Zašto Hamlet i danas izaziva toliko pitanja i rasprava? Djelo koje je napisao William Shakespeare već stoljećima intrigira čitatelje svojom slojevitom radnjom i dubokim psihološkim profilima likova.
Hamlet je tragedija koja prati danskog princa dok pokušava otkriti istinu o očevoj smrti, suočava se s izdajom i moralnim dilemama te na kraju tragično završava u vrtlogu osvete i gubitka.
Svaka scena otkriva novi sloj ljudske prirode i odnosa, a sažetak ove drame može pomoći u boljem razumijevanju njezine bezvremenske snage.
Uvod u lektiru i autora
Zamisli ovo: danski dvor, duh koji šeće hodnicima, i jedan osvetoljubivi princ s više pitanja nego odgovora. Tu počinje “Hamlet”. Dramom koja je mnogima zadala glavobolju tek što su čuli za naslov — nije ni čudo da se toliko učenika prvi put susreće sa Shakespeareom upravo kroz ovu lektiru.
Autor
Ako misliš da je William Shakespeare samo suhoparno ime pod egidom “obvezna školska lektira”, promašio si – čovjek je bio pravi rock-zvijezda elizabetanske Engleske. Rođen je davne 1564. godine u Stratfordu na Avonu (znaš, gradić kojeg bi danas možda progooglao tražeći fotogenične pubove) i – fun fact – završio je svoj život 1616. godine, ostavivši za sobom čak 39 drama i još više soneta. Britanski kulturni giganti odavno ga zovu Bardom, a Hamlet se – s pravom – često nađe kao tema ljubavnih prepirki, filozofskih eseja i… svakog drugog pub-kviza gdje je pitanje: “Koji je Shakespeareov najpoznatiji lik?”
Shakespeare je pisao kao da je znao što će svijet pitati stotinama godina kasnije. Njegovi su likovi uvijek pomalo problematični i nevjerojatno živi. Znaš li scenu u kojoj Hamlet razgovara s lubanjom? Taj trenutak – “Biti ili ne biti…” – odavno je prerastao kazališne daske i doslovno postao meme interneta (jer tko od nas ponekad ne preispituje smisao svega?).
Žanr i književna vrsta
Okej, a što je “Hamlet” u književnom meniju? Najkraće rečeno — tragedija (i to ona prava, što uzima sve pod sobom). Drama o princu Hamletu ulazi u kategoriju tragedija, kakve su pisali stare grčke i rimske legende, ali tu Shakespeare odradi vlastiti zaokret. Nema tu samo grubih sukoba i mačeva, već i puno unutarnje borbe, filozofiranja, pa i crnog humora.
Drama – u “Hamletovoj” izvedbi – znači da su dijalozi živi, scene napete, a kraj… Pa, recimo ovako: ne preporučuje se ni najotpornijima na spoilere ako nisu spremni za pravu lavinu emocija. Tragedija ovdje nije samo žanrovska etiketa – u Hamletu stvari pođu toliko naopako da i naši pub kvizovi ponekad popuste pred pitanjem “Tko uopće preživi na kraju?”
Od klasičnih elemenata tragedije tu su: sudbina, osvetoljubiv duh (doslovno i metaforički), unutarnji nemiri glavnog lika i naravno – gomila pitanja bez laganih odgovora. Sve to, začinjeno jezičnom virtuoznošću koja, usput rečeno, i danas baca u trans mnoge prevoditelje. Pa tko kaže da stare knjige ne znaju zabaviti čak i tvrdokorne skeptike?
Kratki sadržaj
Zamislite ovo: nešto je trulo u državi Danskoj—i to nije samo pokvareni sir! Shakespeareov Hamlet otvara scenu maglom prekrivenim dvorcem, s pokojnikom koji još nije rekao zadnju riječ. A ako ste ikad imali obiteljsku svađu—dobrodošli u najpoznatiju.
Uvod
Kad padne noć, stražari na rampi danskog dvorca prvo sretnu duha—i ne, ne radi se o nestašluku. Tu se odmah upoznajete s Hamletom, princem čija radoznalost i tuga nose težinu čitavog kraljevstva. Njegov stric Klaudije sjedi na prijestolju, uz Hamletovu majku, kao da scena nije dovoljno neugodna. Hamlet sumnja, ali stvari postanu stvarno čudne kad duh njegovog oca zatraži osvetu. Ako vas mirisi srednjovjekovne igre moći podsjećaju na lošu tursku sapunicu, niste jedini.
