Neki romani ostavljaju trag koji se ne briše lako – “Gospođa Bovary” Gustavea Flauberta upravo je jedno od tih djela. Priča o Emmi Bovary i njezinoj potrazi za srećom, ljubavi i ispunjenjem već desetljećima intrigira čitatelje diljem svijeta.
“Gospođa Bovary” prati život Emme, žene koja se, nezadovoljna svakodnevicom i brakom, upušta u ljubavne avanture i troši novac u potrazi za idealom kojeg nikad ne pronalazi, što vodi do njezine tragične sudbine.
Zašto je ova priča i danas toliko snažna i aktualna? Odgovori se kriju u slojevitim likovima i pitanjima koja postavlja svakome tko se usudi zaviriti u Emmin svijet.
Uvod u lektiru i autora
Znate onaj osjećaj kad usred sparnog dana listate stare knjige, a odmah vas pogodi onaj miris žutog papira? E pa, “Gospođa Bovary” s lakoćom priziva taj retro štih, iako Gustave Flaubert zapravo sasvim ozbiljno udara po licemjerju svog vremena. Prije nego što zaglibimo dublje, bacimo oko tko je iznjedrio ovakvu, hm, literarnu bombu — i što ovaj roman razlikuje od prosječne lektire koju guramo ispod kreveta.
Autor
Gustave Flaubert, tip koji vam ne bi držao moralne prodike nego bi vas radije natjerao da proživite svaki osjećaj na vlastitoj koži. Pariz ga nije mazio — rođen je u Rouenu, studirao je pravo, ali ga je doslovno glavobolja natjerala na pisanje. Zanimljivo, Flaubert je više od rive s čašom vina: bio je opsjednut preciznošću. Zamišljate ga kako satima sjedi nad jednim odlomkom? Niste daleko — rođen 1821., a “Gospođa Bovary” objavljena tek 1857. Stignete napisati dva Twitter profila prije nego on pola rečenice prepravi. Ponekad ga smatraju prvim velikim “realistom” francuske književnosti, ali iskreno, bio je i kritičar svega kićenog i prenapuhanog.
Za one koji vole tračeve: zbog ovog romana završio je i na sudu, optužili ga za “vrijeđanje javnog morala”… i, naravno, opravdao se umjetničkim pravom. Slava je stigla, ali i etiketa “onog tipa koji ne oprašta lažni sjaj”. Je li ga to brinulo? Prijatelji kažu da je više patio zbog usamljenosti i kroničnog nezadovoljstva, ali, budimo realni, inspirirao je generacije da bace kritičko oko na svakodnevicu.
Žanr i književna vrsta
“Gospođa Bovary” nije tipičan lektirni “žvak” iz škole, već gorko-slatka doza realizma, koja vozi bez ručne. Flaubert je roman napisao kao hladan tuš za one koji traže bajku — ovdje nema princeza ni čarobnih spašavanja, samo život kakav jest, a ne kakav bi “trebao biti”. Roman je čisti realizam, nema zamotanih krajolika ni visokih drama iz romantizma. Dapače, radije će vam pokazati blatnjavu uličicu u provinciji nego neki dvorac u duginim bojama.
Knjiga se uklapa u žanr društvenog romana, dok s druge strane vješto izbjegava klišeje. Zvuči li poznato pokušaj bijega iz svakodnevice, a na kraju — prazan koš? Upravo to. Autor gotovo s dokumentarističkom preciznošću, poput današnjih Netflix true crime serija, ispisuje svakodnevicu, uz fokus na detalje rutine, dosadu i unutarnju borbu likova. Takav pristup kasnije su kopirali mnogi klasici, od Zole do domaćih autora.
