Što pokreće osobu da se bori protiv vlastite sudbine i društvenih okova? Pitanje je to koje se često postavlja kad se govori o liku Janka Borislavića, junaka iz pera Janka Veselinovića. Njegova priča još uvijek intrigira čitatelje željne dubljeg razumijevanja ljudske borbe za slobodu i pravdu.
Janko Borislavić je roman o mladiću koji se suprotstavlja nepravdi i tradiciji u potrazi za osobnom srećom, iskreno prikazujući sukob između pojedinca i društva u ruralnoj Srbiji devetnaestog stoljeća.
Kroz nekoliko ključnih trenutaka, roman otkriva vrijednosti, dileme i izazove jednog vremena, ali i univerzalne ljudske težnje. Tko je zapravo Janko i što ga čini posebnim? Vrijedi zaviriti dublje u njegovu priču.
Uvod u lektiru i autora
Znate onaj osjećaj kad otvorite lektiru, a na vas odmah zapuhne prošlost, mirisi stare kuće i žamor ljudi koji danas više ne postoje? E, jednako tako djeluje i “Janko Borislavić” — roman koji često završi pod perom srednjoškolaca, ali, istini za volju, zna uzbuditi i one iskusnije čitatelje. Drž’te se, jer autor ovog romana nije samo netko tko je napisao još jedan “klasik za zijevanje” — štos je baš u detaljima.
Autor
Janko Veselinović — ime možda zazvuči kao vaš dalji rođak sa sela, no riječ je o jednom od onih srpskih književnih “teškaša” iz 19. stoljeća. Rođen 1862. u Crnobarskoj, Veselinović se specijalizirao za kopanje po ljudskim slabostima i snagama, baš kao što vješt kuhar zna izvući okus iz zaboravljenih začina. Nije mu bio stran bunt prema tadašnjoj vlasti, često je prelazio granicu “pristojnog” u svojim tekstovima, pa su mu, osjetljiviji na vlastite trnove, vlastodršci zaprijetili par puta – prva liga za svakoga tko voli pisce s karakterom.
Njegove novele, pripovijetke i romani na tanjur serviraju život seljaka, njihove mutne poglede ispod čela, prkose i radosti, a “Janko Borislavić” prava je enciklopedija seoskog mentaliteta. Legenda kaže da ga inspiracija nije štedjela – pišući o Janku i njegovim mukama, zapravo je ostavio autoportret čovjeka koji uvijek traži nešto više od sudbine… ili bar drugačiji ručak.
Žanr i književna vrsta
Priča nije stigla iz fancy krimića ili romantične komedije, već direktno iz velikog lonca realizma. Roman “Janko Borislavić”, po žanru, leži tamo gdje domaći zagovornici realističnog štiva najviše vole — sve po receptu: stvarni ljudi, stvarni problemi, muljanje, moralne dileme i odluke na koje bi svi u selu imali nešto za reći. Realizam ovdje nije bježao od blatnih opanaka, slomljenih srčanih čežnji ni rascjepa između zakona i pravde.
Možda ste čuli za taj pojam — društveni roman? E pa, ovo je baš školski primjer! Književna vrsta – roman, ali ne bilo kakav. Jankova priča razvlači motive prkosa, prolaznosti, borbe i, iskreno, povremenog gorkog humora (onog koji se osjeća u stomaku, ne na jeziku). Ako ste očekivali da je Veselinović usput htio educirati seljake – ne, cilj je bio pokrenuti onu iskru unutarnje revolucije baš kod svakog čitatelja. U svakodnevnim mizanscenama ruralne Srbije kriju se univerzalna pitanja — sreća, ljubav, gubitak, ponos… Apsolutno daleko od ravnodušnosti.
Ako je netko zamišljao da se “Janko Borislavić” čita lako poput jeftine beletristike – iznenađenje! Tu su zvonki dijalozi, karakteri koje biste mogli sresti pokraj mlina ili na lokalnoj fešti, i atmosfera koja podsjeća da je prošlost još uvijek živa, barem u pričama. Učiteljima često zadaje muke jer kod svakog učenika otvara staru dilemu — pobuna ili pomirenje?
