Možda se pitate što se krije iza nedovršenih stihova Gundulićevog “Osmana” i zašto su kasnije generacije osjećale potrebu da dovrše to veliko djelo. Povijest književnosti često skriva intrigantne priče, a “Osman” je jedna od njih.
Dopuna Gundulićevog “Osmana” odnosi se na završetak posljednja dva pjevanja koja je, nakon pjesnikove smrti, napisao njegov sin Šišmundo uz pomoć prijatelja, kako bi epu dali cjelovit oblik i omogućili mu mjesto među najvažnijim djelima hrvatske književnosti.
Tko god želi razumjeti zašto je “Osman” toliko poseban i kako su dopune oblikovale njegovo nasljeđe, pronaći će u nastavku vrijedne uvide i zanimljive detalje.
Uvod u lektiru i autora
Ma zamislite ovo—dok u Dubrovniku svi žure prema Pilema, jedan čovjek prije više od 400 godina sjedi uz svijeću i piše stihove koji, gle čuda, i danas izazivaju filozofske rasprave u školskim klupama. Ako ste ikad čuli za “Osmana”, možda ste se pitali—tko je taj Gundulić, zašto je stao na 20. pjevanju i tko je uopće skupio hrabrost da ga nadopuni? Spremite se na kratko putovanje u doba perja, tinti i dvorskih intriga.
Autor
Ivan Gundulić… Možda zvuči kao ime koje vežete uz kip na Gundulićevoj poljani (da, onaj s golubovima). No, lik iza tog imena bio je itekako živopisan. Rođen 1589. u Dubrovniku, Gundulić je brojio naslove plemića, pjesnika i senatora—svestran tip, rekli bi njegovi suvremenici. Dok su njegov “Dubravka” i “Suze sina razmetnoga” temelj hrvatske književnosti, “Osman” je njegova najpoznatija, ali i najzagonetnija saga.
Priča se da Ivan nikad nije završio “Osmana”—ma zamislite frustraciju! Usred velikih bitki, taman kad Osmanljije najezde Europu, pero padne. Neki kažu da ga je smrt prekinula, drugi šapuću o političkim intrigama. Uglavnom, rukopis je ostao bez zadnja dva pjevanja, poput neispravljenog špijunskog izvještaja. Desetljećima kasnije, Gundulićev sin Šišmundo i par dobrih književnih prijatelja sjeli su, pročitali tatine stihove još jednom i odlučili ih upotpuniti. Umjesto kave, oni su birali rime.
I, zamislite, uspjeli su posložiti priču tako da nitko tko je čitao izvornu i dopunjenu verziju ne može ostati ravnodušan. Gundulića danas slavimo na novčanicama i u školskim lektirom – a “Osman” je za naše literarne standarde nešto poput Netflix serije koja je netko zaboravio završiti… pa je ekipa odlučila snimiti kraj!
Žanr i književna vrsta
Da netko pita čime se “Osman” zapravo bavi – je li to povijest, bajka ili politički triler? Jednostavan odgovor: “Osman” je ep. I to ne bilo kakav—hrvatski barokni ep s daškom zamamnih političkih komplikacija, koji nastaje sredinom 17. stoljeća. Zamislite epsku pjesmu gdje turski sultan, europski kraljevi i raznorazni dvorski spletkaši igraju glavne uloge. Ovdje pišu o ratu, vjeri, časti – baš kao u filmovima Christophera Nolana, samo s više rima i turskih turbana.
Barok… Ako vam to zvuči kao ime starog tapeciranog kauča iz bakine kuće, niste daleko. Gundulićev “Osman” nosi sve te raskošne, kićene slojeve baroka: bogate metafore, slike prirode i duboke, ponekad teške rečenice. U školi će vam reći da je u pitanju djelo pisano osmercem, iz 20 pjevanja—samo što dvadeseto i dvadesetprvo treba tražiti u sljedećoj epizodi, zahvaljujući Šišmundu.
