Mnogi su čuli za Generala Kira i njegovu neobičnu priču, no rijetki znaju što se zapravo krije iza naslova “General Kiro miš”. Ova priča već godinama intrigira čitatelje svojom jedinstvenom kombinacijom humora i društvene kritike.
General Kiro miš kratki sadržaj: Glavni lik, Kiro, postaje general sasvim slučajno, a kroz niz komičnih situacija razotkriva apsurde tadašnjeg društva i vlasti. Djelo kroz satiru progovara o ljudskoj prirodi i društvenim slabostima.
Zanimljivo je kako jedan naizgled jednostavan zaplet može ponuditi toliko materijala za razmišljanje o svakodnevnim izazovima i ljudskim manama.
Uvod u lektiru i autora
Dopustite da odmah raskrinkamo misterij: ovo nije još jedno dosadno razglabanje iz stare lektire. General Kiro osvježava stvari humorom i vrlo živopisnim portretima svakodnevnog apsurda. A iza svega toga? Čovjek koji je znao gdje udariti – ali o njemu za sekundu…
Autor
Ako ste ikad pomislili da su pisci iz prošlosti sjedili ukočeno u tamnim sobama i mudrovali, priča o autoru ovog djela srušit će vam tu sliku – i to bez milosti. Antun Šoljan, rođen u Zagrebu davne 1932. (jer uvijek mora postojati netko stariji za usporedbu s vašom tetom), bio je prava književna ptica – pjesnik, romanopisac, novinar i prevoditelj. Nije gubio vrijeme. Vrtio se po književnim krugovima, pisao o svemu što ga je kopkalo i povremeno na fin način izazivao društvene autoritete (što je tada bilo otprilike kao zimovanje bez kaputa – izazovno i pomalo ludo).
Njegovi tekstovi često su prštali ironijom i promišljanjem o društvu, ali nisu bježali ni od komičnih detalja svakodnevnog života. Ma, nećete pronaći kod njega klasičnu, usiljenu pouku—više ćete dobiti dojam kao da vas prijateljski tapša po ramenu i šapće: „Vidiš kako je ovo sve smiješno?“. Šoljan se nije bojao dotaknuti niti osjetljivih tema vlasti, običaja i ljudskih slabosti. I dok danas možda više „skrolamo“ nego što stvarno čitamo, još se uvijek nađe redak iz njegovih knjiga koji vas dobro protrese.
Žanr i književna vrsta
Kad netko pita: „Što je General Kiro zapravo?“, najbolji odgovor je—literarni hibrid koji se igra žanrovima kao što klinci na igralištu mijenjaju igre svakih pet minuta. Da, radi se o satiri; toj sjajnoj književnoj vrsti koja uzima stvarni život, prevrće ga naopačke i servira s dobrom dozom smijeha. Satira ovdje nije ukras – nosi radnju, izaziva čitatelja i tjera ga da se zapita zašto društvo uporno pleše u krug.
Djelo zauzima središnje mjesto u prozi sredine 20. stoljeća (ona era kad su se ljudi još javljali na kućni telefon). Kroz komične slike i britke dijaloge, čitatelj upada u vrtlog svakodnevnih običaja, političkih nespretnosti i čudnovatih likova. Nema tu klasičnih junaka ni velikih borbi – ovdje su ljudi obični, možda i previše, samo što ih autor vidi s povećalom i povremeno ih malo „podeblja“, taman da se prepoznate kad se do kraja nasmijete.
Ako ste fan brzih dijaloga ili ste ikad gledali skeč u novogodišnjem TV programu i pomislili „pa ovo sam ja u uredu“ – General Kiro možda je baš vaša šalica čaja. Iako je pisan prije pola stoljeća, taj bezvremenski humor i nepopravljiva ljubav prema „malom čovjeku“ i dalje vrijede.
Tako je, satira i proza – ali sa stavom.
Kratki sadržaj
Stvarno, priča „General Kiro miš“ nije onaj roman koji bi preporučila rodbina iz Švedske da naučite više o životu. Više, štivo za one koji vole kad im tekst podvaljuje šalu iza svakog ugla—i to ne samo bezobrazno nego i s trunkom istine. Kroz kratke epizode, čitatelj pleše između smijeha i „facepalm“ trenutaka, a sve zbog toga što Kiro, sasvim slučajan junak, postane general.
