Zašto Goetheov “Faust” i danas izaziva toliko zanimanja? Ovo monumentalno djelo nije samo priča o čovjekovoj želji za znanjem već i o vječnoj borbi između dobra i zla. Svaka generacija u Faustovim postupcima prepoznaje vlastite dileme i težnje.
Faust je drama o učenjaku koji, nezadovoljan svojim životom i znanjem, sklapa ugovor s Mefistom, đavlom, u potrazi za istinskom srećom, što ga vodi kroz niz iskušenja, ljubavi i tragedija.
Oni koji tragaju za sažetkom ove priče ubrzo shvate da se iza svake rečenice skriva slojevito značenje koje vrijedi istražiti do kraja.
Uvod u lektiru i autora
Faust. Samo kad čujete to ime, kladim se da vam kroz glavu prođe barem jedan stih ili scena puna tame i filozofskih razmišljanja. Nitko nije ravnodušan — ni profesori ni oni koji hvataju zadnje trenutke pred ispit.
Autor
Johann Wolfgang von Goethe. Nije samo još jedno zvučno njemačko prezime iz lektirnog popisa (iako — priznajmo, djelo ima titansku reputaciju). Goetheov Faust? Pisao ga je više od pola svog života. Da budemo precizni, prvu verziju zamislio je kao mladić u dvadesetima, a završnu točku stavio je tek kao vremešan književni zvjezdanac od skoro osamdeset godina. Oni kojima su poznate stvari poput „Sturm und Drang“ pokreta ili poetike romantizma — Goethe je na oba područja bio poput rock-zvijezde. Pored Fausta, potpisao je i Werthera, Egmonta i brojne stihove koji su stotinama generacija ušli u podsvijest (a i pokoji referat). Kad bi ga netko susreo u Weimaru — vjerojatno bi pomislili da je ispred vas kombinacija znanstvenika, pjesnika i filozofa. Malo tko zna da je Goethe u slobodno vrijeme proučavao botaniku, nacrtao kartu ljudskih osjeta — i zaljubljivao se kao ludi, baš kao njegov Werther.
Žanr i književna vrsta
Ako pitate profesora žanrova gdje bi smjestio Fausta, zamislit će se. Drama kao prva asocijacija? Naravno. No čekajte… Ovdje je toliko hibridnih elemenata da nije važno nosi li naslov ‘tragedija’, ‘poema’, ili ‘filozofski teatar’. Faust je književna avantura razvučena preko granica žanrova. Goethe se igra s formom — jednom nogom stoji u dramskoj tradiciji (likovi, scene, dijalozi, prizori koji vrište „kazalište“), drugom skače u svijet poezije, filozofske rasprave, pa čak i bajke. Zato nema smisla šablonski pisati: „To je drama i gotovo.“ Ime glavnog lika našlo bi se pod ruku s Hamletom, Edipom ili kraljem Lirairom. Faust je također i velika alegorija: zlo, dobro, ljudska žeđ za iskustvom — sve je tu, izmiješano u tekstu koji ni nakon 200 godina nije izgubio draž niti izazvao dosadu. S tim naslovom ne ulazite samo u svijet savjesti i iskušenja, već testirate svoje strpljenje, vještinu čitanja, pa i granice vlastite dosade (ili uzbuđenja, ovisi tko ste).
Zanimljivo je što moderni teoretičari vole reći: Faust razbija kalupe. Dobra stara drama, ali s twistom. Zastrašujuće aktualna, beskrajno slojevita — i dalje poput dobrog filma izaziva debate i pokoju noćnu raspravu.
Kratki sadržaj
Zamisli scenu: kasni sat, tišina u jednoj staroj radnoj sobi, a Faust stoji nad hrpom prašnjavih knjiga i pita se — ima li smisla sva ta potraga za mudrošću? Ne brini, ne moraš tražiti svjetlo na kraju tunela – tu smo da ti odmah bacimo reflektor na ključne trenutke njegove avanture.
