Roman “Ivanhoe” često se spominje kao jedno od najvažnijih djela povijesne književnosti, ali mnogi još traže sažet i jasan prikaz njegove radnje. U vremenu kada je teško pronaći pouzdane i sažete informacije, pravo je umijeće odvojiti bitno od nebitnog.
Ivanhoe je povijesni roman koji prati viteza Wilfreda od Ivanhoea kroz sukobe između Normana i Saksonaca, ljubavne zaplete i borbu za pravdu u srednjovjekovnoj Engleskoj.
Tko želi razumjeti temelje ovog romana i njegov utjecaj na kasniju književnost, ovdje može pronaći odgovore koji razjašnjavaju sve ključne točke bez nepotrebnih digresija.
Uvod u lektiru i autora
Ne znam za vas, ali tko nije barem jednom u školi proklinjao “Ivanhoea” jer ima više viteza nego dana u tjednu? Ovaj roman stalno iskače iz svake stare lektire—kao neka književna verzija Dnevnika Nives Celzijus. Ivanhoe nije samo tu da vas izmuči za ispit, već ima neku ozbiljnu težinu u svijetu povijesne književnosti; doslovno Waze za putovanje kroz srednjovjekovnu Englesku.
Autor
Sir Walter Scott—evo imena koje roditelji ponosno spominju dok zure u prašnjave police s knjigama iako su vjerojatno pročitali strip verziju. Škotski pisac kojeg zovu “otac povijesnog romana” toliko je volio stare razmirice da su mu u Glasgowu postavili spomenik veličine pola tramvaja. Ljudi ga uporno preskaču dok idu na posao, ali povjesničari žive za ovakve likove.
Bilo je to davne 1820. godine—dok je Amerika tek slagala prve vlakove a Pariz mirisao samo po bagetima—kad je objavio “Ivanhoe.” Scott je time bio prva faca koja je Normane, Saksonce i Robina Hooda upakirala u jednu priču. Nije pretjerivao s romanima o hrabrim ljudima s čudnim frizurama—bio je toliko produktivan da su mu, prema legendi, izdavači ponudili neograničen čaj samo da nastavi pisati. Još uvijek ne znamo što ga je točno inspiriralo za sve te epske dvoboje, ali povjesničari se stalno natežu oko te teme po konferencijama.
Ako ikad naletite na nekoga tko može nabrojati sve Scottove romane—platite mu piće. U svakom je uspio podvaliti pokoju kritiku društva i vješte opise borbi. Scott je poznat i po tome što je mnoge povijesne likove, poput Richarda Lavljeg Srca, učinio zvijezdama u fikciji daleko prije Marvelovih stripova.
Žanr i književna vrsta
Okej, sad ono što vas stvarno zanima—što “Ivanhoe” zapravo JE? Ne, nije ljubavni roman u stilu “Sumraka”, al’ bome nije ni samo blatnjavi sukob. Roman spada u povijesni žanr, ali ovdje nema suhoparnih lekcija. Scott je napravio show—viteške turnire, viteze od glave do pete zakopčane u oklop i dvorce s više zamki nego prosječni escape room.
Službeno, riječ je o povijesnom romanu—nego što! Povijesni roman, po Scottu, nije samo običan prepis povijesti, nego je živa akcija. On miješa stvarne događaje s običajima, napetostima i ljubavnim zapletima tipičnim za srednjovjekovnu Englesku. Žanr: povijesni roman sa začinima velike avanture (i malo ljubavnih uvoda, da ne bi bilo da samo muški čitatelji uživaju).
Kroz Scottove opise, osjeća se kako blato škripi pod čizmama, kako znoj kaplje ispod kacige, dok se negdje u pozadini kladio plemstvo za koju će damu netko osvojiti prsten. Zanimljivo—u to vrijeme još nije postojao Google Maps, pa kad Scott opisuje šumu kod Yorka, vi je doslovno vidite pred sobom… ili barem shvatite zašto su ljudi zabrijavali na Robin Hooda.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah — tko još nije čuo za legendarnog Ivanhoea? Ako ste ikad guglali “što se tu zapravo događa”, niste jedini. Srednjovjekovna Engleska, vitezovi, zamkovi i šaptom došaptani komploti… Da, dobro ste pročitali. Nisam ni ja sve pohvatao prvi put — al’ zato sam detaljno zaronio u radnju kako biste vi mogli “fejkati” samopouzdanje na sljedećoj školskoj raspravi.
