Nije lako pronaći priču koja tako snažno prikazuje ljudsku borbu protiv životnih nedaća kao što to čini “Isušena kaljuža”. Roman donosi atmosferu sumorne svakodnevice i unutarnje borbe glavnog junaka koji traži svoje mjesto u svijetu.
“Isušena kaljuža” kratki je roman u kojem glavni lik, nakon povratka iz rata, pokušava pronaći smisao u životu obilježenom siromaštvom, izolacijom i osjećajem izgubljenosti, dok se suočava s vlastitim slabostima i teškim društvenim okolnostima.
Ova priča otvara pitanja o ljudskoj izdržljivosti i snazi volje, pa svakim redom nudi priliku za dublje razumijevanje vlastitih granica i izbora.
Uvod u lektiru i autora
Zar nije posebno kad naiđeš na knjigu koja te ne samo prodrma, nego te prati još danima kao onaj uporan stih koji nikako da napusti glavu? “Isušena kaljuža” je baš jedna od tih knjiga. Ne mazi, ne šapće, već direktno govori o svemu što boli. A kad jednom uđeš u autorov svijet, ništa više nije kao prije — čak i običan kišni dan podsjeća na neke uspomene iz djetinjstva koje te uvjeravaju da priče nisu rezervirane samo za sretne završetke.
Autor
Dobro, tko stoji iza ovako osebujnog romana? – Janko Polić Kamov, ime koje se pošteno usjeklo u našu književnu povijest. Ako ste ljubitelj školskih lektira, vjerojatno ste ga već susreli, možda u podsvijesti još negdje čeka njegova pjesma ‘Pjesma nad pjesmama’. Kamov nije išao utabanim stazama. Rođen krajem 19. stoljeća u Rijeci, „crna ovca“ hrvatske književnosti odmalena je bježao od normi i autoriteta. Godine 1910. otišao je sa svega dvadeset sedam godina, ostavivši rukopis „Isušene kaljuže“ — roman koji nitko nije odmah želio tiskati. Njegov rukopis ležao je, skupljao prašinu i — skoro ispao iz povijesti.
Što čini Kamova tako drugačijim? On piše bez uljepšavanja, bez cenzure, često sirovim, buntovnim jezikom kakav dotad nismo imali prilike čitati. Nema mjesta lažnim utjesama ni lakim rješenjima; njegov glavni lik baca se ravno u blato vlastite nesigurnosti… i čitatelja povlači sa sobom. Kamov je zaista bio ispred svog vremena, pa njegova djela još uvijek zvuče svježe — kao kad netko prolije kavu po savršeno urednom stolu.
Žanr i književna vrsta
E sad, kad netko pita: „Koji je žanr Isušene kaljuže?“ — nema brzih odgovora ni ladica u koje se lako trpa. Roman? Da, ali daleko od običnog, kamoli dosadnog. Zamisli dramu, egzistencijalističku kuknjavu, pa još i modernistički revolt – sve na jednom mjestu! Neki će reći: to je roman toka svijesti, drugi će zapeti za pojam društvene kritike. Ukratko — ovo je roman koji nosi obilježja modernizma prije nego je modernizam postao ‘in’.
Zanimljivo, „Isušena kaljuža“ nosi elemente ispovjedne proze… Vidiš autora, ali zapravo promatraš osobu s ruba; netko tko vodi monolog sam sa sobom, pa se lako pogubiš — je li ovo roman lika ili roman ideja? Atmosfera je zbijena, iz rečenica curi nelagoda, kao da cijelo vrijeme tražiš svjetlo u zadimljenoj sobi. Zato ovaj roman često preporučuju onima koji žele nešto više od obične priče — nešto što boli, nešto što tjera da preispituješ vlastite misli.
Kratki sadržaj
Jeste li ikad krenuli čitati “Isušenu kaljužu” pa stali nakon deset stranica, zbunjeni kao mačka pred lubenicom? Niste jedini. Na prvu, roman zvuči kao mračna, blatna jama osjećaja — i zapravo, to i jest. Za one koji traže konkretne odgovore (i ne žele proći sito i rešeto Kamovljeve agonije), evo brzog, razgovornog vodiča kroz radnju.