Zaplet
Hamlet se ne može skloniti pred vlastitim mislima—ili pred poludjelim dvorskim spletkama. Princ se pretvara da je lud, ali teško je razlikovati glumu od trenutnog životnog raspada. Klaudije naručuje špijuniranje, Ofelija—Hamletova nesuđena ljubav—gubi glavu od gradske tračeve pandemije, a Polonije (njen tata) krivo procjenjuje baš sve. Predstava unutar predstave? Da, Hamlet koristi kazalište za detektivski test; tko se oznoji u gledalištu, kriv je! I sve je začinjeno sumnjom, licemjerjem i pokojim iznenadnim monologom na stubištu dvorca… kao kad vam usred noći sine da provjerite partnerov telefon.
Rasplet
Što više Hamlet istražuje—to je lonac bliže ključanju. Njegova borba s vlastitim osjećajima postaje borba za život svakog lika oko njega. Polonije promašuje stranu zavjese (doslovno), Ofelija tone u svoj svijet tuge, a Klaudije računa na klasičnu metodu trovača kad već mačevi nisu dovoljno moderni. Hamlet odlazi na neočekivano dansko putovanje, vraća se baš na vrijeme za najgori obiteljski ručak ikad. Krug sumnje zatvara se smrću na više stolaca nego u finalu svake sapunice.
Kraj
Kad zastor padne—i trust me, pada tu sa stilom—gotovo da više nema nikog da ispriča priču. Hamlet umire, ali ne prije nego što osveti oca i još jednom proklinje cijeli taj dvor. Klaudije napokon gubi sve (i život), Gertruda tragično ispija krivi napitak… a Horacije ostaje ukleti pripovjedač. Nova danska era stiže doslovno preko Horacijevih riječi, dok stranci upadaju na scenu kao loši gosti bez poziva.
Shakespeare nije štedio nikoga—ni živce publike, ni slabosti svojih junaka. I danas, svaka čaša vina u Elsinoreu skriva barem jedan tragičan okus.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite tamne hodnike hladnog danskog dvorca… Nije to ni Windsor, ni Luvr, ni neka luksuzna vikendica. Hamlet i društvo “kampiraju” zapravo u dvorcu Elsinore – ili Kronborg, kako ga stvarni Danci znaju. Svaki put kad netko otvori vrata, kao da vjetar s Baltika prođe kostima. To daje cijeloj priči onaj led po kralježnici, pogotovo kad negdje zazveči lanci ili se iz prikrajka začuje šapat.
No, nije sve toliko bajkovito ni povijesno—radnja se odvija u neodređenoj prošlosti, negdje u srednjovjekovnom dobu, taman kad su vitezovi još skakutali u oklopu, a politika bila zabavnija od igara prijestolja (i daleko kobnija). Shakespeare nigdje nije zapisao točan datum, ali svi znaci vode prema epohi u kojoj se kralju moglo nešto dogoditi i nitko ne bi pitao previše pitanja.
Prizori se izmjenjuju kao scene u nekom napetom filmu: dvorac s visokim kulama i pučinskim pogledom, stražarska mjesta gdje duh Hamleta Starijeg (ups, spoiler) baca paniku na mahove, zatim kraljevske odaje, ali i grobljansku rupu iz koje provaljuje crni humor grobara. Sve to “pakirano” je u atmosferi gdje je vani stalno nekako sivo i vlažno, a unutra tenzija reže zrak, kao kad otvorite hladnjak pa vas zapljusne vonj ostataka nedjeljnog perkelt-a.
Kad se radnja prebaci na groblje ili dvoranu za bankete, svaka “scena” ima svoj karakter: miris svježe zemlje, odjek čaša, šapat zavjere iza debelih zidina. U cijeloj toj kulisi nije teško povjerovati da se filozofska pitanja života, smrti i osvete rješavaju češće nego, recimo, doručak.
Zato, Elsinore nije samo poprište klasične tragedije – on je lik za sebe. A srednjovjekovna Danska? Dovoljna je da i danas poželite šal ili grijanu podlogu pod nogama kad krenete čitati “Hamleta” usred studenog.
Tema i ideja djela
Ponekad se čini kao da je cijeli Hamlet nastao iz vječne dileme: što znači biti čovjek kad svi oko tebe igraju dvostruke igre? Drama na površini vrti se oko osvete i izdaje, ali tko god je ikada gledao neku adaptaciju (pogotovo onu s Melom Gibsonom ili Davidom Tennantom—ok, možda pretjerujemo) zna da tu ima mnogo više slojeva.
