Koliko puta se dogodi da netko pita o sadržaju filma ili knjige, a odgovor bude samo: “Idi pa vidi”? Ta rečenica nosi više od puke znatiželje; ona poziva na osobno iskustvo i otvara vrata vlastitom doživljaju.
Idi pa vidi kratki sadržaj znači da nema klasičnog prepričavanja radnje, već poticaj da svatko sam otkrije što se krije iza naslova, kroz vlastitu interpretaciju i doživljaj.
Na taj način, svatko dobiva priliku oblikovati svoje mišljenje bez tuđih utjecaja. Tko zna, možda baš u toj jednostavnosti leži ključ istinskog razumijevanja.
Uvod u lektiru i autora
Ponekad naiđe naslov koji zvuči kao da ga je netko izmislio nakon napornog dana – “Idi pa vidi”. I ne, ne radi se samo o izazovu. Ovdje se kroz sasvim običnu rečenicu krije puno više nego što prosječna lektira sugerira. Možda ste već čuli profesora kako spominje ovaj naslov i prevrnuli očima razmišljajući gdje je ovdje “ono nešto”, ali zapravo – ima ga i te kako.
Autor
Dobro, sad tko stoji iza ove priče? Edo Popović. Mnogi ga prepoznaju po ironičnom humoru i britkom jeziku – ili po tome što nikada nije pokušavao biti “učitelj života” kroz svoje tekstove, za razliku od književnih “djedova” iz lektira koje ste prije morali čitati. Popović je rođen 1957. u Livnu pa je kasnije, kao i mnogi iz generacije, putovao, selio se iz jednog jugoslavenskog grada u drugi. Kratka biografija? Novinar, urednik, pisac; autor romana, putopisa, eseja. Ako je netko uspio spojiti sklonište zavičaja i otkačene priče iz svakodnevice, to je upravo on.
Zanimljivo je da Popović ne leži samo na knjigama za “ozbiljne”, već često piše za one koji ne pate od spisateljske patetike – studente, srednjoškolce, “obične” čitatelje. Njegov stil? Ponekad sirov, ali uvijek čitljiv, s finom dozom sarkazma. Pravi je primjer pisca koji lektiru može učiniti podnošljivijom, a ponekad čak i zabavnom (znam, šokantno za školski popis).
Žanr i književna vrsta
Evo dijela gdje stvari znaju zapeti i najodvažnijima: žanr. “Idi pa vidi” nije neka epska saga s kraljevima i zmajevima, ali ni šuplja ljubavna priča za kojima uzdišu romantičari. Radi se o kratkoj prozi s elementima autobiografije. Mogli bismo je svrstati pod “realističnu prozu” – Popović ne bježi od stvarnog života, baš naprotiv, zabada prste u blato svakodnevice i iz njega hvata trenutke koji su nam svima poznati.
Književna vrsta? Kratka priča, odnosno zbirka odlomaka koje naizgled povezuje samo – život. Ako ste navikli na priče s početkom, zapletom i grandioznim krajem – ovdje to nećete pronaći. Što umjesto toga? Male, diskretne slike iz svakodnevnog života koje, kad se saberu, ostave čitatelja s osjećajem kao da je prošao nešto poznato, ali drukčije viđeno.
Iako “Idi pa vidi” sam po sebi nije čudo žanrovske inovacije, njegov najveći adut je baš ta jednostavnost – nema velike drame, ali ima puno istine. I kad vam dosadi klasična lektirna potraga za “skrivenim porukama”, ovaj naslov dolazi kao pravo osvježenje; taman da shvatite, uz osmijeh, koliko obična svakodnevica može biti neobična pod perom autora koji zna što radi.
Kratki sadržaj
Budi spreman—ovo nije “prepričaj-lektiru” zona. “Idi pa vidi” Edu Popovića začuđuje svakodnevicom više nego što se prvo čini. U nastavku, bez spoilera (ili možda?).
Uvod
Popović ne gubi vrijeme na uvode s patetikom—radnja starta tamo gdje većina nas, iskreno, najradije provodi dane: u svojoj koži, među poznatim licima, u kutku gdje se male navike pretvaraju u male životne rituale. Piše kao da razgovara s nekim koga dugo poznaje. Nema “velikih riječi”, samo detalji koje svi prepoznajemo (miris kave iz susjednog stana, zvuk tramvaja u rano jutro). U prvih par stranica zazvuči pitanje: “Zašto je baš to važno?” Pa, koliko puta si se ulovio u jednoj običnoj radnji koja ti se vrti u glavi cijeli dan?