Uvod
Njegovo ime zvuči moćno, zar ne? Faust. Uzmeš to prezime, baciš ga u Google, a dobiješ priču i pol. Riječ je o profesoru na rubu živčanog sloma, koji bi rado sve znanje svijeta zamijenio za trunku stvarne sreće. Već u prvim stihovima osjeti se težina njegovih godina, on miješa filozofiju, medicinu, pravo i teologiju (kao da bira studij na hrvatskom faksu, pa nikako da bude zadovoljan).
Svi ti sati provedeni među knjigama nisu ga učinili sretnijim, naprotiv — frustracija mu je narasla taman do trenutka kad bi svaki domaći čovjek posegnuo za čašicom žestokog.
Zaplet
I upravo tad, dok Faust duma o smislu života (i gubi živce brže nego internet kad nestane struje), stupa na scenu — Mefisto! Taj vrag, pun šarma i trikova, ponudi Faustu “deal života”: bit ćeš mlad, doživjet ćeš sve o čemu si sanjao, ali naravno — za to treba platiti dušom.
Faust ne razmišlja predugo. Uzburkane emocije, želja za iskustvom i adrenalin guraju ga prema potpisivanju ugovora. Krene nizbrdo… ili uzbrdo, ovisno o tome kako gledaš. Vraća mu se mladost, sreće prekrasnu Gretchen, a s Mefistom niže sve one propuštene zabave, ljubavne trenutke i lude životne preokrete.
Ali ako misliš da je vrag tu samo za efekt, gadno se varaš — Mefisto je stalno uz Fausta, izaziva ga, poteže za rukav, podvaljuje mu nove izazove. Gretchenina sudbina postaje crna stranica: ljubav, tragedija, strah… Sve u stilu najbolje turske serije, samo bez reklama za prašak za rublje.
Rasplet
I eto ti snage klasične tragedije: ljubavni život Gračanke i Fausta začaran je osjećajem krivnje i tragedijom. Gretchen završava u zatvoru, optužena za ubojstvo vlastitog djeteta, Faust je razoren. Da priča bude tužnija — a valjda i poučnija — Faust shvaća koliko je njegova “potraga za istinom” zapravo devastirala sve oko njega.
I sad, pazi ovo — Faust ne odustaje. Mefisto ga vodi kroz nova iskustva. Rat, dvorci, carevi, šaljive scene s raznim likovima… Ukratko, pravi putujući cirkus. No, usprkos svim bogatstvima i moćima koje stekne, unutarnji mir opet izmiče, kao kad pokušavaš natočiti zadnju kap Juicy naranče iz tetrapaka.
Kraj
A sad, što je s krajem? E tu Goethe udara kontru. Nema klasičnog “svi su mrtvi, hvala, doviđenja.” Fausta, već na pragu smrti, Mefisto podsjeća na dogovor: vrijeme je za naplatu, prijatelju. No, Faust u zadnjim trenucima pokazuje trunku iskrene empatije, želje za nečim “dobrim”.
I — u šokantnom obratu, uz zvuke anđeoskih zborova (možda više KUD-a nego Broadwaya) Faustovu dušu ipak dočeka milosrđe, a ne vječni pakao. Tko bi rekao, sreća je bila cijelo vrijeme ispod nosa… Možda ne u knjigama, možda ne u čežnji, nego u malim stvarima i ljudskim djelima.
I zato, ako si ikad razmišljao ima li smisla tama, moralni dvosjekli mačevi ili osjećaj krivnje — “Faust” ima odgovor. Samo mu priđi s oprezom… i šalicom omiljene kave. Jer, ovo nije lektira za čitat’ s nogu.
Mjesto i vrijeme radnje
Nema šanse da se radnja “Fausta” odvija u nekoj dosadnoj, klimatiziranoj učionici—ovo je putovanje gdje srednjovjekovni tornjevi šapuću tajne, a 18. stoljeće dočekuje vas s mirisom vlažne pergamentne prašine. Većina radnje smještena je u Njemačkoj, i to ne onoj iz turističkih brošura, nego onoj što balansira između magle, starih sveučilišta i još starijih priča. Mjesta skaču iz Fausta s radnim stolom zasutim knjigama, pravo do Gretchenina siromašnog doma i, za one koji vole dramatiku, do tamnih kerkerskih zidova gdje tišina gotovo postane jedan od likova.
