Svatko tko je barem jednom otvorio strip o Durici zna koliko su dječje simpatije i prve ljubavi jednostavne, ali i izazovne. Durica, lik koji već desetljećima zabavlja čitatelje svih generacija, na svoj osebujan način proživljava male svakodnevne drame i radosti.
“Durica – male ljubavi” donosi kratke, duhovite priče o prvim simpatijama, nespretnim pokušajima udvaranja i dječjoj iskrenosti, kroz prepoznatljiv humor i toplinu autorice Ivane Guljašević Kuman.
Zanimljivo je pratiti kako se Durica snalazi u svijetu osjećaja, a njezina perspektiva često otkriva ono što odrasli zaborave. Tko zna, možda ćete i vi prepoznati djelić sebe u njezinim malim ljubavima.
Uvod u lektiru i autora
Durica možda izgleda kao lik iz crtanih romana, ali zapravo… ona je gotovo kao mala školska kolegica. Tko nije nekad doživio neugodne uspone i padove prvih simpatija ili tajnih pisama pod klupom? Ivana Guljašević Kuman je autorica koja točno zna kako izvući tu “škakljivu” draž iz svakodnevice malih zaljubljenih.
Autor
Ivana Guljašević Kuman—nije to ime koje ćeš baš lako zaboraviti, pogotovo ako ti je itko ikad nacrtao lik koji izgleda kao da možeš s njim odmah podijeliti svoju užinu. Ivana je ilustratorica, animatorica i spisateljica s iskustvom koje se rasteže na više od dvadeset godina—da, dvadeset! Radila je i na filmovima, ali njezini stripovi su ono što je pretvorilo tipičnu šaljivu scenu iz djetinjstva u vječnu inspiraciju za generacije školaraca.
Osvojila je Hrvatsku nagradu za animirani film (“Moja domovina” ti zvuči poznato iz osnovne?), a njezina djela redovito ulaze u popise lektira. Vjeruje se da je inspiraciju dobro “krala” iz stvarnog svijeta, promatrajući malu svakodnevicu sa sigurnom dozom ironije. U slučaju Durice, to znači da svaka rečenica pršti autentičnošću, kao kad uhvatiš svoju simpatiju kako lista dnevnike ispod stola.
Žanr i književna vrsta
Stripovi nisu samo “crtanje po marginama bilježnice” — u slučaju Durice, to je prava mala psihološka radionica za djecu i odrasle. Radi se o stripu (naravno!), to jest vizualnom narativu gdje slike i kratki dijalozi pričaju više od klasične rečenice iz čitanke. Žanrovski, Durica pleše između humorističnog i realističnog—u njoj se možeš pronaći i kad si odrastao i kad si prvi put precrtao srce na rubu zadnjeg sata matematike.
Književni stručnjaci svrstavaju ovaj strip u dječju književnost, ali, iskreno… čitat ćeš ga i kad odrasteš. Ne zadržava se samo na šalama—unosi pravi kaos i sramežljive osmijehe, prikazujući prijateljstvo i ljubav na način koji je više stvaran nego što je itko od nas spreman priznati pred razredom. Strip napravljen za djecu, ali pogodit će čak i one koji vjeruju da su već odavno “prerasli” školske klupe.
Kratki sadržaj
Durica – tko još nije proživio barem jedan njezin dan? E pa, sad kreće njezina avantura na papiru, ispričana s toliko puno šarma da i odrasli zastanu i razrogače oči. Ako ste se ikad crvenili pred simpatijom ili se pred roditeljima pravili da vas „to uopće ne zanima” – pripremite se za jednu malu, stripovsku vremensku kapsulu djetinjstva.
Uvod
Zamislite tipično školsko jutro. Durica, s repićima koji vječno bježe iz gumice, trpa sendvič u torbu i nada se da danas neće biti onih „teških zadataka” iz matematike. Već na prvoj stranici vidimo: Durica nije obična djevojčica. Ona sve komentira, baš ništa joj nije glupo pitati ili reći, i ne pristaje da bude kao svi drugi u razredu.
Prvi znakovi „malih ljubavi” tu su već kad se zavrti ime njezine simpatije (ne brinite, nećemo spojlati!). Nije joj lako, ali ne da se. Mama na brzaka daje savjet – budi svoja, ne trči za njima – a Durica u sebi procjenjuje je li mamin svijet stvarno najbolji.
