Pitanje “Dobar dan, kako ste?” često se čuje u svakodnevnoj komunikaciji, no iza te jednostavne fraze krije se puno više od običnog pozdrava. Ljudi njome ne izražavaju samo pristojnost već otvaraju vrata razgovoru i pokazuju empatiju prema sugovorniku.
“Dobar dan, kako ste?” je kratka i učtiva fraza kojom se započinje razgovor, izražava briga za tuđe stanje i gradi povjerenje u svakodnevnim susretima.
Upravo zato vrijedi razmotriti kako ova rečenica utječe na odnose i zašto je toliko važna u društvenoj interakciji.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste se ikada pitali tko stoji iza one poznate rečenice Dobar dan, kako ste?, vrijeme je da upoznate kreatora te svakodnevne mantre. Ne, nije riječ o vašoj susjedi s trećeg kata (iako bi možda poželjela primiti copyright na frazu). Ovdje svjetla reflektora idu – autoru.
Autor
Enes Kišević – da, taj Enes čije su stihove mnogi slušali na jutarnjim radiovalovima – zaslužan je za tekst koji je u sekundi osvojio mase. Rođen je 1947. godine u Bosanskoj Krupi, a život ga je privukao u Zagreb, gdje i danas stvara. Ono što izdvaja Kiševića nije samo kombinacija elegancije i topline u svakodnevnim izrazima, već i nevjerojatna sposobnost da obične životne trenutke pretvori u nešto više.
Pričaju ljudi (i knjižničarke koje uvijek znaju sve!) da Enes često piše inspiriran običnim događajima – šetnjom po Trešnjevci, kavom u Kvatriću, prolaznim zagrljajem u tramvaju. Nema tu velikih pozornica, nema holivudskih reflektora, ali baš ta skromnost i neposrednost osvajaju čitatelja. Nekad je radio i kao glumac u Zagrebačkom kazalištu mladih, što ga je dodatno oblikovalo u komunikaciji s publikom.
Da ne duljimo, Kiševićevi tekstovi – bez obzira navraćate li na njegove stihove zbog školskih lektira ili čistog gušta – uvijek imaju ono nešto što miriše na dom, bliskost ili barem malu dozu optimizma čak i kad dan nije bajan. I ako ste mislili da ste jedini koji su njegovu poeziju prepisivali na zadnje stranice bilježnica, prevarili ste se – pravi je klasik među učenicima i profesorima.
Žanr i književna vrsta
Priče o žanrovima znaju biti dosadne kao tri dana kiše, ali ovaj put – ima razlog zašto je zanimljivo. “Dobar dan, kako ste?” nosi sve odlike moderne lirike. Zaboravite duge narative, dramu punu obrata ili likove s trideset stranica karakterizacije. Ovdje imate šapat, iskrenost, osjećaj – kao kad vas netko iznenadi osmijehom dok čekate kavu na automatu.
Lirika, pogotovo ona Kiševićeva, zapravo je poput dobrog espresso shot-a: kratka, snažna i ostavlja traga. Stihovi se ne oslanjaju na napadnu rimu – više je tu “slobodne forme”, mjesto za interpretaciju, pauzu ili čak… zamišljeno kimanje glavom (ok, prizivam scenu iz filma, ali znate o čemu pričam). Ovdje glavnu ulogu igra atmosfera: nekoliko riječi i odjednom osjećate nešto, bilo da ste na tramvajskoj stanici ili listate lektiru pod pauzom.
Više nego često, profesori ovu zbirku preporučuju učenicima jer nudi “prozračnost”. Nema filozofskih zamki, samo – trenutak, doživljaj, razmišljanje. Volite li poeziju koja vas ne gnjavi duljinom ili mistikom, ovo je pravo mjesto. A onaj tko nije barem jednom na satu hrvatskog čuo da je cilj “ostvariti komunikaciju svakodnevnim jezikom,” vjerojatno nije bio budan na lektiri.
Ukratko, Kiševićev “Dobar dan, kako ste?” spoj je lirike i svakodnevice, pravi podsjetnik da umjetnost ne mora biti zamršena da bi dotaknula – ponekad je dovoljno samo pitati kako je netko.
Kratki sadržaj
Pa, tko bi rekao da obična fraza može izazvati toliko promišljanja? Ovdje nije riječ samo o redu riječi—ima tu mirisa školskih hodnika, tišine između sati, pa i spontanih susreta na tramvajskoj stanici. Sve što slijedi vodi vas ravno u atmosferu Kiševićevih stihova—gdje gotovo možete osjetiti toplinu ruke u stisku uz “Dobar dan, kako ste?”