Uvod
Prvo, zamislite Englesku u 12. stoljeću. Nema Wi-Fija, ali zato ima krvave borbe između Normana i Saksonaca. U jednom kutu — mladi vitez Wilfred od Ivanhoea. U drugom — njegov tvrdoglavi otac Cedric, koji bi najradije da Engleska izbaci Normane jednom zauvijek. Dodajte tu još i kralja Richarda u progonstvu (onaj Richard Lavljeg Srca, znate ga iz crtića), Ivanhoea optuženog da podržava strane kraljeve i — paf! — nitko ga ne želi vidjeti doma. Umjesto obiteljskih večera, dobije dvoboj na život i smrt, plus par “zabranjenih” pogleda s divnom Lady Rowenom.
Moram priznati, kad sam prvi put probao Iskonov internet u selu, bio sam jednako izgubljen kao Ivanhoe u vlastitoj kući… Tko sve obitava u ovom zapletu? Osim Cedrica i Rowene, tu su i zarobljena židovska djevojka Rebecca te naravno — Robin Hood i njegovi veseli lukavci.
Zaplet
Taman kad pomislite da ne može biti zapetljanije, sleti turnir kod Ashbyja. Ivanhoe se, naravno, pojavljuje maskiran (tko ne bi?). Željni krvi, svi odreda — i Normani i Saksonci — gledaju tko će koga srediti. Ivanhoe briljira, ali biva ranjen. Rebecca ga krijumčari iz opasnosti, a negdje paralelno, Norman Brian de Bois-Guilbert ima crnu mrlju u dosjeu i poseban interes baš za našu Rebeccu.
U kaosu koji slijedi, Normani otimaju Rowenu, Cedrica i Rebeccu (ne brinite, sve će to Robin Hood i mala ekipa srediti iz zasjede). Ovdje dolazi ona “Mali napad na Tvrđavu Front-de-Boeuf” scena, gdje se sve lomi. Ključna napetost? Rebecca je optužena za vještičarenje, a Ivanhoe mora pokazati tko je stvarno junak. Malo borbe, malo suza — idealno za lektiru, a i za fanove malo “poganije” drame.
Da vam ne lažem, jednom sam se na turniru nogometa osjećao kao Rebecca pod optužbom — svi samo viču i navijaju, a ti ne znaš dal’ ćeš preživjeti drugo poluvrijeme.
Rasplet
I baš kad mislite da će netko pokupiti glavnu nagradu za najgore vrijeme u životu, stiže deus ex machina na engleski način. Robin Hood i ekipa u zadnji tren provaljuju u tvrđavu i spašavaju (skoro) sve. Rebecca je sad u centru pažnje — cijela drama oko njezinog suđenja za vještičarenje. Da bi uvjerila Sudeće Normančine da nije vještica, tu dolazi finale: dvoboj između Ivanhoea i Bois-Guilberta.
Zamislite dramu: svi napeto vire, a Rebecca ni ne trepće… Ivanhoe, iako ranjen, pobjeđuje zato što — pogađate — pravda ipak nekad pobijedi.
Nikad neću zaboraviti kad sam pogriješio autobus i završio u pogrešnom kvartu — bio je to moj mikro trenutak suda sudbine. Ivanhoe bi sigurno znao što treba.
Kraj
Za one koji vole “živi su, zdravi su, svi na broju” završetke: Ivanhoe dobiva Rowenu (ljubav, ne Nobelovu nagradu), Rebecca s ocem napušta Englesku bez gorke osvete, a Robin Hood kanonizira još jednu legendu i odjaše prema zalasku. Cedric? Pa, proguta ponos i blagoslovi vjenčanje.
