Zašto se “Dundo Maroje” smatra jednim od najvažnijih djela hrvatske književnosti? Ova renesansna komedija Marina Držića već stoljećima intrigira čitatelje svojim duhovitim zapletima i živopisnim likovima.
Dundo Maroje je komedija u kojoj stari Dubrovčanin putuje u Rim kako bi pronašao svog rasipnog sina Maroja i spasio obiteljsku čast, pritom se zaplićući u niz komičnih situacija i prevara.
Svaka nova stranica otkriva slojeve ljudske naravi i društvenih odnosa, a upravo u tim detaljima krije se razlog zašto ova priča nikad ne gubi na aktualnosti.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad čitaš lektiru i pitaš se tko je zapravo osoba iza svih tih zapleta? E pa, hajdemo zagrebati ispod površine Držićeva pera i otkriti što se (osim Dunda Maroja) skriva u njegovoj biografiji. Jer, iskreno, autor često zvuči kao dosadna rubrika, ali ovdje taj tip ima ozbiljno zanimljivu priču.
Autor
Marin Držić… ah, zvuči poznato? Ako igdje postoji živopisniji Dubrovčanin iz 16. stoljeća, nitko ga nije spomenuo. Rođen je (po nekim izvorima) 1508. u samom srcu grada sa zidinama “većim od tri bure maslinovog ulja”. Ono što ga odvaja od bezličnog popisa renesansnih književnika? Lik je bio i svećenik i glumac, a mnogi ga i danas zamišljaju kako smišlja spletke za kazališne daske dok ispija dalmatinsko vino među lavirintima starog grada. Svoje školovanje privodi kraju u Sienni — da, čak ga i put vodi izvan Dubrovnika, a talijanski duh šaljivo prosijava kroz njegove komedije.
Njegov štih, reklo bi se — duh mediteranske dosjetke, sposobnost da nacrta karaktere “gole do kože”, a da te pri tom natjera da se i sam prepoznaš među njima. Čiji je “univerzalni humor” i danas na popisu školskih antologija? Baš njegov.
A anegdote? Jednom je, navodno, prekinuo vlastitu predstavu da odgovori iz publike jer mu je netko dobacio “Pa i tvoj Maroje je prevarant!”. Jer, kad Držić piše, granica između života i pozornice jednostavno nestaje.
Žanr i književna vrsta
A sad malo o tom “žanru” — kao da još ne znaš, ali “Dundo Maroje” nije nikakav ozbiljan povijesni ep ni lirska pjesma. Ovo je komedija, i to onakva koja ti na kraju sata ostavi upitnik (ili osmijeh) na licu. U Držićevoj izvedbi, komedija dobiva novo lice: ona je trg pun trgovaca, uličnih doskočica i prikrivenih prevara. Likovi šuljaju Rimom kao današnji influenceri po Stradunu — uvijek u centru pažnje, uvijek spremni na trik.
Književna vrsta? Čista renesansna komedija karaktera. Nećeš naći dosadnih monologa “o sudbini i vječnom jadu”. Umjesto toga, Dundo Maroje prepoznat ćeš po dijalozima o novcu (i kako ga NE izgubiti), pametovanju i šarmantnim prevarama stare školske ekipe. Sve se vrti oko živih likova — njihovih mana, snalažljivosti i ljudskih slabosti.
Još, Držić ovdje igra s tradicijom, vuče konce smijeha, a usput podebljava društvenu satiru. Da, autor tadašnjeg Rima (i Dubrovnika?) secira svakodnevicu kao što bi danas netko proanalizirao TikTok trendove. Stoga, ako očekuješ nešto suhoparno i predvidljivo, Dundo Maroje hakira pravila — i to takvim šarmom da se još uvijek čita na glas u raznim školskim klupama diljem Hrvatske.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad uhvatili sebe kako razmišljate “ko uopće još zna što je Dundo Maroje?”, dobro ste naletjeli. Ovdje uskoro ulazimo ravno u srž cijele zbrke. Pripazite na kišobrane — u ovoj komediji kiši pohlepa, laži i, naravno, šarmantna doza dalmatinskog prkosa.