I, ne zaboravite, ovdje nema happy enda na pladnju. “Osman” je mješavina povijesnih činjenica (npr. Bitka kod Hotina), privatnih motiva, heroja i antiheroja. Pravi književni koktel za svakog tko želi bolje razumjeti našu staru dobru Dubrovnik-drama tradiciju. Ako tražite klasik — evo vam ga na srebrnom baroknom tanjuru, samo se treba usuditi zagrabiti.
Kratki sadržaj
Pitanje dana: koliko priča može stati u jedan barokni ep, pogotovo kad autor—pa to svi znaju—nije stigao sve završiti? “Osman” je Gundulićev mamut-rukopis o ratu, vjeri i… tko-će-ga-pratiti-sve političke spletke. Ali ako vas zanima kako su naši povjesničari, književnici i—naravno—Šišmundo, Gundulićev sinčić, zakrpali te rupe, ostanite s nama. Obećavamo: ni jedna knjiga iz lektire nije nikad zvučala ovako… intrigantno?
Uvod
E sad, zamislite ovo: Dubrovnik, vruće ljeto, sunce peče, a Ivan Gundulić znoji se pred praznim papirom. Inspiracija? Dođe i prođe. Tako nastaje “Osman”—veliki ep o padu i potonuću osmanskoga sultana. Gundulić, virtuoz baroknog stiha i poznat po talentu da u jednoj strofi ubaci tri metafore više nego što prosječni student stigne popiti kavu, udahnuo je život povijesti. Ali, gle čuda, smrt ga je prekinula taman kad su Vladislava i Osman stigli do, recimo, najnapetijeg dijela. Ostatak? To je već povijest samih dopunjivača.
Književni svijet zavrteo je to po kuloarima: što s tim prazninama? Ulaze u priču novi autori—prvi je, logično, Šišmundo Gundulić, netko tko svakako nije htio da stari završi kao “onaj tip s nedovršenim eposom”. Prijatelji, kritičari, pa čak i nadobudni pjesnici, ponudili su stotine stihova. Nekima je bistar povijesni kontekst, drugi bi i vuka nahranili i ovce prebrojili, ali nitko nije riskirao Gundulićevu reputaciju kao Šišmundo.
Zaplet
Tko voli tračeve iz 17. stoljeća, nek’ pripremi kokice. U “Osmanu” se vijugaju dvorske intrige, savezništva, pa i pokoji ljubavni zaplet, ali—ruku na srce—sve se vrti oko sultana Osmana II. Na prijestolju je, još uvijek “svjež”, mlad, pomalo naivan, ali opasan kad zatreba. Protivnici? Poljaci, kozaci, vojska, pa ni vlastiti paše nisu uvek baš uz njega. Usred tog kaosa Gundulić na scenu uvodi Vladislava, kršćanskog “good guyja”, koji, kako to već biva, ima i svojih bubnjeva pod kapom.
Bitka kod Hoćima (Chocim) zvuči kao nešto o čemu bi se danas snimala serija na Netflixu: krv, čast, prevare, i—evo iznenađenja—više dvoboja nego što klasična hrvatska lektira može probaviti. Atmosfera? Stiska se zrak, mirisi baruta i uzavrele krvi, a oko njih sve vrvi prikrivenim pogledima državnika i frajera u perikama.
Zašto tolika drama? Zato što je zaplet GUNDULIĆ namjesti tako da nitko ne zna tko pije, a tko plaća—ni sam Osman ne zna kome može vjerovati. Čitatelj ulazi u kolaž likova, svaki podjednako gladan moći i spasenja, svaki spreman na izdaju, ubojstvo ili tajnu romansu ako prilika zatreba.
Rasplet
Ah, sada dolazimo do one točke kad se svi pitaju—kako to Gundulići riješiše kad im je polovina stihova ostala u zraku? E pa, Šišmundo, kao svaki dobar sin, nije čekao da mu “osmanovci” s kućnog praga rastjeraju kritičare. U dogovoru s prijateljima i uz brojne kavice, složi dva nova pjevanja (“dodatak”), pokušavajući zadržati ritam, ton i miris izvornih Gundulićevih stihova. Bila je to književna verzija sklapanja IKEA ormara bez uputa—može, ali traži živce!