Roman je, za one koji vole etikete, psihološki i realistički roman, ali bez dodatne patetike. Što ga razlikuje? Bez cenzure prikazuje ženske čežnje, male poraze i velike životne promašaje, pri čemu ni liječnik ni trgovac nisu idealizirani. Kraj? Nema tu lakih rješenja, kroz Emmino razočaranje i pad Flaubert zapravo zadire u pitanja koja su još uvijek na meniju — koliko nas snovi spašavaju, a koliko zarobe.
Ako vas zanima školski okvir, “Gospođa Bovary” miriše na ono što profesori žele podvući crvenom: roman daje precizan presjek francuskog društva sredine 19. stoljeća, a pritom ne špara na ironiji ni dok secira male društvene mane. I baš zato ga čitamo i danas, uzdoha radi — i da shvatimo kako svi ponekad tražimo izlaz po tuđim romanima i snovima.
Kratki sadržaj
Evo ukratko: nitko tko je ikad pokušao pronaći sreću u idealima nije prošao baš posve glatko, a Emma Bovary upada ravno u tu zamku. Priča Gustavea Flauberta o jednoj mladoj provincijskoj ženi i danas budi ono malo nemira u svakome tko ne pristaje na “obično”. Ako čekate tipični happy end, spremite kokice – jer ovaj roman vozi drugom stranom ceste.
Uvod
Zamislite dosadni gradić, negdje usred Francuske, gdje se i vjetar čini lijen. Emma Rouault, kći vlasnika male farme, odrasla uz ljubavne romane, sanja o nečemu… glamuroznijem. A onda dolazi Charles Bovary – liječnik, dobar tip bez velikih ambicija, ali s dovoljno pristojnosti da mladoj Emmi zaiskri “što da ne” ideja. Brzo postaju supružnici. Ali, umjesto uzbuđenja – Emma osjeća kao da je zamijenila jednu rutinu za drugu. Povremeno prošeta do najbliže crkve ili škole, ali sve joj to djeluje nekako isprano. Osjetiš već nervozu? I ona.
Zaplet
E sad, u trenucima dosade počneš izmišljati – ili se bacaš na knjige ili… upadaš u nevolje. Emma najprije pokuša dati životu smisao kroz majčinstvo, ali ni s djetetom ne dolazi olakšanje. Charles ostaje blag i predvidljiv, a ona bi diskutirala o Parizu ili odlazila na balove (nije ni bal, ni Pariz blizu). Kad zaluta na jednu raskošnu zabavu kod bogatog lokalnog plemića, u njoj bukne još veća želja za “nečim više”. Ta noć u njoj rasplamsa sanjarenja pa ona krene tražiti uzbuđenje – ali ne na siguran način. Prvo flertuje, a onda upada u avanturu s Rodolphem, šarmantnim zavodnikom koji vidi priliku pa – zašto ne? Njihova veza traje onoliko koliko i Rodolpheova strpljenja prema Emminoj idealizaciji ljubavi. Kad on nestane bez traga, Emma se emocionalno raspada – ali tu nije kraj, jer tek dolazi Léon, sramežljivi mladi pravnik koji zapravo voli istu dramu kao i ona. A kako stvari izmiču kontroli, raste i Emmin račun kod lokalnog lihvara Lheureuxa. Šoping na dug, avanture i laži isprepliću se dok stvar ne izmakne svakoj logici.
Rasplet
Kad dugovi počnu stizati na naplatu, više nema mjesta snovima. Emma shvaća da je cijeli svijet protiv nje, a nitko se ne žuri biti spasitelj. Rodolphe odbija ponovni bijeg, Léon se povlači, Charles je izgubljen – i eto ti Francuske, gradića i svih tih prolaznih lica, ali Emmina drama je već na rubu. Dugački računi, lažna obećanja i previše gurkanja po korzetu, i ništa od toga ne vodi idealnom životu. Lheureux, lokalni trgovac, postaje gotovo simbol njezine pogreške – dovoljno je samo još jedan potpis, još jedna odluka, i past će domino. Njezino povlačenje kroz grad srušenih snova izgleda kao da se kreće kroz mulj – sporije, sve mračnije, do neizbježnog sloma.