Atmosfera podsjeća na stare školske klupe i miris svježe tempera, baš kao što su mnogi sami doživjeli prve, nespretne osjećaje.
Zaplet
Baš kad pomisliš da će sve biti tipični, „petak kao svaki drugi” – netko pusti trač. U razredu je napeto kao pred kontrolni. Svi gledaju u Duricu i Nikšu. Nikša, naravno, pokušava biti cool. Durica ne zna je li joj lice odjednom crveno od srama ili previše vrućeg čaja s limunom.
U igri „istina ili izazov” dogodi se prvi baš pravi mini-ljubavni poraz. Durica, koja inače ne staje, odjednom nema riječi. Njezin sarkazam ne pomaže kad svi čekaju da prizna – pa tko ti se „zapravo sviđa”? Čitatelj tu prepoznaje staru borbu sa zagonetnim društvenim igrama i pitanjima na koja nema pametnog odgovora.
I naravno, tu su roditelji koji, ni krivi ni dužni, sve provale poput FBI-a pod povećalom… Tko nije osjetio taj „horor” kad mama pita: „A tko je taj Nikša?”
Usput, svatko tko ponovo čita Duricu možda će se sjetiti i vlastitih, (ne baš uvijek) slavnih školskih susreta s ljubavnim saplitanjem.
Rasplet
Sve krene k’o po loju, misliš – sad će, evo, happy end. Ali ne. Durica skuži da simpatija i nije tako „simpa” kad čuje što on zapravo priča o njoj ispred razreda. Mala Durica, ali veliko srce, tu puca po šavovima.
No, ono što ne može nitko slomiti: njezina iskrenost i smisao za humor. Nakon što prijateljica Martina pokušava srediti stvar starom „vidi kako ste slični” metodom, Durica odlučuje – ne treba joj „idealan Nikša”. Važnije joj je što je poklonila svoj šal osmijeha, čak i kad je sve ispalo nespretno.
Ono što stripaški ostaje podcrtano: kako god završila simpatija, još uvijek su najbolji trenuci oni uz prijateljicu, koju nikakve gluposti ne mogu pokolebati.
Kraj
Nema tu bombastičnih završetaka ni filmskih poljubaca pod kišobranom. Umjesto toga, Durica kući nosi komadić radosne tuge. Na pragu dočeka je miris palačinki i očev (ne)namjerni pokušaj šale, što je za nju ipak najsigurnija luka.
Umjesto „velike pobjede” – tu je unutarnji rast, ono kad skužite da male ljubavi ostaju male, a prijateljstva traju dulje nego bilo kakvo crvenilo zbog Nikše ili nekog drugog nespretnog udvarača.
I da, prestaješ se bojati vlastitih osjećaja—jednostavno ih živiš. I dalje se duri ako netko bez pitanja pojede njezinu čokoladu, ali je za nijansu mudrija.
Netko bi rekao: pravi kraj svakog djetinjstva prije nego što prerasteš u tinejdžera, zar ne?
Mjesto i vrijeme radnje
Znaš onaj osjećaj kad te baci ravno u školsko dvorište negdje na rubu Zagreba, još ti se u glavi vrti miris iz menze i škripa krede po ploči? E, u tom dvorištu uz klupe, kestene i stare bicikle – tu „Durica“ diše. Likovi se u pravilu motaju oko tipične gradske škole, što znači da ni jedno dvorište nije pošteđeno od dječjih tajni, šaptanja i vječnih kvizova istina ili izazov. Možda nije Hogwarts, ali prave se ljubavi rađaju baš tamo, pod onim zelenim hrastovima i uvijek na milimetar od one ležeće policajke što svima ide na živce.
Kod vremena, stvari su vrlo… domaće. Radnja se događa danas, sutra i onog dana kad je kiša padala toliko da ni galebovi nisu letjeli. Nema krinolina ni šaljivih šešira – ovdje su glavne zvijezde oguljena koljena, mrlje od tempera po rukavima i digitalne poruke koje, da bude jasno, uvijek stignu u pogrešno vrijeme. Možda ti se čini da su svi dani isti, ali zapravo ih tekst vješto seli od ranih jesenjih jutara, preko snježnih praskozorja, pa sve do proljetnih užina kad se jede sendvič ispod klupe (i baš tada padne na pod, naravno).
