Kako bi izgledao život kad bi se svi naši strahovi i nade pretočili u napete priče iz najmračnijih kutaka grada? Roman Iz velegradskog podzemlja vodi čitatelja u svijet gdje se svakodnevica isprepliće s nepoznatim, a sudbine likova otkrivaju složenost urbanog života.
Kratki sadržaj romana “Iz velegradskog podzemlja” prikazuje živote ljudi na rubu društva, njihove borbe, snove i nepravde, sve kroz realistične slike velegradskog života i odnosa među likovima.
Oni koji žele razumjeti kako grad utječe na pojedinca i što se skriva iza blještavila ulica, pronaći će u ovom romanu više od obične priče.
Uvod u lektiru i autora
E pa, vjerujte, kad prvi put naletite na “Iz velegradskog podzemlja”, nije baš kao čitati dnevni report s tramvajskog stajališta. Nema ovdje parfema s korica ni urednog svjetlucanja. Knjiga baca čitatelja ravno u prljavštinu urbane svakodnevice. I odmah postavlja jedno dobro pitanje – tko bi uopće napisao nešto tako… direktno? Nadrealno je, a stvarnije od većine reality showova (da, gledamo u tebe, Big Brother).
Autor
Janko Polić Kamov. Vjerojatno ste čuli za njega, makar onako – kroz trač o tom slavnom buntovniku što je “skidao masku s lica generacije”. Kamov nije tipični “dobar ujak” hrvatske književnosti. Rođen krajem devetnaestog stoljeća (Rijeka, 1886.), ali tekst koji piše ima više bunta i ironije od prosječne objave na Twitteru (sve do smrti u Barceloni – da, egzotičan kraj, 1910.).
Glas mu je bio nesvakidašnji i beskompromisan. Nikad se nije borio za titule ni nagrade. Bio je više “daj mi papir i kaširani kruh pa ću već nešto napisati” nego “idemo na promociju s čašom vina”. Njegov rukopis ponekad nalikuje škrabanju iz kuta zadnje klupe u školi, ali… ostavlja trajan otisak. Ljubitelji književnosti (i oni koji se tako osjećaju) govore da je Kamov bio ispred svog vremena – uz njega su hrvatski pisci konačno dobili svojeg lokalnog punk-rockera. Zanimljivo, originalni rukopis romana dugo je ležao zaboravljen, kao da ga je i sam grad želio sakriti u vlastito podzemlje.
Žanr i književna vrsta
Ako ste mislili da su “žanrovi” rezervirani samo za Netflix pretraživanje, iznenadit ćete se. Ova knjiga šeta tankom linijom između romana s teškim socijalnim temama i prave, surove “proze ulice”. Jasni tragovi ekspresionizma tu su kao sladoledna mrlja na bijeloj majici – svuda, nemoguće ih je zanemariti.
Roman? Da, “Iz velegradskog podzemlja” se vodi kao roman, ali daleko je od svjetlucavih zapleta ili tužnih romansi. Ovo je, ruku na srce, proto-ekspresionistički uradak za ljubitelje priča koje ne popravljaju raspoloženje, nego ga propeliraju u nova pitanja. Knjiga ne uljepšava, nego pomalo prijeti ravnodušnošću hladnih ulica, no tako šarmantno — gotovo da poželite ponovno prošetati Ilicom kasno navečer, osluškujući svoj unutarnji Kamovljev monolog.
Prava je književna vrsta – roman s crtom reportaže. Sve upotpunjeno oštrim modernizmom i onim “nešto nije u redu ovdje, ali ni u meni ne štima” osjećajem. Većina čitatelja doživi taj roman kao šamar — hladan, ali prosvjetljujući. Odjednom, poljana pred školom više nije isto mjesto.
A kako bi sad ocijenile lokalne knjižare na skali “od slikovnica do lektirnih klasika”? Ovo spada pod “gradska lektira za hrabre”. Sigurno osvojit će i par podočnjaka ako ga čitate prije spavanja — i pokoju novu perspektivu na grad u kojem ste odrasli.
Kratki sadržaj
Čekaš brzi pregled? Nema problema—krećemo ravno u srž romana i života ispod gradske površine. Ako misliš da je tvoj tramvaj kasnio, čekaj da vidiš što se događa kad grad zaboravi na svoje najtiše stanare.
