Nije lako pronaći priču koja tako vješto spaja humor i svakodnevne izazove kao što je to slučaj s događajima u Ščitarjevu. Ova priča izaziva osmijeh, ali i potiče na razmišljanje o ljudskim odnosima i malim, ali važnim trenucima života.
“Frka u Ščitarjevu” je kratka priča koja prati niz komičnih nesporazuma i neočekivanih obrata u malom slavonskom mjestu, gdje se svakodnevica pretvara u pravu malu avanturu, a obični ljudi postaju glavni junaci svoje zajednice.
U nastavku teksta otkriva se zašto baš ova zgoda iz Ščitarjeva ostaje u pamćenju i kako nas podsjeća na vrijednost zajedništva i topline među ljudima.
Uvod u lektiru i autora
Nema svakog dana frke kao što je ona u Ščitarjevu, zar ne? Ovdje, dok listaš redove i pokušavaš ne potonuti ispod referata ili zadaća, možda te zaboli glava od pitanja: “Tko uopće stoji iza svega?” ili “Je li ovo stvarno humor ili samo – nesporazum?” Uh, dobro došao u uvod u lektiru i autora.
Autor
Pa da ne okolišamo—iza “Frke u Ščitarjevu” krije se Hrvoje Hitrec, čovjek koji je (priznajmo) vjerojatno imao malo drugačije djetinjstvo od tvojeg, ali smisao za humor mu je ostao svjež kao kifla iz kvartovske pekare u sedam ujutro. Hitrec nije lik za opća mjesta—piše britko i često ubada prstom baš tamo gdje te svrbi, a pritom mu se ne može poreći oko za svakodnevni “nered” u kojem uvijek završiš s osmijehom. U njegovim pričama stvarni ljudi komuniciraju stvarnim riječima (nekada je to ispalo tako smiješno da se i profesori ponekad nasmiju).
Odrastao je u Zagrebu sredinom 20. stoljeća (nije bilo TikToka, zamisli to!) i prodao je više knjiga nego što vikendom pojedemo bureka. Njegova glavna fora? Dovesti čitatelja do te točke kad zaboravi da uopće čita, a sram ga je prestati jer mu ekipa iz knjige već počinje zvučati kao frendovi iz razreda.
Žanr i književna vrsta
A sad, bez kave ni razgovora o žanru… “Frka u Ščitarjevu” zalazi u one vode kratke priče gdje su ljudi stalno na granici između svakodnevnih muka i urnebesnih zapleta. Ovo nije ljubavni ep iz starih vremena, nije ni noir krimić—ovo je čisti komad moderne (i vrlo slavonske) realnosti začinjen humorom.
Žanrovski, Hitrec igra na sigurno—kratka proza, ali toliko začinjena da se lako možeš zamisliti među likovima koji ti idu na živce, ali bi rado s njima popio sok nakon škole. Književna vrsta? Prava narativna kratka priča—ništa razvlačenje, sve udara direktno, kao kad netko baci petardu kad najmanje očekuješ. Temelj cijelog teksta: običan dan postane nezaboravna drama uz malo (ili puno) lokalnog kolorizma i topline među ljudima.
Sjećam se kad smo kao klinci gubili vrijeme čekajući tramvaj—priče kao Hitrecove uvijek su tjerale vrijeme da prođe brže. I kad uhvatiš onu jednu rečenicu gdje se svi glasno nasmiju—eh, to je to—žanr koji život čini zabavnijim, a lektiru (da, i to je moguće) podnošljivom.
Kratki sadržaj
Priča “Frka u Ščitarjevu” budi onu specifičnu vrstu kaosa kakvu je svaki kvartovski susjed barem jednom osjetio ispred lokalne trgovine. Ako očekujete mirno jutro u slavonskom selu—zaboravite na to. Hitrec ovdje ne štedi likove ni od iznenadnih zapleta ni od toplih, smiješnih scena; tko preživi, prepričava.