Mi bismo rekli da knjiga “upali kameru” na nečije svakodnevne navike. Ako tražiš spektakl—ovo nije Marvelov blockbuster. Umjesto toga, ovdje imaš ulogu tihog promatrača, poput onih trenutaka u tramvaju kad usput čuješ nečiji razgovor i shvatiš da se mogao dogoditi baš tebi.
Zaplet
Nećeš ovdje naći krvavi obračun pod mostom—ali stvarno, što jest zaplet kad ne pucaju pištolji? Kod Popovića, čitatelj uleti ravno usred “malih” dramskih trenutaka: nesporazumi oko hrane u hladnjaku, stara poznanstva koja umjesto topline donose kratkotrajnu nelagodu, pokoji pas lutalica što se mota po dvorištu. Svaki događaj, ma kako banalan, nosi težinu jer… pa, tvoja svakodnevica i nije uvijek napeta, ali je tvoja.
Sjećam se jednog prizora—on razgovara s nekim starim prijateljem iz kvarta (zvuči poznato?), ali umjesto veselja osjetiš blagu nelagodu. Nema velike rasprave. Samo poneki pogled, gesta, šutnja. Sve te stvari zbog kojih se kasnije pitaš — jesam li i ja tako reagirao nekada?
A humor? Suh, ironičan, ponekad graniči s kiselim. Primjer—ponosno “kuhanje” jaja na oko koje završi mini kuhinjskom katastrofom. Tko nije jednom zaboravio ručak na štednjaku, neka baci kamen prvi.
Rasplet
Popović od raskršća radi cijelu filozofiju—rasplet? Ponekad ni ne shvatiš da si ga prošao. Ako živiš brzo, propustit ćeš ga. Sve kulminira u tihoj spoznaji da se ništa spektakularno nije dogodilo, ali svakako jest nešto tvoje, prepoznatljivo. Glavni lik, pa i svi oko njega, često dobiju ono što nisu nužno tražili, ali im nekako pripada: trenutak mira, destruktivnu novost, ili možda novo svakodnevno lice na ulici.
Iznenade ne leže u radnji, već u – evo, ovo je baš “aha moment” – kapacitetu običnosti da nas vodi dalje. Recimo, posvađaju se zbog stola, netko ostane zamišljen ispred prozora, netko odluči promijeniti rutinu tek toliko da proba nešto novo. Savršenstvo? Daleko od toga. Ali… baš ta nesavršenost nosi težinu.
Kraj
Nema happy-enda s balonima ni tužnog završetka gdje svi potonu—barem ne onako kako ga očekuješ. Popović zatvara priču kao kad pričom završiš večeru s prijateljem: nešto ostane visjeti u zraku, ni ti ni on ne znate je li to lekcija ili samo još jedna epizoda života. Možda glavni lik pronađe novu perspektivu na rutinu—možda samo shvati da vječito nešto tražimo i da je to sasvim okej.
Čitatelj zatvori korice knjige s blagim smiješkom, kao da je uhvatio sitni detalj kojeg nije ni tražio. “Idi pa vidi”? E, to je to. Povuci crtu, prepoznaj sitnicu, nastavi s danom. Nekad je to, zapravo, sve što trebaš ponijeti kad se svjetlo ugasi.
Mjesto i vrijeme radnje
E da, mjesto… “Idi pa vidi” vas ne vodi na egzotičnu plažu s koktelom u ruci (osim ako netko baš jako voli zamišljati Split u veljači). Radnja se, prilično domaće, razvlači po zagrebačkom naselju. Beton, tramvaji, škripe parketa u haustoru… Tko je rođen ili proveo djetinjstvo u tzv. “donjem gradu”, znat će o čemu je riječ — tipičan kvartovski hod iz pekare za kutiju mlijeka, pa brzi povratak u stan gdje iz susjedstva stiže miris graha (ili ako je četvrtak, sarmi). Nema ni traga velikim povijesnim događanjima, vojsci na konjima ili usklikanim revolucijama.
