Zašto nas još uvijek privlače priče o ljudima koji se pretvaraju da su nešto što nisu? Plautova komedija Hvalisavi vojnik već stoljećima zabavlja publiku svojim duhovitim prikazom pretjerane taštine i ljudskih slabosti.
Hvalisavi vojnik je antička komedija u kojoj se kroz lik vojnika Milesa Gloriosusa ismijavaju samoljublje, pretjerivanje i obmana, dok ostali likovi spletkarima i lukavstvom razotkrivaju njegove slabosti i vraćaju stvari na svoje mjesto.
Svaka generacija u ovom djelu pronađe zabavu i mudrost pa nije čudo što se i danas čita i izvodi. Tko su pravi pobjednici kad se maske skinu?
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad naletjeli na priču o liku koji misli da je cijeli svijet njegovo ogledalo—e, to je ukratko glavni lik “Hvalisavog vojnika”. Da, ova je lektira klasik nad klasicima… a njezin autor? On je, recimo to glasno, jedan od likova zbog kojih bi antički Rim danas bio viralna tema na TikToku. Iza ove urnebesne priče stoji Plaut, tip kojem humor očito nije bio stran.
Autor
Plaut – nije baš tipičan susjed iz vašeg haustora, ali biste ga svakako zvali na svadbu (čisto da podigne atmosferu). Rođen nekad oko 254. godine prije Krista, što bi se danas reklo, debelo ispod najranijih zapisa na Googleu. Pravo ime bilo mu je Titus Maccius Plautus — i budite sigurni, ni u Rimu nisu svi znali iz prve izgovoriti “Maccius”. U mladosti je, ljudi pričaju, bio i vojnik, ali i radnik, glumac, pa opet radnik. Čovjek je doslovno radio sve, vjerojatno i ponedjeljkom. Kad mu je život okrenuo leđa (ili je on životu?), stvorio je ono po čemu ga danas cijeli svijet zna: komedije koje su mogle skupiti više lajkova od ijednog antičkog statusa.
Plautove komedije nisu bile zamorne monologije, nego prave fešte za publiku – pun pogodak za umorne Rimljane na kraju radnog tjedna. Neposredno, među njegovim slavnim djelima pronaći ćete i “Amfitriona” i “Aululariju”… ali “Hvalisavi vojnik” je, ruku na srce, favorit za najbolju zafrkanciju s nepopravljivim egom.
Žanr i književna vrsta
Komedija, komedija, komedija. Da, Plaut nije gubio vrijeme na teške drame niti na tužne protagonista s pogledom u daljinu. Ovdje se sve okreće na zafrkanciju, brze ulete, krive identitete i onu vrstu osude gdje je i žrtva i publika—glavni lik.
U književnoj vrsti, svrstava se ovo djelo u antičku rimsku komediju. Zamisli kazalište pod otvorenim nebom, lica prekrivena maskama (da, maske su tada bile must-have), a svaka doskočica ili spletka izazivala bi salve smijeha kod publike. Plaut kombinira elemente grčkog “nove komedije” (pozajmio ih je od Menandra, jer tko u Rimu nije kopirao Grke?), ali uvijek doda svoje začine – likove koji su kao stvoreni za današnji meme.
Najviše fascinira način na koji su ovi likovi zapravo karikature stvarnih ljudi – svaki vojnik uvjeren da je frajer, svaki sluga pametniji od svog gazde, svaka djevojka s planom za spas. Nema tu filozofskih rasprava o smislu života… samo dobra, stara ljudska slabost na sceni, a Publika – uvijek spremna nasmijati se tuđoj bedastoći.
Ako ste tražili lektiru gdje drama prelazi u apsurd, gdje su svi likovi kao prva postava neke antologijske sapunice – evo vam je. “Hvalisavi vojnik”: toliko star, a još uvijek aktualan, kao omiljeni trač u školskim hodnicima.
Kratki sadržaj
E sad, tko se nije barem jednom nasmijao na račun vojnika koji o sebi misli kao o kombinaciji Ramba i Casanove? Tako nekako zvuči i ova priča… ali nećemo previše spoilati! Dobro, možda malo.
Uvod
Dakle—rimski vojnik, ogromno samopouzdanje, još veće prazne priče. U središtu zbivanja: Miles Gloriosus, taj hvalisavi „junak“ s oklopom i ego-tripom jačim od ljetnog sunca na asfaltnom parkiralištu. On nije bilo kakav vojnik; u njegovoj glavi svi su žene tek čekale njegov povratak, a neprijatelji – gle čuda – bježali i prije nego što ih ugleda. Svi drugi likovi, od lukavog sluge do očajne djevojke pod ključem, ulaze na scenu u stilu kakvog antičkog Big Brothera, pa ni dramatični obrat ne izostaje.