Glavna tema? Nemoć običnog čovjeka pred mašinerijom moći i laži. Hamlet, naravno, kao glavni igrač nosi ogroman teret—osveta očevom duhu, ali i sudar s vlastitim vrijednostima. Ajde, tko od nas nije ostao “zamrznut” kad je trebalo donijeti veliku odluku? E pa, Hamlet to radi dvije i pol, tri ure trajanja predstave.
Ideja cijelog djela izranja iz pitanja smisla pravde, povjerenja i identiteta. Bitka sa sobom, s društvom, unutar obitelji… svaka scena baca novo svjetlo na to koliko su osobni izbori uvjetovani okolinom. Da, svi znamo onu čuvenu “Biti ili ne biti”—ali rijetko tko će priznati da se, uz svu mudrost, Hamlet zapravo stalno pribojava vlastite slabosti i mogućnosti pogreške.
Netko će reći: ovo je priča o osveti koja je pošla po zlu. Ali pazite, Shakespeare je s “Hamletom” zapakirao i smrt djetinjaste naivnosti, sumnju u autoritete (da, i kralju je teško vjerovati) i onu sol na ranu: što ako se, na kraju balade, sav trud ipak ne isplati?
Nije bez razloga danski dvorac postao mjesto gdje svaki lik vreba vlastitu sjenu. Sama atmosfera Elsinorea diše tjeskobom—hladne zidine, šaptanje po hodnicima, sumorne večeri. Ovdje zapravo svaki dijalog može biti nož u leđa, a iskrenost se skriva kao najskuplji dragulj. Na kraju, sve te modne revije laži i maski vode prema tragediji koja nije samo Hamletova. Svi su uvukli glavu, pa i onaj jadni grobar koji većinu vremena jednostavno želi svoj mir.
Nisu važne samo velike misli ili razmetljive rečenice. “Hamlet” stalno podsjeća da je, kad sve prođe, najteže pogledati samog sebe u oči… i ne slagati.
Analiza likova
Pa tko zbilja poznaje Hamleta? Neka digne ruku tko nije barem jednom gledao scenu iz kafića gdje ekipa raspravlja zašto Hamlet nije odmah sve riješio. Likovi u drami ne vode se šablonama—već nose punu vreću sumnji, strahova i onih svojih “što ako” trenutaka. Da stvarne ljude zamijenite likovima iz “Hamleta”, vaš WhatsApp grupni chat vjerojatno bi već planuo.
Glavni likovi
Hamlet je nitko drugi nego taj tip koji je pozvan na vjenčanje—ali završava na pogrebu svog najboljeg prijatelja. Ne znaš hoće li sljedeće pitati što ima za večeru ili držati filozofsko predavanje usred noći. Kao student u Wittenbergu, Hamlet jednako brzo mijenja raspoloženje kao što mijenja outfit—jedan trenutak traži osvetu, drugi preispituje cijeli svoj svijet. Često ga muči – je li on ono što drugi od njega očekuju ili samo lutka na koncu?
Ophelia? E, nju se ne može samo svesti na “djevojka koja pati.” Ona proučava svaku poruku koju dobije—kao kad scrollaš bivše na Instagramu i pitaš se je li svaka pjesma o tebi. Ima svojih trenutaka snage, pa onda sve, znate ono… potone kao kamen u rijeci tuge kad pritisak postane prevelik.
Kralj Klaudije ni pod razno nije onaj striček koji na roštilju uvijek pita ima li još kobasica. Njegova moć dolazi u paketu sa stalnim osjećajem da ga netko promatra. Ponekad ga vidiš kako ne trepće u ogledalu—kao da se pita “Jesam li ja dobar uzor ili samo prevara stoljeća?”
A Gertrude… znate tu kombinaciju brige i neodlučnosti kad vaša baka pita treba li još mlijeka u kavu? E pa, Gertrude cijelu dramu balansira između ljubavi prema sinu i sudjelovanja u kraljevskim intrikama. Niti ona nije sigurna je li majčinski instinkt dovoljan kad se svijet raspada oko nje.
Polonije, taj “najpametniji” savjetnik… uvijek ima mišljenje, savjet il’ dosjetku, kao stric koji se uvijek ubacuje s mudrim parolama na obiteljskim svečanostima. A zapravo, brine samo što će reći kralj.
Sporedni likovi
Zamislite da gledate neku popularnu sapunicu—čini se da baš svaki sporedni lik ima svoj trenutak s reflektorom, iako dolaze i odlaze kao tramvaji na srednjoškolskom izletu.