Vrijeme? Tu nema zagonetke. Radnja se odvija u suvremenom, poznatom ritmu — nema previše mudrovanja ni povratka u prošlost. To je sadašnjost, ona koja curi iz svakodnevnih situacija. Nema mobitela koji pršte notifikacijama, ali ima radija što svira s police, ima zvuka kiše po limu kad pada navečer, ima beskrajnih razgovora o “svemu i ničemu” uz jeftinu kavu vani na zidiću (ključan lokalni rekvizit još od ranih devedesetih do danas).
Jeste li se ikad pitali kakav utjecaj ima kvartaška atmosfera? Kod Popovića je ona poput lika kojem ne treba puno šminke. Dovoljan je naslon trave pokraj igrališta, zapušteni balkon i parkirani Stojadin u dvorištu pa da shvatite — život ovdje ne skače s nebodera, on se naprosto događa na granici privatnog i javnog. Tko je ikada čekao tramvaj na Vlaškoj, zna, nema tu grandioznih kulisa. Sve je poznato, pomalo sivo, ali baš zato očarava.
A što je s vremenom radnje? Radnja se odvija u rasponu od jednog običnog popodneva, dok vani kiši, pa do sljedećeg jutra nakon zadnje cigarete. To nisu dani kad se pišu povijesne knjige, ali upravo na te dane se, nekad kasnije, čitatelj najviše vraća. Starija generacija možda će osjetiti zrnce nostalgije, mlađi malo čeprkati po “čarima” prije interneta, ali svim generacijama ostaje – ovo su trenuci koji previše lako prođu, a zapravo čine život priču koja ne završava na zadnjoj stranici.
Tema i ideja djela
Zamislite da sjedite u starom tramvaju na putu kroz zagrebačko predgrađe – prozor maglovit, kapljice kiše prave ritam koji svi znamo. Upravo takvim, gotovo nevidljivim trenucima Popović daje glavno mjesto u „Idi pa vidi“. Tema? Svakodnevica bez filtera. Ideja? Pokaži koliko obični detalji znaju pogoditi živac. Nema tu melodrame ni herojskih podviga, već male spike koje su svima prepoznatljive. Nešto kao kad tata zaboravi kupiti kruh pa cijela kuća plane, ali nitko ne zna zašto je nervoza u zraku.
Ono što iskače – svatko, tko je ikada promašio tramvaj, ostao bez cigarete ili prošetao kvartom za kišnog dana, znaće o čemu priča autor. Popović prokopa ispod kože svakodnevice pa izvadi na površinu ono što nam često klizne kroz prste. On ne pametuje, ne drži lekcije – već vas pozove da sjednete za stol, natočite kavu, i gledate obične stvari neobičnim očima.
Nekako je fora kako Popović ne gura poruke „na silu“. On pusti da trenutak odradi svoje pa ideja sama ispliva: nismo posebni zbog velikih djela, već zbog hrpe sitnih trenutaka što se urežu kad najmanje očekujemo. Možda zbog toga, kad zaklopite knjigu, imate osjećaj da ste upravo prošli kroz vlastitu ulicu, sjetili se bakine štrudle, ili si dali mini-obećanje da više nećete uzimati proste stvari zdravo za gotovo.
A možda vas iznenadi koliko ti obični motivi, kao što su čekanje u redu, nespretnost u razgovoru ili miris graha, dokazuju da su najbolje priče one koje se događaju – svima.
Analiza likova
Popović ti ne servira tipične junake iz američkih blockbustera, to odmah zaboravi. Likovi iz “Idi pa vidi” mašu sa svoje skromne životne pozornice – obični ljudi do kosti, ponekad s tragom tuge u kutu oka, ponekad s prkosom iza svakodnevne rečenice. Nema tu nikakvih spektakularnih preokreta – ali baš zato ih lako prepoznaješ. Znaš ih iz dućana, iz tramvaja, s godišnjice mature.
Glavni likovi
Glavni lik? To ti je onaj kojeg bi sreo ispred kvartovske pekare dok grabi još topli baguette ili možda mrzovoljno vadi ključeve iz džepa pred ulazom. Najčešće ima ime koje bi mogao zamijeniti stotinama drugih – Ivan, Marko, Ana. Pomalo izgubljen u šumu svakodnevnih malešnosti, pažljivo mjeri svijet oko sebe, često se propituje – ali nikad ne dopušta da ga patetika ponese.
