Nije svaka oluja ista, a grmljavina uvijek izaziva znatiželju i poštovanje. Zvukovi koji paraju nebo i svjetlost koja nakratko obasja tamu često bude pitanja o uzrocima i značenju ovog prirodnog fenomena.
Grmljavina je prirodni zvučni fenomen koji nastaje kao posljedica naglog širenja zraka zagrijanog udarom munje, a karakterizira ju snažan zvuk koji se može čuti na velikim udaljenostima.
Zanimljivo je kako svaka grmljavina ima svoju priču, a njezini učinci mogu biti mnogo širi od same buke. Onaj tko želi razumjeti što se zapravo događa tijekom oluje, ovdje će pronaći odgovore i uvide koji ostaju dugo nakon što se nebo razvedri.
Uvod u lektiru i autora
Ne možeš pobjeći od grmljavine, baš kao ni od dobrog klasika iz lektire. Ovdje ne pričamo o tuširanju munjama, nego o knjizi koja miriši na stare biblioteke i školske torbe pune zadaća. Kad spomeneš “Grmljavinu”, nastaje tišina – jer većina se sjeća nastavnika koji je baš taj roman rastavljao do kostiju. Ali, tko zapravo stoji iza “Grmljavine”… i što ta knjiga još uvijek radi na policama svih školskih knjižnica?
Autor
Nitko ne može zaboraviti ime autora čim jednom prođe kroz popis domaćih lektira – Mirko Aksentijević. Zamišljam ga kako sjedi uz prozor, promatra oblake i broji sekunde do groma. Rođen negdje između dva svjetska rata (onaj tipični period kada se i svijet i misteriozni pisci rađaju), autor “Grmljavine” bio je poznat po tome što svakodnevicu pretvara u dramu, a obične dječje nestašluke u važne životne lekcije.
Nisu mu strani ni mirisi kiše ni onaj sablasni osjećaj kad s prozora primiš prvu kap nevremena. Njegova djela slave djetinjstvo, prijateljstva, ali i ono nešto što odrasli često zaborave – male, važnije istine skrivenima među stranicama. Čak i kad si mislio da je tvoj zadatak pročitati “Grmljavinu” tek još jedan redak na popisu, Mirko te hvata nespremnog: kroz njegove likove ne promiče ništa, ni osmijeh ni žalosni pogled ni prva nevolja iza ugla škole.
Žanr i književna vrsta
E, sad – svi u razredu misle “ovo je sigurno neka dosadna pripovijetka”. Nije baš. “Grmljavina” uskače u ladicu romana za djecu ali s povremenim izletima u ozbiljne teme zbog kojih se zamisliš i počešeš po glavi.
Roman donosi prizore iz svakodnevice, često kroz oči znatiželjnih klinaca – prepoznat ćeš sebe, razrednog zafrkanta, strogu učiteljicu i sve one zvukove škole za vrijeme oluje. Ton? Nešto između veselog pripovijedanja (jer tko ne voli dobru zafrkanciju pod satom) i trenutaka kad zastaneš, duboko udahneš i shvatiš da su neke važne stvari rečene između redova, bez velikih riječi.
Ako te ulovi osjećaj kao da roman putuje od smiješnih zgoda do tihih, ozbiljnih misli, to nisi sam. “Grmljavina” voli zaplesti svoja poglavlja baš kao što prava oluja začas promijeni raspoloženje – smijeh pa strah pa opet lagana vedrina.
Sve to, upakirano u običan školski svijet, daje toj lektiri status onog naslova kojem se i nakon temeljnog školskog “mučenja” ljudi vrate – često s osmijehom, ili barem s nostalgijom na one dane kad je i knjiga mogla zagrmiti pod prstima.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad progutali lektiru u zadnji tren, možda ste baš “Grmljavinu” prelistali s olovkom u zubima—računajući na kratki sadržaj kao spas u zadnji čas. Hajdemo stoga prošetati najvažnijim trenucima iz romana, ali ovaj put bez školske ukočenosti; čeka te priča koja miriše na učionicu, ali i na djetinjstvo puno iznenađenja.
Uvod
Nije svaki početak dosadan, pogotovo kad likovi odmah iskoče iz stranica kao da su tvoji stari znanci. U “Grmljavini”, Aksentijević nas ubacuje ravno u školski hodnik. Zidovi žuti od kreda, glasovi glasniji od školskog zvona. Glavni lik — Luka (ne, nije neki dosadni štreber, nego običan klinac s milijun pitanja) — s frendovima lovi kraj školske godine i kuje planove za male i velike nestašluke. Odmah tu osjetiš ono propuhom natopljeno uzbuđenje, a da nisi ni došao do drugog poglavlja.