Ako ste se pitali tko je stvarno „gazda“ predstave – nije Miles. Zaplet kreće kad shvatite da ovdje ljubav, pohlepa i ego kolo vode. Ah, da, tu je i laž, ali na nju ovdje nitko nije previše alergičan.
Zaplet
Sve krene kad taj naš Miles Gloriosus „zarobi“ lijepu Filokomasiju – doslovce je drži zaključanu u kući, sigurnu pod ključem kao najnoviji model Nike tenisica u izlogu. No, ona nije sama: s njom je lukavi rob Palaestrio, tip koji mozak koristi jednako dobro kao što Miles koristi ogledalo (stalno). Palaestrio skupa s drugim slugama i starim vojničkim priborom smišlja podvalu stoljeća: cilj je spasiti Filokomasiju i vratiti je pravom dečku, Pleuzikolu.
U međuvremenu hvalisavi vojnik ne vidi ništa – ni podvale, ni lažnu susjedu, ni ljubavni trokut koji mu raste tik pod nosom. Gleda samo svoje sjajne kacige i čeka još jedno divljenje publike. Makar one iz predgrađa.
A zamke? Ništa spektakularno — stare dobre zamjene identiteta, tajni prolazi i čavrljanje kroz zid. Ako ste gledali neki dobar sitcom iz 90-ih, znate što slijedi.
Rasplet
Ma, kad stvari krenu nizbrdo za vojničinu – to se dogodi spektakularno! Palaestrio vodi igru kao vrhunski trener za improvizaciju; udružuje snage s Filokomasijom, Pleuzikolom i još pokojom dušom iz susjedstva. Stara taktika: „pravi se da si netko drugi…“ I uz to, ne zaboravi dobro namirisati priliku!
Miles—sav u oblacima vlastite mudrosti—padne na svaki trik. Gleda, sluša i, ni ne trepne, popuši „foru“ s navodnom ženom bogatog susjeda koja „umire od želje“ baš za njim. Nagon ga tjera ravno u zamku, a publika trlja ruke čekajući trenutak kad će ga sekunda istine pogoditi kao hladan tuš.
I sad, svi znaju što će biti – osim njega.
Kraj
Finale? Kad hvalisavi vojnik ostane bez svoje „ulova“ i ponosa, doslovno podvije rep i pokupi ostatke svoje časti — možemo reći da je karma instant poslužena. Filokomasija bježi svom dragom u zagrljaj, lažni prijatelji se blago poklone i podijele pokoju zajedljivu dosjetku, a on ostaje sam sa svojim oklopom i praznim pričama.
Publika se smije, a likovi slave malu pobjedu pameti nad lažnim herojstvom. Vjerojatno je to bio prvi „roast“ u povijesti kazališta — kad lažni macho završi ispred publike kao glavna fora večeri. I tako, nastavlja se život… i priče o hvalisavcima koje još danas s guštom slušamo.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite ovo – sunce peče, pijesak vam škripi pod nogama, a u zraku lebdi miris mora i… nečije ogromne taštine? Upravo tako, radnja “Hvalisavog vojnika” odvija se u grčkom gradu Efezu, nekadašnjim središtu mediteranske trgovine i užurbanih ulica, negdje oko 2. stoljeća prije Krista. Nema Instagram storyja, ali ima tračeva na svakom koraku.
Efez u Plautovoj komediji nije samo kulisa – grad diše životom, boji sve komične intrige. Ako ste fanovi starih kamenih zgrada i neonskih natpisa “taverna” (šalu na stranu, neonskog nema, al’ taverne se podrazumijevaju), odmah možete zamisliti susrete glavnih likova na javnim trgovima, gdje svi znaju sve o svakome… i obavezno ubace svoju doskočicu.
Vrijeme? Eh, tu nemamo sat s kvarcnim mehanizmom. Sve se odvija u nekom fluidnom antičkom trenutku – današnji povjesničari procjenjuju da je Plaut komad smjestio oko trećeg ili drugog stoljeća pr. Kr. Nema mobitela, nema Ubera, kakve spletke smišljaš, moraš sve prenijeti glasom. Za inficirane modernim životom to možda zvuči kao reklama za digitalni detoks.