Laert, Polonijev sin, pojavi se kao da nosi šokiranu facu samo za posebne prilike—posebno kada netko spomene obiteljsku čast. Lojalnost mu možda piše na čelu, ali obiteljska tragedija pretvori ga u vezu lomljivih živaca i velike žudnje za osvetom.
Rosencrantz i Guildenstern? Tko nikad nije bio uvjeren da zna razliku između njih dvoje, laže. Oni su kao two-for-one ponuda u dućanu—prate Hamleta od studentskih dana, ali zapravo ne kuže uvijek ni svoju ulogu. Da su danas, vjerojatno bi im mobitel bio stalno na vibri, ne bi htjeli propustiti niti jedan poziv.
Horacije je tip kojem šalješ poruku u 3 ujutro jer znaš da će te razumjeti, bez osude. Bez njega, Hamlet bi mogao poludjeti još brže i zatvoriti se u svoj svijet monologa. Horacije drži cijelu priču na okupu—i onaj je kojem možeš vjerovati čak kad svi drugi pogube kompas.
Fortinbras… pojavi se na kraju kao gost iznenađenja. Nije ni čudo—uvijek postoji netko tko upadne taman kad svi drugi već odustanu od rasprave.
Duha Hamleta Starijeg nitko ne poziva na tulum, ali kad se pojavi, svi odmah napnu uši. On samo dođe, izgovori svojih nekoliko rečenica, i detonira cijeli lanac događaja. Trenutak kad se duh pojavi na sceni—to biste baš željeli snimiti za TikTok.
Odnosi između likova
Zaboravite linearnu dinamiku. U “Hamletu” odnosi pucaju, krpaju se i opet kolabiraju brže nego što promijenite glavnu temu na obiteljskom ručku.
Hamlet i Gertrude plešu po rubu—između ljubavi i razočaranja. Hamlet je često surov prema njoj (kad misli da je izdala uspomenu na njegova oca), a ona pokušava naći smisao zašto joj život ide u totalno krivom smjeru. Više puta djeluju kao dvoje ljudi koji se grčevito drže za zajedničku prošlost, dok im sadašnjost bježi iz ruku.
Klaudije i Hamlet su kao dva protivnika na šahovskoj tabli, gdje svaki potez vuče još veći nered. Klaudije glumi opuštenost, ali ispod površine vri kao kuhalo za vodu pred ključanje. Hamlet igra sve karte sumnje, dok Klaudije hoda po liniji između straha i lažnog osmijeha.
Odnosi Hamleta i Ophelie podsjećaju na onaj osjećaj kad razgovarate, ali nitko ne izgovara ono najbitnije. On sumnja u njezine motive, ona se gubi među lojalnostima. Niti jedan trenutak mira – a svaki njihov susret završava s više pitanja nego odgovora.
Polonije uporno gura nos gdje ne treba, uvjeren da zna najbolje—dok istovremeno gubi kontrolu nad vlastitom djecom. Njegov odnos s Laertom ima dozu ponosa, no s Opheliom tona nadzora prelazi granicu obiteljske privatnosti.
Ako ste ikad osjećali kako svi u jednoj priči vuku na svoju stranu, kao da igraju potpuno različite igre, skupina iz “Hamleta” postavlja standard. Na kraju balade – svi su povezani nevidljivim nitima, a kad se jedna pretrgne, struktura im se raspušta pred očima.
Stil i jezik djela
Bez okolišanja – stil “Hamleta” nije baš za kavu uz sapunicu. Neki su se možda i upitali: “Kako je Shakespeare uspio napisati nešto tako moderno, a pritom koristiti starim engleskim kojeg se većina danas kloni kao mačka hladne vode?” Odgovor? Briljantnom kombinacijom drskog humora, dvostrukih značenja i smjelih monologa, čak i kad Hamlet drži najpoznatiji monolog svih vremena, “Biti ili ne biti” i dalje zvuči kao da razgovara sa svakim gledateljem osobno.
Prije nego što pobjegnete glavom bez obzira zbog izraza poput “prokleti lutalico sjena” ili “riječi, riječi, riječi”, važno je znati da je Shakespeare čitavu tragediju začinio višejezičnim gegovima. Znači, nije bilo rijetko da lik u jednom dahu prelazi s ozbiljnih misli o smrti na dosjetke kojima bi i današnji stand-up komičari pozavidjeli. Da, tragedija na papiru — ali na daskama i filmovima, “Hamlet” često miriše na ciničnu satiru društva.