Uvod
Zamisli selo gdje ništa ne miruje, a ni ljudi ni miševi nisu sigurni čija je koja rupa. Kiro, obični mali čovjek, živi gotovo neprimjetno… sve dok ga splet nespretnih okolnosti ne lansira na vrh lokalne hijerarhije. Nije ga birao niti itko drugi, nego je baš tako ispalo—kao kad padneš na jackpot na bingo lutriji. Stanovnici sela, svaki s vlastitim sitnim snovima i problemima, odjednom gledaju Kira kao autoritet, iako se ni sam nije mogao prepoznati pred ogledalom tog jutra. Između razgovora na šanku i komentara na tržnici, u selu počinje kružiti nova fora—je li Kiro genijalac, šarlatan ili samo jedan od onih što slijede tok, pa gdje ih voda odnese?
Zaplet
Tek što navuče generalsku kapu (zbilja, kapa je starija od njega), Kiro shvati da svi misle da zna nešto što ni sam ne kuži. U selu kreće domino-efekt nesporazuma: susjedi mu dolaze s molbama i tajnim planovima, a on pokušava mudro klimati glavom… jer što general radi ako ne sjedi ozbiljno i nekoga gledajući kroz prozor? No, ne svrše svi posjeti diplomatski. Tu je i miš—da, pravi mali miš!—koji slučajno postaje Kirova maskota i, može se reći, savjetnik. Ništa u selu više ne izgleda isto, ni proslave na početku škole ni subotnje svađe oko nogometa.
Kiro postaje simbol besmisla, ali i simpatije. Ljudi su odjednom spremni na sve, samo da ih „general“ pogleda ili klimne. Krađe šećera u trgovini proglase se velikim urotama, a pijanci bjesne radi nove „vojske disciplina“. Sve se svodi na to da nitko ne zna tko zapravo povlači konce—Kiro, miš ili možda nije ni bitno, dok god je zabavno…
Rasplet
Ne znam jeste li ikad gledali nečiju improvizaciju na školskom igrokazu, ali upravo tako izgleda Kirova vlast. Naredbe iz kuta kuhinje, savjeti iz sjene kredence, panika kad netko traži stvarno rješenje… Sve to eskalira, naravno, kad se stvarni problemi nadviju nad selo. Netko prijavi da je nestala krava, djeca se izgube na igralištu, a sve oči sada gledaju Kira.
Pokušava rješavati stvari redom koji samo njemu ima smisla. Miš mu šapće pod stolom, stanovnici sve više sumnjaju, neki potajno žele starog načelnika (koji je barem znao kod koga su ključevi od vatrogasnog doma). No, nitko ne diže pobunu… jer što bi tek to značilo? Stanovnici se mire s time da je ponekad vođa važan samo zato što ima kapu, ne zato što išta vodi.
Tu i tamo Kiro proba uvesti red—postavi znak zabrane ispred trgovine ili drži govor pred praznim dvorištem—ali sve brzo postane novo selo trač-naljepnica. I baš kad se čini da će sve eksplodirati, situacija ode u smjeru neočekivane komedije, a ljudi odjednom ne mogu bez svog „generala“.
Kraj
Ne bi to bila dobra satira da se sve zaključi velikom dramom. Umjesto toga, Kiro se jednog jutra probudi kao i svaki drugi čovjek—bez kape, bez miša, samo s toplom kavom i laganom glavoboljom. Selo se vraća svakodnevici, general ostaje samo u pričama onih što vole začiniti kruh tračevima.
Ljudi se vraćaju rutinama, a o Kirovoj epizodi pričaju stariji pod smokvom uz vijesti o vremenu i novim cijenama mlijeka. Miš seli u novu rupu, daleko od politike. Kiro, sad već proslavljeni bivši vođa, hoda selom kao celebrity kojeg svi pozdravljaju, a nitko ne sluša. I sve to prođe – tiho, komično, baš kao neki lokalni mit koji raste s godinama.
Tko se još sjeća svih detalja? Ali svi se smiješe kad netko spomene onih nekoliko tjedana kada je život u selu bio sve, samo ne – dosadan.