A opet, Efez nije slučajno izabran – grad poznat po lukavim trgovcima i raskalašenim vojnicima prava je scena za satiru. Čak i ako niste bili ondje (a tko jest? Osim turizma, nikada ne znaš), lako možete zamisliti kako bi vojnik Miles Gloriosus tamo pravio cirkus, dok ga sluga Palaestrio pokušava nadmudriti.
Kada netko kaže “mjesto radnje nije bitno”, nek’ pročita Plauta pa da vidi što znači kad zabavni kaos i sunčeve zrake zajedno kuhaju dramu… Idući put kad hodate ulicama grada i čujete nekoga kako se hvali, znajte – antička komedija zapravo nikad nije izašla iz mode.
Tema i ideja djela
Prvo pitanje—jeste li se ikad susreli s likom koji se jednostavno voli hvalisati? Dobrodošli u svijet “Hvalisavog vojnika”, gdje je samoljublje zabavno na kvadrat. Plaut je već u antičkom Rimu znao: ljudi često pale velike priče o sebi, posebno kad im ponestane onih stvarnih postignuća. I sad, svaki put kada Miles Gloriosus otvara usta, sljedeći val smijeha je zagarantiran.
Ali nemojte misliti da je tu sve crno-bijelo—ispod svake šale skriva se ozbiljna poruka. Tema? Ismijavanje lažnog junaštva, žudnje za priznanjima i osjećaja nadmoći koji nikad ne traje dugo. Upoznate li Palaestriona, pronicljivog slugu, shvatit ćete što znači kad se zdrav razum suprotstavlja bahatom šefovanju. On koristi mozak, pa mu ne trebaju ni mišići ni blistave odore.
Djelo zapravo ima dvije poruke. Prva: ne vjeruj etiketi, gledaj djela. Plaut sugerira da “hrabri” često i nisu baš najpametniji igrači. Druga: timski rad, smicalice i malo sreće ponekad pobijede svakakvo prenemaganje. Ta jednostavna lekcija nije zastarjela—pogledajte oko sebe, danas ih ima više no ikad.
No, Plaut nije ostao na kritikama. On donosi olakšanje—nitko nije imun na smijeh i nitko nije zauvijek iznad drugih. Priznajte, tko može ostati ozbiljan kad netko paradira kao paun, a publika zna više od njega? Upravo takve scene čine ovu komediju relevantnom i nakon stotina godina.
Osjetite li simpatiju prema Palaestrionu, niste sami—svi koji su jednom morali nadmudriti nadređenog znaju o čemu je riječ. Nije to samo smijeh zbog tuđe nespretnosti. To je zadovoljstvo kad pravednost, makar i na jedan dan, ima zadnju riječ. Tako tema djela od početka do kraja jednostavno “šije” sve lažne maske.
I nije nevažno—uz krikove vojnika iz Efeza čuju se i naši tihi smijehovi, jer ono što Plaut kroz hvalisavog vojnika ismijava, i dalje se šulja našom svakodnevicom. Ako se pitate zašto ljudi još vole ovu priču, razlog je jasan: svi volimo vidjeti da poniznost i dosjetljivost pobijede napuhano samopouzdanje.
Analiza likova
Ako ikad poželite društvo bisernog narcisa, navratite u “Hvalisavog vojnika”. Prava živopisna ekipa—svatko igra mjesto u mozaiku prevare i dosjetki. Zavalite se, jer ovdje likovi skupljaju maske kao drugi poštanske marke.
Glavni likovi
Nema zabave bez glavnog zabavljača. U ovoj priči, to je Miles Gloriosus. On ulazi u scenu poput goluba na trgu—sav važan, maše perjem i zasipa publiku pričama o svojim “podvizima”. Dovoljno je reći, niti jedna bitka nije ostala nezabilježena… po njegovoj verziji, naravno. Svi ga poznaju po samoljublju, grandioznosti—i, iskreno, kroničnom manjku samokritičnosti. Ako ste ikad imali kolegu koji uzima za sebe tuđe zasluge, imate osjećaj, zar ne?
Ali ne bi bilo šoua bez Palaestrija. On je stvarni mozak operacije. Sluga s više trikova nego što bi mag pokupio iz šešira na niskobudžetnom dječjem rođendanu. Spaja dosjetljivost i empatiju, vuče konce iz sjene, i dajem ruku u vatru—bez njegovih laži i zamki, vojnik bi još uvijek šetkao po Efezu u oblaku vlastitih laži. Njegova posebnost? Smije se pametno, ali još više uživa kad se drugi smiju vojniku.
