni, ponekad smiješni, najčešće topli, onako kako samo svakodnevica može biti kad joj dodaš trunku mašte.
Autorica se igra pitanjem—što kad bi nam obične stvari znale vratiti pogled? Zamisli staru olovku koja sanjari o tome da opet piše ljubavna pisma ili platnenu vrećicu koja se sjeća tržnice pod kišobranima. Sve te male priče imaju jedan zajednički sastojak—empatiju. Niti jedan predmet nije prikazan ravnodušno; svima nam daju priliku da zavirimo u tuđe—pa makar i “nepostojeće”—svjetove.
Pa zašto to sve skupa pali kod čitatelja svih uzrasta (da, odrasli, ovo nije rezervirano samo za klince!)? Jer prepoznaju nešto iz vlastitog djetinjstva ili iz jučerašnje šetnje. Mnogo je “aha!” trenutaka kad se likovi naizgled prikradaju iz svakodnevice. Sjećanje na vremena kad si razgovarao s plišanim životinjama? Točno taj osjećaj. Doduše, nisam još vidio odraslu osobu da pita čašu “kako si danas?”, ali tko zna… možda netko i to radi prije prve jutarnje kave.
Još jedna fora—sve se odvija bez velike drame. Ovuda ne tumaraju negativci s crnim plaštima. Glavni obrati dolaze poput promjene raspoloženja kad kroz prozor uđe sunčeva zraka. Jedan trenutak predmeti miruju, drugi planiraju male bjegove, da bi na kraju, nakon svih “avantura”, zapravo ostali tamo gdje su i bili—sigurni, viđeni i pomalo sretni. Da, čitatelj će možda iz toga izvući i koju pouku, ali ona nije servirana na tanjur s obavezom “nauči ovo!” Više kao… šapnuta usput, dok se smiješiš sam sebi.
Analiza likova
E sad, kad se prebaciš iz svakodnevnog pogleda “to je samo šalica” na “ček’, ta šalica ima stav,” postane sve malo zabavnije (i možda mrvu čudno, ali zato je Brlić-Mažuranić i bila faca svog vremena). Zaboravi klasične likove – ovdje su stvari glavne zvijezde. Pa ‘ajmo skenirati tko i što diše, mašta i nervira se na policama.
Glavni likovi
Ako si mislio da su čizme ili šalice samo za po kući, ova knjiga ih baca u prvi plan kao prave male zvjezdice kratkih priča. Najviše vremena provodiš s cipelom (“ona s ožiljkom od prošle zime”), šalicom (“što mrzi vruće čajeve”, poznato?), starim ključem (“stalno sanja nova vrata, a zapravo nikad iz stana”), pa i iglom (“uvijek bode, nikada ne zagrli”). Zvuči blesavo, ali svatko tko je ikad izgubio voljeni predmet zna da mu fali baš taj neki karakter—kao kad ti nestane omiljena šalica, pa ti ni kava više nije ista.
Brlić-Mažuranić ne tretira stvari kao hladne predmete. Svaka ima osobnost, simpatije, a ima i loš dan… Da, šalica može biti “jutros slomljena po pola srca”. Usput, kod nas doma šalica koju nitko ne voli zovemo “problemačom,” i svi je zaobilazimo kao kišu na godišnjicu mature.
Dok ih čitaš, lako se dogodi da počneš navijati za taj stari ključ ili da žlica odjednom ima više karaktera od TV-voditelja subotnje večeri na HRT-u. To je čar glavnih likova u ovim pričama—do jutra mogu biti tvoj omiljeni gubitnik ili skromni heroj, ovisno o tvom raspoloženju.
Sporedni likovi
Sad, svaki superheroj (ili stvar) treba frenda iz susjedstva—što bi Batman bez Robina, a što cipela bez čarape? U Brlić-Mažuranić svijet ulijeću i sporedni predmeti, oni za koje misliš da su “statisti”, ali onda iskoče sa scenom koja se zauvijek ureže u pamćenje.