Uvod
U prvoj strofi već nastaje neka čudna bliskost—kao da čitatelj upada usred razgovora dvoje starih znanaca. Glas pjesme ne zvuči “školski” ili preozbiljno, više podsjeća na ono kad se netko nasmiješi dok pita “Kako stvarno jesi?”. Autor Enes Kišević, poznat po vedrom tonu, ovdje ne moralizira niti filozofira. Njegova pitanja su jednostavna, ali rezoniraju—i kod djeteta koje piše zadaću, i kod vozača u zagrebačkoj gužvi. Sam početak pjesme podsjeća na tople pozdrave iz dječjih uspomena, stavljajući naglasak na svakodnevnu pristojnost. Ne radi se samo o riječima, već o tonu, izrazu lica, čak i o malim ritualima koji čine društvene odnose stvarnima. Ne postoji teatralan uvod ili nepotrebna zamršenost, već meko, ljudsko otvaranje koje podsjeća da smo svi prošli isto: prvi dan škole, prvi razgovori s nepoznatima, prvi strahovi i simpatije.
Zaplet
U sredini pjesme događa se situacija koja bi mogla biti iz bilo kojeg ureda, tramvaja ili bakine dnevne sobe. Autor navodi primjere svakodnevnih susreta—možda simpatičnu susjedu u trgovini, možda rastresenog kolegu iz škole. Radnja se odvija suptilno, bez spektakularnih obrata, ali upravo te “male” situacije nose glavnu emociju pjesme. Osjećaj blage nesigurnosti kad ne znaš kako odgovoriti ili spremnost da podijeliš iskren odgovor, čak i kad to nije moderno. Ništa nije servirano na pladnju: čitatelj prepoznaje životne scene kroz mirise kave, zvuk zvona na vratima ili hladnoću jesenskog zraka. U središtu zbivanja nisu samo likovi, nego i nesigurnost da će odgovor uvijek biti iskren ili očekivan. Kišević baš tu pronalazi šarm naših komunikacija—u neizvjesnosti, u pokušaju da budemo bliski, čak i kad dan nije najbolji.
Rasplet
Sad dolazi onaj “aha!” trenutak. Ne postoji spektakularno otkriće, nego smirenje i razumijevanje u kojem Kišević jednim stihom ruši zidove neugode. Odgovor iz drugog stiha često zvuči neobavezno (“Dobro sam, a vi?”), ali iza toga se krije cijela povijest, od umora do nadanja. U toj jednostavnosti pjesma se otvara prema svakome tko je bio preumoran za duge rečenice, ali je ipak odgovorio jer zna da su te riječi most, a ne prepreka. Autor tu koristi svaki mali signal komunikacije—naglasak, pogled, čak i nemirne prste dok sugovornik odgovara. Onaj tren kad shvatiš da nije bitno koliko je pitanje jednostavno, jer u njemu stanu svi slojevi života: brza svakodnevica, tihost nakon svađe, ljepota kad netko iskreno pita kako jesi.
Kraj
Završetak pjesme dolazi nenametljivo—poput prijatelja koji ti rasplete dan osmijehom ili šalom. Nema velikih razjašnjenja ni dramatičnih zaključaka, nego mali znakovi pažnje koji ostaju u zraku kad razmjena završi. Upravo tu Kišević ostavlja čitatelja s osjećajem nade—onim toplim osjećajem da su najjednostavnije riječi često najvažnije. Svojim razigranim tonom i jednostavnošću, pjesma poziva da sljedeći put kad izgovorimo “Dobar dan, kako ste?”, ne bude to samo poklič kroz hodnik, nego pravi poziv na susret, razumijevanje i možda, tko zna, novo prijateljstvo uz još jednu šalicu kave ili pogleda na gradski trg.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad stajali na hladnom školskom hodniku zadubljeni u misli, znate taj osjećaj… No, tko bi rekao da će baš običan „Dobar dan, kako ste?” postati viralni flashback na dane kad je miris krede i zveket zvona značio početak svega? Radnja pjesme smješta čitatelja izravno u tu svakodnevicu — ne, nije to zabačeni duboki kontinent, već stvarne, zvučne školske hodnike osnovne škole u Zagrebu. Kišević ovdje ne izmišlja egzotične krajolike; nema more, nema palmi, ali zato priziva slike klizavog linoleuma pod tenisicama i škrgtanja vrata kad netko kasni.
