Svijet prirode ne prestaje iznenađivati svojom preciznošću i cikličkim promjenama. Ekvinocij je trenutak koji mnogi prepoznaju, ali rijetki uistinu razumiju njegovu važnost za svakodnevni život i kulturu. Ova pojava ima duboko značenje i u astronomiji i u tradiciji brojnih civilizacija.
Ekvinocij označava trenutak kada su dan i noć jednako dugi, a Sunce prelazi nebeski ekvator, što se događa dvaput godišnje – u proljeće i jesen.
Oni koji žele shvatiti kako prirodni ritmovi utječu na svijet oko nas, naći će u ovoj temi mnogo više od puke znanstvene činjenice.
Uvod u lektiru i autora
Vjetrovi promjena, školski popisi i malo astronomije? Tako nešto ne čitaš svaki dan. Uronimo zajedno u lice i naličje djela koje, vjerovali ili ne, mnogima ostane u sjećanju dugo nakon što popis lektire nestane ispod gomile bilježnica.
Autor
Evo ga, Antun Šoljan. Nije baš da njegovo ime svako dijete ponavlja prije spavanja, ali nađe se često po srednjoškolskim čitankama. Rođen u starom dobrom Zagrebu 1932. – nije to doba Instagrama, nego knjiga, perona i dima iz dječjih vlakova. Šoljanov stil udara ravno u sridu: fino balansira ironiju, svakodnevicu i onaj osjećaj “aha, to sam ja, i ja sam tamo bio”. Tko je jednom naletio na “Ekvinocij”, zna da kod Šoljana nema glume. Čovjek je u isto vrijeme pjesnik, kritičar, krimi-autor i romanopisac. Gledao je grad iz svih kutova, od trga do tramvaja. Čak je u klasičnim lektirskim analizama taj njegov “egzistencijalni jaz” postao zvijezda svih eseja – u stilu: “Tko sam ja i što ovdje radim?”. Možda nećeš sresti ime Antuna Šoljana na jumbo plakatima, ali među ljubiteljima književnih rebusa, njegova su djela nešto poput one omiljene kave iz kvartovskog bara – ne piješ je svaki dan, ali kad se sjetiš okusa, poželiš još.
Žanr i književna vrsta
Okej, pa što je zapravo “Ekvinocij”? Dramski tekst, nema dvojbe. Ali reci to maturantu kojem je dosta uspoređivanja književnih vrsta… Dovoljno je reći: radi se o drami. No, Šoljan se nije zabavljao običnim dramama, već je zalutao u vode moderne drame – imaš tu i simboliku, i egzistencijalizam, i onaj osjećaj kao da gledaš “film bez kraja” na HRT-u, gdje svi nekud putuju, a nitko ne stiže nigdje. “Ekvinocij” klizi kroz tajming jednog mjesta – luke. Ne veseli se tu nitko lažima, a lažima (i istinom) se vodi pola scene. Žanrovski se prošetamo kroz triler, filozofski teatar, pa čak po rubovima krimića. U središtu ipak uvijek stoji mala, obična, svakodnevna egzistencija – ljudi koji čekaju… ma, baš kao mi u redu za tramvaj. Kazališna izvedba traži žive glumce, svijest redatelja i publiku spremnu na razmišljanje između dva uzdaha. Da Šoljan nije napisao “Ekvinocij” baš tako kakav jest, možda bi na hrvatsku scenu stiglo manje onih suptilnih lutanja, tišina koje odzvanjaju dulje od riječi.
Pa, sljedeći put kad netko spomene žanr, prebacite temu na “Ekvinocij”. Jer – teško ga je zapakirati u samo jednu kutiju. Odličan izbor za one koji vole da im lektira ostavi barem malu ogrebotinu na duši.
Kratki sadržaj
Ne znaš što očekivati kad zagrizeš u Šoljanovog “Ekvinocija”? Ovaj kratki pregled baca svjetlo na sve skrivene zakutke radnje… i možda usput otkriješ zašto djelo izaziva toliko filozofskih glavobolja.
