Malo je romana koji su toliko zaigrani, a istovremeno duboko promišljeni kao što su “Gulliverova putovanja” Jonathana Swifta. Ovo je priča koja već stoljećima intrigira čitatelje svih generacija, nudeći im nezaboravne pustolovine i mudre životne pouke.
Gulliverova putovanja prate liječnika Lemuela Gullivera na njegovim fantastičnim putovanjima u nepoznate zemlje, gdje susreće neobična bića i društva, a kroz njihove običaje autor vješto kritizira tadašnje društvo i ljudsku prirodu.
Iako je roman prepun maštovitih susreta i neobičnih opisa, njegova prava vrijednost leži u satiri i oštroumnim zapažanjima koja ostavljaju trajan dojam na svakog tko odluči zakoračiti u Gulliverov svijet.
Uvod u lektiru i autora
Ako misliš da su satire dosadne, e pa – nekad su baš one začin koji budi maštu, pogotovo kad ih napiše netko s britanskim humorom. “Gulliverova putovanja” čekaju na svakom popisu lektire, ali prije nego što kreneš listati stranice, upadaš u jednu od najluđih pustolovina kad je satira u pitanju.
Autor
Jonathan Swift? Eto imena koje i danas zvoni iz svakog kutka književnih dvorana. On nije bio samo još jedan ozbiljni Englez s peruškom iza uha, već gospodin koji je 1726. godine bacio rukavicu tadašnjem društvu. Englez, i to ponešto kontradiktoran – Swifta je dječaštvo provelo u Dublinu, Irska, a kasnije se vrtio oko najvrućih londonskih tema. Publici je podario i priče poput “Skromne ponude” – ali “Gulliverova putovanja”? E tu je bivao najotrovniji.
Bio je sve: satiričar, anglikanski svećenik (da, taj stil propovijedanja znao je biti žešći od nekih novinskih kolumni) i borac protiv gluposti svih slojeva. Ako ti čitanje ponekad djeluje kao prozor u dosadnu povijest – kod Swifta su to vrata u zabavni labirint.
Žanr i književna vrsta
Žanrovski? Satira, do dna čaše! Ali… tu staje? Ne baš. “Gulliverova putovanja” u osnovi voze na pogon putopisnog romana, miješajući elemente fantastičnog, bajkovitog i pustolovnog. Gulliver nije tipičan istraživač – često više promatra, a čitatelj se smuca s njim po zemlji Liliputanaca ili uz bok veličanstvenih Brobdingnaga. Svijet u knjizi – šaren, ponekad brutalan, napadno precizan u opisu svakidašnjih apsurda tadašnjeg društva.
Iako ih učitelji obavezno guraju pod “djelo za mlade”, stvar je puno šira. Odrasli s malo više kilometara pod nogama brzo skuže koliko Swift gura prst u oko tadašnjim (pa i današnjim) moćnicima, sve uz osmijeh prikriven među redovima. O tome se i danas diskutira – je li ovo bajka, politički pamflet ili društvena kritika? A možda najviše – od svega toga po malo.
Zamisli – putopis, ali svaki put kad pomisliš da je sve objašnjeno, iskoči posljednja, najluđa metafora. U tom vrtlogu žanrova Swift “pakira” ruganje Englezima i ljudskoj prirodi, dok Gulliver postaje i sudionik i nesvjesni komentator. Vješto? Prilično. Zaslužuje li mjesto u lektiri? Pa, baš zbog toga ga još i gutamo s pola osmijeha.
Kratki sadržaj
Spremni za ekspres turu kroz ludilo Swifta? Svi znaju za Gullivera, ali nije svatko ulovio sve njegove zgode (i nezgode – tih ima više nego u prosječnom pub kvizu o književnosti!). Sadržaj ovog romana vrvi mini-nacijama, neobičnim zakonima i šokantnim otkrićima, sve kroz oči putnika doktora koji samo želi kući.
Uvod
Upoznajte Lemuela Gullivera – običnog liječnika s neobičnim snovima, koji, ni pet ni šest, kreće na brod što kasnije doživi malo više nesreća nego što bi prosječan putnik poželio. Ako ste ikad preračunavali koliko traje “kratko putovanje dok se ne vratim”, Gulliver bi vas poterivao pričom o olujama, brodolomima i spašavanjima u zadnji čas.