Uvod
Ščitarjevo—mjesto gdje su bicikli brži od auta, a vijesti putuju glasnije od razglasa. Ovdje ljeto njihuje miris svježe pokošene trave i svatko zna tko je dobio na tomboli ove godine. Glavni likovi nisu nikakvi superjunaci; on, sasvim prosječan klinac, sanja da mu dan prođe MIRNO dok njegovi roditelji vani rješavaju „velike“ poslove. Naravno, netko počne vikati kako je nestala kokoš ili se teta Mara žali da je netko zamijenio njezin sir za staru gumu (ne bi vam lagali, takve zamjene su u Ščitarjevu svakodnevica). I onda netko spazi nešto sumnjivo u susjedovom dvorištu—možda pas, možda sjenka, možda ništa… ali odjednom je cijelo selo na nogama.
Zaplet
Sad zamislite ovo: dva prijatelja, pola litre soka i plan da provale u stari kokošinjac (i to samo zato što je netko čuo da unutra sjedi — PAUN?!), pa kako od toga ne napraviti frku? Prijatelji vuku stare daske s ograde, uspijevaju razljutiti pol’ sela, a baka Kaja viče iz kuće „DA NE PADNEM NA NOS!“. Ne zvuči kao nacionalna drama? U Ščitarjevu jest kad se nađeš između dvije susjede poznate po svađi velebilja (“moj je veći, tvoj je žutiji”). Djeca upadaju u blato, netko zove „pojačanje“ (inače poznato kao stric s mobitelom iz 2003.), a pas Rudi laje Bogu iznad svih.
Ali pravi zaplet? Kad se otkrije da „paun“ nije ni kokoš, ni patka, ni Guska s bajke—nego Dida Željko maskiran jer je kladio s društvom iz birtije da može uplašiti pola sela. Taj trenutak kad svi svate što se događa… nego, sram i smijeh idu ruku pod ruku, kao kad zaboraviš gdje si parkirao bicikl.
Rasplet
E sad, kad se prašina malo slegne, ljudi pokušavaju vratiti stvari na staro. Malo tko zna kako opravdati maskiranog Didu, posebno pred onom gospođom koja još uvijek traži nestalu kokoš. Djeca, blatnjava do koljena, smišljaju izlike (neke toliko loše da izazovu još veći smijeh). Roditelji su zbunjeni, a tko bi im zamjerio? Uz sve to, pas Rudi uspije „spasiti“ loptu (koja nije bila izgubljena), pa svi skupa završavaju pred dućanom uz sladoled i ono što zovu „ozbiljan razgovor“. Usput saznamo da je prava kokoš cijelo vrijeme sjedila kod teta Anđe—naravno, zaboravljena iza zidića.
Ako se pitate je li selo naučilo nešto iz ovoga, kratko: svatko je uvjeren da sutra opet može krenuti nova frka.
Kraj
Dida Željko dobije zasluženu rundu smijeha (i možda koji ukor predrajne tete), a svi ostali odahnu što ovaj put ništa nije eksplodiralo, nestalo ili otišlo u zaborav. Klinci već planiraju novu „avanturu“ (čitaj: kako sakriti bicikl da ga starci ne nađu), susjede komentiraju kak’ je sve na kraju dobro ispalo i hoće li idući tjedan biti veća frka kad stigne roštilj kod nogometnog igrališta.
Priča završava „na šanku“ susjedskog dućana, uz tihu zakletvu da će idući put biti manje buke—i svi znaju da lažu. Jer u Ščitarjevu, običan dan bez frke? Ma, to si pričajte nekom drugom.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko god je barem jednom sjedio na klupi ispred dućana negdje u blizini Velike Gorice, odmah će osjetiti vibru Ščitarjeva. To mjesto ne dolazi s Instagram filterima, ali ima ono nešto — prašnjava cesta, veseli glasovi iz obližnjeg dućana, i onaj tipični miris proljeća kojem ne treba najava. Nema ni traga velikom gradu; tu su bicikli zabodeni iza ograda, susjedin pas slatko drijema pored mljekarske gajbe, a djeca … pa djeca uvijek negdje vire, spremna zaroniti u svaku sitnu „frku“.