Kraj
Nema velikog finala s vatrometom… Umjesto toga – Emma, stjerana pred zid, uzima ogromnu dozu arsena (da, otrov, klasična francuska tragedija). Njezina smrt šokira čitavu zajednicu, ostavljajući Charlesa potpuno slomljenog i izgubljenog. Malena Berthe, njihova kći, prepuštena je daljnjoj rodbini. Život nakon Emme nastavlja se u sivom tonu – gradić se vraća svojoj rutini, kao da cijela drama nije ostavila veći trag. No, i danas se čita Flaubert, jer Emma Bovary ostaje simbol neutažive žudnje za “još malo života”, čak i kad to boli više od svakodnevne dosade.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko još nije sanjario o životu u francuskoj provinciji, maštajući o beskrajnim poljima, zvuku kočija ili sjenkama lipa? E pa, u „Gospođi Bovary“ romantični doživljaj brzo padne u vodu čim se prošećete slikovitim, ali pomalo otužnim uličicama Yonvillea—nekog tipičnog, pospanog sela u srcu sjeverne Francuske. Yonville-l’Abbaye možda zvuči kao mjesto za idiličnu razglednicu, ali zapravo… više kao epska pozornica za emotivne lomove, zabranjene susrete ispod stare kestenove krošnje i povremeno ogovaranje u lokalnoj apoteci. (Nemojte me pitati za recept protiv dosade—Flaubert ga očito nije pronašao.)
Čitav zaplet odvija se upravo ondje, daleko od sjaja Pariza, a toliko blizu svakodnevnim frustracijama. Ako ste ikada pogledali kroz prozor vlaka koji juri Normandijom—pa da, to je okvir radnje. Sve miriše na vlagu, stare knjige i svježe pečen kruh iz susjedne pekare. Scene na tržnici, žamor u gostionici i beskrajne vožnje kroz blatnjave staze… teško je ne osjetiti tu provincijsku tjeskobu koja Emmu Bovary toliko guši.
Što se tiče vremena radnje, ne očekujte fešte pod električnim lampama: priča je zakopana čvrsto usred 19. stoljeća, točnije oko 1830-ih do 1840-ih. Povijest, kao diskretni statista, šulja se u pozadini—vojska prolazi kroz gradić, moda se mijenja, ali život mjeri stare satove i ručne zvončiće. Uistinu, sve se odvija sporo i maglovito, kao nedjeljno popodne koje ne želi završiti.
Ah, da—i vrijeme je uvijek malo sivo u romanima iz tog perioda, pa ako volite sunce, pripremite toplu deku i šalicu čaja. Tko zna, uz malo mašte mogli biste kroz Yonville prošetati rame uz rame s Emmom… samo bez nabujalog minusa na bankovnom računu.
Tema i ideja djela
Ako si se ikad pitao zašto “Gospođa Bovary” nikako ne ostari—spremi se na malu šetnju kroz srž ovog klasika.
Priča možda počinje mirno, ali u sjeni francuskog sela ključa prava drama. Flaubert zapravo radi razotkrivanje – dok drugi idealiziraju ljubav i braku daju božanski oreol, ovdje se život odvija u neurednim, neromantičnim detaljima. Ljubav, u Flaubertovu univerzumu, puno češće peče nego što miriše na ruže.
Emma Bovary sve pokreće naprijed, da, ali ona istovremeno utjelovljuje čežnju za nečim „većim“ (i, budimo iskreni, luksuznijim). Njena potraga za srećom – kroz romanse s Rodolphem ili Léonom, knjige prepune patetike i dugove koji rastu dok gleda u izloge – brzo se pretvara u priču o iluzijama, lažima i stvarnim granicama. Sve to, uz obilatu dozu usamljenosti na malom francuskom selu gdje i ptičji pjev zvuči zagušeno.