Za atmosferu… sjećaš li se one razine buke kad se dijeli prvi test iz matematike ili panike prije dječjih maškara? E, to je „Durica“. Vrijeme je smiksano između školskih rasporeda i godišnjih doba, bez velike filozofije — kad god je Durica spremna za novu sitnu ljubavnu katastrofu. Nema povratka u prošlost, a ni previše gledanja u budućnost. Sve se događa sada i ovdje, dok padne klik na šaljivu foru ili srce poskoči jer simpatija baš slučajno sjedi tri klupe tu dalje.
Pa kad sljedeći put prošetaš kraj nekog bučnog školskog dvorišta, obrati pažnju – možda baš neki novi Durica sniva svoj tajni plan.
Tema i ideja djela
Ne zna svatko priču iz školske klupe kao Durica. Ona ne mašta o veličanstvenim podvizima, ne zamišlja da je astronaut—nego pokušava shvatiti, uz svakodnevni kaos, zašto joj srce preskoči kad ugleda svog razreda “simpatiju”. Tko nije barem jednom u životu poželio nestati kad cijela ekipa sazna tko ti se sviđa?
Sama ideja stripa vrti se oko malih, ali snažnih emocija koje vrebaju tamo gdje ih najmanje očekuješ: u redu za sendviče, na hodniku ili dok se čeka ocjena iz matematike. Autorica Ivana Guljašević Kuman baš tu pogađa u sridu. Djelo istražuje iskrenost dječjih veza bez uljepšavanja. Prikazuje prve ljubavi, simpatije i one minijaturne nezgode zbog kojih netko danima ne želi pogledati simpatiju u oči—ili je ipak prekasno sve to zaboraviti. Čini se smiješno odraslima? Durici i društvu nije. Imaju cijeli svijet u malom dvorištu, s pravilima koja su ponekad veća od svih pravila odraslih.
Priče su nabijene humorom iz svakodnevnih frustracija—zamisli prepad kad ti netko iz razreda „našapće“ tvoju tajnu ili one usporedbe tko je s kim sjeo na likovnom. Ljubav ovdje nije samo osjećaj—ona je izazov, ogroman i nepredvidljiv. Durica je spremna na sve, osim na dosadu.
Autorica u svakoj vinjeti potiče klince i odrasle da se prisjete vlastitih mini-avantura s prve simpatije, da prihvate i slatko i kiselo odrastanja. Nije poanta stripova poučavati, nego podsjetiti čitatelja da su te „djetinjaste“ borbe kad-tad oblikovale sve nas, čak i ako bismo danas radije šutjeli o tome pred kolegama s faksa. Jel netko rekao neugodne šale iz drugog B? Nije bilo veće drame!
Strip ne bježi od ironije—podsjeća nas da su neka pitanja vječita: „Zašto uvijek ja prva pitam hoćemo li poslije škole na sladoled?“ i „Ma kako da mu/joj kažem da mi se sviđa, bez da svi na igralištu čuju?“ Čak i kad padne simpatična poruka na papiriću ili netko doživi „nevino“ odbijanje, Durica ne gubi onaj svoj pogled koji istovremeno kaže „možda sutra bude lakše—ili još luđe“.
Za kraj—tko god misli da su „male ljubavi“ beznačajne, nije bio Durica niti je ikad sjedio na staroj klupi pod prozorom škole… Tu su se sanjale najozbiljnije stvari na svijetu, barem do zvona za veliki odmor.
Analiza likova
Okej, priznajte — tko se još nije prepoznao u Duricinim gafovima? Likovi iz ovog stripa zapravo su kao mala galerija poznatih faca iz svakog školskog dvorišta… samo su svi malo šareniji i duhovitiji. Evo što se sve krije iza tih simpatičnih crteža i bodljikavih komentara. Ovo nije puka analiza, ovo je mala šetnja kroz kvart — bez šutiranja kamenčića, obećajemo.