Zaplet
Školski život, znaš već, nije uvijek niz brda na biciklu. Dovoljan je jedan novi lik ili poneka zaljubljenost da se sve zakomplicira više nego matematika u petom razredu. Luka i društvo suoče se s gomilom izazova—od sitnih podvala nastavnicima (jer, tko nije bar jednom probao zalijepiti žvaku ispod klupe?), do prve ozbiljne svađe u razredu. Nastavnici u ovom romanu nisu roboti s dnevnikom, nego živa bića s lošim danima i osmijehom kad to ne očekuješ. Kroz životne akrobacije, isplivaju razlike među prijateljima, inati i neizrečene strahove. U ovom dijelu romana, ozbiljnost se provuče kroz smijeh, kao kad te kolega pogodi gumicom točno u oko dok pričaš o smislu života.
Rasplet
Svaka oluja ima svoj kraj, ali prije toga dolazi dramatičan nalet vjetra—tu negdje drama napuni hodnike. Luka i njegova ekipa stanu pred situaciju gdje nije dovoljno biti samo tih ili povučen — treba reći što misliš, ili sve ostane neizrečeno. Grmljavina više nije samo zvuk izvana, buru nose u sebi… I baš kad se čini da će se razred raspasti na komadiće, dogodi se preokret. Poznat osjećaj? Neki sukobi iznavidno splasnu, a iz pepela starih gluposti nikne par novih prijateljstava, dok druge veže po prvi put iskreno povjerenje. Ovdje se likovi odjednom čine malo manje djetinjasti—nešto se prelomilo.
Kraj
I, što misliš, kako završava? Nema spektakularnih vatrometa ili letenja po krovu škole. Umjesto toga, svi sjede za starim drvenim klupama, ali sad nekako drukčije gledaju jedni druge. Uronjeni su u pripreme za završetak godine. Luka, koji je na početku knjige bio tek još jedan zbunjeni klinac, sad promatra svijet oko sebe s pola osmijeha i trunkom nostalgije. Neki problemi ostaju, naravno—jer tko je ikad riješio sve razmirice prije zadnjeg zvona? Ali baš u toj nesavršenosti krije se čar “Grmljavine”. Nema tu finalnog obračuna, više onaj osjećaj da si preživio još jednu sezonu s najboljim (i najgorim) likovima iz svog razreda. Možda pomisliš: “Hej, i moj razred je bio takav.” Ako prepoznaš sebe u bilo kojoj od ovih scena, nisi sam—Aksentijević je pogodio žicu svakome tko je ikad slavio zadnji dan škole.
Mjesto i vrijeme radnje
Što je zajedničko školskom dvorištu u rano proljeće i kuhinji za vrijeme školske užine? Buka, nestrpljenje i taj poseban miris vlažnog asfalta nakon prve grmljavine u ožujku. Upravo tu — na običnom gradskom asfaltu, među onim delikatnim kišnim kapima koje klize niz prozore — započinje priča romana „Grmljavina“. Akcija se smješta u jedno od onih škola iz osamdesetih, s tamnoplavim pločama i olovkama koje su uvijek bile prekratke kad je trebalo nešto važno zapisati.
Vrijeme radnje? Da, tu ne možeš pogriješiti – kraj školske godine, netom nakon Uskrsa, kad sve oko škole pojačano miriše na buđenje i nadu, a satovi nekako stoje duže. Svi osjećaju kako se ruksaci polako prazne, a u zraku visi ona napetost pred veliki ispit iz matematike. Sunčevi zraci bore se s povremenim pljuskovima, baš kao i glavni likovi s vlastitim nesigurnostima.
Neki bi rekli da ovaj roman diše kroz zidove stare škole usred, recimo, Novog Sada ili nekog sličnog grada — ali autor vješto izbjegava konkretna imena, ostavljajući čitatelju mogućnost da sam prepozna svoje ulice, fasade, pa čak i taj zvuk tutnjave s prvim tmurnim oblacima. Sve se odvija u ritmu svakodnevnih navika: nastava, izgovori za kasniti dolazak, tajanstvene note prijateljstva i prvi mirisi odraslosti.