U raspletu dolazi do kulminacije bitke i razrješenja dvorskih spletki, gdje neki dobivaju ono što su tražili, a neki, tipično za književnost starog kova, prolaze kroz pakao. Osman biva uhvaćen, a Vladislav slavi pobjedu. Dvori, plemići, puk—svi komentiraju događaje u maniri najboljih dalmatinskih susjeda na ograđenoj terasi.
Šok žanra? Dopune nose Gundulićev duh, ali tu i tamo možete osjetiti kako Šišmundova ruka “drhti”—kao kad mijenjate originalni recept za rožatu sa zamjenskim šećerom. Ima staroga sjaja, ali dobije i posve novu boju.
Kraj
Ep završava onako kako ni najambiciozniji student Filozofskog ne bi predvidio nakon prve dvije stranice: Osman plaća glavom, ambicije, izdaje i ratovi svode se na pokoji uzvik, dok Europu, Poljsku i Osmanlije književni povjetarac nosi dalje kroz stoljeća. Gledano s današnjeg stajališta, gorko-slatki završetak: dobro ne pobjeđuje uvijek, prava istina ostaje negdje između redaka (ako je itko pronađe).
Atmosfera zadnjih stihova ima miris voska, zgusnutih suza i stare dubrovačke mudrosti. Bez tipične “holivudske” katarze—smjena je vlasti, generacije umiru, povijest klizi naprijed, očekujući nekog novog Gundulića da je ponovno ispiše. Ako ikad sretnete stare primjerke “Osmana”, obratite pažnju na praznine i “zakrpe”—u njima još uvijek živi duh epske književnosti, ali i povijesne zabave koja nikad ne izlazi iz mode.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite holivudski glamur—radnja “Osmana” se odvija između ozbiljno fascinantnog Istanbula i živopisnog slavonskog pejzaža s početka 17. stoljeća, kad nije bilo ni traga Wi-Fi-ju, a sablje i zavjere nisu bili samo za maštovitu djecu. Gdje? U turskoj prijestolnici koja tada miriše na začine, krvavo zlato i ratničke zapise, dok je Slavonija sa svojim grofovima i konjaništvom prikaz prijelomnog europskog istoka (potjera za Osvojiteljem nije bila šetnja kroz Maksimir, nego više low-budget “Game of Thrones“ scena iz vašeg dvorišta).
Vrijeme radnje? Zvuči kao nešto iz onih termina koje čujete od vodiča na putovanjima, ali najvažnije: sve se događa nakon slavne Bitke kod Hoćima, kad je turska vojska dobila zbilja loš dan na poslu. Povijesno gledano, to je točka kad se car Osma II. trudi dokazati svima — “zna on što radi” — a vremena su daleko od ljetnog festivala. Stvarno, išta osim brige oko parkinga i pulsa na pametnom satu.
Gundulić to sve upisuje tako da možete gotovo čuti zvuk minareta, osjetiti težinu oklopa i smrad dvorskih spletki (a svatko tko je ikad imao šefa zna o čemu se tu radi). Sve to nije statični tapiserijski prizor—svaka scena pulsira napetošću između istoka i zapada, vjernosti i izdaje, mira koji traje dok netko ne posegne za mačem.
Dopune Šišmunda i društva dodatno pojačavaju tu atmosferu; ludilo prijestolja seli se iz zlatnog Istanbula do zadnje slavonske šume, s vremenskim okvirima toliko napetim da se i vremenska prognoza boji pogađati što će biti sutra. Čitatelj stalno ima osjećaj kao da se kreće rubom povijesti—ništa nije očekivano, a svako mjesto radnje donosi novi “aha” trenutak, kao kad shvatite da ste zaboravili ključ od auta u frižideru.
Možda su prošla stoljeća, ali osjećaj da sve gori ispod površine, taj ostaje isti—pa kad čitate “Osman”, ne gledate u prastare spomenike, već ste negdje u epicentru gdje se povijest piše na brzinu, u prašini, pod sjenom sjenovitih minareta i slavonske žitnice. U jednom trenutku stopala gaze marmorne pločnike Istanbula, u drugom slušaju šapat trave slavonskih ravnica—sve u istim stihovima.