Glavni likovi
Pa naravno, glavna zvijezda je Durica… Ma, teško ju je ne voljeti. Ako ste ikad sjedili na klupi i razmišljali treba li nekome priznati simpatiju (ili pojesti još jedan sendvič za hrabrost), jasno vam je zašto se svi vežu za nju. Durica je mala, prgava, zna što hoće — i kad ju srce povuče u nevolje, ima dovoljno humora da nasmije i najmrzovoljnijeg čitatelja. Kombinira onu “ma boli me briga” energiju sa sitnim dječjim zebnjama dok sanjari o velikoj ljubavi… A u stvarnosti, život joj se najčešće vrti oko ukradenih pogleda i pokoje svađe zbog “naj prijateljice”.
Njezin svijet nije sam — uvijek je tu pokojeg iznerviranog nastavnika (njihova lica kad Durica pokuša prevariti pravila – neprocjenjivo), ali i drugih klinaca iz razreda koji zapravo tvore njezin univerzum. Njihova imena… pa, ona često ostaju misterij ili se spominju usput, kao kad netko vikne “Ej, daj pusti loptu!” Usudio bih se reći, Durica i ekipa su stvarniji od većine likova iz ozbiljnih romana.
Zanimljivo, autorica Ivana Guljašević Kuman više puta izjavljuje da Durica nije bazirana na jednoj osobi – zapravo, Durica je miks svih onih kul djevojčica iz kvarta koji nikad nisu šutjele kad su im ugazili na tenisicu ili zaboravili rođendan.
Sporedni likovi
A sad… onih nekoliko lica koja stalno skaču u kadar, ali rijetko dođu do naslovnice — sporedni likovi. Oni su začin svakog strip-dana: frajerić kojeg Durica simpatično ignorira (ili sanja noćima), nasmijana najbolja prijateljica koja uvijek zna jesu li zaljubljeni ili samo gladni, pa i neizbježni razredni štreber — svako društvo ima barem jednog!
Zadnja klupa? To je teritorij snova i problema, gdje nastaje većina tračeva i spontanih izazova iz igre “istina ili izazov”. Tamo nerijetko sjede likovi poput Vedrana, koji misli da je urnebesno duhovit, a zapravo je samo neizostavan za svaku scenu sa sendvičem. Zatim tu je i učiteljica koja ni sama ne zna voli li više svoje učenike ili mirnu učionicu bez Durice (spoiler: nema šanse da pobijedi u toj borbi).
Eh, ne zaboravimo roditelje… Oni su ti koji iz pozadine šalju mudrosti, voze na treninge, spremaju nezaboravne užine i povremeno glavom klimaju na Duricine avanture kao “nije baš za peticu, ali barem pokušava”.
Odnosi između likova
Odnos među likovima? Eh, to je kao dnevna drama iz školskih klupa. Durica i njezina najbolja frendica stvaraju savez jači od superjunaka — zajedno su spremne na sve, od spašavanja domaće zadaće do osmišljenih planova kako saznati tko se kome sviđa. S druge strane, svaki pokušaj “ljubavne komunikacije” redovito se razbije na prvoj prepreci (ili slučajnom šaptanju preko ramena).
U razredu se jasno vidi tko kome drži leđa: klika s klike, sendvič s jogurtom, zaljubljeni pogledi s pokojim podmetanjem gumice. Durica često ima onaj odnos s učiteljicom gdje ni jedna ni druga ne popušta, ali obje znaju kad treba zažmiriti na sitne nestašluke.
Zabavna/zanimljiva je i dinamika s roditeljima: dok majka u pozadini kuha i strepije, otac je često taj koji pušta “nek se dijete samo snađe”. To daje dodatnu toplinu svemu, zar ne? Svatko tko je ikad bio barem jednom ulovljen zbog neslane šale ili predugog razgovora na školskom dvorištu osjetit će taj realni naboj odnosa.
U Duricinu kvartu nitko nije samo sporedna uloga — svaki lik ima svoj mali trenutak za zablistati ili “nastradati” jer… pa, takav je život u stripu (i na stvarnom školskom asfaltu).
Stil i jezik djela
Stil stripa “Durica”? Zamislite to kao kavu na brzinu s najduhovitijom frendicom iz razreda—ništa prenapuhano, samo ono što svi osjećaju, a nitko ne priznaje prvi. Ivana Guljašević Kuman baš voli bacati sitne doskočice, one koje tek kasnije shvatiš dok žvačeš žemlju u školskoj kantini. Nema tu filozofiranja—rečenice kratke, dijalozi puni šala iz školskog dvorišta. Tu ćete naći onaj jezik kojim djeca zapravo govore, a odrasli pokušavaju glumiti na roditeljskim sastancima pa zvuči čudno.