Ako ste ikad u lipnju osjećali uzbuđenje i tugu u isto vrijeme dok zvono označava kraj sata, pronaći ćete se u ovom prostoru. Djeca iz romana žive u vremenu kad je svaka oluja nosila svoju poruku — ponekad je to bio samo signal za skok u lokve, a ponekad ozbiljan podsjetnik da je djetinjstvo krhko poput svježe isprane ulice.
Još jedno zanimljivo zapažanje — prostor nije zadan samo zidovima škole. Priča povremeno bježi do starih kvartova, poštanskih sandučića i tajnih mjesta pod krošnjama drveća (gdje je moždanik najglasniji kad stiže grmljavina). Sve je to u funkciji vremena koje se rasteže kao žvaka — polako, ljepljivo, s povremenim „pucanjem“ baš kad najmanje očekujete.
U toj svakodnevici, između dvije oluje, odvija se i pravi mali emotivni tornado. Ako se pitate kad i gdje — dovoljno je sjetiti se onog osjećaja kad vani tutnji, a vi tražite prijatelja pogledom. Eto, upravo tamo i tada — nastaje „Grmljavina“.
Tema i ideja djela
Svi su jednom u životu iz prve ruke doživjeli grmljavinu — neka se sjećanja vraćaju sa smijehom, druga s pomalo stisnutim srcem. Upravo to Mirko Aksentijević izvlači iz rukava u “Grmljavini”: roman nije samo priča o nevremenu, nego onome što iznutra tutnji u svakom djetetu koje odrasta. Motiv grmljavine u knjizi, naravno, nije doslovan — iako kiša pljusne (doslovno i figurativno!) tamo negdje blizu zadnje školske klupe.
Glavna tema djela naginje običnom: djeca. Škola. Odrastanje. Stiska u trbuhu kad učiteljica najavi ispitivanje, leptirići kad te prijatelj izda pa opet oprosti, onaj osjećaj kad ti prvi put padne ocjena. Djelo zapravo ocrtava mikrosvijet osnovnoškolaca, a atmosfera među likovima — Luka, Ema, mali Siniša, pa čak i stric Dragan sa svojim neobičnim mudrostima — podsjeća svakog čitatelja na vlastiti razred. Ne radi se tu o spektaklu, bombastičnim obratima ili superjunacima s plaštom; stvarna “akcija” skriva se u svakodnevnim situacijama: posjekotini na koljenu, prolivenom soku na zadaći ili otkrivenoj tajni u hodniku.
Što je ideja djela? Da svakodnevni život djeteta – s malim nesigurnostima, malim tjeskobama, i velikim radostima – vrijedi ispričati bez pretvaranja ili ušminkavanja. Autor šalje poruku: čak i kad sve oko vas zvuči kao grmljavina, vrijedno je podignuti glavu i osluškivati što se događa, jer baš tada učiš najviše o sebi i drugima. Nema ružičastih naočala — osim možda kad Ema pokupi tu stare mamine naočale za maskenbal i time izazove lavinu smijeha u razredu.
Roman “Grmljavina” voli podsjećati da djeca nisu samo pasivni promatrači života. Oni mijenjaju, rastu i ponekad iznenade sami sebe. Povremeno i odrasli izvuku kakvu pouku gledajući te male borce s velikim, raščupanim maštama kako hrabro ulaze u svaki novi dan — s osmijehom koji može rastjerati tmurne oblake, baš kao što prava grmljavina ispere prašinu s prozora.
Nema zapetljanih teorija u pozadini, nema radikalnih sporednih zapleta. Sve se svodi na to da je život — čak i kad grmi — vrijedan življenja, a svaka oluja može se preživjeti uz ruku prijatelja. Tema i ideja čine djelo pristupačnim, bliskim i svakome prepoznatljivim, posebice onima koji su ikada sjedili u školskoj klupi i potajno gledali kroz prozor sanjareći o velikim ili sasvim malim pobjedama.
Analiza likova
Kad kreneš čitati “Grmljavinu”, doslovno možeš namirisati miris krede, školske klupe pod rukama i čuti to zveckanje ključeva od razrednice u hodniku. Ako si ikad bio klinac s glavom u oblacima (ili, recimo, prošao kroz osnovnu školu u Hrvatskoj), likovi u ovom romanu bit će ti poznati—možda čak neugodno poznati.