Uvod
Atmosfera ulazi u sobu s likovima, prije nego što se stignete ogrepsti za žličicu šećera. Radnja? Pogledajte… imamo mladog junaka (Kamov ni ne pokušava sakriti da je to zapravo nemaskirani on), vraća se iz rata prije nego što je mobitel bio izumljen. Umjesto tople dobrodošlice, dočeka ga praznina doma — hladni zidovi, mrtvilom natopljena obiteljska svakodnevica, i ništa što miriše na novo poglavlje.
Kamov ne razvlači radnju – on vas gurne u introspektivno blato. Lik bez imena, s istim brojem snage kao i loše skuhan espresso (čitaj: skoro nikakvim), leti kroz strogoću obiteljskih pravila i duboku udaljenost među čudnim gostima života. Već u startu osjeti se ogoljenost. Svatko tko je barem jednom došao kući s fakulteta i sjeo za stari stol zna o čemu je riječ.
Zaplet
Uvijek misliš, dobro, sad će valjda nešto krenuti na bolje… Ali ne. Junak ulazi u borbu s vlastitom glavom, tražeći smisao među sivim slojevima svakodnevice, a društvo oko njega odmahuje rukom kao da žele otjerati dosadnu muhu.
Sviđa li vam se kad ljudi pričaju o vlastitoj tjeskobi? Kamov ovdje nema filter. On secira odnose, vadi iz njih sve otrovne misli i nesigurnosti. Povrh svega, iz dana u dan, skupljaju se razočaranja — prijatelji su ga zaboravili, ljubav je svedena na prazne riječi, a život u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća nije ni blizu blještavoj reklami Jadranskog osiguranja.
Možda vam sad zvuči da je radnja usporena, ali baš to Kamov radi najbolje — prikazuje stajanje u mjestu dok život curi. Lik je poput zagrebačke tramvajske stanice u ponoć: stoji, čeka, ali ne zna kad ide sljedeći tramvaj.
Rasplet
A onda, taman kad pomislite da ste sve već vidjeli — događaju se trenuci koji, iako diskretni, vode do točke pucanja. Svađe s članovima obitelji ne nalikuju tipičnim sapuničarskim dramama; u njima se ne viču velike riječi, nego buše sitne rupe kroz koje curi frustracija.
Kamovljeva iskrenost tu sjaji kao stara uljanica u podrumu. Prijateljstva mu pucaju jer nema snage glumiti ni pred sobom, a romantični odnosi – pa recimo da bi svaki dating app blokirao ovaj ljubavni život radi “neprimjerenog sadržaja”.
Ni karijera ne donosi spas. Gdje god pokuša pronaći mir, vlastite misli ga iscrpljuju do te mjere da poželite autoru slati sezonsku akciju tableta za smirenje. Ako ste ikada imali osjećaj bespomoćnosti gledajući kako vam planovi nestaju kao zadnji komad pite, roman će vas pecnuti ravno u srce.
Kraj
Na kraju Kamov ne servira happy end s mašnicom. Glavni lik ostaje vjeran sebi, čak i kad je to bolan izbor. Ništa se ne rješava “preko noći”, ni čitatelj, ni lik, ne osjeti olakšanje — ali tu i leži čari romana. Ne traži nada, već iskrenost. Ne zavarava, nego osvjetljava tamne kutove u kojima često izbjegavamo čistiti.
Možda vam se sve ovo čini kao da je kraj samo još jedno produbljivanje problema. I jest. Ali, znate što? Nakon pročitane zadnje stranice, postoji osjećaj da razumijete nešto više. Ne o Kamovu. O sebi. Ako ste ikada plakali zbog pogrešne pjesme na radiju ili lupili vratima jer vas je netko krivo pogledao — roman će vam šapnuti da niste jedini u tom malom svemiru neugodnih osjećaja. Kamov ne nudi spas, ali daje pratioca na putu kroz ono o čemu se rijetko priča naglas.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite šarene razglednice iz Dalmacije ili idilične cestovne reklame—radnja „Isušene kaljuže“ ni ne pokušava šminkati stvarnost. Roman vozi kroz Zagreb na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, ali taj grad nije ni blizu raskošnih tržnica ni kazališnog glamura. Više podsjeća na tmurne sokake gdje vjetar nosi prašinu, a magla svaki čas proguta poneku sjenu.
Tko je ikad šetao starim Donjim gradom kad kiša pretvori pločnike u žuborave rijeke, možda može naslutiti atmosferu. Sve odiše težinom. Prozori škripe, podovi su neumoljivi pod težinom misli glavnog junaka. Pitajte prolaznika tadašnjeg Zagreba—tko je tada išta imao, osjećao bi se krivim što nije i sam na rubu.