Ali, ne radi se tu samo o Emmi. Flaubert suptilno riga vatru na malograđansku svakodnevicu. On pod mikroskopom pokazuje kako društvene norme i očekivanja mogu satrti najdivljije snove i najmekša srca. U Emmi mnogi vide onu vječnu borbu između želja i ograničenja. Tko nije osjetio barem mrvu dosade u poznatom danu, ili poželio izvući novi list?
Ideja djela zato nije ni vesela ni mračna, nego – stvarna. Za Flauberta, sanjarenje bez pokrića lako sklizne u tragediju. Ipak, dok tragaš za Emminim sretnim krajem (spoiler alert: ne isplati se kladiti na bajku), pod prozorom ti prolazi cijeli jedan svijet: ljudi koji griješe, gube, traže, ali i žive, koliko znaju i umiju.
Lako je odmahnuti rukom na prvi pogled—ali nakon “Gospođe Bovary” svaki kiosk na selu i svaka mirisna ulica nosi dozu pitanja. Flaubert, tvoj stari drug iz 1857. godine, i mene je jednom naveo da tijekom vožnje autobusom zaboravim izaći… Svatko, makar samo na trenutak, poželi proviriti u svoje neostvarene snove.
Analiza likova
E sad, kad netko spomene “Gospođu Bovary”, nije baš kao kad pričaš o nekom serijalu na Netflixu gdje je jasno tko je “dobar”, a tko “loš”. Ovdje likovi—čak i oni koje simpatišete na prvu—često iznenade i, budimo iskreni, poskliznu se na vlastitim snovima. Prava mala dramska ekipa iz francuske provincije, ali bez filtera i maski.
Glavni likovi
Zamislite Emmu Bovary: ona je tip koji kupuje najskuplje kolače u pekari i vjeruje da će joj desert jednom promijeniti život… Samo što u njenom slučaju, svaki kolač najprije daje nadu, a onda i pokoji višak kilograma tuge. Emma je, ukratko, osoba koja guta ljubavne romane kao da su bomboni, uvjerena da je negdje tamo spektakularna sreća. Svaka joj svakodnevica grize živce. Sanja o pariškim balovima, zlatnim ornamentima i strastvenim zagrljajima iz sapunica—nema pojma što radi u Yonvilleu.
Charles Bovary, njen muž, stalno kasni za životom. Dobrodušan, ali trom, kao kad netko krene praviti ajvar po prvi put—sav trud i znoj, ali ništa pošteno ne ispadne. On voli Emmu, no jednostavno joj nije ravan niti može pratiti sve njene vrtoglave ideje. Njegova “romantika” stane u dvije riječi: mirna večera i topla deka.
I, naravno, tu je Rodolphe Boulanger—on je kao onaj lik iz filma koji zna uvijek točno koju repliku baciti za prvi spoj. On Emmu vodi na konje, šapuće joj da je posebna, a u biti traži samo vlastito zadovoljstvo. Léon Dupuis, s druge strane, sentimentalac, pomalo nespretan, ali pravo okrepljenje dok Emma traži saputnika za svoje poetske maštarije.
Nitko ovdje nije karikatura—Flaubert svakome daje manu, ali i trag ljudskosti. Čak i kad Emma izvede nešto zbog čega bi vas uživo došlo sram, možda ćete pronaći pola svoje duše u njenim razočaranjima.
Sporedni likovi
Ne smijemo smetnuti s uma ni one tko, na prvu, izgledaju kao likovi iz drugog plana—ali itekako začine radnju. Apoteka Homais je specijalist za prodike i “znanstvene rasprave”, ali zapravo je jedini koji stalno mota nos gdje mu nije mjesto. U stvarnosti, njegov “progres” zamka je za mnoge. Pratiti njegove birokratske molbe je kao voziti bicikl preko kaldrme: nitko se ne zabavlja, ali svi moraju izdržati.