Primjer iz jedne od priča: glavni lik pokušava započeti običan razgovor s prodavačicom, pa zaboravi što je zapravo htio kupiti. Njegova nesigurnost i ironična refleksija o sitnicama svakodnevnog života leže u srži svih Popovićevih lirskih ispovijedi. Eto, nije superheroj, ali svako malo netko iz njegovog svijeta pruži ruku i povuče ga nazad – baš kao i kod svakoga od nas.
Mirisi graha, želje za cigaretom, tihi trenutak dok kiša lupa po limenom roletu – sva ta iskustva filtrira upravo kroz glavnog lika, pa on postaje filter kroz koji čitatelj lakše vidi sebe. Po tome, Popović žonglira između osobnog i univerzalnog. Nema previše riječi. Ima osjećaja koji ostaju iza zadnjeg retka.
Sporedni likovi
Ovdje sad dolaze svi oni šutljivi susjedi, brbljive tete iz tramvaja, prodavačice u trgovini koje kradomice broje vremenske intervale između kupaca. Sporedni likovi u Popovićevoj prozi možda ne nose cijelu radnju na leđima, ali bez njih bi kvart bio nijem – baš kao sendvič bez mortadele.
Sjećaš se poznatog neugodnog pogleda susjeda koji je čuo glasnije pušten TV sinoć? E, upravo takve mikro situacije stvaraju puls ovog djela. Sporedni likovi često tek promrmljaju rečenicu ili se pojave u jednom kadru, ali iza sebe ostave ekosustav prepoznatljivih odnosa. Gđa. Marija koja nikad ne pozdravlja, vodoinstalater koji uvijek kasni, prijatelj s kojim se šuti više nego što se priča – svatko od njih nosi komadić atmosfere, onu nit stvarnosti poznatu svima koji su ikad živjeli u stambenoj zgradi.
Jedan moment. Sporedni lik, prodavačica iz dućana, ne skriva dosadu i umor, a svakom rečenicom podsjeća čitatelja na vlastite slične susrete. Taj osjećaj, da čitaš priču, ali si zapravo u sceni, jak je upravo zbog tako jakih, a neupadljivih, sporednih likova.
Odnosi između likova
Odnosi među junacima iz Popovićevih priča? E tu nastaje prava magija. Nema bombastičnih raskida i romantičnih vina na krovu – sve je jednostavno, ali svaki mig, svaka šutnja, ima desetu nijansu značenja.
Najčešće se odnosi odvijaju u dvije brzine – površinskoj, kod svakodnevnih razmjena (poput “Dobar dan” u liftu) i onoj ispod površine, gdje ljudi godinama razrađuju rituale ignoriranja ili nenapadne podrške. Autor sjajno uhvati nijanse neugode između starih prijatelja koji su se malo otuđili, a katkad i one tople, gotovo neprimjetne trenutke bliskosti između članova obitelji koji, umjesto riječi, nude komad kolača ili šalicu čaja.
Ponekad jedva da padne par rečenica, pa sama tišina govori više od deset kartica teksta. Netko će posegnuti za daljinskim i namjerno promašiti s programom – baš na način na koji se u stvarnosti izbjegavaju ozbiljne teme. Ili je tu kratki pogled, trzaj usne, trenutak šutnje za stolom – i odjednom je jasno sve što treba.
Na kraju dana, odnosi u “Idi pa vidi” su poput domjenka bez žanra – malo neugodno, pomalo iskreno, često smiješno, i uvijek nekako tvoje. Ako si ikad čekao red pred poštom, znaš o čemu se radi.
Stil i jezik djela
Znaš onaj osjećaj kad uzmeš neku knjigu, pročitaš tri stranice—i već ti se čini kao da sjediš u omiljenoj birtiji, osluškuješ razgovore za susjednim stolom, a netko ti tiho dobacuje zafrkanciju iza leđa? E, to je onaj Popovićev štih—štura rečenica, britka kao žličica kad udara o rub šalice. Nema tu mjesta za poetske balade; više ti se čini kao da autor sjedi nasuprot tebe, s šalicom kave u ruci i diže obrvu dok nabacuje komentare. I usput—svako toliko podvali kakvu ironiju, baš dovoljno da ti izmami polusmiješak bez da te povuče u neki duboki lament.