Kratki sadržaj
Navratite li ponekad u prošlost, sjetit ćete se kako mirisi djetinjstva znaju ostati lijepljeni za pamćenje kao tvrdokorne mrlje od višnje na bijeloj košulji. Janko Borislavić… njegova priča je baš takva. Kratko, duhovito, pa onda, iznenada – gorčina. Evo kako ta cijela drama zapravo izgleda.
Uvod
Janko nije bio jedan od onih momaka koji mirno piju rakiju u hladu dok konji pasu. Ne, cijelo selo zna – on je uvijek nešto želeći više! Imao je one luckaste ideje o pravdi, pa je još k tome bio tvrdoglav k’o mazga. Svi su ga znali, od babe Jagode do popa Miladina, ali ni jedna trač-partija nije mogla odlučiti hoće li od njega postati dobar čovjek ili propalica.
Nije volio gledati kako njegov otac, mati i ostali prolaze život u šutnji i poslušnosti. Tu negdje, među blatnim avlijama i zveckanjem kovačkog čekića, počinje Jankov (isčekivani) sudar s tradicijom i obiteljskim obavezama. Nije želio biti još jedan kotačić u seljačkom stroju – želio je svoje mjesto pod suncem (ili barem bolje sjeme za posaditi).
Zaplet
Ha, tek tu kreće pravi ringišpil! Kad je napunio “tiha dvadeseta”, Janko se zaljubio. I naravno, nije mogao naći običnu djevojku već baš onu koja je svima bila “nedostižna”. Ljubav prema Anđeliji natjerala ga je da sanja ispod zvijezda i skače iz blata do glave. U selu, naravno, odmah kreću priče. Neki ga tapšu po ramenu, drugi odmahnu rukom – ‘još jedan buntovnik, kažeš…’.
I onda – problemi. Janko se sukobljava s ocem, gazdom Milanom, koji ne odobrava ni Anđeliju ni njegove “moderne” stavove. Svi redom pokušavaju ga slomiti, od komšija do rodbine. Jankova borba postaje sve luđa, a on… Stalno se pita: tko sam ja da mijenjam pravila koja selo šapuće stoljećima?
Rasplet
Sve kulminira kad Anđelija mora odlučiti – poslušati svoje srce ili ostati vjerna roditeljima. Drama postaje tako gusta da bi ju mogao rezati tupim nožem. Ljubav, inat, pa čak i pokoja suza… Sve se slilo u tu jednu napetu noć pod ćilimom zvijezda.
Janko, iako umoran, ne popušta. Nije mu lako – hladne seljačke noći, ogovaranje sokačkih vijeća, šapat “što će selo reći”… Sve to treska po njegovoj duši. Pomažu mu prijatelji, ali nekad je najteže boriti se protiv vlastite krvi i osjećaja krivnje.
Kraj
A kraj? Nema tu happy enda na filmski način. Janko plaća cijenu inata. Gubi dio obitelji, a s Anđelijom… ostavlja gorak okus nedovršene priče. Čak i pobjeda prođe neprimijećeno, kao kiša dok spavaš. Ipak, nešto mijenja: selo više nikad ne šuti potpuno isto.
Priča o Janku Borislaviću ostaje među ljudima kao upozorenje – kad kreneš protiv struje, zna te voda nositi gdje nisi planirao. Svi znaju: nije lako biti pravedan u nepravednom svijetu, ali baš to srce voli pamtiti.
Mjesto i vrijeme radnje
Zastanite na sekundu i zamislite – mali škripavi prozori, blato na čizmama, i ono tiho pucketanje drva u šporetu… To nije reklama za ruralni turizam, već kulisa Jankove svakodnevice. Radnja romana baca nas ravno u srce srpske varoši i ne baš idiličnih zaseoka, ondje negdje u drugoj polovici 19. stoljeća. Okruženje šaptom priča o neravnopravnosti, starim običajima i krutim društvenim pravilima.
Eh, vrijeme… Nije to samo retuširana pozadina za seljačke prepirke. Ovako—razdoblje nakon turske vladavine i pred moderno doba, kad selo traži svoje mjesto pod suncem, a promjene dolaze polako, s puno zapinjanja i kočenja, baš kao zimska kola na blatnjavoj cesti. Cijela Jankova borba za pravdu, ljubav i “bolje sutra” odvija se upravo u tom napetom prijelazu staroga i novog, kada mirisi rakije i uzdasi pred ognjištem još diktiraju ritam života.