Uvod
Zamisli grad – onakav kakav pamtiš iz maglovitih popodneva, prepuni stanari, oprezne šetnje i hladan zrak što stane među rečenice. Tu stiže Martin, lik kojeg vjerojatno nikad ne bi odabrao za glavnog junaka u Marvelovoj franšizi. On vuče svoje brige i jedan stari kofer, ni sâm siguran što tako zapravo traži. U zavičaju ga nitko ne dočekuje ni s lepinjom ni s osmijehom – već s nelagodom, sumnjom, nervozom. Savršen recept da osjetiš onu čudnu mješavinu napetosti i čežnje čim prelomiš prvu stranicu. (Pitaš li se ikad gdje stvarno pripadaš? E, Martin ti to svaki čas propituje.)
Zaplet
Kud god Martin krene – svi su sumnjičavi. Njegova pojava remeti navike, kao kad ti se nepoznati pas počne motati po dvorištu. Tu je i stari Davor, čovjek iz sjene, koji cijelo vrijeme na opasan način iskušava granice tolerancije. Susreti na pruzi, kratki pogledi i razgovori puni teksta ‘između redova’ — sve vuče prema jednom problemu: je li čekanje tajna pokretačka sila ovog mjesta ili samo izgovor za nečinjenje? Nitko ne zijeva, nitko ne očekuje rješenje, ali svi osjećaju da se nešto mora dogoditi prije ili kasnije. K’o kad svi čekaju autobus koji kasni još od prošlog četvrtka.
Rasplet
Atmosfera se može rezati nožem (ili barem onom tupom kantinom vilicom što ne reže ništa). Neočekivane odluke, hrpa neizgovorenih riječi – na površinu izlaze stare zamjerke, škakljivi odnosi, tajne što su bile potisnute u zadnjem kutu prijavnice. Odjednom, likovi kao da osjećaju – vrijeme više ne stoji, ekvinocij simbolički probuđuje čežnju za promjenom. Martin počinje shvaćati da povratak ne znači uvijek i dom, baš kao što toplo jaje često sakrije hladan žumanjak. Netko popije kavu u tišini, druga osoba povuče ručnu, treći – samo nestane bez traga.
Kraj
Kad konačno padne veo s odgovorâ, nije baš da se sve razjasni. Nema holivudskog “happy end”-a, niti veselog zagrljaja na peronu, jer Šoljan ne voli servirati gotova rješenja na pladnju. Martin odlazi – ali pitanje je, je li išta pronašao osim vlastite hladovine? Likovi ostaju sami sa sobom, grad ponovno pada u svoje poznate tišine. Mala zajednica ostaje zatečena, ljudi se vraćaju svojim navikama, ali svatko u sebi nosi mali trag onog neodgovorenog. Ekvinocij je ostavio senzaciju promjene – ali samo za one koji se usuđuju zastati i preispitati svakodnevicu.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad pali na testu iz književnosti jer niste znali gdje i kad se što događa—evo vam spas. “Ekvinocij” se odvija u malom, fiktivnom, primorskom mjestu, toliko tipičnom da vas odmah podsjeti na zamršene ulice i šuškavo kamenje naših jadranskih gradića. Svi znaju sve o svakome. Gotovo da osjećate slani zrak i miris borova dok Martin, glavni lik, tetura po uskim ulicama gdje i galebovi djeluju sumnjičavo.
Vrijeme? Kraj 1950-ih (i ne, nema Instagrama, samo pokoja radio stanica za društvene tračeve). Radnja se zbiva unutar jednog tjeskobnog proljetnog dana: dan kad je ekvinocij, što znači da su dan i noć jednako dugi—savršeni balans, barem na papiru. U praksi? Likovi djeluju kao da je sve na rubu promjene i baš nitko ne zna hoće li ih oluja odnijeti, ili će napokon osvanuti neko “novo jutro”.
Zanimljivo—mjesto i vrijeme su mnogo više od kulisa. Mjesto steže oko likova, izolira ih, tjera ih da razmišljaju što je “dom” i koliko “starosjedioci” vole promjene (hint: baš i ne). Vrijeme ekvinocija u pozadini polako ističe osjećaj prijelomnog trenutka, kad svaka odluka može značiti skok u nepoznato. Tko nije jednom u životu osjetio da želi pobjeći, a opet ostati zbog one poznate pločice ispred kuće ili zvuka bunara pred noć?
Ako ste imali osjećaj da su svi neki pasivno nevini promatrači, djelomično ste u pravu—sve pršti od napetosti, ali veći dio drame odvija se ispod površine. Zamislite prizor “kafić u malom mjestu pred kišu”, gdje svi šute, ali svi su na rubu da nešto kažu… samo čekaju pravi trenutak.