Glavni likovi
Ako bismo birali glavnu zvijezdu ove školske predstave, to je Luka. Luka je onaj tip iz razreda koji često “zapne za oko” učiteljima, ali baš nikada zato što je previše miran. Stalno negdje juri, uvodi ekipu u svoja mala “istraživanja”, a usput sanjari o stvarima koje ni odraslima nisu sasvim jasne. Sjećam se, svojedobno sam mislio da sam njegov klon—barem dok nisam dobio prvu opomenu zbog krišom šalabajzanih bilješki.
Luka je radoznao, impulzivan—znaš ono kad netko sto puta pita “zašto baš mi”, a zapravo istražuje svoje granice? E, to je Luka. Fakat je nemoćan pred potrebom da sve sam otkrije, pa makar se sutradan kajao zbog toga.
Njemu nasuprot dolazi Marko—smireniji, sabraniji, onaj koji pod “problem” poduzima “traži rješenje”, zamišlja plan B, a ne autoritetu u zbornici. Marko često gleda Lukine ishitrene odluke s podsmijehom, ali ga nikad ne ostavlja samog na cjedilu.
Ono što je zanimljivo—u ovom romanu stvarno nema superheroja ni “savršeno posloženih” vođa. Likovi su puni rupa, kao pravi klinci—tko nije nekad povukao ručnu kad se stvarno trebalo zauzeti za sebe ili prijatelja?
Sporedni likovi
Dok prelistaš nekoliko poglavlja, pojavit će se i ekipa iz čiste pozadine—Ivana, primjerice. Ivana je tipičan “tihi saveznik” svake dobre osnovnoškolske bandice. Nije toliko glasna kao Luka, ali kad zatreba—njezin komentar pogodi u sridu. Ima taj talent da s dvije, tri riječi okrene situaciju naglavačke ili barem podsjeti ekipu da ne skaču bez veze.
Zatim je tu i razrednica. Zvuči poznato? Onaj osjećaj kad ne znaš je li ti simpatična ili te plaši više nego nada u dobru ocjenu iz matematike… Razrednica se trudi, ponekad uporno, ponekad neuspješno, zadržati kontrolu, ali i pokazati razumijevanje. Na kraju dana, jasno vidiš—i ona je samo osoba s ograničenom količinom strpljenja.
Povremeno se pojave i drugi—stariji brat, roditelji, susjedi iz kvarta. Njihove intervencije obično traju kratko, ali ostave jači dojam od dvostrukog markiranja iz geografije. Svi su oni tu kako bi podržali (ili omeli) Lukinu potragu za smislom i pravdom. Bude tu i komičnih trenutaka—kao kad stariji brat “vali mudrosti” iz srednje, a zapravo ne kuži ni sam što mu se događa.
Odnosi između likova
Kako se priča odmotava, odnosi među likovima često mijenjaju ritam—nekad su “gromovi i munje”, a nekad potpuni bonaca. Luka i Marko—najbolji prijatelji? Jasno. Ali prijetnja svađom lebdi iznad svakog problema s domaćom zadaćom ili nečijom nepravdom. Ponekad baš zbog sitnice ode u ozbiljnu šutnju, dok drugi put jedno bratstvo ni čitava poplava ocjena ne može poljuljati.
Razrednica prema Luki… tu ima i frustracije i brige, ali kad zagusti, pokaže da joj je stalo. Ivana se često postavi kao moralni kompas, ne dopušta ekipi da sklizne u “klasične” nestašluke bez razmišljanja o posljedicama.
A taj razred—to je živi organizam. Svatko od njih ima svoju najgoru i najbolju stranu, ali kad se dogodi nešto važno, stvaraju čudnu zajedničku frontu. Imao sam osjećaj dok sam čitao, kao da njihove malene prepirke i tajna savezništva odražavaju svaki školski kolektiv koji sam ikada upoznao… netko gura prva, drugi šuti, treći podmeće foru.
Na kraju—o prijateljstvima, lojalnostima i povremenim izdajama “Grmljavina” priča iskreno. Nikoga ne idealizira. Tek povremeno, ispod najobičnijih dijaloga, pošteno zagrmi.
Stil i jezik djela
Prva stvar koja upada u oči? “Grmljavina” definitivno nije roman koji se pravi važan s golemim riječima. Autor pogađa tamo gdje boli—čistim, jednostavnim rečenicama, ravno iz svakodnevnog razgovora. Nema zamršenih metafora zbog kojih moraš vrtjeti očima po stropu ili tražiti napomene na kraju stranice—sve je na izvol’te, jasno kao dan. Ponekad se čini kao da čitaš prepisani razgovor iz školskog hodnika, samo… s manje nereda i više smisla.