Ako ste čitali “Ivanhoea” i očekivali spektakularan happy end, dobit ćete ga — ali s dozom gorko-slatkog. Jer tko bi još vjerovao u bajke bez mrvicu tuge na kraju? Svaki put kad pročitam zadnje stranice, sjetim se: običan čovjek možda ne može promijeniti povijest… al’ definitivno može izvući lekciju o časti i oprostu.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Englesku koja još nije opsjednuta Harryjem Potterom—nego juri vitezovima, štitovima i, naravno, sumnjivim vodenicama uz maglu. Radnja “Ivanhoea” odvija se na prijelazu 12. stoljeća, u razdoblju kad su Normani još uvijek svježe preuzimali vladavinu od starih Saksonaca. Kažu povijesni udžbenici: baš tamo negdje oko 1194. godine — i to nedugo poslije Trećeg križarskog rata.
Ali nije Engleska iz Scotta sterilna ni dosadna. Baš suprotno, osjećaj je kao da hodate kroz prašnjave šumske puteljke, ispod sjena hrastova kraj Sherwoodske šume (da, one šume!). Sela su tada više smrdjela po dimu i prženom kruhu nego po cvijeću, a zvukovi su varirali od zveketanja mačeva do zveckanja tankih vreća sa žitom na tržnici Yorka. Kad smo kod Yorka—baš je to jedno od glavnih mjesta radnje, premda se ključna zavrzlama raspliće blizu Ashby-de-la-Zoucha (probajte to izgovoriti na brzinu).
Ovo je vrijeme povratka Richarda Lavljeg Srca iz zatočeništva. Njegov nestanak zakuhao je političku juhu iz koje su isplivale sve spletke, izdaje i neočekivana prijateljstva. U tom razdoblju, životi ljudi bili su doslovno ovisni o riječima pojedinih velikaša ili, još češće, o tome koliko brzo mogu pobjeći na konju — što zvuči zabavnije na papiru nego u stvarnosti.
A sada zamislite: sumrak, logorska vatra puca, oko nje likovi koje nitko ne bi poželio sresti iza ponoći, dok su kule dvorca i kobne šume doslovno frame za frame izrađene iz Scottove mašte, ali temeljene na konkretnoj britanskoj geografiji. Čarolija? Ne, samo dobar povijesni roman, ali sa stvarnim gradovima, selima i običajima – sve povezano sa sukobom starih naroda i novim početkom za jedan cijeli otok, taman kad su svi pomislili da je već sve izgubljeno.
I nije loše dodati – vremenske prilike u romanu padaju u kategoriju klasičnog britanskog vremena: magla, kiša, povremene zrake sunca – baš savršeno za jednu avanturu između svjetla i sjene. Pa tko još može odoljeti takvoj Engleskoj?
Tema i ideja djela
Koliko god tema “Ivanhoea” na prvu zvučala kao još jedna epska priča, prava vrijednost ovog romana zapravo leži u vješto prikazanim sukobima – ne samo mačem, nego i između različitih svjetonazora i klasa. Zamislite Englesku nakon Trećeg križarskog rata. Normanac i Saksonac sjede za istim stolom, ali ni tanjur ni vilica nisu dovoljni da ugase vatru ispod površine.
Ono što odmah iskače? Ta napetost između moćnih Normana i „starosjedilaca“ Saksonaca. Scott se nije zadovoljio samo poviješću na papiru. On razgrće stare rane, pa ćete ubrzo skužiti da tema roman nije puka potraga za pravdom ili romansom, već krik protiv nepravde i društvenih podjela. Likovi nisu samo pioniri na ploči; Ivanhoe zapravo pokušava zakrpati jaz između dviju sukobljenih Engleski. Neću lagati – kad čitate njihove dijaloge, osjećate hladan vjetar kroz pukotine stare tvrđave.
Ideja koja se provlači? Oproštaj i čast, gotovo kao onaj osjećaj kad se posvađate s prijateljem zbog sitnice, pa shvatite – ma, zapravo nam je svima potrebna ista stvar: priznanje i malo pravde. Čitatelj se, htio ili ne, počinje pitati gdje povući crtu između vlastitih uvjerenja i društvene etikete.
