Tko kaže da dječje priče ne kriju pravu mudrost života? “Družba Pere Kvržice” već desetljećima potiče mlade na razmišljanje o prijateljstvu, upornosti i zajedništvu, a pritom ostaje jedno od najomiljenijih djela hrvatske književnosti za djecu.
“Družba Pere Kvržice” prati skupinu djece iz sela koja, vođena domišljatošću i hrabrošću, odlučuje obnoviti zapušteni mlin, pokazujući koliko su snaga zajedništva i upornost važni za ostvarenje ciljeva.
Ova priča nudi više od obične avanture – otkriva kako i najmanji mogu pokrenuti velike promjene kad vjeruju u sebe i svoje prijatelje. Tko bi mogao odoljeti želji da sazna kako se njihova pustolovina razvija?
Uvod u lektiru i autora
Zamislite — olovka još vruća od zapisivanja nestašnih ideja na žutom papiru, a kroz prozor huči vjetar s onih slavonskih polja… Tamo negdje rađa se priča o Pere Kvržici i njegovoj družbi. Jesmo li spremni vratiti se u školske klupe ili, barem, prelistati malo staru omiljenu lektiru?
Autor
Mate Lovrak. To ime zvuči poznato svakome tko se ikada susreo s mirisom školske knjižnice u osnovnoj. Taj tip — učitelj iz Velikog Grđevca (i ne, taj gradić nije izmišljotina, iako zvuči kao mjesto gdje se stvarno svašta može dogoditi) — nije bio samo neki suhoparni predavač. Više je volio kroz priču gledati svijet dječjih očiju.
Njegovi su rukavi uvijek imali mrlju od tinte, jer šta je jedna dobra dječja zgoda bez par fleka, zar ne? Lovrak je želio da klinci, kad čitaju njegovo djelo, zaborave gdje su i pronađu sebe uz potok i mlin, gdje se mudrost mjeri količinom blata na cipelama, a prijateljstvo traje dulje od ljeta.
Doktorirao je isnpiraciju negdje između učionice i seoske pruge, izbacivši hitove poput “Vlak u snijegu” (znamo, svaki razred je barem jednom glumio Lupka). No, ipak—priča o Družbi Pere Kvržice? Njegov najdraži šalabahter iz djetinjstva.
Žanr i književna vrsta
Pratite ovo — na papiru, Lovrak piše realistični dječji roman. No u praksi, to je živi kolaž dječjih bravura i snalažljivosti. Znači, nema tu čarolije Harryja Pottera, ali ima one čarolije kad klinci sami zakrpe probušenu kantu vodom iz rječice i uvjere odrasle da “bi to stvarno moglo uspjeti”.
Roman “Družba Pere Kvržice” smješta se čvrsto u dječju književnost. Ništa lažno, sve onako kako u selima i školskim dvorištima biva: jedan stari mlin ravna se, jer kome još treba stari mlin, zar ne? Djeca dolaze, mlin oživljava… i teško je odoljeti da ne poželiš biti dio njihove bistre družine barem na jednu knjigu.
Kroz njihove zgode Lovrak boji sliku zajedništva, upornosti, ali i onih sitnih nepodopština bez kojih odrastanje nema istu boju. Ako ste ikad skupljali komadiće lima za “super-tajni izum”, znate o čemu pričamo. Ova knjiga je, zapravo, dokument jednog svakodnevnog djetinjstva; jedan povratak u vrijeme bez mobitela, kad su poruke putovale brže nogama ili preko usijanih lonaca.
Eto, možda se nećemo svi pronaći u svakom liku, ali tko nije sanjao o ekipi koja će spasiti stari “svijet” — ili barem jedan mlin na vodi?
Kratki sadržaj
Nećete vjerovati, ali kad sam prvi put čuo za Družbu Pere Kvržice, očekivao sam tek jednu od onih običnih dječjih priča. Ali ako vas zanima tko je zapravo Pere Kvržica i što njegovoj družini padne na pamet… ostanite tu. Idemo kronološki, ali bez dosadnih školskih sažetaka—baš kao da razgovaramo u malom kafiću pokraj stare škole.