Čitatelj odmah ulazi “u akciju” – napušten brod, morski valovi veći od prosječnog susjeda, a Gulliver preživljava… Samo da bi ga dočekala – koliko već? – gomila patuljaka u Lilliputu. Umjesto odmora i vruće čokolade, dobiva nove gazde kojima treba udovoljavati.
Zaplet
E sad, tu kreće cirkus. Lilliput – država visoka otprilike kao ninje s polica dječjih dućana (ne pretjerujemo, vjerujte!), ima svoje ratove, bezvezne zakone (tipa svađa oko toga s koje strane treba razbijati jaje?!). Gulliver, naravno, slučajno biva upleten… I ni ne snađe se, već postaje figura većeg kalibra (doslovno – veći od svih građana skupa).
Pravi šou počinje kad spašava kralja i pali neprijateljske brodove, a svi ga tapšaju po ramenu – dok im ne dopizdi njegova veličina. Tko je doživio pohvalu susjeda pa ubrzo i šutnju, zna taj osjećaj.
Kao bonus, kasnije upada i među divove u Brobdingnagu – postane miš u zemlji Divova gdje više nije gospodar situacije, već sve izgleda kao gigantski ručak i dječja igra prerasla u borbu za goli život. Eto ti zamjene perspektive! On iz patuljaste države sad bježi od mačaka većih od tramvaja…
Rasplet
Hajde zamislite suđenje državi patuljaka – zbog nečinjenja, zbog prevelikog činjenja, sve okrenuto na glavu. Gulliveru prijeti osuda, ali bježi. Odlazi dalje, kao pravi profesionalni “trouble magnet”, ravno u zemlju divova gdje jedni ga maze kao igračku, drugi ga žele prodati za sitniš u lokalnom lunaparku.
Prijatelji su mu sad mala djevojčica koja ga uči bontonu divovskog svijeta, ali i kraljevi i kraljice koji shvate da je Gulliver simpatičniji kao kuriozitet u staklenci nego kao ravnopravan gost. Realno, tko bi htio živjeti u muzeju sa stalkom punim buba i jednog nesretnog Engleza?
A kad mislite da sve završava, ne… Usred jela kod kraljevskog dvora, neprijateljski orao odnosi njegovu kućicu ravno u more. Nema predaha – još jedan val lutanja i novih, bizarnih kultura pred Gulliverom!
Kraj
Mir? Samo kod kuće uz dobar čaj, reklo bi se. Gulliver nakon svega stiže svom domu, puni kofer iskustava, a cijela obitelj ga gleda kao osobu koja je prošla i više nego što može stat’ u bilo čiji dnevnik. Swift ga ne štedi, naravno – ni društvo ga ne razumije, ni sam sebi ne vjeruje više u viziju idealnog svijeta.
Odmor mu je buran: okružen carstvom jaja, divova, konja filozofa u zemlji Houyhnhnm-a, pada na dno razočaran ljudskim rodom. Probajte vi prepričati sve te zgode na obiteljskom ručku, a da vas ne proglase malo čudnim.
Roman završava poluoptužbom – nitko ga ne želi saslušati, cijeli svijet ga nervira, a vi ostajete s pitanjem: što je zapravo bolesnije – fantazija ili stvarnost?
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite na dosadne plohe londonskog asfalta—mjesto radnje kod Gullivera je posve druga priča. Krenimo put Lilliputa! Zamislite minijaturnu državicu gdje vam mravi izgledaju kao susjedi. Lilliput, dom presmiješnih političkih sporova (o, ti jaja tvrdo kuhana i meko kuhana…), Gulliveru baca prvu ozbiljnu rukavicu. Njemu sve izgleda kao replika igračke, iako, iskreno, nekad bi svakome dobro došlo malo lilliputske perspektive za prevrtljivost političke scene.
Kad mislite da ne može čudnije, Brobdingnag ostavlja vas pod dojmom kao da ste zašli iza kulisa kakvog prašnjavog cirkusa. Šefica, kraljica divova, ima ruku veću od vaše glave. Svakodnevne sitnice postaju tjelovježba izdržljivosti. „Usisavanje ispod stola?“, pita Gulliver, „To je olimpijski sport u Brobdingnagu“.
Tko može zaboraviti leteći otok Laputu? Ovdje znanstvenici vise nad protagonistom doslovno i preneseno, a atmosfera podsjeća na studentske sobe netom prije roka—kaos, izumi, i glavobolje na svakom koraku.