Uvod
Dubrovčanin starog kova, Dundo Maroje, tip je kojeg bi svatko iz šire obitelji povukao za rukav kad bi došao do para. Zamisli kako je samo brinuo kad mu najdraži sin Maro, s glavom u oblacima i džepovima bez dna, pobjegne pravac Rim — grad svih iskušenja i, budimo iskreni, hazarderskih pokušaja! Dundo, kojeg nimalo ne veseli ideja da mu obiteljsko bogatstvo nestane kao voda u pijesku, ni sekunde ne premišlja. Pakira kufere — spreman je spasiti obiteljsku čast, čak i ako to znači klizanje po rimskom bruku i ćudima.
Dok ulazimo u radnju, već na prvu miris uspomena na Mediteran miješa se s mirisom talijanske gužve. Sve pršti od onih živopisnih karaktera koje prepoznajete i iz vlastite kvartovske birokracije: gramzivi uskočar, naivni sin, zabavni sluga i pokoji rimski “muljator” na svakom ćošku.
Zaplet
E sad — ako ste mislili da ćete pronaći ozbiljnu renesansnu moralku, pripremite se na preokret. Maroje — mladi, žestok i pun želje za životom (ili barem za rimskim uzbuđenjima) — ulazi u svijet prevara, slabosti i zavodljivih obećanja. Nije stari Maroje samo tako došao iz Dubrovnika; ima plan, i ne preže ni pred čim. Prati sina u stopu… sve dok nije uhvaćen u mreži intriga rimskih trgovaca, lukavih dama i gazda konoba.
Ispod površine? Ovdje se izmjenjuje svaka boja ljudske naravi — gramzivost, pamet, mladenačka glupost… Dundo vjeruje da je jedini mudar u društvu, ali ni sam nije imun na pokojeg prepredenog Rimljana (osobito one koji podvaljuju k’o da im je to drugo zanimanje). Svaka scena donosi novu zamku, odijela imaju više slojeva nego što ima slojeva lasagne na rimskom trgu. Razmišljate li tko je na kraju prava “kraljica prevare”? Pa… svatko igra svoju igru.
Rasplet
I sad, kad mislite da se stare pare nikad neće vratiti u dubrovačku škrinju – nastaje kaos. Scene postaju sve zabavnije (i složenije), a ni naš Dundo ni Maroje ne znaju gdje im je glava, a gdje rep. Dok Dundo pokušava spasiti novac (i obraz!) okolo leti tuđa koža. Rimska rulja promatra sve kao odličnu zabavu, a čini se da ni publika u kazalištu ne može ostati suzdržana.
Rasplet? Nema jasnih pobjednika. Svatko vuče na svoju stranu, svi ponešto izgube, ali još više nauče o sebi. Maroje i sam skida ružičaste naočale i – priznajmo si – jedino što je stalnije od rimskih prijevara jest dubrovački ponos.
Kraj
Zašto je “Dundo Maroje” i danas hit u školskim klupama? Jer nitko do kraja ne pobjeđuje, ali ni ne gubi — baš kao u životu. Dundo, premda ljutit i zbunjen, vraća se s iskustvom koje vrijedi više nego svi fiorini. Maroje… pa, malo prizemljeniji, valjda drugi put pazi kome povjerava tuđi novac.