Uvod
Kad dali znak za početak ljeta, baš kao da je netko upalio lampicu u pustoj seoskoj školi Pere (da, s onom karakterističnom izgužvanom kosom – kvržica je nick, nije prezime!) okupio je šarenu ekipu. Ako ste ikad maštali o velikim podvizima u malom selu, ovo je ta priča – prašnjavi putevi, miris sijena, žubor potoka, i legendarna ruševina mlina koja je, ruku na srce, prizivala pustolovinu kao što komarci prizivaju pljusak.
Tu su se skupili – pojeli sendviče, dogovarali šifre i stvorili pravi mali savez pod Perenom palicom. Svatko ima nadimak i svoju fora priču: Divljak razvaljuje vještinama u prirodi, Budalaš garantira smijeh, Milo dijeli filozofsku notu, a Medo svemu daje konkretan, miran ton. Mlin u dolini? Totalni magnet za znatiželju. Tko nije sanjao takvu bandu?
Zaplet
Jedan dan – hop, plan – evo družine pred velikim izazovom. Tamo gdje odrasli vide manjak koristi, djeca vide priliku. Mlin je zarastao, vrata škripaju, unutra paučina kao u starim bakama. No, ekipa ne posustaje. Organiziraju „tajne“ sastanke, snimaju teren, analiziraju što sve treba… i krene akcija: popraviti zid, pronaći poluge i kotače (ako ste ikad slagali LEGO, znate osjećaj).
Naravno, nije bajka – usput dobiju prve pljuske od roditelja („Di si bio?!“), susjed Stipan radi probleme, a pojavi se i ideja da netko špijunira njihovu misiju. Sjećam se kad sam pitao mlađu sestru tko joj je najdraži, bez daha je izjavila: „Oni jednostavno ne odustaju!“ U svakom slučaju, glavni pokretač? Nada da se stari mlin ne pretvori u još jedan oronuli podsjetnik na prošla vremena.
Rasplet
Kako vrijeme curi, družina je sve složenija. Svatko improvizira: netko nosi hranu, drugi alat, treći priča roditeljima bajke da pokriju tragove. Sjećam se kako je Divljak, prilično neprestano blatnjav, izvlačio stare daske iz potoka. I naravno, sve zapinje kad se miješaju odrasli: imaju svoja pravila, dječji planovi često idu u vjetar.
Mlin je iz dana u dan sve više njihov. Situacija napeta do pucanja – hoće li ga uspjeti završiti prije nego što netko „odrasli“ preuzme stvar u svoje ruke? Milo s filozofskim pogledom nagovara ostale kad padne motivacija. Budalaš se pobrine za podizanje atmosfere kad su svi na rubu da odustanu. I zamalo da misija propadne kad jedan član zabrlja, ali, iskreno, tko nije kroz pubertet prošao bez nekoliko brljanja?
Kraj
I tu dolazimo do onoga što pamtimo: Onog dana kad su vrata mlina konačno zalepršala na vjetru, ekipa je slavila kao da su osvojili Ligu prvaka. Odrasli su – priznajem, iznenađeni – shvatili koliko su im djeca zapravo uporna, snalažljiva i, što je najvažnije, složna. Taj prizor, kada mlin ponovno proradi, ostane ti pod kožom.
Neki roditelji su klimali glavama u stilu „Eh, danas više nema takve djece“, dok su drugi snimali mobitelima – ironija da djeca iz knjige nisu imala ni struje, a sada svatko ima kameru u džepu. Za ekipu Družbe, stari je mlin postao simbol svega što su prošli zajedno – od prve ideje, preko sprdačine sa šiframa, do ponosa kad shvate: mogu puno više nego što im odrasli daju za pravo.
Ako ste nekad, makar na satu hrvatskog, progutali ovu knjigu na brzinu – vraćanje družbi daje osjećaj kao da opet trčiš bosi ispod lipa, dišeš djetinjstvo i vjeruješ da se zajedništvom, inatom i malo dobre volje može ispraviti svaki stari, klimavi mlin.