Rečenice su mu duge, uvrnute, često kao da zalutaju (ili namjerno?) pa se čitatelji zaleti prema zidu od stranica i pitaju: “Što sam upravo pročitao?” Za to postoji razlog — Hamlet je vjerojatno najpoznatiji Shakespeareov lik zbog svojih unutarnjih lomova i dvosmislenosti, koji prodiru u svaku riječ. Tu su i neodoljiva prijetvornost Polonija, žongliranje riječima između Klaudija i Gertrude, dok se Ofelija povlači u svoj svijet metafora i sumnji.
Iako bi profesori hrvatskog jezika možda podvukli crvenom olovkom polovicu rečenica, baš ta gustoća asocijacija, paradoksa i eliptičnih odgovora daje “Hamletu” onu neprolaznu draž. Eto, prije nego pospremite knjigu, vrijedi osmisliti vlastiti prijevod poznatih Hamletovih replika, čisto da dobijete osjećaj koliko je igra s jezikom ključna za razumijevanje slojeva ovog djela.
Inače, pokušajte zamisliti ekipu iz Hamletovog vremena na današnjem Twitteru—pravi festival sarkazma, sa svim #osvetnik, #dvoracdrama i #ghostproblems. Dakle, Shakespeare ne samo da je mijenjao stil iz scene u scenu već je majstorski spajao jezike i tonove – tragedija, farsa, filozofija, narodni humor… sve to, ponekad i u jednoj jedinoj rečenici.
Upozorenje na kraju? Nemojte pokloniti Hamletu toliko ozbiljnosti pri prvom čitanju—on vas ionako vara jezikom, dok iza svakog stiha čuči novo pitanje, ili barem neka skrivena fora.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ima tih knjiga koje nosiš sa sobom godinama, a „Hamlet“ je – barem za mnoge među nama – malo više od lektire koju s mukom listaju osnovci i srednjoškolci. No jednom kad prođeš te famozne školske testove i vratiš se Shakespeareovom princu bez straha od jedinice — shvatiš, taj danski dvor nije samo pozornica tragedije, već pravo ogledalo ljudske psihe. Prva stvar koja upada u oči? Koliko se lako možeš uhvatiti kako vidiš vlastite nesigurnosti u Hamletovoj neodlučnosti. Mnogi bi rekli da je taj momak najveći filozof među književnim likovima, ali, iskreno, tko nikad nije odugovlačio s velikom odlukom?
Atmosfera priče zaslužuje poseban odlomak. Zidovi Elsinorea nisu hladni samo zato što Shakespeare voli pojačati dramu — stvarno ih osjetiš kako stežu imeđu redova, posebno navečer kad pada mrak i oči se same traže najmanju tračak svjetla. Oni što prvi put čitaju „Hamleta” često ne očekuju toliko napetosti ni ironije – ali stvarno, prozaični humor izroni baš kad treba razbiti napetost. Duh iz podruma? Uvijek je tu da podsjeti na ono što bi svi najradije zaboravili; taj osjećaj neizvjesnosti ne popušta ni nakon zatvaranja knjige.
Ako pitate jednog studenta književnosti (ili, budimo realni, nekog koga zamole da napiše esejsko mišljenje), zamijetit će kako je baš Hamletov unutarnji konflikt aktualan čak i kad mobiteli zamijene pergamente. Taj razapet osjećaj između osvete, pravde i osobnog mira nije rezerviran za srednjovjekovne kraljeviće – tko nije ponekad poželio uzdignuti koplje protiv „nepravdi iz ureda” ili vlastite obitelji? Vjerujte, nema tu velikih razlika osim što – na sreću – danas ne završavamo svi na dvoru s bodežima.
Zanimljivo, svaki put kad netko pročita dramu, iskoči nova sitnica. Prije deset godina svi su pričali o frazi “Biti ili ne biti”. Danas, mnogima je bliža Ophelijina priča — taj njen osjećaj pogubljenosti. Ispada da Shakespeare nije slučajno živ već više od 400 godina. Prilagodio bi se i TikToku!
Neprolaznost „Hamleta” leži u tome što lako u njemu prepoznaješ vlastiti mozaik osjećaja: straha, ponosa, gubitka i sitnih nada. Prvi put kad ga otvoriš – možda te uplaši broj stranica i starih fraza. Ali, ako mu daš šansu izvan škole, postane dijelom osobne zbirke malih, ali nezaboravnih životnih lekcija. Da, Hamlet zna zvučati starinski — no on pogađa srž i kad svih drugih drama već izblijedi iz sjećanja.