Tema i ideja djela
Iskreno—priča “Osmana” nikad nije bila samo stara lektira za zaboravljen kut škole. Gundulić je, zamislite samo taj trenutak, uhvatio baš ono što nas i danas muči: čast ili izdaja, ratovi zbog vjere, jaka ruka protiv dvora punog spletkara. Sve piše crno na bijelo, ali između redova… ponekad čuješ zujanje sablji ili puls dvorane pod Osmanovim koracima. Doslovno se osjeti ta napetost što razdvaja “naše” i “njihove”. Tko nije barem jednom osjetio onaj osjećaj da život piše svoje rasplete dok mi još navijamo za pobjednike?
E sad, da se razumijemo, Gundulićeva glavna fora bila je prikazati svijet gdje moć ne donosi uvijek sreću. Osman II., car iz učionica povijesti, zapravo je tamo kao običan dečko s planovima—pa onda bum, spletke. Neki bi rekli da je ideja tog epa zapravo upozorenje: ne budi siguran ni kad si na vrhu jer tlo ispod uvijek može popustiti. Gundulić je kroz rat, ljutnju i tugu uspio sve to napisati, ali nije stigao završiti… pa sad, kao neki cliffhanger iz Netflixove serije.
Što onda s tim dopunama? Njihov najjači adut je što su sačuvale atmosferu originala. Sve vrijednosti, svi motivi—vjernost, odanost obitelji, borba za “svoj narod”—ostali su tu, kao kad ti baka doradi pitu jer “fali malo fila”. Šišmundo i društvo frajera koji su dovršavali stihove nisu mijenjali svjetonazor glavnog lika. Upravo suprotno, ostavili su onaj osjećaj praznine kad prođe velika bitka, a nitko nije do kraja zadovoljan.
Oni koji nisu fanovi baroka možda će samo preletjeti kroz ovu dramu, ali puno će propustiti. Ideja “Osmana” leži baš u tom traženju ravnoteže—kako ostati svoj kad sve poludi oko tebe. Ukratko: Gundulić nije pisao za školske torbe, nego za sve one koji znaju kako je to kad treba preživjeti povijest, a ne biti njena fusnota.
Analiza likova
Kad otvoriš “Osmana”, ne naiđeš na hrpu zamršenih fraza i nasumične povijesne figure—likovi doslovno iskaču iz stranica, svaki sa svojim teretom, jadima i malim pobjedama. Nema suhoparne parade odjevenih kartonskih lutaka. Svaki ključan igrač nosi komad 17. stoljeća na ramenima, piše vlastitu borbu s odgovornošću, čašću i, nekad, zavidno dobrom perikom.
Glavni likovi
Osman II. – sultan koji očito nije imao miran dan u životu. Nema likova više pod svjetlom reflektora od njega, ali – iskreno – nije ni čudo. Tip upravlja cijelim carstvom, pokušava održati mir, a svakih par stranica glava mu visi o tankoj niti. Nije samo ratnik, već dečko pun dilema: vlast ili ideal, želja ili dužnost? Zvuči poznato svima koji su bili ikad na čelu razreda… ili barem organizirali roštilj za ekipu.
Vladislav, s druge strane, ulazi s aureolom “on je onaj drugi vođa” – ali ima u njemu nešto više od mahanja sabljom i povremenih dramatičnih izjava. On je glas zdravog razuma, ali i čovjek koji radi prave stvari čak i kad bi lakše bilo sve razbucati. Jest, povremeno upada u svoje krizne dijaloge, ali tko mu ne bi zamjerio pod tim pritiskom?
Ne zaboravimo Šišmundove dopune koje su Ubacile zanimljive emocije i slojevitost originalnim likovima. Sultan je u tim dodatnim stihovima dobio još tvrđi štit, ali i više pukotina kroz koje virimo u njegovu nesigurnost. Vladislav je dobio više prilika za junaštvo, ali i sitne lomove koji ga čine realnijim. Prava mala humanizacija kroz nekoliko pjevanja viška.