Komična završnica otkriva najveće bogatstvo: mudrost, solidno iskupljenje i onaj topli osjećaj zajedništva kad svi likovi, usprkos prepirkama, zajedno prodišu. Ako ste očekivali tipičnu bajkovitu završnicu, razočarat ćete se. Ali – tko zna, možda vas baš to natjera da ponovno prošetate rimskim trgovima s Dundom, slobodni od iluzija i puni smijeha.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako netko ikad pomisli da je Rim samo destinacija za ljubavne izlete ili selfije kod Koloseja, Dundo Maroje ih brzo razuvjeri. Tu, među rimskim kamenim ulicama i skrivenim zalogajnicama, sve se zakotrlja. Većina radnje odvija se baš tamo—u srcu Rima, gdje Dubrovčani pokušavaju navigirati između talijanskih običaja, lukavih trgovaca i svog vlastitog temperamenta. Zamislite stare svratišta što mirišu na vino, žamor s tržnica, pregršt rasprava začinjenih ponekim dalmatinskim psovkama. Rijeka turista danas ne može dočarati onu kombinaciju tadašnje životne buke i neizvjesnosti na svakom uglu.
Vrijeme radnje? E, tu je stvar šarenija nego što se na prvu čini. Iako Držić ne lupa satom o pod, jasno je—priča je smještena u 16. stoljeće, taman kad je Dubrovnik šaptao na uho velikom Rimu i slali se sinovi “na nauk” ili potragu za zlatom (više talira nego mudrosti, izgleda). Topla večer, nešto prije zalaska sunca, Rim tiho bruji—negdje oko 1550.—ali atmosfera je, ruku na srce, prilično bezvremenska. Ljudi se varaju, sanjaju, svađaju; sve ono što i danas gledamo oko nas kad čekamo tramvaj ili vičemo za izgubljenim kovčegom na aerodromu.
Ne može se, naravno, zaboraviti ni upliv Dubrovnika. Likovi nose svoj grad sa sobom, odgovorno ili s pola srca, pa je Rim u Dundu Maroju često “Dubrovnik na izletu”. Tko je ikad sjedio i zaigrao briškulu u kakvoj omaloj konobi zna koliko taj osjećaj može biti snažan. Rim daje kulisu, ali Dubrovčani—sa svom onom inatom i željom da se nešto dokaže—čine srž svake scene. Ako se pitate gdje biste “upali” u radnju… vjerojatno bi vas zazvonio zvuk maštovitih doskočica, miris pečenih kestena i poneki uzdah brige za djetetom koje možda baš tada topi posljednje dukate na ljubavne avanture.
Vrijeme i mjesto nisu ovdje suhi podaci za pitalicu. Oni su živo tkivo komedije, neprestano se preplićući baš kao i sudbine Maroja, Dunda i svih onih bezimenih rimskih šarmera. Riječ je o gradu u kojem se novac i karakteri tope kao sladoled na rimskom suncu. Tko voli povijest, Rim iz Dunda Maroja nudi više od turističkog vodiča… a tko voli dobru zafrkanciju—osjetit će se kao doma, bez obzira na stoljeće.
Tema i ideja djela
Ajmo odmah iskreno: „Dundo Maroje“ nije samo urnebesna priča o ocu i sinu koji lutaju Rimom u potrazi za zlatom i – ruku na srce – zdravim razumom. Iako se ljudi vole smijati Držićevim dosjetkama, ne može se pobjeći od ozbiljne teme koja ispod svega kuha.
Nema tu filozofiranja u prazno – novac i pohlepa vode glavnu riječ. Dundo, stari trgovac iz Dubrovnika, dolazi u Rim jer mu je sin Maro sve prokockao. I gle čuda, Rim pun trgovaca… i nijedan od njih nije došao besposlen sjediti u kafiću na Trgu sv. Petra. Svi love priliku – neki skrivaju istinu kao mačka rep, drugi izvlače korist iz tuđe naivnosti (znate onaj tip: „Samo još jedna mala prevara pa više nikad!“).
Sad, lako je reći – „Dundo Maroje“ prokazuje ljudsku pohlepu i dvoličnost. Ali… ima tu i puno više. Djelo zapravo secira čitavo dubrovačko društvo, kao kirurg s izuzetno britkim skalpelom. Likovi su živopisni, uzimaju najbolje i najgore iz svakodnevnog života (onaj osjećaj kad prepoznate nekog iz vlastite ulice u Držićevom opisu – bingo!). Čak su i sluge, poput bokčija Pometa, često pametniji od svojih gospodara… što, priznat ćete, nije rijetka situacija ni danas.