Evo nekoliko bisera: stara vaza (“uvijek na istom mjestu, ali uvijek s drugom pričom za ispričat”), maramica (“s godinama postala sentimentalna, sve pamti, sve čuva”), pa nižuća olovka (“piše ko’ luda kad treba brisati tragove sramotnih domaćih zadaća”). I neka te ne zavara skromnost; baš ti “sporednjaci” često ulete s kakvim mudrim komentarom ili slatkim detaljem zbog kojeg se nasmiješ ili zastaneš.
I totalno iznenađenje: mačka. Da, živa, topla, prgava mačka. Pogled mačke u ovom društvu predmeta baci sve na glavu, podigne tenziju, malo razmrsi datume i podijeli frontove. Priznaj, i u stvarnom životu dovoljna je jedna nova mačka pa cijeli redoslijed predmeta na polici ode kvragu.
Kao u svakoj družini, ovi sporedni likovi ne galame, ali kad podsjete glavne da vrijede, tad su najjači. Sjećaš se one stare majice koja nikad nije na vrhu hrpe, ali nikad ni ne ispadne iz ormara? E, tako osjećaš i njih—nepotrebni dok ne fali baš njen miris.
Odnosi između likova
Odnos između tih predmeta? Bolje su međusobno povezani nego većina mladih na ljetnim festivalima—uvijek ima napetosti, ali nitko ne ode kući (i doslovno, jer gdje ćeš sa šalicama).
U priči o staroj cipelici i novoj pertli, stari predmet u početku zazire od promjena, a mladunci samo žele pokazati koliko mogu zablistati. Tu se rodi pravo “prijateljstvo iz nužde”, iliti – bolješ da nisi sam, iako ti svaki dan “zapne končić”. Ima tu i suparništava—šalica i tanjurić, stara vaza i nova boca, žlica koja sanja biti vilica (neka digne ruku tko nije poželio biti netko drugi bar jednom na obiteljskom ručku).
Brlić-Mažuranić možeš nazvati i majstoricom “stolnog mira”—svaka stvar zna svoje mjesto, ali i poštapaju se, tješe i uče lekcije dok “nitko ne gleda.” Da parafraziramo baku iz Gorskog kotara: “Dobar predmet ti ne pravi sjenu već toplinu.”
Jedan trenutak koji je svima ostao u glavi jest kad mačka uleti među njih. Odjednom, šalica pokazuje zube (ali nema ih), žlica bježi, a svi osjete adrenalin—pa tko ne bi? I kao što na pravoj zabavi uvijek netko napravi scenu, tako i ovdje: trka, panika, a onda novo prijateljstvo ili barem kratko “primirje”.
U konačnici—kao i u svakom dobrom društvu—prepucavanja, pokoja drama, vječna suradnja i tolerancija. Priznaj, zvuči poznato? Tko nije imao záličaj s nekim predmetom kod kuće, laže (ili ima previše gostinskih šalica).
Stil i jezik djela
Sad, istina – kad prvi put otvoriš „Kako sanjaju stvari“, možda očekuješ neku tešku, “veliku književnost”. A ono – hop! – dočeka te tekst u kojem je sve lagano, prozračno, čak i kad predmeti raspravljaju o vlastitim manjim tjeskobama (jer svaka šalica se zna osjećati prazno, zar ne?). Brlić-Mažuranić se ne zamara kompliciranim riječima – bira toplinu, najčešće one riječi koje i klinci obožavaju, ali (pazi sad foru!) kroz rečenicu ponekad provuče nešto zbog čega će i odraslima zatreptati oko.
Pisanje te knjige nekako pršti onom atmosferom kakvu ponekad dobiješ kad ti baba ispriča priču, a ti pojma nemaš je li realno ili ne, ali ti je genijalno slušati. Sve je živo, sve priča, a jezik je baš domaći – nije unakažen tuđicama koje bi mogle odbiti mlađe čitatelje. Fraze su jasne, jednostavne, a opet tople, pune boje. Ima tu pokoje starinske riječi, ali sve se uklapa kao klinka u prevelikim maminim cipelama—bude smiješno i iskreno, i baš zato pamtljivo.