Mjesto i vrijeme radnje
Zastanite na trenutak—kad ste zadnji put prošli pored starog, prašnjavog mlina usred Hrvatske i pomislili da je tamo započela nečija pustolovina? Upravo takav prizor skriva Lovrakova priča, smještena usred sela u središnjoj Hrvatskoj—negdje između šuma, livada i uskih seoskih staza koje više mirišu na svježe kosinu nego na gradski asfalt. Tko bi rekao da grupica klinaca sa sela može pokrenuti toliko buke, zar ne?
Ne morate dvojiti oko godine—radnja je čvrsto usidrena u međuratnom razdoblju, taman dok su radio-aparati još bili rijetkost, a mobiteli znanstvena fantastika (da, stvarno!). Odrasli se bave svojim brigama, a djeca, naši mali “majstori za avanture”, skupljaju snagu da bi oživjela napušteni mlin kraj sela. Pera Kvržica i ekipa nisu imali pojma o TikToku, ali kad je trebalo pronaći alkule (alate) ili pobjeći od seoskog stražara, njima je svakodnevica bila poput akcijskog filma.
Dani im prolaze kroz niz dugačkih, znojnih ljeta i kišnih popodneva—klasika seoskog života. Nema žurbe, nema zvonjave školske zvonare koja upozorava na kraj “pauze”—tu se vrijeme mjeri smijehom, povremenim džeparenjem jabuka iz susjedovog voćnjaka, i lopatom kojom vade mulj iz starog mlina. Svatko iz družine ima svoj zadatak, a osim što popravljaju ruševine, isprobavaju i granice strpljenja odraslih. Tko god se ikad izgubio u igri do mraka zna taj osjećaj slobode.
Netko će reći—pa, kakve veze ima mjesto i vrijeme s prijateljstvom? Ovdje su i korov i blato postali dio igre. Škripavi pod mlina, cvrčci u travi, i miris drvenih greda natopljenih starim uljem—sve je to Legoland prije Lega, samo na hrvatski način, zar ne?
Tko jednom kroči u Lovrakovo selo, teško će ga zaboraviti. Generacije su tamo pronalazile mjesta za svoje snove, umrljana koljena i priče koje potajno čuvaju ispod jastuka.
Tema i ideja djela
Znaš ono kad klinci odluče sami nešto pokrenuti jer odrasli stalno pronalaze izgovore? E, upravo to je srž Družbe Pere Kvržice – priča koja miriše na ljeto, travu iza škole i stare mlinove puni paučine.
Glavna tema knjige vrti se oko zajedništva i dječje upornosti. Pere i njegova ekipa ne čekaju nikoga da im riješi probleme. Skupljaju hrabrost, organiziraju akcije po uzoru na prave radne zadruge (čitaj: svaka ruka vrijedi), a da stvar bude zanimljivija, tu je doza onih pravih dječjih tajni, kao kad bi nešto pokušavali sakriti od bake ili škole.
Nema puno filozofije: Lovrakov roman slavi sitne pobjede koje usrećuju cijelo društvo. Djeca pokreću obnovu mlina, gradeći ne samo mjesto gdje će opet škripati kamen, nego i vlastito povjerenje. Svaka greška ili zadirkivanje iz ekipe (sjeti se Medonje, Budale ili Divljaka – tko nije u razredu imao barem jedno takvo ime?) samo jača međusobni odnos. Zanimljivo je kako autor ni u jednom trenutku ne gura odrasle u zlobne, zabranjujuće uloge. Štoviše, kad stariji napokon shvate što su klinci napravili – eto ti iznenađenja, ali i poštovanja.
Lovrak je već tada znao da ne postoji bolji način za odgajanje samopouzdanja nego pustiti djecu da učine nešto nemoguće. Mlin iz knjige postaje metafora za svaku avanturu koju odrasli često proglase “glupom”, “opasnom” ili “besmislenom”, a koja za klince znači sve.