Ideja? Nema pobjednika, nema savršenih junaka. Svaka prevara jedno slavlje, svaki poraz nova lekcija. Kad se sve zbroji, Držić šalje univerzalnu poruku: čovjek ne može pobjeći od svojih mana, koliko god daleko otišao—pa makar u Rim ispod zvonika sv. Petra. Pohlepa, obiteljske trzavice, društvene maske – to su ti vječni motivi zbog kojih „Dundo Maroje“ i dalje živi, makar se radnja odvija prije interneta i Instagrama.
I tko god otišao iz Dubrovnika sanjajući brzi uspjeh, uvijek ponese dio svog starog grada sa sobom. Što god radili, gdje god sjedili, Držićeve mudrosti uvijek pronađu put do stolova – kao šalica kave koja svima završi pod nosom.
Analiza likova
Kad se netko prvi put susretne s „Dundom Marojem”, pravi je užitak gledati što se sve dogodi kad Dubrovčani stignu u Rim pun nepoznanica i zamki. Likovi… kao da su sišli sa stvarnih dubrovačkih ulica – ili možda samo malo preuveličani, onako kako to pisci vole. No, bacimo se na glavne (i one po strani, jer nekad baš oni pokrenu najbolje zaplete).
Glavni likovi
Zamislite Dunda Maroja na gradelama rimskih ulica — zbunjen, tvrdoglav, na rubu očaja jer mu novci cure kao iz probušenog džepa. Dundo nije simpatični “mali čovjek”, već prilično škrt i oprezan Dubrovčanin (nešto poput onog rođaka koji uvijek piše troškovnik za putovanje). Kad stigne u Rim, ne zna što ga je snašlo: traži sina, a zapravo svatko pokušava iskoristiti njegov strah od srama i gubitka imetka.
Njegov sin Maroje? Ha! Tipičan lik koji nikad nema sitniša u novčaniku, a stalno sanja o lakom životu i Rimljankama. Lako bi ga zamijenili s današnjim „party boyem” na Erasmusu — samo što ovaj stalno traži prilike za brzu zabavu i tuđi novac.
Jedan od onih koje stvarno ne možeš zaboraviti je i Pometa, sluga i „mozak operacije”. Da postoji nagrada za „najvećeg prevaranta Balkana 16. stoljeća”, on bi ju maznuo bez konkurencije. Pametan, fleksibilan, ne libi se gurnuti ni gospodara ni protivnika pod kotače sudbine — uvijek s osmijehom.
Tu je i Pometova ljubav, lijepa Laura, koja nije samo ukras predstave. Ona zna svoje, koristi šarm i nije joj strano manipulirati muškim slabostima. Rim joj je prepun naivaca, a ona mala škola za opstanak u muškom svijetu.
Ne zaboravimo Uga Tudešeka! Njegov smiješni naglasak i tragikomične pokušaje uklapanja u društvo Dubrovčana pamtit ćete i nakon odjavne špice. Stalno pokušava biti veći mangup nego što jest.
Ili, kako bi stručnjaci rekli: ovdje nema idealiziranih junaka, samo niz ljudi koji pokušavaju isplivati kroz svakodnevni kaos, igrajući po vlastitim pravilima.
Sporedni likovi
E, sad dolazimo do likova koji upadaju s boka i… pokrenu lavinu. Bokče, vječiti gladni student, daje publici priliku za trenutke „cringe” i suosjećanja — svi znaju nekog takvog s fakulteta, zar ne? Sluga Popiva i vječno nezadovoljni Tripče vjerniji su Dundu nego što bi većina ljudi bila vlastitoj kreditnoj kartici, ali samo dok ima koristi.