Uvod
Baci pogled iznad blještavih izloga—Iz velegradskog podzemlja ne gubi vrijeme na režanje tipičnih scena s razglednica. Autor Kamov odmah baca čitatelja pravo u gradski vrtlog, ali ne u centar s fontanama—nego u uske dvorišne prolaze, iznajmljene sobičke i kavane pune dima, gdje ljudi preživljavaju, ne žive.
Ako imaš sreće i još nisi nikad hodao po blatnjavim ulicama uz rub željezničke pruge, roman ti prva tri poglavlja servira tu atmosferu. Likova je kao na Glavnom kolodvoru prije polaska vlaka: sitni prevaranti, umorne žene koje zarađuju svaku kunu, studenti s velikim snovima, ali praznim džepovima… Sve što gradski život skriva pod površinom.
Mirisi vlage i pržene kave, zvukovi laveža kroz dvorišna vrata i pogled iznutra kroz razbijeno staklo. Zapamti: ovdje nitko nije turist.
Zaplet
Radnja se zakotrlja baš kao što bi ti propao tramvajski žeton kroz rešetku—a ostaneš bez ručka. Kamov postavlja Pavičića, glavnog lika, pred iskušenja koja nisu ni malo suptilna: nema novca, nema punih tanjura, nema milosti u gradskom podzemlju.
Nakon nekoliko dana lutanja, Pavičić sreće Milu. Mila nije samo slučajna prolaznica, već netko tko zna preživjeti u ritmu velegrada. Ona šaptom dijeli insajderske trikove: gdje pronaći bogatu kavu za kunu, kako izbjeći naporne stanodavce, zašto nikad ne trebaš sjediti kod prozora u kavani kad pada kiša. Priče ostalih likova zapliću sve moguće gradske sudbine—od sitnih krađa preko polupijanih pjesnika, sve do trgovaca koji prodaju nadu uživo, a isporučuju je samo povremeno.
I, ima tu energije. Svaka večer završava neizvjesno—ili spartanskim smijehom u društvu, ili samotnom šetnjom uz rijeku. Prijatelji se rađaju iz muke, a izdaje zapravo nisu nikakva drama—samo svakodnevica.
Rasplet
Stvari se naravno ne odvijaju po planu. Jedna sitna krađa ode previše daleko, a jedan prevelik dug tjera Pavičića i njegovu malu ekipu u nemile situacije. Sjećam se tog osjećaja kad ti netko kaže “Bit će bolje”—a znaš da neće. Upravo to osjetiš kad Mila doživi svoj veliki preokret i nestane bez traga, kao da je upila noćni Zagreb u kaputu.
Grad oko njih ne stoji—trube, kiša lupa po limenkama, netko viče s petog kata. Pavičić shvaća da se za svakog prijatelja moraš boriti, ali grad je tvrd i zaboravlja svakog koji padne na dno. Svi njihovi planovi o boljem životu susreću se s okrutnim ciframa stanarine i cijenom večernje pite koja presuši novčanik do zadnje lipe.
Dok ekipa razmišlja bježati, otvaraju se stare rane i padaju maske. Pavičić ostaje na križanju: povjerenje ili preživljavanje? Nema lakih odgovora kad si pod reflektorima lampi i centrom prolaze noćni tramvaji, tresući prozore kao ispriku za cijelu situaciju.
Kraj
Ni Hollywoood, ni happy end. Kamov nije tip koji zamata poklone masnim mašnama. Znaš onaj osjećaj kad napokon završiš težak dan—ali nitko ne čeka s toplom juhom? E, takav je i kraj ovog romana.
Pavičić i preostali poznanici ostaju nasukani negdje između želje i stvarnosti. Grad nastavlja žuriti, kao da ih nikad nije ni upoznao. Nema velikih obećanja, nema crno-bijelih pobjednika—samo sirova slika stvarnosti, gdje je ponekad najveći uspjeh preživjeti još jedan dan i pronaći nekog tko će ti zažmiriti na dug kad nemaš sitniša.
Ljepota romana baš je u toj oštrini. Ako tražiš lekciju, možda je pronađeš između redaka… A možda samo prođeš istim ulicama i sutra pogledaš malo dublje iza vrata od lima.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite gradske ulice Zagrebom, negdje početkom 20. stoljeća—ne, ovo nisu ti blještavi šoping-centri i hrpa kafića iz letaka za turiste. Sva radnja “Iz velegradskog podzemlja” odvija se tamo gdje se gradski plinari miješaju s mirisom pečenog kestena, a magle ne puštaju ni tračak svjetla. Znate onu klupu na Zrinjevcu gdje uvijek sjedi netko tko čita novine iz apoteke? E, likovi iz romana sjede baš na takvim klupama, između uvijek prepunih tramvaja i snenih haustora.