I kad iduće proljeće sjednete na rivi, možda ćete primijetiti drugačiju nijansu u zraku. Ta scena iz Šoljanova “Ekvinocija” nastavlja živjeti i danas, baš tu oko nas, pod istim nebom i na istim kaldrmama.
Tema i ideja djela
Znaš onaj osjećaj kad se probudiš u vlastitom mjestu, sve izgleda isto, ali nešto jednostavno… škripi? “Ekvinocij” Antuna Šoljana baš tako zaranja pod kožu: elegantno, ali nenametljivo, obrađuje stare teme koje ne izlaze iz mode — identitet, čekanje i ono tiho preispitivanje vlastite vrijednosti na mjestu gdje te svi znaju po imenu, a malo tko po osjećajima.
Glavna tema ovdje – osamljenost usred poznatog. Martin, glavni lik, vraća se kući, ali njegov povratak pokreće lavinu pitanja. Nije “samo” dan duži za par minuta — tu, ispod površine, svatko preispituje vlastite izbore. Šoljan je kroz Martina suptilno rekao: “Nitko ne zna što nosiš pod kožom, iako misle da znaju svaku tvoju naviku.” To vječno preispitivanje – što ću biti, što sam već postao – kod svakog odraslog izaziva onaj kratki srk u trbuhu.
Nije to, naravno, lagano štivo za ponijeti na plažu (ako tražiš nešto veselo, možda ipak “Alan Ford”). Šoljan se igra atmosferom; kroz proljetni balans ekvinocija prikazuje ravnotežu koja zapravo ne postoji među likovima. Svi pokušavaju naći smisao između tišine i neizgovorenih riječi, pokrećući unutarnje sukobe koji svatko u manjem mjestu, ako ćemo pošteno, bar jednom proživi.
Ideja romana? Da prava promjena ne dolazi izvanjskim preokretom ili velikim događajem — već propuštenom šansom, rečenicom koja ostane visjeti u zraku, tihom pogledom preko stola. Baš tu, u svakodnevnoj monotoniji, Ekvinocij otkriva svoja najoštrija pitanja: čemu čekanje? Ima li smisla nada ili je i ona samo još jedan oblik bijega?
Jedna (istinska) anegdota: profesorica hrvatskog u Zadar-u jednom je rekla razredu da joj je “Ekvinocij” pomogao shvatiti zašto su neki ljudi uvik malo zamišljeniji od drugih. Kroz tok likova i mijene dana, roman daje prostor svakome tko se ikad zapitao — pa dobro, jesam li ja ovdje doma, ili samo prolazim kroz nečiji tuđi ekvinocij?
Za kraj (jer, gle, nećemo glumiti Google knjigovodstvo) — “Ekvinocij” je manje o astronomskom fenomenu, a više o tom tankom, neuhvatljivom trenutku kad svatko od nas traži ravnotežu. A što se zbiva kad je nađe… ili nikad ne pronađe? Tko voli male misterije malih mjesta — na pravoj je adresi.
Analiza likova
Znate onaj osjećaj kad vas likovi iz priče podsjećaju na nekog iz stvarnog života? E, upravo to radi Šoljanov “Ekvinocij”. Likovi nisu samo imena na papiru — kad ih čitate, osjećate kišu, miris mora i tu njihovu neuhvatljivu tjeskobu. Krenimo redom, bez onog dosadnog pravocrtnog nabrajanja. Martin bi se smijao na to.
Glavni likovi
Ako ste ikad čekali autobus u neko gluho doba, znate kako je to nositi nemir koji nosi Martin. On je povratnik, čovjek koji proždire nostalgiju ali mu se ona na kraju zalijepi za grlo. Nije ni čudo da svi pogledi idu prema njemu čim se pojavi u selu — kao kad uđeš u kafić u kojem svi znaju svakog.
Martin nije samo simbol izgubljenosti. Neki ga pamte po prošlosti, drugi mu zamjeraju tišinu. Malo tko razumije tu njegovu potrebu za novim početkom usred poznatog. Čini vam se možda introvertiran, ali ispod toga tinja više strasti nego što se vidi. Da pričamo o horoskopu, rekli bismo — prenosi energiju ekvinocija, nikad posve ni na jednoj strani.