Mjesto radnje, izmišljeno selo (ali zvuči kao pola Šumadije u to vrijeme), nije neka dosadna pozornica – nego lik za sebe. Svatko poznaje svakoga, vijesti putuju brže od galopirajuće konjice, a svaka obiteljska zavada pamti se dulje nego telefonski broj lokalnog trgovca. Selo je živo, tvrdoglavo, ponekad naivno, jednako koliko su i njegovi junaci.
A kad padne mrak, vani oštra tišina i duboki mrak, unutra – kuća mali svjetionik gdje se odvijaju najveće junačke (i ljudske) borbe, od prve mladenačke pobune protiv roditeljskih prijetnji, do usamljenih odluka na ivici noći. Svaki dan iz ove priče miriše na pečeni kukuruz, vlažno sijeno i onaj gusti svježi zrak tik pred oluju.
Taj specifičan miks mjesta i vremena u Janku Borislaviću čitatelju daje osjećaj kao da gazi kroz blato zajedno s junakom. Nije krajolik samo kulisa, nego sudionik koji utječe na svaki izbor, svaku prepreku, svaku pobjedu i poraz. Pa kad vas uhvati nostalgija za “starinom”, nemojte reći da niste upozoreni: ovdje su pravila pisana plugom i krvlju, a vremena nikad dovoljno za promjene.
Tema i ideja djela
E sad, kad god netko spomene “Janko Borislavić”, ne možemo preskočiti pitanje — o čemu je zapravo ova priča? Nije to samo još jedna tužna pripovijetka iz davnih dana. Veselinović je skuvao pravu malu eksploziju ideja… i to baš u tom nezgodnom razdoblju, kad je selo bilo kao lonac pod tlakom.
U središtu — sukob između pojedinca i društva. Janka, mladića s glavom punom (možda i prepunom) želja o slobodi, tradicija pokušava zgaziti kao rosu pod nogama. Eto, društvena pravila su tu kruta kao stara kućna pravila na Badnjak: zna se tko, kako i s kim. No ideja djela vuče na ono vječno: svaki čovjek ima pravo birati svoju sreću, makar se cijelo selo zbog toga okrenulo naglavačke! Nije to bilo lako ni Janku — zamisli samo sve poglede, šaputanja i mrke face na sokaku.
Priča je zapravo, ako ćemo iskreno, mali udžbenik otpornosti. Taj otpor Janka prema očevim odlukama, seljačkom autoritetu i tradiciji, nije ništa manje bolan od današnjeg bunjenja protiv birokracije ili rodbinskih komentara za blagdanskim stolom. Kroz Jankove dileme (uživo prenoseći njegovu muku, kao reality show 19. stoljeća), čitatelj osjeća težinu izbora, propuštenih prilika i snage karaktera.
No, Veselinović ovdje ne crta crno-bijelu sliku. Zna biti gorak, ali taman toliko da čitatelja podsjeti: svaka promjena boli, ma koliko nam obećavala. U tom romanu ideja je jasna — sreća nije servirana na pladnju, ni u vremenu konjskih zaprega, ni danas među serverima i mobitelima. I to je ono što Janka, s njegovom tvrdoglavošću, izdvaja od drugih književnih junaka istog razdoblja.
Pa, ostaje osjećaj — možda i štrecaj — u želucu: što bi bilo da je popustio, pogle okrenuo, ili da je upalio… hm… internet pa potražio savjet? Davno prije memova o „životu po svome“, Janko je već tamanio tu tortu. S krajevima punim gorčine, ali bez mrvica kajanja.
Analiza likova
Nije svaki dan da roman poput “Janko Borislavić” prodrma tradicionalne dileme malog mjesta na ovako živopisan način! Baš zato, evo tko vuče konce u ovom selu, tko stvara nered, tko pokušava održati mir—i kako se te žice napinju i ponekad opasno pucaju.
Glavni likovi
E, sad, Janko nije samo “mladić u sukobu sa svijetom”—on je prkos, inat, ali i ranjiva točka malog sela. I dok ga veseli jedna Anđelija (o, da, o Anđeliji bi se mogao snimiti serijal), Janko zapravo pokazuje koliko ta težnja za osobnom slobodom ima cijenu. On ruši svakodnevnu monotoniju. Kad zapne, recimo za riječ sa ocem, nema povlačenja, nema skrivanja iza ormara. I ne brani se argumentima iz knjiga, već inatom, pogledom ispod obrva, pojačan pokoje gutljajem iz seoske rakijašnice (ne nužno preporučljivo, ali jako vjerodostojno).