Mjesto i vrijeme radnje
Nije lako odrediti točno mjesto radnje priče “General Kiro miš”. Sve miriše na tipično slavonsko selo, baš ono gdje susjedi još uvijek viču “dobro jutro” i mala crkva zvoni svake nedjelje oko deset. Onaj tko je ikada jeo fiš kod bake zna tu atmosferu — poneka blatnjava staza, dvorišta sa starim traktorom i stalnim lavežom pasa, pa već u prvoj sceni lako osjetiš poznati miris zemlje nakon kiše. Da netko upita čitatelje: “gdje se sve ovo događa?”, većina bi bez puno razmišljanja rekla — u nekom našem selu, ni premalom ni prevelikom, baš kao stvorenom za poteze jednog neočekivanog generala.
Vrijeme radnje? E, tu je autor namjerno ostavio sve malo mutno, kao da gledaš stari crno-bijeli film. Radnja se odvija u razdoblju koje podsjeća na drugu polovicu 20. stoljeća — ni koliko je davno da zaboraviš miris karanfila s proslave dana škole, a opet dovoljno blizu da u selu mogu zujati priče o ratu, vlasti i nekom “velikom svijetu” s televizije. Razni detalji — kaputi do koljena, starinski bicikli, sajmište subotom — uvijek te vrate nekoliko desetljeća unazad, u vrijeme kad su djeca sama ljeti izrezivala praćke, a vijeće sela bilo je glavna zabava tjedna.
Baš te sitnice čine Kirovu priču živom i realnom. Čitatelj osjeti atmosferu toplih večeri uz petrolejku, prepoznaje lokalne tračeve i sluti one stare rituale — tko će kome donijeti domaći kruh ili bocu rakije kad netko “postane netko”. Autor nežno dodaje i miris pokošene trave, zvuk zujanja osa, osjećaj kasnog ljeta kad svi još vjeruju da se život može promijeniti preko noći… uz samo jedan sitan nesporazum ili — generala miša.
Tema i ideja djela
Iskreno, tko nije barem jednom poželio biti „general“ u svojem dvorištu? General Kiro, junak ove satire, postavlja stvari naglavačke — i baš zato ga ljudi, čak i oni koji nikad nisu čuli za Antuna Šoljana, ne zaboravljaju lako. U središtu priče stoji ta vječna tema: koliko jedno obično selo može ispisati velikih životnih lekcija kad netko iz običnosti iskoči ravno među „velike face“.
Ideja? E, to ti je ona… kad svijet odraslih krenu krojiti ljudi koji najčešće ni ne znaju naći lijevu cipelu, pa umjesto ozbiljnosti dobijemo humor koji „škaklja“ istinu. Kroz Kirove gafove i improvizacije (svatko ima jednog Kira u svom selu, priznaj!), autor secira slabosti sustava, vlasti i – iznenađenje – onih vječnih lokalnih „šefova“ što prvo vode tuđe krave pa onda i cijelu državu. Kad netko tko ni pasulj ne zna skuhati dobije generale, jasno je da će nastati kaos – i rješenja dolaze u najneočekivanijim oblicima.
Društvena kritika ovdje dolazi zapakirana u šalu, koristan lijek za „težinu“ svakodnevnice. Zamisli scenu: selo bruji, svi imaju mišljenje, a Kiro – s generalovom kapom naopako – postaje simbol za sve one slučajne vođe što su zaredali po povijesti, od ludih stoljeća pa do vremena naših djedova.
Možda nije svaki lik briljantan strateg (većina ima svojih „mušica“, puno bližih starom biciklu iz bakine šupe nego uniformi), ali kroz te male poraze i pobjede, Šoljan piše univerzalnu priču: stvarna moć često završi u rukama zbunjenih, a mi, čitatelji, kroz smijeh prepoznajemo vlastitu svakodnevicu. U Kirovom selu, general nije izabran iz snova nego iz slučajnosti — a baš tada priča ide smjerom koji nitko ne očekuje (ni sam Kiro, da budemo realni).
Na kraju, tema i ideja „Generala Kira miša“ pogađaju u živo: sustav, moć i običan čovjek – uvijek zapetljani, uvijek spremni za još jedan krug zajedničkog smijeha i razmišljanja. Ne zvuči li to malo poznato?