Scott piše slikovito, nekad uz šifru poput memeova iz prošlih stoljeća: bez obzira bili na strani viteza, čarobnice ili odmetnika, svatko od njih ima neku vlastitu istinu koja pršti sa svake stranice. A dio koji bi se danas mogao nazvati „veliki moralni izazov“? Rebecca, kao židovska djevojka na iskušenju, postaje simbol tolerancije, i to u doba kad tolerancija nije bila „in“.
Na kraju, iako Ivanhoe vozi priču naprijed, prava snaga djela skriva se u onome što ostane između redaka. Jednom nogom čitate avanturu, drugom gazite blato tadašnje Engleske, pitajući se koliko se svijet zapravo promijenio.
Iskreno, tko još nije osjetio da je ponekad lakše preživjeti juriš nego nositi se s tuđim predrasudama?
Analiza likova
Nema šanse da zaboravite ansambl likova iz “Ivanhoea” — toliko su živi, da gotovo osjećate težinu njihove oklopa ili Rebeccin pogled pun strepnje. Zato idemo malo dublje, ali bez suhoparnih analiza iz starih lektira.
Glavni likovi
Wilfred od Ivanhoea… e sad, ako volite priče o izopćenim junacima koji i dalje drže do svojih principa, ovo je vaša šalica čaja. Ivanhoe nije nekakav dosadan princ — on riskira sve, iznevjeren je i od vlastitog oca Cedrica, ali ne odustaje od toga da Engleska konačno (prokletstvo, napokon!) pronađe mir između zavađenih Normanaca i Saksonaca. Ma zamislite ga nekad kao filmskog Batmana s mačem, samo s još više pravde u džepu nego Bat-signalom.
Rebecca — ovdje nemamo tipičnu damsel-in-distress. Ona je Židovka, iscjeliteljica, pametna i s neslomljivim srcem. Sjećate se scene kad spašava Ivanhoea dok drugi mahom gube glavu oko viteškog natjecanja? Da, ona nosi pola romana na leđima — a i njezina smirenost pod pritiskom daje modernu notu cijeloj priči.
Lady Rowena — mirna, izgledom blaga, ali oči uvijek budne na politiku i prijetnje stoljeća. Njene tihe odluke pokrenu lavinu događaja. Rowena je onaj klasični tip heroine koja ne viče… ali kad prolomi tišina, sve oči su na njoj.
O da, ne možemo dalje bez Robina Hooda. Zaboravite mišje bajke — ovdje je vođa buntovnika koji kroji pravdu na svoj način. Lik koji miri prkos i odanost do točke kad vam dođe da malo navijate za “lošeg momka”, a ne samo za Ivanhoea.
Sporedni likovi
Cedric Saksonac odmah dolazi u prvi plan kad se spomene upornost. Stoik, tvrdoglav — ma ta, ima tvrdu glavu kao kesten u listopadu! Cedric se trudi spasiti što je ostalo od anglosaksonske baštine, često na svoju štetu.
Princ John, brat kralja Richarda, šef svih spletaka kojih bi se posramio i najuporniji reality show s Balkana. Njegove intrige vuku konce radnje kao stare lutke iz Krapine.
Brian de Bois-Guilbert — sad to je lik kojeg biste voljeli mrziti, ali ne možete. Templar, ratnik, zaljubljen do ludila u Rebeccu, no destruktivniji od bure uz Jadran. Njegov unutarnji kaos gura cijeli roman prema rubu, dok tjera i dobre likove na granice vlastite izdržljivosti.
Gurth i Wamba, Ivanhoeovi vjerni pratioci, tu su za humor, toplu riječ i povremenu mudrost. Wamba vam je dvorska luda, ali kad njega slušate, ispadne pametniji od polovice vlastelina. Gurth je čuvar, pouzdan, sklon nevjerojatnim žrtvama, tip kojeg biste zvali kad sve pođe po zlu.