Vrijeme? Ajmo reći da ni Instagram još nije bio ni u povojima—sve je u fazi kasne Austro-Ugarske, kad se grad širi nevjerojatnom brzinom. Tadašnji Zagreb nije poznavao prometne čepove, ali itekako je znao za “čepove” u novčaniku, posebno kod studenata, radnika, i “sitnih prevaranata” — onih koji žive od dana do dana. Podrumi, turobne gostionice, siromašni stanovi – mjesta kojih se prosječni šetač vjerojatno srami ili ih ignorira na putu do gradske vijećnice. Kamov ovdje ne štedi boje ni mirise. Još uvijek čujete gradski sat s Katedrale i zveckanje kovanica uz prazne tanjure.
Nekako je sve sabijeno. Zima kao u “starim vremenima” – pahulje prijete, magla guši, mrazevi stežu svaki prozor…a likovi i dalje guraju svoj gradski ritam. Nema ni traga Netflixu, ali ima filmova—onih što ih mozak pusti sam, kad nema ni kruha ni cigarete.
Tko god je ikada uspio zalutati izvan svjetla ilica, osjetio je taj prošli Zagreb pod prstima, kao šmirgl-papir pod noktima. Sve priče, svaki dijalog, padaju na raspucane pločnike i odjekuju čak do Gajeve. Povijesni trenutak, obična večer, sirov život: ovdje se sve događa istovremeno, i nekad poželiš proguglati—ali nemaš interneta, imaš samo grad i njegovu hladnu, neumoljivu noć.
Tema i ideja djela
Nije li fascinantno kako grad može biti toliko blistav izvana, a iznutra pravo skladište neispričanih priča? “Iz velegradskog podzemlja” ne skriva prljavštinu – doslovno ni metaforički. Kamov nema strpljenja za lažnu skromnost ili gradske maske. Njega zanima ono što se događa kad padne mrak, kad tramvaji prestanu zvoniti, a kafići pokupe zadnje goste.
Glavna ideja romana? Prikazati osobe koje društvo obično zaobilazi širokim lukom. Svijet Pavičića i Mile nije iz bajke… više podsjeća na rashodovanu garsonijeru u Donjem gradu, onu ispod tržišne cijene, s mirisom vlage što nikako ne izlazi iz zidova. Stanari tih podruma grizu život, svakodnevno improviziraju i sanjaju da pobjegnu negdje gdje stanarina nije najveći neprijatelj.
Jeste li primijetili kako autor s lakoćom razotkriva samoću i ogoljelost svojih likova? Skoro možeš čuti škripanje kreveta iz treće ruke, osjetiti težinu pogleda kojima se mjeri studom i neizvjesnost. Kamov ne uljepšava – ma kakvi – njegove rečenice ponekad paraju ravno kroz tkivo stvarnosti. I baš tu leži posebnost ovog djela. Sve ono ružno, licemjerno, nesigurno izlazi na površinu, i čitatelj ne može okrenuti glavu.
Naravno, nije sve sivo. Ponekad izroni neočekivani humor. Šega studenata pred zadnji tramvaj, tragično-komične situacije iz sitnog kriminala, ili običan, ljudski smijeh na ulici koja miriše na kišu i cigarete. Jedna večer s Pavičićem u gostionici vrišti od autentičnosti – tko god se selio iz stana u stan, dobro zna taj svijet kutija, oglasa i dogovora “na crno”.
Zašto roman i dalje zadržava relevantnost? Jer to nije samo lektira za peticu – to je oda svima koji nekad zapnu, osjete tjeskobu betona i pokušaju naći kap nade ispod gradske površine. Svaka stranica podsjeća da je nepravda konstanta, ali i da su mali, hrabri potezi – poput onih Mile i Pavičića – itekako vrijedni zapisa.
Ako vam nakon zadnjeg poglavlja u džepu ostane nekakva težina, niste sami. Roman je tu da izazove, protresa i, možda, natjera na razmišljanje kakav Zagreb ili čak vlastiti kvart dugo skrivamo pred očima.
Analiza likova
Zaboravite idealizirane junake iza omiljenih, sjajno ispoliranih korica—ovdje je društvo onih za koje svakodnevica ponekad nalikuje dvoboju s vjetrenjačama. Svaki “mali čovjek” kojeg sretnemo u “Iz velegradskog podzemlja” nosi vlastiti teret na plećima, a grad oko njih diše svojim tempom.