Poslije njega, tu je gospođa Lheureux—prava meštrica za kredite i “ne morate platiti odmah” ponude. Ona Emmu uvlači u vrtlog dugova, sve s osmijehom kao da nudi novogodišnje popuste. Kad Emma potpiše kod nje, računajte da je na pola puta do vječnog minusa.
A gdje je Justin? Tih, povučen momak koji u apoteci skuplja iskustva i čežnje. Sitna drama s Justinom daje Emmini tragediji još jednu bolnu nijansu—nekad je najgore kad vas voli netko koga nikad nećete shvatiti ozbiljno.
Kroz njihovu svakodnevicu, Flaubert tera čitatelja da pronjuška svaki kutak gradića, navlačeći ponekad debele zavjese ironije—kao kad susjed pokuša biti duhovit na obiteljskom ručku pa svi samo klimaju glavom.
Odnosi između likova
E sad, odnosi ovdje štekaju na svim mogućim razinama, kao loša Wi-Fi veza tijekom oluje. Emma i Charles su, na papiru, ulov koji bi trebao funkcionirati. Međutim, njihov brak brzo postaje kao juha bez soli—njihove potrebe ne susreću se ni na pola puta.
Emma i Rodolphe igraju igru iluzija: ona daje srce, on planira bijeg čim postane naporno. Njihovi susreti podsjećaju na prijevare s “besplatnim vikendima”—na kraju ostanete praznih ruku, a trošak je ogroman. S Léonom, Emma osjeća nešto iskrenije, ali i tu je formula s datumom isteka. Oni pokušavaju pretvoriti poeziju u stvarnost, no svakodnevica neumoljivo zaledi svaki stih.
Homais, pak, u svemu vidi priliku da afirmira vlastitu mudrost—pa makar to bilo na pogrebu ili liječničkom savjetovanju. Njegovo “prijateljstvo” s Bovaryjima često je varljivo, jer iza širokog osmijeha skriva se interes za položaj i ugled.
Niti jedan odnos ne ostaje netaknut posljedicama Emmine potrage za smislom: Rodolphe i Léon nalaze izlaz, dok Charlesu propada život pod težinom gubitaka. Kroz sve te napete i promašene veze, Flaubert potvrđuje: prava je drama kad se ljudi ne čuju ni kad glasno viču jedno prema drugome.
A sad, recite iskreno—jeste li se ikad osjećali kao da živite s likovima iz “Gospođe Bovary”? U toj provincijskoj igri snova i stvarnosti?
Stil i jezik djela
Zaboravite one debele knjige zbog kojih zaspite prije treće stranice—Flauberta ne možete pročitati na autopilotu! On piše kao kuhar koji dodaje začine polako, miješa i miriše svaku rečenicu. Nema tu brzopoteznih dijaloga ili jeftinih trikova. Da, rečenice su mu nekad dugačke, ali svaka poput ganca na francuskom tanjuru—ne ostaje praznog prostora. Zvuči pretenciozno? Ma, njegova ironija zna pogoditi ravno u sridu—k’o kad baka u selu dobaci “lijepa ti frizura”, a zapravo svi znaju da si podšišan na zdjelu.
Jezik? Precizan do bola, toliko da je Flaubert dolazio do granice opsesije kad birao riječi. Kad lik izgovara “Volim te”—to nije puka romantična izjava, nego himna očaja! U “Gospođi Bovary” imaš cijeli dijapazon svakidašnjih, jednostavnih pojmova, a onda odjednom naiđeš na onu tipično francusku poetičnost zbog koje se pitaš čitaš li roman ili recept za savršenu tugu.
Ako poželiš prekopirati njegovu rečenicu u poruku simpatiji, vjerojatno će zvučati kao molba osiguranju za bolovanje—sve je jasno, ali ostaješ bez daha. Flaubertov stil lako prevari: djeluje hladno, minimalistički, ali pod površinom ključa podsvjesni nemir. Kad opisuje jutarnju maglu iznad Yonvillea, ne koristi mnogo riječi—ali odmah namirišeš vlagu, vidiš sivilo kroz Emmine oči.