A tu je i Filokomasija. Nju možete zamisliti kao junakinju sapunice—zatočena, željna slobode, pametna i uporna. Svi bi drugi likovi htjeli dramu, ali ona jedina zna zašto se boriti: za svoje srce. Možda ne drži najveći monolog, ali s par rečenica pokosi i vojnika i spletke.
Zajedno čine trio koji publici servira kombinaciju humora, satirične kritike i onog dobrog starog osjećaja pobune protiv umišljenosti.
Sporedni likovi
Ma, što bi Plaut napravio bez sporedne ekipe? Prvo, imate Sceledru. Taj lik je favorit svakom tko voli gledati kako netko uporno fula poantu. Njega zezaju, na njega se grmi, a on i dalje ne kuži – svaki ured ima svog „Sceledru-tragača“ za nestalim dokumentima.
Artotrogus upada kao vjerni vojnikov pratitelj, kroničar i (nije tajna) pretjerivač. On potvrđuje svaki vojnikov san o vlastitoj veličini, čak i kad svi u publici znaju da su to čistokrvne izmišljotine. Svi vole Artotrogusa zbog prozirne ulizivačke fore – uvijek je pravo vrijeme za malo ironije, zar ne?
Periplectomenus daje malo starinske mudrosti cijeloj zbrci. On je kao onaj susjed koji, iako sluša glasne feste, na kraju dođe i sve sredi bez puno buke. Dodaje cjepivo razboritosti među sve te pretjerane emocije. Zna kad treba pomoći, kad gledati sa strane i kad reći: „Dosta je bilo parade.“
A ako volite likove s više koraka naprijed, manje unatrag, onda ćete zamijetiti sve one sluge i druge pomagače koji nose zamjene, lažne ulaske ili izlaze. Zajedno, čine da svaka scena ima žamor stvarnog života.
Odnosi između likova
Što dobiješ kad pomiješaš ego, lukavost i malo ljubavne drame? E, upravo to vuče sve konce u ovom komadu. Miles Gloriosus stvarno misli da je središte svemira, pa ulazi u sve odnose uzdignute glave. No, dok on paradira, Palaestrio povlači žice—tu se odnosi pretvaraju u partiju šaha na pijesku: tko će koga, tko će prvi pasti?
Palaestrio i Filokomasija veže onaj osjećaj zajedničke borbe. Nije romantičan, više je borba za zdrav razum protiv vojnika. Njih dvoje dogovaraju planove šapćući iza kulisa, na način koji svakog gledatelja nagna da im potajno drži palčeve. Ova uigranost iskri kroz njihove replike—nije iznenađenje što s lakoćom nadigraju vojnika.
A Artotrogus? Njegov odnos prema vojniku zasniva se na potrebi za zaštitom i sigurnošću, no cijela stvar podsjeća na „dobit ću, pa ću dati“ dogovor. Skoro pa sitcom dinamika: Artotrogus diže vojniku ego, ovaj mu vraća sitnicama.
Periplectomenus dolazi kao glas razuma; kad drugi izgube kompas, on podigne obrve i podsjeti ih na cilj. Poštuju ga, slušaju, a u presudnom trenutku—i slušaju njegov savjet da se vojnika može pobijediti samo zajedništvom.
Svi ovi odnosi—ne uvijek srdačni, ponekad lažni, često komični—daju “Hvalisavom vojniku” onu lepršavu dinamiku zbog koje sve i dan-danas miriše na dobru, sočnu, kolektivnu spačku.
Stil i jezik djela
E sad, kad pričamo o stilu i jeziku “Hvalisavog vojnika,” nekako je teško ne osjetiti energiju stare rimske ulice… Znaš ono kad netko na tržnici poviče da ima najbolje masline — a svi znaju da laže, ali ga svejedno slušaju jer je to show? Baš tako zvuči Plaut.
On nije koristio školski latinski, već je birkao iz naroda – svakodnevica, čak i tračevi (da, Rimljani su imali i svoje lokalne Bönbončiće, samo bez Instagrama). Zamisli, frajer je ubacio viceve toliko brzo da je publici ponekad falio tekaj za smijeh, posebno kad Artotrogus svoje “divljenje” preokrene u čistu sprdnju. Nije tu bilo filozofiranja kao kod Cicerona, nego konkretni gegovi, podbadanja, i teatar lica i tijela. Plaut udara direktno, ne peglajući rečenice, nego režući do srži.