Riječi? On ih reže na minimum. Jedan opis Popovićevog stila? Prizemljen, svakodnevan, neopterećen, ali baš zbog toga – pogodak u živac. Umjesto kompliciranih metafora bira svakodnevne slike. Pa ćeš kod njega naići na rečenice u stilu: “Kiša lupa po limu. Pijanac viče nešto tramvaju. Miriše grah iz trećeg kata.” Jasno kao dan. Kratko. Direktno. Sve to ispisano jednostavnim riječima, bez da ti se vrti u glavi od nepotrebnih ukrasa. Kao kad ti netko, nakon napornog dana, jednostavno ponudi kavu. Bez filozofiranja.
Zanimljivo, autor se često poigra i jezičnim nijansama. Miješa žargon i standardni jezik, potiho ili kroz šale – baš kao kad slučajno preslušaš razgovor u tramvaju. Ponekad ti se učini da čuješ sami Zagreb kako diše—ona starinska kvartovska patina, s mirisom svježih kifli i tonom koji nikad ne prelazi u pretencioznost. Ništa nije izvan konteksta – dijalozi, šutnje, uspavani grad. Sve zvuči prirodno, prizemno, blisko.
Humor je poseban lik u toj priči. Ništa na prvu – tek kad obratiš pažnju na detalje, skužit ćeš kako autor u jednoj rečenici zna spojiti dvije nespojive slike i cijelu scenu odjednom natopi ironijom. Nema puno velikih riječi, ali svaka dovoljno štima da prepoznaš situaciju od jučer ili prošlog tjedna. Ako si ikad čekao u redu za burek iza nervoznog susjeda, ili pokušao pročitati misli ženi u tramvaju od 7 ujutro—znaš o čemu se ovdje radi.
Sve u svemu, Popović piše kao da šalje poruku iz vlastitog haustora – bez lažnog sjaja, s dosta topline i s onom dozom ironije zbog koje ti tekst ostane pod kožom i kad izađeš iz stana. Jezik mu je alat za seciranje svakodnevice, stil dovoljno prisan da poželiš preskočiti knjigu, izaći van i provjeriti jesi li i ti lik iz njegove priče.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema te skripte, ni profesorske šifre—ono što se dogodi kad sklopiš “Idi pa vidi” je… blagi smiješak uz dozu onog, kako bi ekipa rekla, “ma sve smo prošli već negdje”. Nije to djelo od kojeg će tresti podovi sobe, ali baš zato priraste srcu, kao stara šalica za kavu naslonjena na prozor. Popovićeve rečenice poput: “Nitko ovdje nije poseban, ali ni običan nije dosadan”, uđu pod kožu prije nego stigneš reći “ali gdje je tu zaplet?”. Čitatelj lako s vremenom počinje hvatati sebe kako traži vlastite male nelagode u tramvaju ili onaj osjećaj kad čekaš kavu u talogu jučerašnjeg razgovora.
Jedan kolega često ponavlja: “Najveća fora je kad knjiga ne glumi važnost.” E, upravo to nudi ovaj naslov—on pušta da banalnosti rastu, pa sitna jutarnja prepirka oko pokislih cipela postaje vrhunac stvarne drame. Nigdje patetike, nikakvih “velikih” životnih istina… ali svaka scena kao da nosi vlastiti miris—kiše, kave, stare kišne kabanice.
Tko je barem jednom iz Zagreba lutao Gajevom na kiši, zna da se s tim vraćaš iz Popovićeve knjižice. Onaj nespretan pozdrav usred gužve, iscrpljene prodavačice u sitni sat, šaptava tišina tramvaja iza ponoći—sve su to slike poznate svakome tko je makar jednom ulovio sebe u razmišljanju “a što sad?”. Ako ste pojeli zapečeni grah iz nepoznate menze u Trešnjevci, velika je šansa da ste bar dio Popovićeve priče doživjeli na vlastitoj koži.
Konkretne preporuke? Knjiga se ne nudi kao instant inspiracija za self-help citate, nego kao podsjetnik da su i loše usklađene čarape znak da netko živi. Čitatelj ne ostaje sjediti s jasnim porukama, već s katalozima malih trenutaka koji mu padnu na pamet dan poslije, dok mokri asfalt miriše pod prvom junskom kišom.
Pa kad netko pita “o čemu je djelo?”, najbolje bi bilo—idi pa vidi, jer sve ostalo zvuči mlako, a iskustvo uvijek ima najbolji punchline.