Glavni likovi
U centru zbivanja—Pavičić. Ne, nije to tip iz novinskih naslova, ni uspješni poduzetnik čije ime odjekuje na koricama Forbes magazina. Pavičić je običan mladić, student iz male sredine, bačen u zagrebačko grotlo. Kad kažem bačen, zamislite onaj osjećaj kad prvi put nogama opipate dno u mutnom bazenu—niste sigurni je li to pijesak ili nešto opasnije.
Pavičić luta kvartovima, privlače ga mirisi tek ispečenih peciva dok računa svaku kunu—odmah prepoznatljiv svakome tko je barem jednom iznajmljivao podstanarski stan u Petrinjskoj (ili tražio cimerstvo na “Njuškalu”, da budemo posve lokalni). Često ga muče sumnje—može li postati “netko” u moru anonimnih prolaznika? On nema velike parole ni ambiciozne planove. Ima, međutim, osjetljivu dušu i ono neiskustvo, koje svaku nepravdu grada propušta ravno kroz kožu.
A onda tu je i Mila. Ako ste ikad imali prijatelja koji zna “gdje se dobro najesti za malo novca” ili poznaje vozače noćnih tramvaja osobno, znate o kakvom je karakteru riječ. Mila je snalažljiva, kao onaj susjed koji nabavlja karte za koncert pet minuta prije početka; zna gdje se krije toplina u naizgled ledenom gradu. Nije sentimentalan—nema vremena za sanjarenje. Mila skupi bakšiš, podigne obrvu i nastavlja dalje, uvijek tražeći neku novu priliku.
Oni nose roman na leđima, baš kako ljudi ponekad navuku staru torbu i zapute se kišnim ulicama.
Sporedni likovi
Zamislite da ste na prometnom križanju—vozila, bicikli, glasovi što prolaze… Upravo tako sporedni likovi ulaze i izlaze iz priče. Jedan dan, ulogu će preuzeti neki stariji podstanar Grga (uvijek s vrećicom, uvijek u žurbi), drugi put to je oblik umorne konobarice iz zadnje gostionice uz prugu (prepoznali bi je i u mraku na Glavnom kolodvoru, toliko puta je prošla istim korakom).
Posebno ostaje u pamćenju student s velikim planovima, kojem je zagrebački beton ispod prozora hladan i nepopustljiv. Njihovi su snovi šareni poput kataloga IKEA namještaja—no stvarnost ih ponekad ulovi prije izlaska sunca. Neki samo nakratko prolete romanom s tipično zagrebačkim humorom, drugi uronjeni u tjeskobu, a treći s marginalnim trikovima preživljavanja (ne pitajte što se može pronaći nakon ponoći ispod Kvatrića, jer nećete zaspati).
Možda ih je najlakše zamisliti kao one ljude koje svaki dan viđate, ali nikada ne pamtite njihova imena—onaj što dijeli letke na Trgu, vozač što uvijek ima topli komentar i studentica koja ispod tornja čita na klupi.
Odnosi između likova
Ako ste ikada osjetili kako se povjerenje rađa iz zajedničkih Tramvajskih priča (ili kad “zaštekate” za kavu, a prijatelj vas ne pita zašto), znate što znači prijateljstvo u Kamovljevoj priči. Pavičić i Mila—njihov odnos podsjeća na improvizirani duo: nesigurnost i iskustvo, idealizam i pragmatizam. Povremeno se posvađaju, ali opet sjede zajedno na klupi, gledaju prazne izloge i smišljaju planove. Više su braća po nemiru i snalazljivosti nego po krvi.
Sa sporednima, stvari postaju još zamršenije. Nekad je dovoljan jedan susret u zadimljenoj gostionici da se podijeli tajna ili zadnji zalogaj, drugi put se svi pretvaraju u izmaglicu jutarnje gužve. Povjerenje je roba za izloge—skuplja kad je grad suroviji, a najčešće se “kupuje” iskustvima. Osjeti se zajedništvo, no svatko čuva vlastite rane. Oni koji se povežu često postanu podrška dok traje život u podzemlju; nakon toga putevi ih razdvoje kao rijeka što odnese papirnati brodić. Ali svi, baš svi, dijele nešto—to urbano nevidljivo savezništvo protiv gradske usamljenosti.