Vrijeme? Nije strogo vezano na jednu zimu ili jedno ljeto. Radnja broji godine, ali kao da se vrijeme ne miče naprijed. Očekujete dramske pomake i preokrete, a dobijete beskrajno popodne koje ne želi završiti. Doba nakon Prvog svjetskog rata, sa stalnim osjećajem sivih dana, izgubljenih nada i neizvjesne budućnosti. Sveprisutna je ona neugodna tišina, kad čujete otkucaje sata i škripanje vlastitih zuba u praznoj sobi.
Malo tko će pronaći tipična mjesta okupljanja ili slavonske birtije iz tadašnjih romana. Ovdje je pozornica uska, često ograničena na nekoliko soba, ponekad samo na blatnjavu ulicu pod prozorom. Prostor je klaustrofobičan. Ne ostavlja puno mjesta za bijeg. Pomalo podsjeća na sobe studentskih stanova na Britancu kada nestane svjetla u 2 ujutro i ostaje samo mrak i miris ustajalog zraka.
Mnogo je romana koji prošetaju čitatelja povijesnim lokacijama. Kamov ne žudi za turističkim vodičem. U ovoj priči sve se događa tu i sada, na onom komadiću prostora gdje se junak bori sa sobom. Vrijeme i prostor nisu samo kulisa—oni djeluju kao protivnici, dodatno otežavajući ionako teške misli. Zato iskustvo čitanja često ostavlja dojam kao da ste i sami nekoliko minuta sjedili u hladnoj sobi s pogledom na gradske krovove, pitajući se gdje su nestale boje.
Tema i ideja djela
Jeste li ikad čitali roman i pomislili—pa gdje je ovdje ona poznata trunka optimizma? “Isušena kaljuža” igra na drugačiju kartu. Ovdje glavna tema jednostavno leži u svemu onome što nam život ponekad bez puno okolišanja baci pod noge. Knjiga se ne bavi čudima—nego čovjekom, njegovim pobunama, gubicima i neugodnim istinama koje obično guramo pod tepih. Malo tko bi poželio stajati u kaljuži, zar ne? Upravo to radi protagonist, i to bez kišobrana.
Kamov se ovdje, što ni najmanje nije skrivao, oslonio na ono što boli. Siromaštvo, nesporazum sa svijetom, unutarnja praznina—taj popis ne djeluje kao dobitna kombinacija za loto, ali čitatelj lako prepoznaje fragmente sebe. Zanimljivo je, ta “kaljuža”—nije samo blatnjava rupa, nego stanje uma. Ideja romana ne šara po površini; dublje kopa i boji se manje nego što ćete vi možda biti spremni priznati sebi dok čitate.
Možda vam “ideja” zvuči samo kao riječ iz leksikona profesora hrvatskog, ali kod Kamova se ona osjeća pod kožom. On propituje zašto ljudi ostaju iako ih sve vuče van, kako je moguće nestati u istom stanu u kojem ti je rodna baba pekla palačinke i zašto ponekad najveću usamljenost osjetimo među najbližima. U trenucima kad junak šuti ili upija prazninu prostora—tu leži cijela filozofija romana.
Ne, ne očekujte spašavanje od vanjskih čuda ili trijumfa, niti možete naći utješne zaključke na marginama romana. To je, zapravo, cijeli štos—Kamov vješto zamjenjuje iluzije ogoljenom istinom, koja izaziva lagani nemir čak i nakon što zaklopite knjigu.
Iskreno, tko prošeta kroz “Isušenu kaljužu” bez da barem jednom zastane i upita se što bi napravio na mjestu glavnog lika možda je čitao napamet.
Kad se jednom naviknete na tu atmosferu—na hodanje kroz maglene hodnike i izbjegavanje “blata” koje nudi svaka rečenica—jasnije se vidi poruka: neugodni dijelovi života nisu prepreke nego podsjetnici da još uvijek osjećamo. Knjiga tjera čitatelja da preispituje, mršti se ili čak zakoluta očima, no sve je to dio dogovora. S Kamovom nema filtera, a Granica između stvarnosti i nemira postaje tanja svakom novom stranicom.