Govor likova? To je prava pozornica živopisnih fraza. Miles Gloriosus ne može reći ni “Dobar dan” a da se ne pohvali — pa tko ne voli dobar starinski narcis u uniformi? Sluge su koloraturne: brze, dovitljive, s jezikom oštrijim od britve. Upoznaj Palaestriona i shvatit ćeš zašto bi ga danas pratili na TikToku — sve se rješava dosjetkom ili skrivenim smiješkom. Filokomasija? Sva njezina nježnost sijeva kroz nekoliko replika; ali kad zatreba, servira ironiju kao na pladnju.
Plautov humor često udara “ispod pojasa”, ali to nikoga ne vrijeđa; zapravo, svi čekaju što će sljedeće izletjeti iz tih rimskih usta. Igre riječima? Ima ih više nego u popularnim TV kvizovima — i to začinjenih lokalnim psovkama i doskočicama (što je prevoditeljima kidalo živce stoljećima kasnije).
Ako bi danas išao gledati “Hvalisavog vojnika”, vjerojatno bi na pola predstave shvatio da pola tužbi na poslu zvuči kao ono što Palaestrio kaže kad “slučajno” prospe grah o svom šefu. Tekst pulsira ritmom brbljavih susjeda, upadajućih komentara sa strane i onih trenutaka kad netko vikne — znate onu foru koju svi koriste, a nitko ne zna tko ju je prvi smislio? Plaut ju je možda zapisao.
Ponekad tekst pređe iz klasičnog dijaloga u pjesmu – i nemojte očekivati Shakespearea, ovo je više kao uvod za šaljivi meme… a tada, kad najmanje očekuješ, netko baci repliku koju bi danas s lakoćom stavljali u viralne statuse.
Možda plaćamo Netflix, ali Plaut je već tada znao kako publiku zalijepiti za sjedala – lepršavi, ležerni stil, urnebesne fraze i jezik zbog kojeg želiš vidjeti što će tko sljedeće izvaliti. Iskreno, teško je ne poželjeti da ovakve komedije žive još 2000 godina – barem kao komentari na društvenim mrežama.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko kaže Plaut, prva stvar koja pada na pamet? Smijeh—onaj pravi, starorimski, ali tako poznat da se lako zamisli publika kako se valja od smijeha baš kao i danas u kazalištu Kerempuh. “Hvalisavi vojnik” nije tek komedija za učenike ili zabavna lektira. U njegovim rečenicama stalno pulsira onaj osjećaj: što te čini velikim—hrabrost ili bahatost?
Nije lako birati omiljenog lika, jer bi mnogi rekli Palaestrio je takav žicaroš… no tko mu ne bi dao peticu za snalažljivost? U suvremenom svijetu, vjerojatno bi već imao LinkedIn pun preporuka za kreativno rješavanje problema (i to uz mnogo smijeha). Miles Gloriosus, s druge strane, baš vozi svoj ego kao sportski auto kroz centar Efeza—galama, šepurenje, prazne priče. Da se pojavi na današnjem tulumu, nitko ga ne bi zvao opet, ali bi ga svi dugo prepričavali.
Zanimljivo je promatrati kako su trikovi s lažnim imenima ili razmjenama mjesta, koji su tada bili hit, i danas izvor smijeha na TikToku i u sitcomima. Ništa novo pod suncem—samo malo više filtera i loših šala (ali bez rimskih sandala, čast iznimkama kod modne publike).
Iako su neki vicevi prošli “rok trajanja” ili ostavili okus prašine, većina gegova još uvijek pogađa. Recimo, kad likovi zajedno smišljaju plan s onim vragolastim osmijehom (znate onaj trenutak kad vas uhvati suučesnički smijeh?). Baš tada se prepozna onaj osjećaj zajedništva, koji ni danas nije izgubio na važnosti.
Što se jezika tiče—eh, Plaut ima svojih trenutaka kad “vozi” vulgarno, ali ni Shakespeare nije Mario Banožić, pa tko smo mi da sudimo? Za one koji vole igre riječima, svakako ovdje ima sočnih zalogaja. Nekome će biti previše izravno, no osjeća se kako autor diše s publikom, bez dramaturških uvijanja.
Zato ne čudi da se komedija igra na scenama i danas, s ponekom ubačenom forom na račun novih “vojničkih” tipova—od influencera do lokalnih galamdžija. Ukratko, Plautov “Hvalisavi vojnik” još uvijek je test istine: tko voli da ga zavedu prazne riječi, a tko voli kad pobjedi zdrav razum.
E sad, je li bolje biti dosjetljiv ili glasan? Ovisi o danu, ali jedno je sigurno—svi mi bar ponekad sretnemo svog vojnika, ako ne na pozornici, onda u tramvaju.