Stil i jezik djela
Tko je ikad uzeo Kamovljev roman u ruke, zna da ovdje nema klasične priče u mirnim rečenicama ni uredne interpunkcije. Ovdje tekst škripi i pucketa poput starih zidova u babinoj zgradi — svaka stranica tjera čitatelja da proguta knedlu. Kamov piše kao da vam netko noću šapuće sve one neugodne istine koje ne želite čuti… ponekad zaškripi olovka, ponekad izbije podsmijeh.
Jezik mu nema filtera — ruganje i ironija iskaču iza svakog ugla, vulgarizmi su kod njega alat, a ne sablazan. Umjesto književnog parfema, “Iz velegradskog podzemlja” miriše na vlagu, znoj i jeftin duhan. Usput, on voli izbaciti “pametnu frazu” i razbiti je na sto komadića – tko traži čistu sintaksu, možda će se naći pred zidom. No, s druge strane, nikome tu dosadno nije.
Scena u kojoj Pavičić sjedi u podrumu, okružen glasnim studentima i umornim konobaricama, oživi jer Kamov koristi kratke, pokidane rečenice. Sve zvuči kao da je prisno i neposredno – nema onih “vještačkih” dijaloga. Gotovo osjetiš ustajali zrak, a “skupi zagrebački podrumi” nisu uopće “skupi” kad shvatiš da im je cijena—sve ono što doneseš iz djetinjstva, pa raspeš po podu.
Neki bi rekli da Kamov tu udara po jeziku kao frizer po šiškama — gdje ga stavi, ostane trag, često neočekivan. Ozbiljnost obara ironija, pa taman kad pomisliš da znaš što slijedi, netko dobaci kroz prozor vic ili psovku kao suzdržani smijeh na književni bonton.
Iako bi suvremeni jezičari mogli tražiti “greške”, tu zapravo živi Zagreb s prijelaza stoljeća — i njegov govor, i njegova gorčina i humor. Ovdje ćeš naći rečenicu koja šeta rubom apsurda, prljavim cipelama upada u stvarnost, a onda ti mahne iz “podzemlja” kao stari poznanik u tramvaju. U osnovi — Kamov piše srcem i trbuhom, a ne pazeći hoće li školska pravila ostati čista. I dobro da je tako.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko otvori “Iz velegradskog podzemlja”, malo je vjerojatno da očekuje vožnju rolerkosterom kroz sve slojeve gradskog blata. I baš u tome leži prvi šok — Kamov ne dopušta da se provuku neopaženo ni neugodne mirise ni glasove s margine. Neka vas ne iznenadi ako vam se za vrijeme čitanja po glavi mota pitanje: “Jesam li ja ovo prije negdje osjetio?” Jer, realno, ton romana je kao šalica kave koju ste prosuli na stare novine — jak, trpak i ostaje dugo poslije zadnje rečenice.
Roman izaziva mješavinu divljenja i neugode. Oduševljenje dolazi s iskrenošću prikaza. Sve što je neugledno, sivo, pa i neukusno, izvučeno je na svjetlo bez filtera — nalik na staru pohabanu košulju koju odbijate baciti jer miriše na prošle dane, pa i sve greške. Zateknu se čitatelji kako prepoznaju fragmente vlastitih frustracija — neumoljive šefove, stanarine veće od mjesečne plaće, osjećaj da je grad uvijek dva koraka ispred njih. Neki prizori, poput poluprazne gostionice gdje likovi krpaju budžet, zvuče poznato svakome tko je zimi brojao sitniš za kavu ili čaj u bircu kraj Glavnog kolodvora.
Kamovljeva ironija često šiba ravno po živcu čak i kad mislite da ste imuni na društvene finte. Zanimljivo je kako sarkazam glatko klizi kroz naraciju — kao oštar nož kroz maslac — a djelo ostavlja okus ozbiljnosti, ali i svoju dozu gorčine. Ovo nije još jedan roman koji nutka utjehu. Više podsjeća na gradsku zimu: pomalo škripavo, povremeno bolno, ali zato vjerodostojno do kraja.
Dojam nakon posljednje stranice? Kao kad sjednete na tramvajsku stanicu u 23:45 — grad ne prestaje s vrevom ni za one koji više nemaju dovoljno novca za kartu. Likovi iskaču iz klasičnih okvira, grizu, tjeraju na razmišljanje. Tko god traži “lijepu priču”, ovdje ju ne nalazi. Umjesto toga, nađe sirovu i iskonsku perspektivu na svakodnevicu, kakvu rijetko nude niti najglasniji naslovi dnevnih novina.
Možda upravo zato ovaj roman još drži pažnju i desetljećima kasnije — nije prestao biti bolan, ali ni utješan na svoj surov, pošten način.