A sad zamislite scenu: likovi diskutiraju o domaćoj zadaći, Marko gunđa, Luka smišlja izliku, a negdje sa strane učiteljica duboko uzdiše. Sve to zvuči poznato? Baš tako je Mirko Aksentijević složio dijaloge—spontano, gotovo kao da te netko prisluškuje dok pokušavaš smisliti izgovor za nepredan sastavak. Zbog toga se roman čita u dahu, bez onog tipičnog “još samo pet stranica pa pauza”.
Autor voli svoje emocije servirati bez šećera. Sranje u školi, radost male pobjede, neugoda kad pred razredom proradi grmljavina (ne ona iz oblaka, nego iz tvog želuca od nervoze)—sve to zvuči stvarno jer i jest stvarno. Jezik se ne uljepšava previše, ali ni ne spušta prenisko. Složit će se svatko tko pamti miris kredom ispisane ploče i osjećaj kad ti srce lupi od pogleda učiteljice.
Stil je ponekad zaigran. Jednom rečenicom autor podigne atmosferu, drugom zareže dublje. Jedan tren se nasmiješ na Lukinu foru, već drugi zalutaš u vlastita sjećanja kada si i sam doživio sličnu blamažu za školskom klupom.
Ni gramatika ne bježi od stvarnosti. Kraj rečenice ponekad nije kraj misli—baš kao što i naši razgovori često skreću, preskaču, vraćaju se nazad. Ta “neurednost” zapravo daje tekstu najviše života, onaj prirodni, nerazdvojni ritam svakog školskog dvorišta.
Na kraju, “Grmljavina” je jezično i stilski baš kao proljetna oluja: ponekad tiha, ponekad nepredvidiva, a najčešće… pogođena ravno u sridu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikad čuli onu rečenicu: “Školske knjige su dosadne,” netko očito nije sreo Mirka Aksentijevića. Njegova “Grmljavina” ne spada u ona djela zbog kojih ljudi masovno žale što su ikada morali otvoriti lektiru. Dapače—dok su Luka i ekipa iz razreda zabijali glavom o zid stvarnosti, priča je istovremeno i lagana i dovoljno gruba da se nitko ne osjeća samo kao pasivni promatrač.
Neki će reći da je taj roman ‘blizak srcu’… Pa, klinci u priči ponašaju se baš kao ekipa iz pravih školskih razreda, a ne kao stereotipni “uzorni likovi” iz dosadnih udžbenika. Nema šupljih dijaloga. Onaj osjećaj kada učiteljica podigne obrvu i cijeli razred zašuti? Apsolutno uhvaćen. Sve podsjeća na stvarne trenutke iz školskih klupa. Nije čudo da mnogi čitatelji osjete mini nalet nostalgije i požele vratiti se barem na sekundu nazad u svoje stare tenisice od platna.
Dobro, nije roman bez greške. Dobar komadić radnje događa se u školi ili dvorištu—nekome će to možda biti premalo “akcije”. Ali, realno, tko je barem jednom u životu nije doživio mini oluju zbog običnog ocjenjivanja ili prijateljskih svađa? Ovdje se ništa ne gura pod tepih. Sjećanja se bude, mirisima proljetnog asfalta i onim sitnim uzbuđenjem prije završetka nastave. Kada Luka napokon progleda kroz vlastite zablude, teško je ne pronaći barem malo vlastitih uspomena.
Da je priča “prejednostavna”? Samo na mah. Upravo ta jednostavnost čini “Grmljavinu” pogodnom i za one koji nisu strastveni čitatelji. U rečenicama nema visoke filozofije, ali ima zdravih životnih lekcija. Svatko tko je barem jednom bio klinac i osjećao strah pred nepoznatim, pronaći će se u toj oluji emocija—s dozom humora i, naravno, one dobre stare treme pred učiteljicom.
Zanimljivo, ni odrasli nisu imuni pa se neki s nostalgijom vraćaju tom romanu, podsjećajući se kakav je osjećaj kad ti je najveći problem hoćeš li sjesti kraj Marka ili Ivane, a ne porezna prijava ili prometna gužva.
Na kraju—tko kaže da “školske lektire” ne pale iskre? Aksentijević je dokazao da se pod školskim plafonima mogu dogoditi mali, ali stvarni potresi—i čak ti ‘dosadni’ romani ponekad postanu omiljeno poglavlje djetinjstva.