Analiza likova
Tko se tu skriva ispod generalske kape? Ispod smijeha i satire, likovi su čista zafrkantija i društveni ogledalo. Neki ispadnu simpatičniji nego što bi itko priznao, drugi testiraju granice strpljenja svakog znatiželjnog čitatelja.
Glavni likovi
Kiro, vječno zbunjeni „general“ iz susjedstva, ponese naslov kao da mu je netko na tulumu zabunom zalijepio naljepnicu na leđa. Čistokrvni Slavonac s puno manevara – ali više u glavi nego u vojnoj postrojbi. Njegovi postupci prelaze iz nespretnosti u legendarne tračeve kafane. U jednoj sceni, priča se da je zbunio cijelo selo zapovijedajući kravama umjesto ljudima. Neki bi rekli da mu ni danas nitko nije dokazao junaštvo osim titulom i parom blatnih čizama.
Njegovo vođenje se često pretvori u improvizacije tipa „idemo svi tamo gdje nitko ne zna zašto“, ali svatko to još pamti godinama. Čak i kad djeluje izgubljeno, mještani vide u njemu nekog svog, onakvog koji nadigra one umišljene.
Kirovo lice zamijeniti bilo kojim drugim značilo bi izgubiti srce ove priče. Prijedlog za film? Ne šaljite ga u Hollywood – on je zvijezda birtije, ne crvenog tepiha.
Sporedni likovi
A sad – dobitna kombinacija lokalnog kolora! Župljani ne čine samo kulisu, oni su začin u slavonskom loncu. Ima ih svakojakih: brbljava teta Marija sa svojim „neka se zna“, brko Joza što uvijek sve zna bolje (i glasnije), Miko koji stalno gubi kapu i nosi više briga za kukuruz nego za državne odluke… Svatko ima svoj trenutak, pa makar bio kratak kao Kirovo zapovijedanje.
Ne smijemo preskočiti ni vječnog skeptika Peru—ništa mu nije dovoljno ozbiljno, osim kad su u pitanju karte ili makarenjci. Sjećanje na njega? Prvog je vikenda prognozirao propast generalata, a zadnjeg se smijao najglasnije kad je sve završilo kaosom.
Sporedni likovi su ovdje baš kao i tambura u šatoru – ne možeš ih ignorirati, a kad nestanu, odmah shvatiš da nešto fali. I nitko te ne uspava uvjeravajući te da su nevažni.
Odnosi između likova
Odnosi u selu? Ukopčaj se na instant dramu: malo trača, puno podrugljivih osmijeha i neizbježne ogovarače iza ugla trgovine. Kiro nije vojskovođa, ali povučeš li ga za jezik — cijelo selo skoči u obranu ili sprdnju, ovisno o raspoloženju i količini ispijenog gemišta.
Kad Kiro zapovijeda, doživiš pravi mali spektakl: teta Marija se pravi da ne sluša, Joza odmahuje rukom i viče „pusti mene!“, a Miko uzdiše za svojim kukuruzima. Ako netko i pokuša ozbiljno shvatiti vlast, ubrzo shvati da je puno zanimljivije povući prijatelja za rukav i šapnuti mu sočnu novu vijest iz sela.
Iako se svi izruguju vođenju, kad zapuše nevrijeme ili padne nova odluka „odozgo“, Kiro postane netko kome se ipak dolazi po savjet. Između par smiješnih nespretnosti, kriju se prave male vjernosti i solidarnost, makar sve upakirano u bezbroj šala i netaktičnih komentara. Kad prođe generalska groznica, svi su opet zajedno, spremni na novu rundu šale… ili barem nove lokalne pobjede na kartama.
Stil i jezik djela
E sad, “General Kiro miš” — to nije knjiga koju čitaš s ozbiljnom facom i šiljastom olovkom u ruci, prateći svaku misao kao da ti netko ocjenjuje diplomu. Šoljan u ovom djelu doslovno baca književnu kravatu kroz prozor. Jezik? Urbana narodna mješavina. Likovi ne glume po bontonu već zvuče kao susjedi iz tvoje zgrade — jedan opsuje, druga se ne ustručava bocnuti, a treći (taj Kiro!) pogubi se u vlastitim rečenicama. Posebno pamtim onaj trenutak kad teta Marija pita: “Daj mi reci, generale, znaš ti uopće di ti je kapa?” — evo, takav dijalog ne možeš izmisliti sjedeći u zagrebačkom kafiću, moraš ga osjetiti.