Osnovna ideja vođena je onim poznatim “zajedno možemo više”. Družba ne posustaje ni kad sve krene naopako. I tako, gdje odrasli vide staro željezo i zapuštene grede, njihova mašta vidi mogućnosti – i to je, realno, ono što čini djetinjstvo toliko nezaboravnim. Knjiga pokazuje da prava prijateljstva i kreativnost mogu pretvoriti zadružni mlin u simbol male revolucije… ili barem u mjesto gdje su svi zaslužili šećer na kraju.
A sada, priznajte: tko nije barem jednom poželio obnoviti neko napušteno mjesto i nakon toga doći doma sav blatnjav, ali s osmijehom od uha do uha?
Analiza likova
Zamislite selo usred ljeta, šum vjetra kroz krošnje, dječje galame u daljini, i grupu klinaca pred ruševnim mlinom… Tu – pod suncem i prašinom, ali i među osmjesima – nastaje prava galaksija likova kakve rijetko srećemo izvan književnosti. Pravi mali spektakl osobnosti. Nemojte očekivati heroje s plaštem… Ovdje je sve mnogo bliže stvarnom životu – sumnje, tvrdoglavost, briljantne ideje i pokoji nestašluk (da, Silo, gledamo tebe).
Glavni likovi
Pere Kvržica, na primjer, nije lik kojeg ćete naći na naslovnici self-help romana, no svi u selu znaju tko je. Uvijek prvi kad treba baciti dobru foru, ali i kad zatreba organizirati stvar – tip kojeg svi slušaju, iako on toga nije uvijek svjestan. Ima onih trenutaka kad Perina tvrdoglavost izludi cijelu družinu, ali – ruku na srce – bez njega nitko ne bi ni sanjao o popravku mlina. Ako ste ikad vodili ekipu u akciju, znate taj osjećaj: stalno balansiraš između vođe i prijatelja… E, to je Pere.
Niko i Milo dijele pozornicu s Perom, ali svaki vuče na svoju stranu. Niko se nikad ne boji stati pred odrasle, čak i kad zna da mu slijedi ribanje… Uvijek zauzima stav pravednika, realno kao lokalni Robin Hood. Milo, s druge strane, uči sve oko sebe da nije sramota biti ranjiv ili priznati strahove — zvuči jednostavno, ali, pitajte bilo kojeg klinca, stvarno nije.
Među glavnim likovima tu je još Silo: praktičan i domišljat, uvijek s nekim izumom, cugom, ili planom koji je toliko blesav da pomalo i upali. A ne smije se zaboraviti ni Medo, onaj koji fizički sve “iznosi na svojim leđima”—nije on lider, ali nitko ne gura kolica kao Medo. Kada ga nema, ekipi jednostavno nedostaje ritam.
Zanimljivo, među ključnim akterima nema svemoćnog protagonista — svatko donosi neku osobnu crtu: hrabrost, tvrdoglavu znatiželju, tiho suosjećanje ili iskonsku pratnju. Ako ste ikad dijelili tajno skrovište, ovdje biste se pronašli.
Sporedni likovi
Sad, dolazimo do onih koji možda ne uzimaju uvijek scenu, ali bez njih predstava ne postoji. Ima li pravog sela bez oštroume babe lektorke ili mrzovoljnog susjeda? Sumnjam.
U fokusu je Doživ — skoro pa maskota grupe. On daje ritam akcijama, katkad nesvjesno, kad zgrabi palicu i napravi nered. Ili kad prospe kukuruz tamo gdje se najmanje očekuje… No baš tih trenutaka svi se rado sjete kasnije.
Zatim je tu Budala, kojem ime u priči nije baš laskavo, ali njegova uloga često otvara prostor za humor (i, budimo iskreni, dobra zezancija uvijek treba barem jednog “Budalu”). On je onaj kojem redovito nešto pođe po zlu, ali svaki put podigne atmosferu.
Odrasli nisu samo pozadina — tu su Anića, Perina mama, i sivi stariji ljudi sa sjenama briga na licu. Oni su često prepreka (ili barem tako djeca misle), ali na kraju ipak donesu odlučujući obrat – sjećate se trenutka kad odrasli prvi put vide obnovljeni mlin? Majke, učitelji, par lokalnih brbljavaca: oni sumnjičavo promatraju, ponekad spriječe veće gluposti, a onda ipak zaplješću.