Cijela se drama odvija baš jednog običnog poslijepodneva kad je vani taman dovoljno toplo da svi – od bake do najmlađih – pobjegnu iz kuće pod lažnu izliku „idem vidjet jel kokoši broje zvijezde“. Vrijeme ne piše povijest, ali u ovom selu sunčani dan brzo postane naslov lektire. Ako pitate bilo kojeg klinca iz priče, reći će vam da su njihova najvažnija događanja uvijek oko tri popodne, kad počnu dolaziti „pametnije“ ideje i (naravno) roditelji gube strpljenje.
Ščitarjevo ne bi bilo to što jest da nema te „nekad davno, a opet kao jučer“ atmosfere. Priča Hrvoja Hitreca smješta svaki događaj direktno u tu lokalnu kroniku – tu gdje su kokoši slavne, a tajanstveni susjedi glavni pokretači zbivanja. Cvrčci sviraju po dvorištima, stolci škripe na pločniku, a dašak starog seljačkog života mami i one najsuvremenije čitatelje.
I dok netko drugi mašta o dalekim destinacijama, Ščitarjevo se ni ne trudi pretvarati da je nešto više od iskrenog, veselog sela u kojem se – kad padne mrak – svi problemi svode na onu već proslavljenu rečenicu „dobro je, samo nek’ su kokoši na broju“.
Tema i ideja djela
Kad pogledaš “Frku u Ščitarjevu”, teško je ostati ozbiljan — autor je upakirao svakodnevicu jednog slavonskog sela u nešto što miriše na one nezaboravne ljetne dane iz djetinjstva. Iza urnebesne jurnjave za kokošima krije se ozbiljna (i vrlo hrvatska) poruka: život je kaotičan mozaik malih problema koji, kad ih podijeliš s drugima, brzo postanu tople priče za prepričavanje. Nisu li to baš one zgode uz koje svi na kraju ipak zavole svoju sredinu, ma koliko ona ponekad izgledala dosadno?
Zašto Ščitarjevo? Ščitarjevo ljeti izgleda kao kulisa za avanture koje čekaju iza svakog ugla — štogod se jučer dogodilo, danas može završiti u legendi lokalnog dućana. Likovi nisu nikakvi superjunaci, nego klinci i odrasli koje svakodnevno srećeš u redu pred Konzumom; razliku čini baš to što je svaka frka “njihova”, stvorena iz malih briga i čudnih navika. Hitrec se ovdje pravi važan s humorom: likove gura u nevolju, ali pazi da im uvijek ostavi prostor za smijeh i zajedničko rješenje.
Da se ne lažemo — ova priča podsjeća koliko su sitni kvartovski “skandali” zapravo važni. Možda su to samo nestale kokoši ili maskirani dida, ali zapravo se radi o onoj tankoj granici između dosade i pustolovine. U Ščitarjevu, tko ne sudjeluje u frki, propusti priliku biti dio nečega zajedničkog. I to jest glavna ideja: kroz smijeh, gungulu i zabunu najlakše rastu prijateljstvo i povjerenje.
Cijela ova pustolovina ispod površine ima i onaj poznati lokalni duh — prisnost koja ni u najvećoj frci ne puca. Kad frka stane, ostane priča za prepričavanje generacijama. U tome je umjetnost Hitreca: iz sudbine običnog sela stvara portret zajednice koja se zna smijati, a možda je baš zato — nikad nije monotono.
Analiza likova
Tko bi rekao da će običan školarac iz malog sela završiti usred ‘frke’ zbog kokoši? U Ščitarjevu se, očito, ništa ne događa “polako” — svi su upleteni, od klinaca do umirovljenih susjeda. Ovdje, likovi nisu puki prolaznici; oni su susjedi koje poznaješ po imenu i znaš tko nosi najbolju pitu od jabuka.
Glavni likovi
Na samom tronu ove seoske avanture je klinac — da, onaj koji jedno jutro naivno pomisli “možda će danas biti mir”. Ovaj mali, znatiželjni vođa ekipe (zovimo ga Marko, da ne ostane anoniman) ima osjećaj kao da ga nevolje prate u stopu. Nije od onih koji bi zadirkivali manjeg, ali kad netko spomene nestalu kokoš, već planira ekspediciju direktno u kokošinjac. Marka uvijek vuče znatiželja, ali i osjećaj za pravdu koji bi rame uz rame mogao stati s nekim likom iz Eko ekipe.