Luca, Laurin brat, nikad ne može odoljeti brzim poslovima. On je onaj tip kojem uvijek netko nešto duguje, a za sve ima rješenje… s malim, provizijskim detaljem u svoju korist. Flamini, strastveni gospodar i ljubitelj spletki, svako malo zaluta u tuđe tuđe neprilike — ne znajući uvijek tko ga iskorištava, a tko stvarno pomaže.
Evo i starog Zlata, kojem je jedini cilj držati se plana i svoje ziheraške filozofije. Ne bi on riskirao ni s mobitelom iz 2017., a kamoli s Rimljanima! Nekad nasmije, češće iziritira.
A tko bi zaboravio one (često neprimjetne) Rimljanke koje znaju svaku „šemu” i uvijek su korak ispred gostiju? Nisu one središte pozornosti, ali kad zatreba — njihova mala podmetanja preokreću cijelu igru.
Svaki od sporednih likova daje tapiseriji predstave malo više boje, mirisa i… realnosti. Nema ih puno na sceni odjednom, ali kad nastupe, zasjenit će glavne, bez pardona.
Odnosi između likova
Ako mislite da su u Dubrovniku rodbinske svađe izlika za feštu, pričekajte dok vidite što se dogodi kad se sve preseli u Rim! Ovo nije samo „obiteljska drama”, nego pravi festival prevara, povjerenja na izdisaju i nevidljive nitko koje spajaju ili razdvajaju sudbine.
Dundo Maroje i Maroje (sin)? Netko bi rekao klasični sukob generacija, ali to je više neprekidno natezanje užeta oko — pogodili ste — novca i časti. Povjerenje? Više ga ima u lošu vremensku prognozu, nego među njima.
Pometa i svi ostali? To je jedna posebna kategorija… On se mota oko svakoga, malo je previše pametan da bi bio samo sluga. Njegovi odnosi s Laurinom briljantni su primjer emotivne manipulacije i „pusti me, ali ipak ostani”. Nijedno povjerenje nije tu bez interesa. Kad Laura koristi šarm, jedno je sigurno: nitko u toj igri nije potpuno naivan, samo glumi.
I još su tu društveni odnosi među Dubrovčanima — od poprijekih pogleda do tajnih dogovora u birtijama pod rimskim balkonima. Čast, patrijarhalni autoritet, ali i komične podvale povezuju ih više nego im je drago priznati. Često se ponašaju kao stari prijatelji na lošoj maturalnoj večeri — podržavaju se, ali pred kraj večeri svak’ vuče na svoju stranu.
Zanimljivo, iako su stalno u sukobima, jedan detalj im je zajednički: nitko ne želi ostati bez svog mjesta u svijetu — ili makar bez posljednjeg dukata. Svatko ima svoj motiv, svaki odnos je — na kraju — samo još jedan potez u nepredvidivoj partiji života.
Stil i jezik djela
Kad malo zaviriš u “Dunda Maroja”, odmah te dočeka ona, hm — nesvakidašnja kombinacija jednostavnog razgovora i (ma zamisli!) starih dubrovačkih fora. Držić je mogao pisati kao većina tadašnjih pisaca, s puno “velikih” riječi, ali ga je, usudio bih se reći, jezik publike više privukao nego savršen latinski slog. Netipično za renesansu, njegov stil pršti od živopisnih izraza i šaljivih dosjetki. Ma i dan-danas, kad tata usred bijela dana vikne: “Nemoj bit‘ Maroje!”, obitelj zna na što misli.
Ono što upada u oči? Taj likovni jezik. Lako možeš zamisliti starog Dunda kako se domišlja svaki put kad mu sin zaglibi — pa koristi cijeli arsenal dubrovačkih izraza, čak i onda kad je na rubu živčanog sloma. Njegove psovke lagano podsjećaju na današnje kvartovske prepirke… a humor, sarkazam i ironija iskaču na svakom koraku. Pometa, šeprtljavi sluga, toliko se trudi nadmudriti “velike igrače” Rima, i to dijalektom – prava mini-škola svakodnevnog govora iz doba renesanse!