Nemoguće je još izostaviti Isaaca iz Yorka — Rebeccin otac nosi na leđima brdo predrasuda. Nosi i vreće zlata, ali brige teže od njih. Scott ga piše s toliko slojeva, ponekad poželite reći: “Baš ti nije lako, prijatelju.”
Odnosi između likova
Kad netko pita zašto su likovi iz “Ivanhoea” toliko intrigantni, prava istina leži u njihovim odnosima. Ivanhoe i Cedric, tipično “otac-sin”, ali turbo nabijeno zamjerkama poput nakupina prašine ispod perzijskog saga. Tuđa očekivanja, odanost naciji… i sama krv povuče čovjeka u krivi tor!
Ivanhoe i Rebecca podsjećaju nas da nekad ni ljubav, ni plemenita gesta, ni zajednička borba ne mogu probiti zidove društva. Njihova povezanost raste baš na rubu tragedije, dok ste vi, čitatelji, već treći put zgrabili maramicu.
S Rowenom Ivanhoe ima onu tihu, upornu ljubav — što je teško ne voljeti. Njih dvoje dijele povijest i običaje, ali povremeno djeluju kao par koji još nije siguran je li bolje pobjeći u mirnu vikendicu ili ostati i boriti se s cijelim svijetom.
Rebecca i Bois-Guilbert? To je roman ukratko u dvije riječi: drama i napetost! Kad se njih dvoje nađu licem u lice, osjećate žmarce (i to ne one ugodne). On gubi razboritost, ona beskrajno trpi — a sve vas podsjeća na sva ona vremena kad netko iz susjedstva odbija prihvatiti “ne” kao odgovor.
I konačno, Robin Hood i Ivanhoe… ma ekipa iz snova. Oni jedno drugome drže leđa i guraju pravdu dalje dok svijet ruši mostove pod nogama običnim ljudima. Nema tu varanja — kad se dva viteza slože, nema spletkara koji ima šanse.
Ako tražite baš sažetak ključnih odnosa, evo ih za kraj u par riječi: Ivanhoe i Cedric — sukob; Ivanhoe i Rebecca — neostvarena ljubav; Ivanhoe i Rowena — tiho savezništvo; Rebecca i Bois-Guilbert — borba volje i tuge; Robin Hood i Ivanhoe — tim snova.
Možda zato “Ivanhoe” još uvijek ima mjesta na našim policama, između memoara i trilera. Likovi su tu, kao stari prijatelji, spremni da ih ponovno upoznamo — svaki put otkrijete nešto novo, bilo da tražite osjećaje, zaplet ili tek dobar izgovor za kasnovečernje čitanje.
Stil i jezik djela
E, sada kad već znate tko je tko i što je što, bacimo mali pogled iza kulisa — stil i jezik “Ivanhoea” su, budimo iskreni, poput one vintage ploče koju ste naslijedili od bake. Možda zapne na par mjesta, ali ima nešto u tom zvuku što ostaje dugo nakon što ugasite gramofon. Scott piše kao pravi Škot iz 19. stoljeća — pun ozbiljnih dijaloga, gusto ispletenih opisa i, s vremena na vrijeme, rečenica toliko dugačkih da biste mogli uspavati dijete prije kraja.
Već na prvoj stranici lako je primijetiti — on voli pomiješati stari engleski s modernijim frazama, a i povremeno umiješa latinske poslovice (sram ga bilo!). Možda se pitate: je l’ moram napamet znati rani engleski da bih pratio o čemu piše? Ne brinite, ni profesorica iz književnosti ne polaže na to peticu… Opisi događaja i likova podsjećaju na trenutke kada zaboravite gdje ste parkirali auto — sve je tu, samo treba malo strpljenja za naći pravi smjer. Ako netko voli bajke i junačke balade, Scott nudi jezik koji miriši na drvenu dvoranu, uz dobru čašu piva i zvonko smijanje veseljaka iz Sherwoodske šume.