No, pustolovina tu ne staje. Gulliver završava i među Houyhnhnmsima—da, teško je to izgovoriti, ali tko još bira društvo među konjima filozofima? Ovdje ljudskost dolazi pod lupu. Protagonistu teško pada spoznaja da racionalnost ne dolazi uvijek s ljudskim oblikom.
Vrijeme radnje? Pa, priča se kreće od ranog 18. stoljeća, kad Gulliver kreće na svoje prvo putovanje. Svaki dio romana smješten je u period od nekoliko mjeseci pa do nekoliko godina, a osjećaj protoka vremena varira kao i veličina protagonista u svakom poglavlju. Swift čitatelja drži budnim kao noćni čuvar u luci.
Tema i ideja djela
Dakle, Gulliverova putovanja nisu samo priča o čovjeku koji nonšalantno upada u svijet patuljaka pa potom nađe svoje mjesto pod suncem među divovima—iako, budimo realni, tko to barem jednom nije poželio kada su dosadni ljudi oko nas? Iza čarobnih otoka i bizarnih stanovnika, tu zapravo kuca satirično srce romana. Swift, taj škotski zafrkant s čajankama i perom naoštrenim na 18. stoljeće, uspijeva upakirati žestoku kritiku tadašnjeg društva u avanture toliko lude da i danas zvuče neobično aktualno.
Središnja tema tu je čovjek—onakav kakvog nismo baš navikli sresti u udžbeniku iz etike ili povijesti. Swift secira ljudsku oholost, lažne autoritete i beskrajnu glad za moći. Sjetite se Lilliputa: minijaturnih političara koji se prepiru oko načina lomljenja jaja. I, stvarno, tko to ne bi prepoznao u našim svakodnevnim prepirkama oko nevažnih stvari? A kad se Gulliver nađe među divovima, iznenadno postaje nemoćan, pa je slika o ljudskoj veličini doslovno preokrenuta. Nema više važnosti, samo gola ljudska slabost na dlanu.
Nije tu kraj. Sjetimo se Lapute i onih luckastih znanstvenika. Ispod sloja ironije, Swift podmeće pitanje što društvo radi s napretkom kada ga vodi bezglavo lutanje? I hajde, tko nije barem jednom osjetio razočaranje promatrajući odluke “pametnih” glava našeg vremena—od velikih izuma do sitnih, ali skupih katastrofa iz ministarstva?
Glavna ideja? Priča zapravo od početka do kraja udara po našim manama. Gulliver se vraća kući pun dojmova, ali bez iluzija. Taj osjećaj čuđenja, ali i tuge, završava ne tipičnom katarzom, nego hladnim tušem. Svi ti susreti s “drugima” iz romana ogoljuju nas pred ogledalom. Swift poručuje: “Pogledaj sebe, nije vanjski svijet uvijek smiješan—često je to tvoje društvo, ili još gore, ti sam.” U tome je tajna djela, a mnogima je treba više čitati između redova nego učiti napamet.
Usput, sablaznit ćete se koliko satira iz 1726. paše za političku scenu današnjice, i bez filtera na društvenim mrežama. Nije li to, iskreno, pomalo utješno, ali i zabrinjavajuće?
Analiza likova
Nema šale—u “Gulliverovim putovanjima,” likovi nisu samo šareni putnici kroz nepoznate zemlje. Oni su nositelji satire, izlog ljudskih karakternih mana, ali ponekad i neočekivane dobrote. Svaki susret s novim društvom donosi svježu (i bolno iskrenu) lekciju o nama samima, što roman čini neizbrisivo živopisnim.
Glavni likovi
Tko je glavni igrač u ovoj avanturi? Gulliver, naravno! Lemuel Gulliver—engleski liječnik, ništa posebno na početku, a na kraju putnik kroz nebrojene svjetove, svakog pomalo šokantnog za njegovo neugodno praktično razmišljanje. On ne nosi plašt junaka, ali nosi znatiželju ogromnu kao Brobdingnag.
Gullivera pokreće potreba da otkrije—bilo kulture patuljaka iz Lilliputa, ili golema ograničenja među divovima. Ok, zvuči kao standardni putopisac, ali Gulliver je zapravo ogledalo: s vremenom gubi vjeru u ljudskost, povlači se, gubi početni entuzijazam i završava kao cinik. Zamislite liječnika koji više ne želi liječiti ni vlastitu obitelj jer se razočarao u čovječanstvo—e, to je Gulliver poslije Houyhnhnmsa.