S druge strane, Anđelija. Nije ona klasična “djevojka-žrtva” kakvu viđamo na TV-u. Ima onu dozu prkosa i želje da ne bude samo ukras na seoskoj svadbi. Kad kaže “neću”, čuju to i kokoši u dvorištu i stari komšija iz susjednog sela. I baš taj njezin otpor daje Janku dodatni zalet, kao kad upališ drugi stupanj na biciklu i nadaš se da uzbrdica neće biti preoštro.
Ne zaboravimo ni Gazdu Milana—ako mislite da ste imali napornog šefa, niste upoznali ovog tipa. On drži sve konce, barata pravilima kao karataš u selu, a kad Janko pokaže zube, Milan radi ono što zna najbolje: prijeti, ucjenjuje, stvara tenziju doslovno iz ničega.
Očevi, majke, svi redom—likovi koji podsjećaju na susjede što sve znaju, baš sve. Zvuči poznato? E, takvi bivaju remetilački faktor kad mladi pokušavaju nešto promijeniti.
Sporedni likovi
Za onog tko misli da su sporedni likovi samo “dodatak uz kavu”—razmislite opet! Tu je Jankov otac, tvrd kao stari orah, što ne puca pod pritiskom, ali svakako škripi. Njegove riječi često režu više od bilo kakve kazne. Njemu je važnije što selo govori, nego što sin osjeća.
Majka? Toplina s malo previše straha. Ona je onaj tihi promatrač s ruba, guta suze, a najradije bi spasila sina, ali strah od stare škole i okoline zaveže joj ruke. Poneka rečenica poput “Ne zamjeri, Janko, svijet je takav” možda najbolje opisuje njenu muku i nježnost.
Komšije? Svako selo ima onog jednog napornog koji prenosi vijesti. Kulački glas, uvijek na rastanku zateže priču, pa sve što Janko radi do Uba (i dalje) svi znaju prije večere. Selo diše kao jedno, ali ima tisuću jezika—i ni jedan nije sklon opraštanju.
I svi ti likovi nisu samo kulise za Jankovu priču. Ima tu dovoljno života, inata, zavisti i tihog suosjećanja da bi Draško Stanivuković mogao snimiti vlastitu reality emisiju.
Odnosi između likova
Kad prošvrljaš kroz sve zaplete, jasno se vidi—odnosi u “Janku Borislaviću” češće podsjećaju na prazničnu večeru gdje se svi smiješe, ali pod stolom netko nekom stiska koljeno. Svaka riječ ima težinu, svaki pogled je poruka. Janko i njegov otac vuku svoju šahovsku partiju, gdje svaki nije samo “figurica”, već nosi teret generacija.
Janko i Anđelija? Istinski rollercoaster emocija. Njihova ljubav je kao vjetar koji samo što se ne smiri, ponovno podivlja. Ponekad treperi ko svijeća na promaji, ali odustajanje nije na meniju.
Sudbina ove obitelji, recimo to tako, ne plete se samo oko ljubavi, nego i oko onog što selo od njih traži. Očekivanja leže teško kao stari zimski prekrivači. Anđelijin izbor zapravo nije samo njen—on rezonira kroz sobe, dvorišta, čak i kroz štalu.
Selo, gazde, prijatelji—uvijek netko gleda, komentira, procjenjuje. Čitatelji prilikom čitanja romana osjećaju pritisak društva na svakom listu knjige. I taman kad pomisliš da će popustiti, netko doda novu temu ogovaranja.
—
Možda nema zmajeva ni čarobnjaka, ali odnosi, trzavice, i male pobjede, itekako grizu stvarnost, baš kao kod svakoga tko u životu bira u tišini između onoga što želi i što drugi govore da je “pravo”.
Stil i jezik djela
Zamislite scenu: Janko stoji nasred prašnjavog seoskog puta, grize ga nepravda s obje strane. E pa, Veselinović tu ne troši riječi bez veze—njegov jezik je baš kao domaća rakija: kratko, oštro, bez ukrasa. U svakoj rečenici osjetiš prstohvat humora, ali i gorčinu svakodnevnice. Pričaju likovi baš kao vaši ujaci na slavlju—direktno, bez okolišanja. Kad netko nešto prešuti, više vam je jasno nego kad dvadeset stranica čitate okolo-naokolo.