Drugi, jednako važan, ali baš zato često zanemaren — stari Davor. Nije on prosječan starac. Ima on svoju prošlost, onu što visi kao teško vino nakon lošeg razgovora. Čeka promjenu, i u toj nadi možda je ispao veći sanjar nego Martin. Dok svi viču, Davor često šuti, ali kad progovori, nekako osjetite težinu svake riječi.
Sporedni likovi
Ah, bočni igrači! Bez njih ni tango ne bi imao smisla, kamoli drama. Tu je npr. Mate, onaj s pričama iz gostionice — uvijek spreman začiniti atmosferu, ponekad prilično otrovno. Mate ne štedi riječi kad su tračevi u pitanju, ali ima i onu stranu srdačnog lokalca. Neki bi rekli, lik koji voli gledati tuđe promjene zato što se sam boji svojih.
Nije zaboravljen ni Petar. Njegove rečenice nisu bez razloga škrte — iza njih se krije oprez, potreba da se nitko ne ističe previše u tom malom mjestu. A kad spomene prošlost, Petar tiho namigne čitatelju, kao da daje do znanja: “Zabavno je dok nije tebe briga.”
Tu su i žene na čijim ramenima leže i dani i problemi toga mjesta. Anka nosi svakodnevne brige, ali može u jednom pogledu reći sve što njezin muž ne uspije ni s deset rečenica. Kad vidite njihovu snagu ispod površine, shvatite da je ekvinocij ponekad tek lažna ravnoteža.
Odnosi između likova
Svi ovi likovi… e sad, tu počinje pravi cirkus. Nema površine koja nije ispodgrebana. Stari Davor prema Martinu osjeća ono nešto između očinske brige i krivnje — nije ni sam siguran. Njihova šutnja ekvivalent je popodnevnom povjetarcu što se vrtloži nad morem, stalno prisutna, nikad dosadna.
Mate prema Martinu djeluje kao onaj prijatelj koji ti kaže što nitko drugi neće — ali više iz vlastitog straha nego iz brige. Petar i Mate nisu uvijek na istoj strani: kada nastane konflikt, njihova odanost mjestu ili sebi bude stalno na klimavom terenu.
Ženski likovi, posebice Anka, često preuzmu inicijativu kad muškarci zablokiraju pred novim izazovom. Od mesa u juhi do teških odluka, one guraju atmosferu naprijed, inače bi sve ostalo kao na čekanju — kao da svi gledaju kišno nebo i ne usude se izaći van.
Sve u svemu, odnosi su dinamični, slični maloj oluji između četiri zida. Tko nije to doživio u svom selu ili među rođacima? Kad Martin ulazi u te stare odnose, kao da treći put otvara nedovršeno poglavlje. Svakog liku ekvinocij donosi neku promjenu, ali ni za koga neće značiti isto.
Stil i jezik djela
Zamislite situaciju iz vremena kad ste prvi put čitali nešto što vas je ostavilo s podignutom obrvom—tako otprilike djeluje Šoljanov stil u “Ekvinociju”. Nema tu praznog pojmovlja ni napuhanih rečenica: rečenice su kratke, a riječi ponekad oštre kao oštrica starog džepa, taman kad vam je najmanje do toga. Autor, kao da se igra, neprestano balansira između svakodnevnog govora i filozofskih upadica—baš kad se naviknete, ubaci ironiju pa se i sami propitujete tko je ovdje zapravo ozbiljan.
Jezik djela… da, to je prava mala enigma. Šoljan se ovdje ne libi kolokvijalnog izraza—zanemaruje protokolarne fraze i često ubacuje dijaloge u kojima likovi govore baš onako kako biste ih čuli u nekoj zadimljenoj konobi na obali. Sjetite se razgovora Martine i Davora; nema viškova, nema sladunjavih opisa, nego ponajviše prizemljenih i skoro pa surovih replika. Nekad bi netko mogao pomisliti da Davor govori naglas ono što svi ostali šutke razmišljaju (tko nije upoznao nekog takvog u stvarnom životu?).