Da ne zaboravimo: njegov talent za jezike spasio ga je nebrojeno puta, što je kvalitetan podsjetnik da ponekad spašava i – dobra komunikacija. Zvuči kao klišej za LinkedIn, ali kod Swifta je ključ opstanka.
Jednostavno rečeno, Gulliver je istovremeno učitelj, žrtva, komentator i izloženost ljudskoj i neshvatljivoj gluposti, sve u jednoj osobi.
Sporedni likovi
A što je s ostalima? Swift ne štedi tintu na oku zanimljivih sporednih figura. Sjetite se cara Lilliputa—onaj mali vladar s ogromnim kompleksom, koji birokratske borbe dovodi do apsurda (zvuči poznato iz svake birokracije, zar ne?).
Tu je i carica Lilliputa, prava maherica za nezadovoljstvo—posebice nakon onog nezaboravnog Gulliverova “gašenja požara.” Da, možemo reći da je prijestolje bilo, hm, zagrijano… Dvorski dužnosnici su ovdje kao zbor zluradih komentatora društvenih mreža—uvijek skeptični prema svakom Gulliverovom potezu.
Kad stigne u Brobdingnag, Gulliver je igračka u rukama “dobre” seljanke, Glumdalclitch, koja o njemu brine kao o plišancu. Njena toplina gotovo je graniči s roditeljskim instinktom, a ona ističe da veličina srca nerijetko pobjeđuje veličinu tijela.
No, tu su i vladari Brobdingnaga, čiji “dobronamjerni” razgovori često razotkrivaju englesku politiku i Don Quijote mentalitet, dok učenjaci iz Lapute ili razni izumitelji djeluju kao otkačeni profesori sa Znanstvenih sajmova.
Na kraju, konjići Houyhnhnmsi vode igru u filozofskom segmentu—razboriti, smireni i logični do boli. U tom svijetu, ljudi (Yahoosi) ispadaju najgori primjerci svog roda. Houyhnhnmsi malim gestama pokazuju domišljatost, ali i jezivu ravnodušnost—posebno prema osjećajima.
Odnosi između likova
Kad počnemo razvezivati odnose između Gullivera i likova, brzo shvatimo—ništa nije površinski jednostavno. Gulliver i car Lilliputa? To je isprva odnos povjerenja, ali ubrzo nalikuje na staro-novi rat “tko je ovdje stvarno glavni.” Gulliverova pomoć brzo se transformira u prijetnju, čim car osjeti da mu titula klizi iz ruku.
Prijateljstvo s Glumdalclitch iz Brobdingnaga? Ljubav, povjerenje—ali uvijek uz nježnu dozu patroniziranja, baš poput bake koja ne pušta unuka iz vida. Gulliver je ovdje doslovno u dječjoj košarici, ovisan o tuđoj njezi i zaštiti, ali iskrena toplina te veze spašava njegovu psihu nakon svega što prolazi.
S Houyhnhnmsima odnosi postaju nelagodno mirni. Gulliver je istovremeno učenik i izgnanik, promatrač njihove racionalnosti, ali nikada pravi član njihove zajednice. Zanimljivo, ovdje nema privrženosti ili topline, samo jezik argumenta i nužnog suživota. Sve to kulminira Gulliverovim gubitkom iluzija o vlastitoj vrsti.
Kad se vrati kući—čekaju ga hladnije relacije nego igdje na putovanju. Njegova obitelj više ne prepoznaje osobu koja se vratila, a ni on njih. Ta praznina, osjećaj stranosti nakon svega viđenog, povlači crtu pod cijelo pustolovno putovanje i ostaje gorak okus, kao posljednji gutljaj nedjeljne kave koji je stajao predugo.
Ako ste ikad mijenjali društva—bilo virtualna ili stvarna—barem dijelom ste osjetili Gulliverovo vječno traganje za pripadanjem.
Stil i jezik djela
E sad, pokušajte zamisliti ovo: Otkopčavate knjigu iz naftalina koju ste možda “kresnuli” za lektiru, očekujući suhoparni starinski engleski, a Swift vas iznenadi—ne kao tetka na Božić kad pokloni čarape, nego kao stand-up komičar prerušeni u profesora. Njegov stil? Igra s ozbiljnošću. Oštre rečenice, jezik oštar kao britva i humor koji klizi kroz svaku stranicu kao ulje na palačinki.