Sporedni likovi
Ako su Osman i Vladislav udarna ekipa, sporedni likovi su povremeni D.J.-evi zabave: ponekad pokreću radnju, a ponekad bljesnu i nestanu. Ali, priča nije ista bez njih – svatko doda nešto karakteristično.
Ovako – Ibrahim-paša, kao Sultanov najpovjerljiviji savjetnik, stalno balansira između vjerne podrške i suptilnog spletkarenja. Njegove odluke često zakuhaju puno više nego što na prvi pogled misliš… kao da ti susjed stalno daje “dobronamjerne” savjete koji zapravo zakompliciraju život.
Zatim, Zulfikar – vođa janjičara, uvijek na rubu lojalnosti i pobune. Njegove scene su nabijene tenzijom i s pravom ga se pamti kao čovjeka opasnih namjera. Sve skupa, osjećaš da Zulfikar ne bi izdržao ni šefov sastanak bez drame.
Likovi poput Konstancije ili Hali-bega dolaze i odlaze, ali i oni ponekad ostave trag: Konstancija, s malo riječi i puno pogleda, oblikuje Vladislavove odluke (tko kaže da ljubav nije ratno polje?). Hali-beg, pak, nudi pogled “s druge strane”, otkrivajući tko sve vuče te konce iz sjene (nije svijet crno-bijel – čak ni kod Gundulića).
Šišmundove dopune su ovdje vješt trik – produbljuju Ibrahimovu nesigurnost, dodaju Zulfikaru sloj osobne motivacije i, što je možda najvažnije, daju sporednima prostora za svoje minute slave.
Odnosi između likova
E sad, kad sjedneš i pročitaš “Osmana”, ne možeš izbjeći dojam da su odnosi među likovima složeniji od prosječne turske sapunice. Sve vrvi od saveza, zavjera, ljubavi na rubu propasti i prijateljstava koja se prelamaju kroz svaku bitku.
Najnapetije su relacije između Osmana i Ibrahim-paše – povjerenje često stoji na klimavim nogama. Pročitaš li pažljivo, vidjet ćeš kako svaki njihov razgovor nalikuje na igru šaha, gdje se svaki pokret skriva pod maskom kurtoazije, ali iza nje vriju sumnje i tjeskobe.
Zatim, odnos između Osmana i Vladislava – tipičan primjer neprijateljstva iz nužde koje se povremeno pretvara u poštovanje. Ta dinamika podsjeća na duge kafanske rasprave ili stare studentske debate: svi su tvrdo na svom, ali ispod povremeno bljesne istina da nisu tako različiti.
Šišmundove dopune proširuju baš te crte – prikazuju nužno savezništvo gdje i najmanja iskra povjerenja postaje zlata vrijedna, a izdaja je uvijek iza ugla. S druge strane, ljubavne tenzije (gledamo te, Konstancijo i Vladislave) daju priči dašak mekoće, ali ne dopuštaju predah – jer, tko kaže da srce i sablja mogu zajedno?
Na kraju – nije tajna, odnosi u “Osmanu” nisu tu samo za dramu: pokreću radnju, guraju likove iz jednog ekstremnog izbora u drugi i, svaki put kad misliš da je sve jasno, Šišmundo uleti s dopunom i izvuče adut iz rukava.
Pa, priznajte… nije li to najbolja vrsta drame?
Stil i jezik djela
Već si naišao na Gundulićev stih? Onda znaš — nema tu žvrljanja na brzinu. Riječi su odabrane s onom pažnjom kao da slažeš najbolje komade torte na tanjur kad ti dođu gosti vikendom. Osmanski okret u jeziku: bogati izrazi, duge rečenice i miris baroka na svakoj stranici. Nešto poput starog grada Dubrovnika prijatelju — složeno, slojevito, sa svakim kutkom punim priča.