Ne treba zaboraviti ni Malu Vlatku. Ona svojim kratkim pojavljivanjem često iznenadi družinu, bilo ironičnom opaskom ili konkretnom pomoći u trenucima kad to baš nitko ne očekuje.
Ova galerija sporednih likova stvara nit koja spaja avanture i nježno podsjeća da u svakom selu, ulici ili razredu postoje oni koji ne viču najglasnije, ali prate svaki korak.
Odnosi između likova
Ako ste ikada s ekipom popravljali drvena kolica ili pokušali spasiti napuštenu kućicu od kiše — onda znate da ništa ne pleše po ravnoj crti. U “Družbi Pere Kvržice” odnosi pucaju, rastežu se i u sekundi postaju najjači na svijetu (iako ponekad eksplodiraju, baš kao domaći špricer).
Pere i Niko često završavaju u debatama, najčešće zbog različitih ideja o tome kako nešto treba izvesti — ali, zanimljivo, kad zagusti, obojica uvijek predlože isto rješenje. Nije to rivalstvo, više kao dva stara znanca u kartanju: malo odmjeravanja, malo zajedništva.
S Milošem svi osjećaju zaštitničku toplinu — često je on prva ruka pomoći, pogotovo kad dogodi se nešto nepredviđeno (poput one puknute daske na mlinu). Zanimljivo, čak i tipični “soleri” poput Sila ili Meda rado priznaju da im osjećaj sigurnosti s Milošem daje dodatnu brzinu.
Iako Budalu ekipa često zadirkuje, kad njegova šala razbije napetost — svi su mu zahvalni. Kakva bi to družina bila bez ravnoteže ozbiljnosti i igre? Prijateljstva nisu svedena na “najboljeg” i “drugu najbolju” osobu, već se svi povezuju na sto načina… od prešutnog razumijevanja kod tajnih sastanaka do zajedničke “krive” kad se odrasli pojave prerano.
Roditelji, učitelji i lokalni odrasli više su poput promatrača: brižnih, ali često preopterećenih brigama rata i svakodnevnice. Dječji svijet živi paralelno — nerijetko se dokaže da obje strane žele isto, samo se nekad ne znaju dogovoriti.
Usput, u selu poput ovoga, gdje vas svi znaju po nadimku i gdje je svaka oguljena koljena posebna medalja, odnosi postaju živi organizam. Zato “Družba Pere Kvržice” ima tu magiju: sličan osjećaj imate ako ste ikad prošli kroz vlastitu seosku ili kvartovsku dramu i iz nje izašli osnažen (i s kakvom šalom za cijeli život).
Stil i jezik djela
Koliko puta ste čitali knjigu i odmah shvatili da iza svake rečenice stoji netko tko je zapravo bio dijete u selu, a ne netko tko to pokušava glumiti? E pa, „Družba Pere Kvržice” točno tako zvuči — bez lažnog sjaja ili preseravanja. Lovrak piše kao da sjedi na klupi pokraj vas, kao što bi pričao prijateljima nakon škole.
Nije bilo potrebe za izmišljanjem „velikih” riječi — klinci u knjizi psuju, zafrkavaju se, gurkaju i prave planove na jeziku koji stvarno postoji u dvorištima i seoskim avlijama. Dijalekt? O da, tu su detalji! Lovrak tu i tamo ubaci lokalizam ili smiješan izraz koji podigne obrve i odraslima. Tko je ikad zaboravio repliku iz filma „Budalo!” — to je onaj jezik koji pamtite, baš kao i okus domaće šunke na debelo narezanom kruhu.
Rečenice? Upečatljive, kratke, brze — gotovo kao da letite kroz dijalog koji puca od humora i dječje lukavštine. Kad Pere nešto planira, osjetite napetost, čujete cvrkut ptica ili zvuk mlina u daljini. Lovrak ne moralizira, ne ide okolo-naokolo. Umjesto toga, njegova ironija i topla doza suptilnog humora miješaju se s ponekad sirovom dječjom iskrenošću. Čak i odrasli imaju ljudskost i pogreške, što priči daje onaj realan touch – tko je savršen, ionako?