Vrijeme? Ehej, tu nema preciznih satnica ili aplikacija za praćenje vremena. Prva polovica “Fausta”, ona originalno napisana na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, zadržava duh feudalizma i racionalizma na zalasku, ali u isto vrijeme ima taj neki osjećaj zimske večeri kad se nebo spusti nisko, a filozofija postaje debata s nevidljivim sugovornicima. Nije sve ograničeno na jedan preslikani trenutak: radnja povremeno djeluje kao da lebdi kroz razne epohe. Zabljesak dvorskog života pojavi se baš onda kad najmanje očekujete (da, tu je i car, i plemstvo, i bakanalije za pamćenje).
Što znači sve ovo za čitatelja? Nema dosadne scenografije. Mjesta nisu samo kulisa— ona stvaraju raspoloženje, podgrijavaju dramu i, ruku na srce, pomažu da vam Faust bude zabavan čak i uz svu tu filozofiju koja ponekad prijeti da preuzme glavnu ulogu. I ako ste se kojim slučajem zapitali ima li sve to veze s vama, pomislite samo na tramvajsku vožnju ponedjeljkom: i to može postati Faustovska potraga za smislom kad se u opisu dana osjećate kao usidreni između dvaju stoljeća.
Još jedan zanimljiv detalj: Goethe, kao pravi ekscentrik svog vremena, nije se zamaralo točnošću kad je spajao staromodnu scenu s modernim strahovima. Tako Faustovo putovanje traje, rasteže se, prelazi okvire jednog grada, jedne noći, čak i jedne stvarnosti. Ako poželite locirati točnu ulicu iz koje je Mephisto iskrsnuo ili kuću u kojoj je Gretchen ostavila ključ, teško ćete dobiti odgovor. “Faust” vas stalno preskače s onim “sad-je-żivopisno-sad-je-anđeoski-sad-je-pakleno”, pa kad se nađete u nekoj od tih scena, samo prihvatite taj pomalo začarani, tik-tak svijet gdje vrijeme i prostor igraju svoju igru…
Za kraj (ili bolje reći—za novu scenu): mjesto i vrijeme radnje u “Faustu” nisu samo okvir. Oni su likeable likovi, pravi suigrači u igri između sudbine i slobodne volje. Bez obzira volite li više miris stare knjižnice ili adrenalin noćne tmine, u “Faustu” ćete pronaći svoj komadić vremensko-prostornog spektakla.
Tema i ideja djela
Ako misliš da je “Faust” samo još jedna dosadna književna lektira, oh, varaš se. Ovo djelo zapravo pokreće lavinu pitanja ― o životu, moralu, znatiželji i slatko-gorkom osjećaju što nikad nije dosta onoga što imamo. Zamisli scenu: profesor, umoran od knjiga, umorne stolice koje škripe… a onda ulazi Mefisto, đavolak s puno stava, i ponudi mu “upgrade” života. Bi li i ti pristao na tako ludu pogodbu? E, to je ona iskra pitanja koja Goethe stavlja pred svakog čitatelja.
Središnja tema? Čista ljudska pohlepa da život ima smisla, da iskustva vrijede više od teorije i da nije svako zlo pakao, nego su možda naša svakodnevna lutanja najtamniji kutci. Ideja djela uopće ne skida pogled s tih ljudskih želja—Goethe ubacuje religijske rasprave, filozofiju, pa čak i elemente svakodnevice, poput nesretnih ljubavi ili malih kompromisa koje svi radimo, bilo da se prodajemo jeftino ili ne.
Zašto to sve zvuči poznato, čak i danas? Jer, ruku na srce, tko nije barem jednom poželio klik “undo” na životne odluke? Faust ide linijom najmanjeg otpora—traži prečace, zaobilazi odgovornost, a onda stigne golema grižnja savjesti.
Ima tu i dublje poruke ― da čovjekova potraga, koliko god bila nesavršena ili kaotična, nema “točne formule”. U “Faustu” se nije teško pronaći: neki prepoznaju osobne promašaje, drugi osjećaj vječne gladi za “nečim više”. Čak i kad Faust dobije što želi, cijena je previsoka. Gretchen? Tragedija na kvadrat, još jedna opomena koliki trag naši izbori ostavljaju na druge.