Što se simbola tiče, “Ekvinocij” nije škrt. Svaki drugi prizor nabijen je dvosmislenim gestama i rečenicama od kojih se naježite—kao da je svaki lik pomalo tu, pomalo nigdje, ili možda stalno nešto skriva. Raspravljati o ravnoteži? Nema šanse da vam Šoljan to servira na pladnju. Ravnoteža je uvijek u raskoraku—baš kao što nijedan lik nije posve siguran ni u što, tako ni rečenice ne odaju sve odmah, pa i najhrabrijem čitatelju ostave prostor za sumnju.
Tko voli detalje, uh, taj će doći na svoje… Mjesto radnje, doba, pa čak i vremenske prilike, protkani su jezičnim nijansama koje stvaraju sliku cijelog jednog mikrosvijeta. Jedan primjer? Uzmimo trenutak kad Martin stiže u svoje mjesto—riječi su malobrojne, opis sveden na minimum, a osjećaj nelagode prisutan je u svakom zarezu, bez suvišnih rasprava. To je ona vještina zbog koje “Ekvinocij” zapravo ostaje u glavi—ne pamtiš svu radnju, ali pamtiš tišinu među riječima.
Atmosfera? Mogla bi se rezati nožem. Ton najčešće lebdi između neizvjesnosti i ironije, ponekad s dozom gorčine koju biste mogli osjetiti na usnama nakon prejakog espressa. To nije ona klasična patetika s velikim izjavama, nego pasivna napetost izgrađena kroz jezik običnih ljudi, što zapravo “Ekvinocij” čini toliko stvarnim—ili barem dovoljno živim da se u njemu može prepoznati bilo tko tko je ikad čekao da se nešto promijeni, ali je umjesto toga dočekao samo novi dan.
Tko je osjetio uzdah u tihim dijalozima, taj zna—Šoljan ne piše da bi impresionirao, već da bi prizemljio. Ravnoteža stila i jezika, poput ekvinocija, stalno izmiče i time izaziva baš onakav osjećaj kakav dobar komad drame i treba izazvati: nelagodu, sumnju i otvorena vrata za sve one znakove koje drugi možda neće ni primijetiti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema to kod Šoljana nekih jeftinih melodrama, što je već pobjeda. Bilo tko tko je sjeo uz “Ekvinocij”, sjeća se onog prvog osjećaja — kao da upadaš u razgovor koji graniči s tišinom. Nervoza raste, ali nije jasno zašto. Snopovi sunca kroz prozor, tiha ogorčenost u svakom kutu… Jesi li i ti ikad zapitao što se, zapravo, krije iza tih njihovih malih razgovora? Netko u društvu je rekao “Dosadno, ništa se ne događa.” A meni je, iskreno, bilo baš suprotno — ta napetost me bacila u razmišljanje. Kad likovi stoje i šute, zapravo viču. Ma tko bi rekao da čekanje može biti najglasniji dio predstave?
Sjećam se da sam prvi put ulovio “Ekvinocij” u stari antikvarijat uz put do kolodvora. Već nakon nekoliko stranica, shvatiš da te tekst lovi na sitnicama. Svaki dijalog je kao oni kratki, ali nabijeni pogledi na familijarnim ručkovima — znaš, kad svi šute, a zapravo bi mogli eksplodirati od neizrečenog. Nije mi bilo svejedno. Vratio sam se još nekoliko puta na isti odlomak. Ponekad se pitam je li Martin lik koji nosi moju zbunjenost, ili sam ja samo promatrač koji prepoznaje vlastitu sumnju u riječima drugih.
Možda najzabavnije: nikad nisam mogao skroz odlučiti tko je tu, u tom selu, doista iskren. Atmosfera miriše po staroj kavi i vlagi, likovi su pomaknuti, svatko vuče svoje tuge k’o vreću krumpira. Kad bi netko pitao što mi je ostalo u glavi nakon čitanja, rekao bih: “Ona tiha previranja i iščekivanja, kao kad čekaš proljetnu kišu, a na kraju dobiješ maglu.”
Nema tu klasičnog završetka. Možda ga zapravo i ne treba. Šoljan, mudro i pritajeno, ostavi čitatelja da još danima prevrće vlastite odnose i pitanja o pripadanju. Eto, djelo ti se ne uvali pod kožu, nego ga se sjetiš baš onda kad misliš da si već sve objasnio sebi i drugima.
Pitaš se — bi li se usudio živjeti u takvom mjestu? Ili si već jednom bio tamo, samo nisi upratio kad se dogodio tvoj osobni ekvinocij?