Što se tiče izraza, prepoznaje se zagrebački štimung—pokoja fora ili lokalizam tu i tamo. Durica kaže “ajme meni!” kad blamira pred simpatijom, a direktor je “onaj s brkovima što stalno pita za zadaću”. Kad autorica ubaci ironiju, sve postane još zabavnije. Sjećate se onog osjećaja kad ste mislili da će vas simpatija pogledati, a pogledala je oglasnu ploču? E, upravo takav humor vreba iza svakog ćoška.
Ako ovo dvoje, humor i svakodnevni jezik, spojite s brzim tempom—dobit ćete formulu zbog koje Durica ne dosadi ni klincima ni odraslima. Neki dijelovi stripa podsjećaju na razgovor u tramvaju nakon škole, kad svi odjednom prepričavaju svoju verziju istog događaja. Nema mjesta dosadi; autorica često izbjegava “štreberske” opise i ulazi pravo u sridu.
A najzabavnije je što je cijeli strip ilustriran baš kao da ga je netko nacrtao iza zadnje stranice bilježnice. Sve je jasno, čitko, bez puno kompliciranja oko veličine balončića, a mimika lica otkriva više nego sto riječi. Kad Durica “plane” zbog prve ljubavi, svaki obrva i svaka pogrbljena ramena to prenesu bolje od bilo koje rečenice.
Možda ste negdje uhvatili strip u tiskanim izdanjima, kao što su Modra Lasta ili dječji prilozi Jutarnjeg lista. Čak i tamo—uvijek isti, prepoznatljiv rukopis i jezik koji grize, ali nikad ne vrijeđa. Rijetko tko uspije spojiti toliko topline, humora i realnosti u nekoliko rečenica i nekoliko poteza olovkom. Eto, tome se Durica može pohvaliti… i usput nas naučiti kako prvi porazi i simpatije (uz onaj prokleti uzdah “auuu, baš me briga!”) nisu kraj svijeta.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite scenu: subotnje poslijepodne, miris palačinki širi se iz kuhinje, a “Durica” stoji na stolu, rasklopljena baš na onoj stranici gdje naivna simpatija po tko zna koji put nije reciprocirana. Netko u obitelji (obično najmlađi) uvijek se glasno nasmije kad Durica provali nešto direktno svojoj “velikoj ljubavi”, a ostatak ekipe klima glavom—jer tko nije doživio sličan mini-debakl u školskoj klupi ili igralištu?
Nije baš da se ovdje radi o epskoj ljubavnoj sagi (sorry, Harry i Sally), ali svijet Ivane Guljašević Kuman otvara vrata u onu sirovu, nefiltriranu iskrenost kad ti simpatija zapravo više voli sendvič od tebe. Strip odmah razbuđuje sjećanja na promašene valentine, usputne blamaže ili one usklik-gluposti u kojoj se prepozna cijela generacija. Ne pretvara se da zna više, ne daje recepte—samo šamara realnošću u stilu: „Evo, svijet je ponekad tako bedast, i što sad?“
Ono što je stvarno zarazno kod ovog stripa je bezobrazna jednostavnost – rečenice od dva reda, crtež na granici školske bilježnice, ali i energija koja povremeno zapljusne kao proljetna čistačica – neočekivano i temeljito. Djeca to gutaju, odrasli se prave da čitaju “zbog klinca”, a zapravo svi zajedno love tu emocionalnu toplinu i malenu dozu nostalgije iz vlastitih dana s isprljanim koljenima i promašenim izjavama ljubavi.
Jedini minus? Ako pukom slučajnošću odrasteš, možda ostaneš pomalo žalostan jer tvoja “Durica” nije imala baš takav happy end. No baš u tome i leži šarm—nikad se zapravo ne zna jesu li recimo neki likovi samo nestašni susjedi ili najveće simpatije u galaksiji redkih ljubavi.
Na kraju, možda nijedna stranica ne završi bombastično, ali svaki put pri kraju stripa ostane ti onaj osjećaj: eh, koliko je vrijedio svaki sitni, nespretni pokušaj—i danas, kad su dvorane veće a ljubavi tiše.