A tek replike! Nema dugih monologa, ovdje se sve događa u živoj, kratkoj izmjeni — kao stand up battle iz 16. stoljeća. Miješaju se latinski izrazi, talijanske psovke i starodubrovački, ponekad baš onako da začini situaciju. Zamisli scenu iz filma, gdje likovi ne pričaju književno, nego “ispale” repliku kao da su upravo na pjaci ispred Sponze…
Još jedna fora? Držić se ne libi preokrenuti pravila. Kod njega će i najvažniji lik ispast naivan, dok će onaj “mali”, sporedni, dobiti najbolju rečenicu večeri. Taj stil poigravanja s poretkom i jezikom… pa, osvoji te kao neki moderni meme.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko bi mislio da će čitanje renesansne komedije iz Dubrovnika izazivati toliko smijeha—i nekoliko neugodnih uspomena na roditeljske lekcije o novcu? Dunda Maroja najčešće pamte kao nastavnu lektiru, ali—iznenađenje—knjiga zapravo nije kazna nego fino začinjena satira o ljudskoj gluposti i malim životnim borbama. Nema tu praznog hoda… Scena za scenom, uvijek netko nekoga pokušava “preveslati”, a rezultat? Prepoznat ćete poneku osobinu vlastite familije. Ili barem susjeda.
Držićevi likovi žive. Doslovno, kao da “iskaču iz papira”—škrti djed, razmaženi sin, sluga-buntovnik i neizostavna osjetilna aroma rimskih sokaka (onaj opis osunčanih tržnica mogao bi vas teleportirati ravno među grozdove). Svaka replika ima svoju težinu. Poneki dijalog zvuči kao nešto što ste jučer čuli na autobusnoj stanici, a to nije bez razloga—hrvatski školarci i dalje imitiraju Pometove fore, dok nastavnici cupkaju nogom, pitajući se jesu li išta shvatili osim šale.
Iako je prošlo pet stoljeća, teme ostaju bizarno bliske: borba za obiteljsko blago, poneka prijetnja iz Rima (nije euro, nego zlato!), i prateći osjećaj da nitko ne odlazi iz drame kao pobjednik… baš kao u stvarnom životu. Zanimljivo, nitko ne govori o bezvremenoj mudrosti “tko pod drugim jamu kopa, sam pada”—ali ona se naslućuje u svim zamršenim planovima.
Treba spomenuti još nešto: Držićev jezik—pršti od boja… Starinski, a opet prepoznatljiv. Ako ste odrasli na dubrovačkim skalinama (ili samo gledali gradske viteške igre na televiziji), brzo ćete shvatiti svaki zafrkantski podtekst. Čak i sleng daje dodatnu dubinu, poput sloja marmelade na Zlatarici. Neki ga obožavaju, neki odmahuju glavom. No, malo tko ostane ravnodušan.
Ima li djelo mana? Naravno. Povremeno se šale “povuku”—da, i to je moguće—za korak previše, ali baš tada shvatite da kraj sveg smijeha i ironije, svi likovi traže isto: dio sreće i osobne istine, pa makar ona bila skrivena pod slojem rimskog kaosa. To je onaj trenutak kad obiteljske rasprave kod kuće nakratko izgledaju kao vrhunska kazališna scena iz Držićeve komedije—i nemoguće im je odoljeti, čak i kad znate da ćete, poput Dunda, doći do novog životnog “prosjačkog štapa” brže nego što ste planirali.
Da rezimiramo—čitati Dunda Maroja nije stvar formalnosti, nego festival sjećanja, smijeha i jednom dozom zdrave hrvatske ironije. I što je najluđe, završite knjigu s osmijehom… i izrazitom željom za još pokoju repliku, da začini dnevni kaos zbilje.