Možda ti se i dogodi da neki dijalozi zvuče šuplje, gotovo kao da glumci u kazalištu čitaju iz priručnika. E pa, on to namjerno! Upravo tim odmjerenim, gotovo “dokumentarističkim” stilom kritizira licemjerje i prazninu svakodnevice. Osjeti se i doza cinizma, a rečenice znaju stajati jednako rezolutno kao stup kandelabra na glavnom trgu.
Sumarno? Flaubert voli mikroskop—računa da će ti jezik biti prozor kroz koji ulazi smisao cijelog dana, a gramatiku koristi kao alat za, pa… seciranje stvarnosti. Ako želiš roman za brzo čitanje, klikni dalje. Ovdje umjesto čekanja da se radnja zahukta—uživaš u svakoj riječì, baš kao što uživaš u gutljaju vina koji ostavi trag i na jeziku i u pamćenju.
Slučajno imaš osjećaj da je Flaubert zabrijao na detalje ili previše filozofira? Budi siguran da ti ništa nije promaklo—zato se njegovo pisanje čita polagano, kao što se riba vadi iz mrene: s puno pažnje, upornosti i, naravno, malo francuske drame.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite ovo—sjedi u gradskoj kavani, vani rominja dosadna kiša, a netko krene pričati o „Gospođi Bovary“. Uvijek ista reakcija: podignute obrve, možda i ciničan smiješak. Djeluje li roman još uvijek relevantno? Vjeruje li itko danas Emminoj čežnji za nečim veličanstvenijim?
Na svako novo čitanje „Gospođe Bovary“, netko primijeti koliko je lako osjetiti i Emminu tjeskobu i Flaubertovu suptilnu, ironičnu distancu. Likovi nisu ni anđeli ni zlikovci, više podsjećaju na susjede iz zgrade—od Charlesove dobrote koja malo kome koristi, do Lheureuxovog prodavakog osmijeha s kraja tržnice.
Knjiga često budi nemir. Ne samo zbog tragedije, nego i zbog osjećaja da bi netko iz publike mogao potpisati većinu Emminih pitanja: Jesam li očekivao/la previše? Je li svakodnevica samo beskrajni ciklus ponavljanja? Nije teško zamisliti današnje reklame za putovanja ili „luksuzan život“, a onda pogledati vlastitu kavu i razmišljati: zašto to uvijek djeluje bolje negdje drugdje?
Poseban je šarm Flaubertova pisanja u tome što ne „prodaje“ iluzije. Njegov stil često priziva uspomene na stare lektire—one s moljakanjem da se završi još jedno poglavlje prije ručka. Nitko ne čita ovu knjigu zbog akcije, nego zbog slojeva, vrtloga misli i emocija. Sitnice—miris kruha iz pekare, vlažan zrak u ordinaciji—u Flaubertovoj prozi vjerno vraćaju duh prošlih vremena, a istovremeno šalju povremeni sarkastičan mig čitatelju.
Iako roman često kritiziraju zbog „dosađujuće svakodnevice“, upravo u tome leži njegova snaga. Istinita, ponekad bolna slika provincijskog života, teško može ostaviti ravnodušnim. Flaubert je, bez puno pompe, uhvatio onaj osjećaj da sreća stalno izmiče—ili je možda nikad nije ni bilo.
Za kraj, svakom čitatelju „Gospođa Bovary“ može ostaviti drugačiji okus, kao juha koju netko začini prerano. Nekima će biti gorak, drugima neprepoznatljiv, ali rijetkima potpuno ravnodušan. Ako se netko ikada zapita što lektira može ponuditi osim povijesnih datuma i imena, „Gospođa Bovary“ daje odgovor koji se sporo otapa—ali dugo ostaje.