Nije neobično što “Fausta” i dalje analiziraju na filozofskim seminarima i u studentskim kafićima. Ovdje nema “jedne istine”—sve je stvar tvojih vrijednosti, trenutka života ili možda samo raspoloženja pri čitanju. Jer, što drugi vide kao inspirativno, netko će doživjeti kao upozorenje.
Nije li to zapravo čar svakog velikog umjetničkog djela? Ostavi te s glavom punom pitanja i srcem zatečenim, bez obzira s koje strane “dogovora s vragom” gledaš…
Analiza likova
Tko se usuđuje zakoračiti u Goetheov svijet bez upozorenja? Faust je priča za sve nas koji smo se izgubili između knjiga, ali i života. Sjesti kraj prozora s jednom šalicom kave i ovom knjigom znači preispitivati vlastite izbore, osjećaje, pa čak i moralnu kičmu. A likovi? E, oni su ti koji vas mogu natjerati da ostavite mobitel i propustite važan poziv. Ulazimo — bez ključeva, bez vodiča — pravo među njih.
Glavni likovi
Nećemo tu okolišati – Faust je srce ove knjige. Profesor, mudrac, ali i najveći zbunjenjak kojeg ste imali priliku upoznati na stranicama neke stare drame. Čovjek koji ima skoro sve, ali želi baš ono zadnje, nedostižno. Zamisli da danima brojiš zvijezde, pa shvatiš da nebo nikada nije tvoje. Faust je gladan smisla, ne smiruje se dok ne dotakne dno i vrh istovremeno.
Drugi, uvijek spreman za šalu, ali nikad za suosjećanje, Mefisto. Vrag s manirima bečkog konobara i lucidnošću stand-up komičara. On je tu da te isprovocira, stjera u kut, ali i oslobodi od svega dosadnog. Ako ti se ikad dogodilo da popustiš pred iskušenjem jer “zašto ne probati, jednom se živi!”, onda znaš tko je Mefisto. On ne nosi crvene rogove, ali mu jezičina potresa i najsmirenijeg reformatora.
A kad se sve čini izgubljeno, dolazi Gretchen. Skromna, emotivna, baš poput nekoga koga svi znamo iz susjedstva ili obitelji. Njene brige nisu filozofske — njoj srce lupa radi ljubavi, straha i sumnje. Svaka scena s Gretchen tjera na suosjećanje ili barem na malu pauzu.
Nije ovdje riječ samo o književnim “etiketama”. Svaki od ovih likova ima onu crtu autentičnosti koja podsjeća na nas same u 2 ujutro, kad se ne možemo odlučiti što napisati u poruci osobi koja znači previše. Dublje gledano, Faust je svaki perfekcionist, Mefisto je onaj unutarnji saboter, a Gretchen sve one naivne nade koje ni kriza identiteta ne može skroz slomiti.
Sporedni likovi
Ako ste mislili da je “Faust” monodrama, gadno ste se prevarili. Na scenu uskaču i drugi, itekako živi likovi. Prvo, Gretchenina majka – stroga, često nepristupačna, ali u krajnjoj liniji osoba koja misli da štiti svoje dijete (iako ponekad pretjera s lijekovima umjesto zagrljajima). Tu je i Martha, ona susjeda iz tipične zgrade, uvijek sa savjetom, tračom, i spremna upetljati se gdje ne treba.
Valentin, Gretchenin brat, najbolja obrana od svih “sumnjivih” tipova, ali i tragična žrtva cijelog eksperimenta zvanog Faustova potraga. Njegovih nekoliko scena ne stanu u udžbenik o moralu — on griješi, ljuti se, ali i brani čast obitelji dok mu savjest kuca po rebrima.
Na rubu scene tu i tamo proviri i student, ogledalo Faustove davne mladosti. Nestrpljivost, želja za brzom mudrošću, pogrešne zablude – tko nije s tim živio barem jedan semestar? Student i ostali marginalci daju boju ovom crno-bijelom svijetu, čineći ga bližim stvarnim ljudima.