A tek dijalozi — nekad zvuče kao da je Shakespeare sjeo s Robinom Hoodom na kavu pa su igrali izazov “tko će biti staromodniji?”. I ne, ne pretjerujem. U jednoj rečenici Ivanhoe može “pripremati oštricu na megdan” dok Rebecca citira Bibliju uz suze. Ako vas to podsjeća na neki sapunicu gdje se sredi dialog ispod treperavog lustera, niste daleko od istine.
Kako to utječe na čitatelje? Pa, neki zaljubljenici u povijest se raznježe svaki put kad prepoznaju staru riječ ili klasičnu frazu, dok drugi sanjaju o tome da im netko prevede sve “vere” i “thy”. Ipak, postoji povremena doza humora (Scott stvarno zna nasmijati kad poželi, ali to se mora pročitati između redaka), puno ironije na račun ondašnjeg društva te šuškave digresije nalik pričama s obiteljskog ručka. Roman ostavlja dojam balade u prozi — nije lagan kao domaća zadaća, ali je bogat kao proljetni stol nakon Uskrsa.
Za kraj, nema smisla lagati — jezik “Ivanhoea” traži vrijeme i koncentraciju, ali svakome tko voli otkrivati stare svjetove, otkriva neiscrpno bogatstvo. Idući put kad vidite debelu knjigu s “Ivanhoe” na naslovnici, sjetite se: iza svake čudne rečenice skriva se mala povijesna poslastica, baš kao ona zadnja kockica Bajadere na dnu kutije… I tko je ikad odbio Bajaderu?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Priznajmo, postoji nešto zarazno u tom škripećem oklopu Wilfreda od Ivanhoea dok krstari Engleskom, zar ne? U moru povijesnih romana, “Ivanhoe” je kao ona stara ploča pronađena na tavanu—neki tonovi zvuče arhaično, ali melodija i dalje pogađa živac. Scott možda razvlači rečenice kao sveti dvorac duge hodnike, no atmosfera srednjovjekovne Engleske često miriše na kišu, miris krvi na turniru i svježinu šume. Likovi nisu samo crno-bijeli — Rebecca je, primjerice, za mnoge čitatelje ostala heroine i daleko nakon završetka romana; priča o njezinoj borbi protiv predrasuda još odzvanja modernim ušima.
Mnogi će reći kako je Ivanhoe klasik iz lektire koji vadi znoj na čelo svakom srednjoškolcu, ali čak i oni najmrzovoljniji teško mogu prešutjeti naboj turnira u Ashbyju ili onaj trenutak kad Robin Hood zafrkne zlikovce. Prvo čitanje zna biti šok, posebno zbog starinskog jezika—Scott ne štedi ni na opisima ni na latinskim uzvicima (osim kad je latinski, naravno, potpuno nerazumljiv pa je predah jedinog razuma u fusnotama).
Zanimljivo je kako roman iz 19. stoljeća uspijeva uvući čovjeka. Povijesni kostim često skriva vječno aktualnu temu — “mi protiv njih” prevodi se i na današnje školske podjele: Normani i Saksonci mogli bi biti susjedni razredi koji se natječu za najbolji mjesto na ekskurziji. Ah, uvijek neki John pokušava prevariti sustav, dok ozlojeđeni Cedric sličan je svakom roditelju koji drži do vlastitih pravila.
Ako se netko nadao jednostavnoj ljubavnoj priči, iznenadit će ga moralna složenost. Umjesto šećera, Scott ubaci poneki gorki komadić, pa čitatelj na kraju ne ostane s tipičnim happy endom, već s pitanjima o pravdi i oprostu. I da, netko će možda izraziti frustraciju debelim slojem arhaične engleske, no osjećaj kad nadmudriš još jednu poglavlje bez Google prevoditelja — to je kao da te vlastiti mozak počasti medaljom.
Roman, kad ga čovjek odvagne bez nostalgije za već viđenim lektirama, ostavlja posve poseban trag. Likovi nisu uvijek simpatični, dijalozi nisu uvijek jasni, no baš zato “Ivanhoe” zvuči doista ljudski. I, ruku na srce, koliko nas poželi iskočiti iz svakodnevice, staviti kacigu i pokušati s vlastitim turnirom — ili barem navijati za pravdu iz udobnog naslonjača?