I nemojte misliti da ga je bilo briga za čitatelja—baš naprotiv. Piše direktno, ali nikad plitko; ironija mu je zaštitni znak, kao da vas podbada: “Vidiš li što ja vidim?” Satiraju doslovno maže oči—loši kraljevi, znanstvenici s glavom u oblacima, ljudi koji se prepucavaju oko gluposti. Sve posredno zvuči poznato, zar ne? Možda malo čak podseća na Twitter svađe, samo što Swift rabi pero umjesto tipkovnice.
Bio je to engleski s početka 18. stoljeća, ali prijevod i danas ima moć prenijeti većinu te živosti. Stil lebdi između ozbiljnog pripovijedanja i suptilnog ismijavanja svega “velikog” i “važnog”. Ne koristi svaki drugi roman glagolske igre i duhovite podvale—Gulliverova putovanja to nonšalantno rade.
Doduše, naiđe poneki neobičan izraz—onomad dok sam čitao prijevod, zapitao sam se tko ili što je “škrbavac u kojem cvili vjetar”, ali brzo shvatite: Swift voli wordplay, voli kad vas natjera da pročitate rečenicu još jednom i ulovite dvosmisao. Inače, fama da je “Gulliver” pisan za klince doslovno pada u vodu kad shvatiš količinu skrivenih političkih fora i društvenih komentara.
Zato, ako iznova listate ovo djelo, pripremite se na stil koji ne štedi nikoga: ni plemstvo, ni znanstvenike, ni običnog čitatelja. Sve leti “pod leće”, a jezik je katkada drzak – ali uvijek uz šarm, u stilu najboljih britanskih komedija. Ponekad ćete se nasmijati na glas—drugi put, možda podvući rečenicu kao podsjetnik koliko je Swift ispred svog vremena.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Jeste li ikad uzeli knjigu, očekujući samo laku zabavu, a onda se, usred smijeha, zatekli kako preispitujete cijeli ljudski rod? E pa, tako djeluje Gulliverova putovanja kad se stranice počnu nizati.
Swift, poznat kao majstor satire (i čovjek kojem bi Twitter vjerojatno bio previše), u ovom romanu debelo nadmašuje onu rutinsku dječju priču o divovima i patuljcima. Lik Gullivera zavarava jednostavnošću — tipični Englez s više letova nego British Airways (i još više trauma po povratku kući). Dok tumara po Lilliputu ili pokušava preživjeti kod divova, ne možeš izbjeći osjećaj: ovo zabavlja, ali i žari, ponekad te ugrije, ponekad sprži.
Neki čitatelji pamte prvi susret sa Swiftovim oštrim jezikom dok drži ogledalo tadašnjem društvu. Zanimljivo, čak i nakon par stoljeća, ovo ogledalo još nije izgubilo sjaj — politika i apsurd i dalje dobiju svoje minute slave. Ako ste ikad gledali saborsku raspravu i pomislili na prepirku lilliputanskih ministara oko pisanih pravila obuće… pa, znate kako je Swift napadao vlastiti svijet.
No, knjiga nije bez gorčine. Onaj trenutak kad se Gulliver vrati kući nakon svih putovanja, a umjesto veselja dobiva hladan tuš otuđenja i sumnje, zna pogoditi. Svatko tko se vratio s dužeg puta i otkrio da ‘domaća ekipa’ više ne prepoznaje njegove šale, može suosjećati.
Nije zanemarivo ni ono što roman radi s humorom. Swift ubacuje smijeh i ironiju kao začin, često taman kad tekst postaje, pa, malo previše filozofski za ležerno popodne. Ipak, neka poglavlja traže mentalne vježbe — nisu baš svi dijelovi jednako ‘pitki’, ali to je dio šarma. Roman ne gubi relevantnost ni danas — internet bi vjerojatno poludio na satiru moćnika s leteće Lapute ili opsesiju znanošću iz hobija.
Za mnoge ljubitelje knjige, Gulliverova putovanja ostavljaju dojam knjige kojoj se vraćaš — i svaki put vidiš novi sloj, novu ironiju ili mrvicu vlastite svakodnevice u nekoj dalekoj, čudnoj zemlji. Čak i ako ti je prvo čitanje djelovalo kao čudan miks humorističnog romana i društvene kritike, drugo (i treće) može otvoriti vrata do ozbiljnijih misli o ljudima, odnosima i granicama fantazije.
Zato, tko nije barem jednom osjetio kako Gulliver viri kroz prozor iz druge perspektive — uvijek je pravo vrijeme za još jedno putovanje s njim.