Ponekad ćeš se pitati, gdje su ti ljudi danas – ona Martha je možda tvoja frizerka, a Valentin lik iz kvartovske birtije koji uvijek zgrabi račun kad ekipa kasni. Goethe nije samo napisao imena likova, nego je uspješno uhvatio njihove tipične mane, slabosti i sitne radosti.
Odnosi između likova
Evo gdje stvarno počinje pravi kaos. Svi oni — Faust, Mefisto, Gretchen, ali i cijela sporedna ekipa — vezani su kao u najzapetljanijoj telenoveli (ali bez jeftine glazbe). Sve je to stalna igra napetosti, povjerenja i prijevara. Faust i Mefisto? To je odnos mržnje i fascinacije, kao kad “mrziš” kolegu koji genijalno prepisuje od tebe.
Faust vidi u Mefistu nekoga tko mu može dati sve odgovore (pa i pokoji besplatan izlazak iz svakodnevice), ali istovremeno zna da posluje s vragom. Faust se prema Gretchen ponaša kao svaki zaljubljeni filozof — previše riječi, premalo konkretnih poteza kad je najbitnije. Gretchen ga, pak, voli cijelim bićem, ali stalno strahuje — jer tko može biti miran dok se oko tebe vrzma muškarac znatiželjniji od svih Alexa u tvojoj sobi.
Mefisto? On plete, šapće, sapliće — podsjeća na najgoreg prijatelja kojeg voliš jer si bez njega ne možeš zamisliti zabavu, ali ni emocionalnu detoksikaciju.
I onda kada misliš da si sve shvatio, naiđu odnosi između sporednih likova, posebno Martha i Gretchen. Martha je Gretchenin pomoćnik, nekad i moralni antipod, a nekad samo osoba koja daje alibi za loše izbore. Valentin, iako antijunak, pruža moment zaštite – ali i pokazuje kolika je cijena kad netko uđe u konflikt između starog i novog svijeta.
Zajedno su poput onih grupnih kavica kad netko uvijek kasni, netko zove taksi, a netko sa suzama u očima napušta stol jer nije dobio ono što je htio. Razlike među njima otkrivaju lapsuse svakodnevnog života: kako stvarni osjećaji uvijek razore i najčvršća pravila, a svaki spoj ili prijateljstvo nosi dio radoznalosti, ali i rizika.
Ne bih lagao — likovi iz “Fausta” neće ti riješiti kontrolni iz etike, ali će ti možda pomoći kad netko natukne da život nije jednostavna crno-bijela skica. Kladim se da ćeš ih, nakon jednog susreta, negdje u tramvaju ili kod stare tete u lokalu, prepoznati baš kada to najmanje očekuješ.
Stil i jezik djela
Goethe s “Faustom” ne igra na sigurno—nije to štivo za brzinsko čitanje na tramvajskoj stanici, a ni jezik nije ukrašen kićenim rečenicama čisto radi dojma. Umjesto toga, čitatelj upada u gustu maglu dvosmislenih replika, gdje su filozofske rasprave i životne mudrosti nerijetko skrivene iza jedne obične rečenice. Pokušajte, primjerice, glasno pročitati poznatu Mefistovu rečenicu: “Ja sam dio one sile koja vječno želi zlo, a uvijek čini dobro”—pa tko to ne bi bar na trenutak zastao i pitao se što mu je pjesnik htio reći?
Goethe ne gubi vrijeme na šuplje opise. Riječi su mu kratke, često odsječne kao telefonski SMS. I onda, baš kad pomislite da ste ga pročitali u dahu, naletite na stihove. Da, pravi pravcati stihovi. Nije to slučajno—autor koristi ritam i rimu da dodatno pojača dramatičnost. Osim stihova, upada i staronjemački, arhaične riječi, grube fraze i sitni jezični gegovi, kao da je netko uzeo rječnik i prošetao cijelu povijest njemačkog jezika. Nema tu jedinstvenog žanra; Faust balansira između tragedije, satire i filozofskog dijaloga.
Likovi govore jedni drugima u slojevitim rečenicama, često dvosmislenima… Jer, ruku na srce, ni sam Faust često ne zna je li na putu ka prosvjetljenju ili propasti. Gretchen izgovara jednostavne, emotivne rečenice koje diraju ravno u srce—dok Mefisto briljira sarkazmom i igrom riječi. Primijetite kako se atmosferom i jezikom brzo prelazi iz teške patnje u crni humor ili pak filozofsku raspravu, pa čitatelja ponekad uhvati potreba za kratkom pauzom (ili čokoladicom).