Dijalekti? Nema foliranja. Veselinović koristi govor sela, onaj pravi, onaj koji zvuči kao čizmama utabana zemlja. Kad Anđelija zasuče rukave i pita Janka “Šta ti je, čoveče?”—ma, čini vam se da ćete je sresti kod bunara. Taj realistički stil ne da vam da zaboravite gdje ste; piščeva jednostavnost i izravnost zabadaju priču u svakodnevicu, onako, bez mnogo filozofije.
Ali nije sve tako “na prvu.” Veselinović voli i malo “zagrabiti dublje”—u Jankovim monolozima, kroz gorka pitanja o smislu, slobodi, pravednosti. Ne pati on od suhih rečenica, već ponekad ubaci i “teške” riječi i slike, pogotovo kad je Janko pod pritiskom zajednice. Nego, kad naiđe ozbiljan trenutak, on poentira najobičnijom rečeničinom. Taj kontrast vraća dinamiku, baš kao kad sunce proviri nakon pljuska.
Eh, i još nešto—opisne rečenice nisu tu da bi vam mazile oči. Više nalikuju ogrebotini na ruci: kratko, jasno, ostavlja trag. Selo, polje, vatra na ognjištu—čitate, a već vraćate film na vlastite mirise iz djetinjstva. Ako uopće imate seoske korijene, ne možete ostati ravnodušni. A čak i da ste iz centra Zagreba—da, vi iz Tesline—sigurno će vam “prošmugnuti” osjećaj stvarnosti.
Što Veselinović izbjegava? Žargon koji zbunjuje ili nepotrebno “europski” fraziranje. Ako poželite lektirne rečenice s puno “umjetničke” paučine… ovaj roman neće vam ih dati. Ovdje je jezik žilav, izvrstan za sve koji vole literaturu koja ne bježi od života.
Jednom riječju—proza bez filtera, život izvučen iz svakodnevice, a ipak dovoljno začinjen da vas zadrži do posljednje stranice.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znaš onaj osjećaj kad čitaš roman, pa ti kroz glavu prolaze pitanja tipa: “Zašto se uvijek netko mora boriti protiv tog tvrdoglavog sela?” E pa, Janko Borislavić budi upravo takve misli. Lik ti se na prvu učini tvrdoglav, skoro malo previše za vlastito dobro, ali nekako je teško ne navijati za njega. I realno, tko nije barem jednom poželio pobjeći iz okova vlastite sredine, pogotovo kad svi u selu misle da znaju što je najbolje za tebe?
Jankove odluke nisu crno-bijele—više djeluju kao onaj stari narodni kolač: izvana se čini poznato, ali kad zagrizeš, naiđeš na gorku notu koju nisi očekivao. Upravo to daje priči posebnu težinu. Nema tu klasične bajkovite sreće, sve je pomalo zamotano u brigu, neizvjesnost i inat (a Balkan bez inata – možeš li to uopće zamisliti?). Veselinović stvarno zna pogoditi u žicu naše svakodnevne dileme—ponos koji boli, krive odluke koje kasnije žvačeš satima, obitelj koja presijeca tvoje planove napola bez da trepne.
Malo tko se neće uhvatiti za Jankov inat kao za stari džemper—grije, ali nekad i zategne tamo gdje ne treba. Zanimljivo je koliko su pitanja iz romana ostala živa: može li pojedinac promijeniti svijet oko sebe ili će ga selo ipak samljeti kao stari mlin kukuruz? I kad ti već sve djeluje kao začarani krug, nađeš se kako razmišljaš što bi napravio na njegovom mjestu. Da, ponekad je lakše držati se starih običaja (barem te nitko ne gleda ispod oka), ali gdje bi bila priča bez junaka koji sve okrene naopačke?
Pa kad završiš s romanom, ne možeš ugasiti svjetlo bez da se pitaš: “Bi li danas bilo išta drukčije?” Teško je dati jednostavan odgovor. I možda baš zato ova knjiga još uvijek budi glasove na kavama i starim trijemovima. Ima nešto u tom balkanskom prkosu, iako ti zna zagorčati svako veselje, što ostaje i nakon zadnje stranice.