Ne koristi autorica onaj strogi, školski ton. Naprotiv, sve boje i mirisi svakodnevice probijaju između redaka: „Šalica je šaptom bubnjala po stolu…“ ili „Ključ se osjećao zahrđalo i smežurano nakon kiše“ – gle, stvarno ti možeš čuti i vidjeti što se događa! Nije slučajno što mnogi odrasli knjigu čitaju klincima a onda zaborave prestati čitati – jer jezik te vrati ravno na trenutke kad si vjerovao da žlica stvarno ima osjećaje.
Što se stila tiče, nema tu vaganja svake rečenice – rečenice su kratke, ali nisu hladne. Autorica ubacuje pokoji zaigrani stih, šalu, gotovo kao “ubod laktom” ispod stola (da se podsjetiš: „ej, ovo je igra, uživaj!“). Zamišljaj atmosferu djetinjstva pomiješanu s večernjim pričama uz kakao—tako taj jezik djeluje: utješno, ali nije sirupasto slatko.
Ako trebaš neki uzor kad te netko pita što znači “stvarno razgovoran, pitak hrvatski stil”, evo ti Brlić-Mažuranić za lektiru! Ovaj način pisanja podsjeća na to zašto hrvatska dječja književnost ima poseban šarm—jer i najdosadnija stvar (čitaj: običan stari ključ) može uz pravi stil – i još bolji jezik – postati zvijezda vlastite priče.
U biti, što duže čitaš, to ti je sve jasnije: ovdje se ne piše „za publiku“. Piše se srcem, piše se za one koji se još žele igrati riječima i uživati u njima, bez obzira jesu li stari osam ili osamdeset godina.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Prva stvar koja upada u oči? “Kako sanjaju stvari” od Ivane Brlić-Mažuranić nije tipična dječja zbirka – iako na prvu miriše na bezbrižnost djetinjstva, iznenadi svakog tko voli sitne, svakodnevne priče s onom starinskom, toplom vibracijom. Ponekad imate osjećaj kao da držite šalicu toplog čaja u ruci dok vani kiša rosi – takav je ovaj naslov. Svi ti predmeti, šalice, ključevi i čarape—ništa im nije strano—dobiju svoj glas, pa čak i kap prkosa. Neki čitatelji, osobito oni odrasli, uhvate se kako iznova gledaju vlastiti stan, tražeći tragove života među stvarima (ako se netko prepozna, nije sam—i recimo da je urednost postala još veći izazov).
Dojam koji ostavlja, najbolji je opis kao onaj trenutak kad pronađete zaboravljeni predmet u ladici—iznenadi vas priča koju ste spremni čuti. Djeca, kažu roditelji iz zagrebačkoga Maksimira, guštaju u promjenama raspoloženja predmeta—jednog dana cipela tuguje, drugi dan šešir mašta o avanturi. Knjiga ne uvjerava čitatelja silom—ne gura mudrosti, samo ih šapuće kroz male svakodnevne trenutke. Stil je tako jednostavno pitak da ni nakon napornog dana ne zamara—riječi klize same od sebe, a rečenice (osobito u dijalogu predmetâ) ponekad nasmiju naglas.
Zanimljivo, pojedini profesori književnosti na Filozofskom u Splitu preporučuju djelo studentima baš zbog te neočekivane kombinacije dječjeg pogleda i suptilne, gotovo nevidljive odrasle ironije. Nema svečanih pouka, nema patetike, samo puno sitnih detalja u kojima svatko može pronaći nešto za sebe. I, bonus poen, većina čitatelja stvarno uživa u tom blagom osjećaju nostalgije, kao da nakratko mogu ostaviti brige i prepustiti se igri.
Jedan tata, zagriženi ljubitelj trilera, komentirao je—nije mogao vjerovati da će doživjeti da navija za sudbinu jedne lončarske svijeće! To je tajna šarma: predmeti nisu savršeni, ne pobjeđuju uvijek i ne sanjaju o grandioznim stvarima, ali ostaju vjerni svom svijetu. I upravo zato do priče dovodi taj osjećaj ljudskosti i bliskosti—makar se radilo o običnom kuhinjskom kuhaču. U ovom svijetu svatko ima šansu biti junak, barem na nekoliko stranica dnevno.