I njegov vjerni drug, Ivica — nerijetko podgrijava atmosferu šalama koje samo djeci u selu zvuče svjetski. Ivica prati Marka kao sjena, uvijek spreman na akciju, pa i kad akcija uključuje blato do koljena Ili nerazumljive susjedove prijetnje tipa “nemojte da vas Dida vidi!”. Dok Marko smišlja plan, Ivica ga provodi, često unoseći vlastiti kaos.
Ova dva mala detektiva glavna su pokretačka sila priče, onih likova zbog kojih je nemir u Ščitarjevu više pravilo nego iznimka.
Sporedni likovi
Zar bi itko mogao zamisliti selo bez one susjede koja “uvijek sve zna”? Upoznajmo Tetu Maricu — njezina je terasa pravi Google sela, a šapat iz njezinih usta širi se brže od WiFi signala. Iako nema svoje kokoši, uvijek je najglasnija kad neka nestane. Daje savjete, ali nitko nije siguran želiš li ih baš čuti.
Tu je i Dida Željko, lokalni majstor za prerušavanje koji se, iz nekog razloga, uvijek uplete u dječju igru — ovoga puta maskiran, s misijom da “preodgoji” nemirne unuke. Njegova ozbiljna faca skriva srce mekanije od štrukli iz pekare kraj škole. Kad ga klinci raskrinkaju, još se danima prepričava njegova poražavajuća “avantura”.
Ne zaboravimo roditelje; oni su tipični predstavnici odraslih koji bi radije gledali dnevnik nego gubili energiju na kokošje drame. Ipak, kad se frka zahukta, bez grča rješavaju nastalu “krizu” i spašavaju dan. Prizori iz dućana kad pokušavaju ostati ozbiljni, dok njihova djeca glume detektive, postali su privatni meme svakog roditelja u Ščitarjevu.
Odnosi između likova
E, sad smo došli do one prave dinamike zbog koje selo stalno bruji. Marko i Ivica — dva “zavjerenika” — funkcioniraju kao najbolji bend: Marko je tekst, Ivica ritam. Kad se nađeš s najboljim frendom iz školskih dana u središtu ‘krimića’, zaboraviš na mobitel; komunikacija ide pogledima i migovima, a dogovori padaju iza ugla bakine kuće.
Teta Marica cijeli život balansira između uloge promatrača i komentatora. Majstorski koristi svaku priliku da “prenesu informaciju” roditeljima, pogotovo kad se osjete sumnjive vibracije u zraku za vrijeme frke.
Susjedski odnosi još više dolaze do izražaja kad frka eskalira. Dida Željko uzdiže običnu igru na novu razinu i omogućuje klincima da testiraju vlastite granice (ili barem izdrže minutu njegova “strašnog” maske). Roditelji, recimo, djeluju hladno ‘profesionalno’, ali zapravo ih raznježi svaka nova podvala koju im klinci smisle.
Nema ovdje velikih govora ni dramskih obrata; više je to skup sitnih podbadanja, kratkih prepirki i popodnevnih okupljanja u dućanskoj hladovini. Kad sve stane, priče iz današnje frke idu kao usmena predaja, onako — od uha do uha — a nova ‘frka’ već se kuha na horizontu. Koga ćeš sljedeći put zvati kad opet nestane kokoš? Ako pitaš selo, odgovor je — cijelu ekipu.
Stil i jezik djela
Ajmo odmah reći — Hrvoje Hitrec ne piše kao “prosječan pisac iz lektire.” Njegovi likovi zvuče kao tvoja susjeda s kata iznad ili kao netko tko te zamoli za jaje pred nedjeljni ručak. Riječi klize jednostavno, baš kao što bi razgovor tekao na ščitarjevskoj ulici — nema tu težine starinskih izraza ni nepotrebne filozofije.
Humor u “Frci u Ščitarjevu”? Točno na licu mjesta. Hitrec “bocka” kroz male dosjetke, pa likovi usred zbrke i dalje nađu vremena za koji štos, psovku pod brk ili onaj “znam te otkad si bio klinac” ton. To je ona vještina koju roditelji imaju kad komentiraju tvoj modno upitan izbor za školu — nježno, ali si ne možeš pomoći nego se nasmijati.