Autor ne ide za velikim riječima. Stil mu je oštar, ponekad čak zafrkantski, ali uvijek prizemljen. Nema prenemaganja; ono što vidiš, to dobiješ — a to su slike jednog tipičnog sela gdje se više „čuje“ nego „sluša“, i svaka rečenica miriši na prašinu makadama i hladan burek iz omiljene trgovine. Atmosfera? Savršena za usporedbu s onima dugim ljetnim večerima kad se pokoji komarac uvuče pod košulju, a tračevi bruje pod prozorima.
Nije ni čudo što se sve vrca od nadimaka i izreka koje bi ti i baka potpisala. “Ko rano rani, zamijesi pogaču” — takvih bisera ima kroz cijelo djelo. Satira se servira nenametljivo, kao kad ti kod prijatelja ispadne da si zaboravio ključeve pa svi prigovaraju s pola smijeha. Tu je Šoljan u svom elementu — poigrava se jezikom, sažima društvene promjene u bezbrižnom tonu i ne propušta priliku bocnuti lokalne „velike face“. Kad Kiro forsira vojničke naredbe, a netko od susjeda uzvrati „Ajde, papuče su ti ispod stepenica!“, odmah znaš da ova priča nema ni trunku lažne ozbiljnosti.
E sad, neki bi rekli da takav jezik ide direkt u žicu svakodnevnog čovjeka. Ma naravno! Duhovit ton, žargon, direktnost — prava mala riznica govora s ulice, bez uglađenih fraza. Ako je tko ikad želio osjetiti puls slavonske svakodnevice, dovoljno je pročitati kako Kiro pokušava objasniti svoju „generalsku strategiju“, pa se sve završi lokalnom zafrkancijom i komentarom kroz bijeli osmijeh.
Ukratko? Ovdje je jezik domaći, slike živopisne, a stil daje osjećaj kao da se zatočio na seoskoj klupi s najboljim pripovjedačem širokog osmijeha.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
U Kiri ima nešto neodoljivo poznato. Znate onaj osjećaj kad netko iz vašeg sela iz čiste zabune nađe uniformu i odjednom je — vođa svih projekata, pa makar to bila i fešta u vatrogasnom domu? Baš to, ali dignuto na par brzina više. Šoljan je s Kirovom pričom zakucao realnost malih mjesta, gdje svaka sitnica postaje glavna tema dana. Čitatelj prvo pukne od smijeha, da bi kroz koju stranicu ipak zastao i pomislio: “Koliko smo se puta i mi pronašli u takvim glupostima?”
Priznajmo, tko nije imao svog “Kiru” u društvu? Nekog tko slučajno bude glavni, a onda ispada da se nitko ne bi snašao bolje — ni lošije! Kroz sve te zabune, osjećala se neka posebna toplina i zajedništvo koje nestane čim izađeš iz okvira svog sela ili kvarta. Autor nas zapravo vraća na korijene, na one narodne fore sa zidića ispred trgovine. Da, svi čuju tračeve i viceve, samo što ovdje dobiju mjesta između korica.
Zanimljivo je kako djelo ostaje svježe. Iako je napisano prije desetljeća, prizori iz Kirove svakodnevice zvuče kao da su jučer opaženi kod trafike ili župnog dvora. Isprepliću se humor, ironija i pomalo gorka istina — ali, nema gorčine koja ostaje na nepcu. Čak i kad Kiro poklekne, iz toga nastaje još jedna dobra anegdota za prepričavanje na nekoj budućoj slavonskoj roštiljadi.
Možda najveća vrijednost ove priče leži u tome što obične situacije ispisuju povijest sela — bolje od lokalnih novina. Svaka smiješna scena zapravo udara ravno u nostalgiju i stvarni život: onu večer kad nestane struje pa svi sjede zajedno, pričaju viceve i zaborave na velike brige. “General Kiro miš” ima onu rijetku moć da osvježi pamćenje na stare, obične dane. I iskreno — takvih književnih „povrataka kući“ uvijek treba još.