E sad, nije Gundulić samo rimovao reda radi. Uzimao je osmjerac (osam slogova pa ajmo dalje!), ali vrtio ga je kao da radi jazz improvizaciju — ni jedan stih nije dosadan. Skriva ironiju među redovima, zna zadirkivati protivnike, a kad opiše bitku ili izdaju, poželiš automatski naviti tempo unutar glave. Čak i povremena arhaičnost ne smeta; štoviše, daje cijeloj stvari još “ono nešto”, pogotovo kad naiđeš na riječi koje više ni baka ne koristi.
Kad je Šišmundo, sin dostojan Gundulićeva imena, sjeo za stol i primio se nastavka, nije to radio školski. Pokušao je pogoditi ritam, ponekad pogriješio, ali uvijek je hvatao duh — znaš ono kad netko pokušava imitirati omiljenu pjevačicu pa te malo nasmije, a malo stvarno iznenadi? Nema previše odstupanja od originalnog jezika, ali vidiš blagi pomak u stilu. Više osjećaja, manje formalnosti.
Dijalekt? E, tu ima svega. Dubrovački šarm, izrazi koje današnji klinci iz Zagreba ili Splita vjerojatno promaše — ali baš to djelo čini šarmantnim. Stil vuče slike pred očima, gotovo da i osjetiš onaj stari papir i tintu u ruci. Ponekad ćeš zastati, pročitati stih dvaput, razmisliti “čekaj, što to znači?” i upravo tu leži čar.
Naposljetku — “Osman”, kad ga promatraš iz današnje perspektive, zvuči kao priča koju bi mogao slušati kraj starog kamina, pod dekicom, dok vani šiba nevera. Nije savršeno, ali se pamti. Baš kao i svaki dobar razgovor… ili loš pokušaj rime na tulumu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite – netko vam za stolom ispriča da je Hrvatska imala svoj “Game of Thrones” (ali s manje zmajeva i više brkova), i vi, naravno, odmah želite znati: je li “Osman” zaista toliko poseban ili se samo pretvaramo? Prva stvar koja svima padne na pamet kad krenu čitati – to nije lako štivo. Barokni stihovi ponekad zapetljaju jezik, no ritam osmerca zapravo neodoljivo uvlači, osobito kad iznenadi poneki rima koja bi jednako lijepo zvučala i među klasikama Balaševića.
Što se tiče dojma – ima tu svega. Netko će reći: “Gundulić je majstor drame, a Šišmundo dodatno zapetlja konce.” I ne lažu. Čitati ovaj ep više je kao pratiti napetu tursku seriju nego prevrtati stare školske lekcije. Sultan, dvorske spletke, nevjerojatne bitke, a onda iz vedra neba – rečenica koja te natjera da zastaneš, jer se i nakon 400 godina lako prepoznaš u temi vjernosti, sumnje ili gorke izdaje.
Nije to knjiga koju progutaš za vikend, lakše ide uz čaj i pokoju crnu kavu. Zanimljivo, dopunjena poglavlja, čak i kad djeluju “neoriginalno”, često uspiju pogoditi ton – kao da je Gundulićeva sjena sjedila za susjednim stolom i klapala prstima. Posebno su očite one rijetke emocije koje iskoče, pa čitatelj na trenutak zaboravi da se nalazi u stihu i prepusti se sceni kao na kazališnim daskama.
Iako postoje polemike – neki tvrde da je Šišmundo unio previše svoje sentimentalnosti – većina će se složiti da bez tih nadopuna “Osman” ne bi imao tu snagu u hrvatskoj književnoj baštini. Nije savršeno, daleko od toga, ali rijetko koji domaći tekst ostavi takav dojam raskoši, drame i povijesti u jednom.
Na kraju, to je djelo u kojem se osjeća i trag starog Dubrovnika, i magla slavonskih polja, i onaj čudni miris povijesti koji se zadrži pod prstima kada slučajno obrnete nekoliko požutjelih stranica. Ako vas uhvati želja za malim bijegom, “Osman” – pa makar i samo u par pjevanja – zabavno je iskustvo, ali i podsjetnik da su naši klasici ponekad luđi i od modernih blockbustera.