Dijaloge pokreće domaća logika i lokalni štimung. Svatko u selu ima svoj autentičan govor — Didu Željko nabacuje “štosove” s puno ščitarjevskih izraza, Teta Marica brani kokoši kao državne blago, a klinci (Marko i Ivica, naravno) “blebeću” kao da svaki detalj može preokrenuti cijelu priču.
Jeste li se ikada pitali kako je moguće zadržati tempo i nit radnje bez da se sve pretvori u “lektirnu torturu”? Hitrec koristi kratke, snažne rečenice koje pucaju kao petarde na domjenku u mjesnoj sali. Nikad ih nije previše niti su prenategnute. Kad scena postane najzabavnija, dočeka vas punch-line, kao kad baka neočekivano “spasi stvar” u zadnji tren.
Zadnji, ali ne i najmanje bitan detalj — žargon i svakodnevni izrazi. Hitrecove rečenice dišu lokalnim frazama — “Ko tu koga?” i “Jesi ti normalan?”. Nema uljepšavanja, zato je priča i toliko silno prepoznatljiva. Čitatelj upija atmosferu, kao što upije miris domaćeg gulaša kad izađe na dvorište nedjeljom u podne.
Ako tražite hladni stil — promijenite knjigu. “Frka u Ščitarjevu” zvuči kao razgovor na šanku, pod strehom, za stolom prepunim salame i kruha, gdje svi znaju tvoju šifru za Wi-Fi prije nego ti sam.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Netko tko je bar jednom zakoračio u Ščitarjevo, ili čak samo promašio skretanje za Veliku Goricu, bez puno muke prepoznaje taj šarmantni nered koji Hitrec prede kroz priču. Možda je to lajava susjeda, možda jato razigranih klinaca ili samo poznati osjet blata na gumama bicikla – ali duh lokalne zajednice izvire iz svake retka. Hitrec ne skriva sklonost ka živopisnim detaljima, što cijeli tekst pretvara u malu vremensku kapsulu – prštavo, bučno, pomalo nespretno, ali uvijek ljudski.
Nerijetko netko iz novije generacije, naviknut na TikTok-maratone, zastane na Hitrecovoj rečenici i nasmije se naglas. Likovi kao da iskaču iz televizora, sve s onom dozom seljačke lukavosti i dobro poznatih kvartovskih šala. Svatko ima svoju tetu Maricu, a Marko i Ivica žive na svakom našem pašnjaku. Osjećaj bliskosti, čak i kad je priča potpuno izmaštana, vabi čitatelja da si pripiše svaku „frku“ kao da je i sam u glavnoj ulozi.
Paralelno se može osjetiti i magična sinergija zajedništva – ne pretjerujem, u Ščitarjevu svatko vuče svakoga iz problema kad zatreba (osim kad je u pitanju zadnje pakiranje Eurokrema u dućanu, tada je rat). Hitrec oživljava jednostavna vesela vremena, podsjećajući koliko zapravo vrijedi imati “ekipu” koja ide na limunadu nakon škole i starije koji mudruju naslonjeni na ogradu.
Ima tu i onih trenutaka kad odrasli klimatnu glavom, pa se kroz smijeh provuče blaga gorčina svakodnevice – tipično za slavonske priče. I da, nije sve samo zabava; ispod slojeva humora, priča zareže toplinom, podsjetnikom da jedino što se pamti su „male velike stvari“: prvi bicikl, zajednička potraga za kokošima, i ona frka koju se kasnije prepričava uz grah na fešti. Tko ne voli ovakve priče, sigurno nikad nije zaspao uz zujanje televizora i miris svježe pokošene trave iz dvorišta.
Neki će reći da je ovo priča tek za djecu, ali nije li baš taj jednostavan humor i diskretni podsjetnik na vrijednost prijateljstva ono što odrasle drži „iznutra mladima“? Priča “Frka u Ščitarjevu” zaslužuje, barem povremeno, novo čitanje svaki put kad vam ponestane osmijeha na licu ili tražite dijelić doma u nepoznatom kauču.