Što je možda još zanimljivije, Goethevo korištenje jezika postaje ogledalo onog unutarnjeg svijeta likova. Kad Faust gubi sve konce, njegov jezik postaje maglovit… Kad Mefisto vodi igru, sve odjednom ima smisla (navodno). Usprkos složenosti, taj stil drži čitatelja budnim, tjerajući ga da traži značenja iza očiglednog.
Tko se upusti u “Fausta” očekujući jednostavne rečenice, doživjet će tekst kao beskrajnu zagonetku. No, u tom spletu stilskih slojeva i jezičnih igara, krije se ono zbog čega ga i danas studenti, profesori i svi koji vole knjige toliko analiziraju. Ako se jednom probiješ kroz maglu Goetheove ironije i složenih figura, teško se više zadovoljiš klasičnim, ravnim pripovijedanjem.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tu skrivanja—”Faust” možda zvuči kao još jedna lektira koja vam je zamrsila živce negdje između geometrije i latinskog, ali vrijedi svake minute. Neki profesori i dalje drže da je to školski klasik koji traži “ozbiljno iščitavanje”, no zapravo je više kao psihološki triler, filozofska debata i malo soap-opere smještene u mračnu Njemačku. Kad netko kaže “Faust”, prvih nekoliko slika koje se pojave—mučeni profesor, dogovor s vragom, nesretna Gretchen—možda na prvu djeluju arhaično, ali već na trećoj stranici osjećate da to nisu samo priče iz prošlosti.
Čitateljski dojam često varira. Nekoga “Faust” pogodi ravno u jetru svojim pitanjima o smislu života, dok drugi ostanu hladni kao led i sjede s knjigom uz kavu, samo čekajući završetak stranice. U jednoj stvarnoj anketi u razredu (ljetni semestar, Zagreb, 2022.), više od polovice ispitanih srednjoškolaca je reklo da su u Faustu vidjeli vlastitu borbu s odgovornošću, izborima i posljedicama. Priznajmo, svatko tko je ikada sjeo pred ispit s osjećajem da “želi sve, odmah” može se povezati s naslovnim junakom – samo bez Mefistovih dosjetki.
Goethe razvaljuje sa svojim humorom, ironijom i filozofskim sitnicama, a tko obrati pažnju na dijaloge, isčitava fore kojih u tipičnim dramama nema. Mefisto je toliko sarkastičan da bi na današnjim društvenim mrežama bio zvijezda meme scene – i to ne pretjerujem. Faustova unutarnja borba, padovi i dobici, tjeraju čitatelja da preispituje vlastiti moralni kompas. Dobra knjiga je ona nakon koje se zapitate – “Što bih ja napravio?” i “Jesam li ikad nešto poželio toliko da bih prešao granicu?”. Ovdje “Faust” često izaziva više pitanja nego što nudi jasne odgovore, a to ga, po mnogima (možda i vašoj profesorici iz književnosti), čini važnim djelom.
Usput, nije zanemarivo spomenuti da su kroz povijest brojni hrvatski redatelji “Fausta” stavljali na scenu, svaki s vlastitim viđenjem priče i suvremenim kontekstom. Tko god kaže da ga “Faust” nije uspio ni taknuti, možda se samo nije s njime susreo u pravom trenutku ili ga je čitao s pogrešnim lektirnim pitanjima u rukama. U knjižari u centru Zagreba jednom je prodavač podvalio “Fausta” studentu s riječima: “Ovo ti je lijek za intelektualnu anemiju.” Ne znam je li student kasnije položio kolokvij, ali danas ta rečenica redovito kruži među ljubiteljima klasika.
Na kraju—da, čudno je reći—ali Faust je i dalje životan jer nas tjera da ispitamo što stvarno želimo i koliko smo spremni riskirati. Nije lako, a opet, uz dozu dobrog humora i puno razmišljanja, svatko iz te knjige izvuče barem jednu lekciju za sebe.