Analiza likova
Rijetko koji roman ostavi osjećaj težine u želucu kao “Isušena kaljuža” ― i to ponajviše zahvaljujući svojim likovima. Kao što redovito otkriješ zadnju krišku kruha na polici kad je trgovina već zatvorena, tako i ovdje likovi ponekad iznenade dubinom (ili hladnoćom). Pogledajmo tko predvodi ovu pomalo sumornu povorku.
Glavni likovi
Na čelu parade je – kako ga već svi zovu – Junak. Da, stvarno, često kroz roman prođeš bez njegovog pravog imena, kao da ti se netko naruga: “Nemaš ni ti pojma tko si?” Junak nije baš lik iz priče koji žonglira uspjesima. On je više tip koji se vrati iz rata i gleda kako mu ništa ne ide od ruke – niti slomljena obitelj, niti propali prijatelji, niti sam grad.
Njegove misli? Prava zbrka – crne, ogoljene, često traže smisao baš kad ga je najmanje na raspolaganju. Svijet mu ne nudi popravni ispit, a njegovo lice nije lice čovjeka s reklame za deterdžent. Više podsjeća na nekog tko je progutao vlastitu tjeskobu za doručak. Sve vidi kroz izmaglicu razočaranja, a iako izgleda kao da tapka u mjestu, njegovo unutarnje previranje poprima snagu kakvu rijetko gdje možeš osjetiti.
Ne treba zaboraviti da je Kamov usadio Junaku tamnu energiju buntovnika koji ne prestaje preispitivati ni svijet ni sebe. Malo tko u hrvatskoj književnosti ima tako jaku dozu egzistencijalnog cinizma i tako zguljen pogled na stvarnost.
Sporedni likovi
Ovdje stvari postaju prave, prizemne i često bolne. Sporedni likovi nisu tek pozadinska buka – svaki od njih ostavlja trag, poput tamne mrlje na staroj bilježnici. Majka? Rastući izvor brige, iscrpljena do kostiju, ne zna bi li tješila sina ili plakala nad vlastitim promašajima. Prijatelji? Tehnički ih se može nazvati prijateljima, ali češće su više poput sjenki ili ljudi u čekalištu koji razmjenjuju prazne poglede. Svaki od njih udara svoj pečat usamljenošću, povremenim izdajama ili šutnjom kad je najpotrebnije progovoriti.
Ima tu i drugih likova, poput susjeda i prolaznih poznanika iz gradskih kavana – svaki svojim skromnim udjelom podsjeća da Zagreb Kamovljevog doba nije mjesto za mekušu. Svatko nosi svoje frustracije pod kaputom, često sakrivene ispod površinskih formalnosti.
Kamov suvereno koristi te “sporednjake” da produbi osjećaj bespomoćnosti glavnog lika, ali i da pokaže kako usamljenost ni najmanje ne ovisi o broju ljudi oko nas.
Odnosi između likova
Kad bi me netko pitao kako opisati odnose među likovima u “Isušenoj kaljuži”, rekao bih: zamisli obiteljsku večeru gdje svatko gleda u svoj tanjur jer nema snage podignuti pogled. Junak i njegova majka imaju vezu prepunu prešutnih zamjeranja, nježnosti koja se isprepliće s gorčinom. Riječi često fale, a ono što naviru su šutnje. Ta dinamika nije rijetka ni u našim svakodnevnim odnosima – ono kad silno želiš reći sve, a izgovoriš ništa.
Prijateljstva? Više hladna nego ugodna, puna sumnji, ponekad iskri zbog starih rana i neizgovorenih zamjerki. Dok Junak pokušava pronaći neki smisao ili barem bliskost, u kontaktima s ljudima biva dočekan šutnjom ili hladnim slijeganjem ramenima.
Ova knjiga ne daje iluziju sklada – već iznosi na površinu sve ono iz čega bi većina ljudi najradije pobjegla. Odnosi su isprepleteni osjećajem krivnje, propuštenih prilika i neprilagođenosti… I taman kad misliš da ne može biti tužnije, Kamov ti dokaže suprotno.
Tko god je barem jednom osjetio težinu tišine u obiteljskom stanu ili prazninu od prijatelja koji više nisu stvarno prijatelji, prepoznat će puno u ovoj brutalno iskrenoj i još brutalnije pogođenoj analizi odnosa.