Knjiga je zapravo kao lagani ljetni povjetarac u ljetno popodne kad miriše svježe pokošena trava. Atmosfera raste i pada s energijom likova, a stil se stalno prilagođava njihovim osjećajima, baš kao što voda popunjava svaki kutak kamenog korita. Kad se likovi svađaju, jezik klizi brzo, a kad nešto slute ili planiraju – riječi se usporavaju, postaju oprezne.
Još jedna fora: Lovrak često koristi sarkazam, onu vrstu koja vam izvuče osmijeh, ali nikad ne vrijeđa. „Družba Pere Kvržice” dokaz je da priča može biti jednostavna, a opet bogata. Stil i jezik nikad ne padaju u dosadu – stalno imate osjećaj kao da ste s ekipom u hladu, pomalo blatnjavi, planirate sljedeću veliku akciju.
I onda, kad zadnji put zatvorite korice, riječ „družina” ostane lebdjeti u zraku – najviše zato što vam se činilo da su to klinci koje zaista znate. Tko bi rekao da je pravi stil najčešće najneupadljiviji, baš kao Lovrakov?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Jednostavno, tko god je barem jednom pročitao “Družbu Pere Kvržice”, teško da je ostao ravnodušan. Nema toga tko nakon tog romana nije poželio bar nakratko postati član te male seoske družine—čak i oni koji nemaju pojma ni kako izgleda pravi mlin, ni kako se uopće popravlja nešto staro i rasklimano. Tajna romana? U priči nema ni superjunaka ni čuda, a opet sve pršti od avanture i onog posebnog uzbuđenja koje te tjera da okrećeš stranicu za stranicom.
Za mnoge, najveća čar leži u jednostavnosti — Perina družina nema pristup gadgetima ni Wi-Fi-ju, što cijelom svijetu priče daje onu, danas gotovo zaboravljenu, draž. Tko nije osjetio maleni trn sumnje kad čita svađu između dvaju prijatelja ili se ugrizao za usnicu kad su za dlaku izbjegli “otkrivanje” pred odraslima? Autor vješto ubacuje humor baš u pravim trenucima — tko se ne nasmije zbunjenosti Doživa ili dosjetkama Budale, vjerojatno nije ni pročitao knjigu kako treba.
Osobna je doza sentimenta prisutna kod svakoga tko se sjeća djetinjstva uz ovu knjigu. S godinama u pričama ove družine puno jače iskoče teme solidarnosti, ponosa i male upornosti koje mijenjaju čitav svijet… ili barem jedan stari mlin. Ilustracije, kad su prisutne uz čitanje, dodatno pojačavaju tu toplinu, a tko god je uzeo Lovrakovo izdanje iz prve ruke, dobro zna zašto je knjiga završila izlistana na svim “must read” popisima lektira zadnjih sto godina.
Neki su se, čitajući ovo djelo kasnije u odrasloj dobi, nemalo iznenadili—u dječjoj avanturi pronađu mudrost i toplinu koju standardno školsko čitanje često prikrije. Ako se traži roman koji može potaknuti i tu malu dozu inata ili podsjetnik što znači biti dio ekipe, “Družba Pere Kvržice” dobro odrađuje svoj zadatak. Ni odrasli ni djeca ne izlaze iz ove priče isti, makar to bila samo sitnica poput mudrog pogleda na sljedeću “zapuštenu” stvar u svom životu.
Nema većeg priznanja za dječji roman od onog kad ga odrasli čitaju u tišini, ponekad i pod izlikom “baš da prekontroliraju”, pa se ipak uhvate da čitaju još samo jednu stranicu. Činjenica je: Lovrak zna kako otvoriti vrata u onaj skriveni, iskreni svijet djece—i to toliko dobro, da ti se možda učini da u kutu sobe još šapće glas Pere Kvržice.