Stil i jezik djela
Ako ćete prvi put uzeti “Isušenu kaljužu” u ruke, možda očekujete klasičan narativ. Kamov vas vrlo brzo razuvjeri — njegov stil nije od onih koje susrećete u školskoj čitanci. Rečenice mu znaju biti sasječene, često nabijene gorčinom, kao da su preskočile filtraciju pristojnosti. Građansku uglađenost? Ostavio je doma. Ne libi se koristiti čak ni žargon, psovke ili sirove izraze. Sve u funkciji atmosfere: siromaštvo, tjeskoba, besparica — nema lufta ni za nepotrebnu poeziju.
Ne piše s distance; likove gura u lice čitatelja, ponekad toliko blizu da gotovo osjećate miris neoprane posteljine ili prašnjave sobe. Zapazite kako mijenja tempo: jedan odlomak zvekne vas valom riječi, a sljedeći završava poslije dvije rečenice, kao da je nestalo daha. Sjećate se onog osjećaja kad vam prijatelj priča bez zareza, nestrpljivo, kao da mu vrijeme bježi? E, tako.
Dialozi? Često zvuče kao kratki okršaji, nabijeni potisnutim bijesom ili ironijom. Ukratko, nema tu lažnog optimizma. Riječi mu režu, a ne maze. Kamov ne “pjeva lirski”, nego diže prašinu u svakodnevici Zagreba s prijelaza stoljeća — i svakom rečenicom tjera čitatelja da se trgne.
Ponekad baci takav opis prostora da vam naježi kožu, drugom prilikom samo spomene praznu stolicu — dovoljno da znate kakav je dan iza glavnog lika. Povremeni humor, doduše, začuje se tek u tragovima, više kao ironija na vlastiti račun nego nasmijavanje publike. Hoće li vam se svidjeti? Ovisi koliko volite kad autor ne štedi ni sebe, ni likove, ni vas.
Jezik “Isušene kaljuže” izaziva, ponekad provocira, ali uvijek ostavlja trag — baš kao i šapat starog tramvaja dok klizi kroz magloviti zagrebački podneblje. Pitajte svakoga tko je pročitao barem nekoliko poglavlja: još danima nakon čuju im elegiju u mislima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad… ako netko misli da “Isušena kaljuža” dolazi s uputama za uporabu, književna komisija ima loše vijesti za njega. Ovo nije roman koji se čita za popodne uz kolače – više spada među one knjige što ih skašete kad želite shvatiti zašto svijet zna izgledati kao kupaonica poslije popravka vodokotlića. Glavni junak je antijunak, što bi rekli na zavodu za narodne lijekove. Kroz njegove osobne padove (i tu i tamo kakvo povraćanje egzistencijalnog užasa), lako se pronaći, iako možda nikad ne bismo priznali da nam se dogodio. Svatko tko je ikad ostao budan do tri ujutro s neobjašnjivim nemirom, zna taj osjećaj prazne sobe i tišine koja zuji u ušima.
Neki bi rekli da je Kamov “pretežak”, ali ustvari—ima tu i finog humora; onog crnog, što se pojavi između dva udarca realnosti. On piše kao netko tko je prošao kišu bez kišobrana i na kraju se ipak nasmiješi jer su cipele već mokre. Zanimljivo, u svakoj sceni Zagreba može se osjetiti miris vlažnih zidova, a ona starinska magla o kojoj bake pričaju nije tu radi atmosfere: ona guši kao stari vuneni šal. Svi likovi—posebno majka i prijatelj kojeg jedva više prepoznaje—često izgledaju stvarnije nego susjedi s kata.
Roman, znate što, uopće ne mulja s osjećajima. Sve je izloženo na dlanu, bez filtera, kao kad vam pekar otvori pola litre mlijeka i zaboravi staviti čep nazad. Ponekad čitatelji reagiraju začuđeno, nekad s bijesom, a ponekad—znaju reći: “napokon nešto iskreno”, pogotovo kada se niz stranica osjeti prava gorčina ljudskog iskustva. Knjiga nije “lijepa”, ali povuče poput dobrog bluesa u precizno pogrešnom trenu.
Ako ste ikad lutali Donjim gradom dok kiša šiba iz svih smjerova i mozak vam je bio u mraku, znate na što Kamov cilja. Njegova iskrenost u opisu dnevne muke nije luksuzna, nego brutalno domaća. I kad zatvorite posljednju stranicu, poriv za laganim crnim humorom ili šetnjom po pločnicima što škripe pod nogama možda će potrajati dulje od same knjige.