Vrijeme radnje? Prava mala zagonetka! Iako su rijetki stihovi koji spominju točan sat ili sezonu, cijela atmosfera vrišti – jesen. Znaš ono kad se vraćaš s ljetnih praznika pa ti je sve nekako novo, a opet poznato? To je taj trenutak. Razgovor započinje između dvoje ljudi koji se nisu vidjeli mjesecima; možeš gotovo čuti isprepletene uzdahe i osjetiti malo treme prije predavanja.
Zapazi i kako pjesma, baš kao kava s prijateljem u lokalnom kafiću, ostaje nedefinirana — radnja može biti danas, mogla je biti jučer, možda ti se dogodi za tjedan dana. Sve je to jedan veliki deja vu svakodnevice.
Usred te scene, autor baždari atmosferu: oko njih šušti gradska gužva, vani je maglovito, ljudi žure na tramvaj (linija 6 je opet krcata…). U razredima, stari sat kratko zazuji, netko se nakašlje, netko još drži šal jer Zagreb zna biti zubato svjež kad ga ne očekuješ.
Evo, radnja pleše između realnog i tipičnog, bez kiča i filozofiranja. Mjesto i vrijeme radnje nisu fiksirana na mapu, već na osjećaj — i baš zato se svatko može prepoznati. Je li tko pitao gdje je točno Kišević mislio? Možda, ali zbog te magle i dalje ne znamo. I možda je to najbolji dio cijele stvari.
Tema i ideja djela
Zamislite scenu: stari školski hodnici, oni isti koje pamtite iz djetinjstva, odzvanjaju pitanjem “Dobar dan, kako ste?” — i odjednom, ta sasvim obična rečenica dobiva novu težinu. Kišević, pravi majstor jednostavnosti, nije tu da filozofira bez pokrića. On promatra mali susret dvoje poznanika, dodaje zrno iskrenosti i tako svakodnevnicu pretvara u nešto s čim se može poistovjetiti svatko tko je barem jednom čekao odgovor na isto pitanje s više nade nego što bi priznao.
Glavna tema pjesme je potraga za pravom ljudskom bliskošću — ne samo iz pristojnosti, nego iz stvarnog interesa za drugu osobu. Što se krije iza onog “kako ste”? Nekad ne znamo ni sami, a kamoli kako to izraziti… Kišević tu ne mudruje previše, ne koristi pretjerane slike (osim možda par zrnaca nostalgije), već hvata trenutak tog susreta. Njegov pjesnički mikrofon snima napetost i nesigurnost: bolje rečeno, svi smo barem jednom “zastali” pred tim pitanjem.
Ideja pjesme? Uhvatiti i izložiti onu posebnu toplinu koja se pojavi kad riječi naiđu na pravu osobu i stvarno zažive. Taj efekt “pojednostavi da bi pogodio u srce” možda je suprotan modernom trendu kompliciranja, ali baš u toj skromnosti leži poruka — male svakodnevne geste vrijede više od pompe i velikih riječi.
Uz Kiševića, pozdravi i pitanja više ne zvuče kao fraze s razglednice. Umjesto toga, čitatelj (ili slušatelj; ovisi jeste li za lektiru ili audio-poeziju!) možda poželi barem jednom zaista čuti odgovor… Ne glumiti, nego slušati.
I sad… tko zna, možda baš netko sutra, među svim “dobar dan” i “kako ste”, primijeti neku malu, ali važnu promjenu. Jer stvarna ideja ove pjesme? Podsjetnik da ponekad iskrenost (koliko god bila kratka) pokrene lanac dobrih stvari.
Analiza likova
Kad pomisliš na pjesmu „Dobar dan, kako ste?“ – možda ti kroz glavu prođe onaj osjećaj kao kad sretneš starog prijatelja ispred gradske knjižnice, baš prije prve jutarnje kave. Ništa forsirano, sve poznato. No, tko zapravo nastanjuje te jednostavne, a opet čudesno tople stihove?
Glavni likovi
Na prvu, sve se vrti oko dvoje ljudi—usudim se reći, običnih, ali beskrajno stvarnih. Prvi je govornik (ili recimo: narator), koji bez okolišanja uleti s onim „Dobar dan, kako ste?“ Nema tu maski, nema lažnog sjaja. Pomalo podsjeća na one susjede koje viđaš u liftu i s njima uvijek razgovaraš o vremenu, ali zapravo pokušavaš reći: „Ej, bitan si mi.“
Drugi lik? Primatelj pitanja. Taj netko može biti profesor, kolega iz klupe, tvoja tetka iz Splita koja uvijek nosi bajadere kad dolazi u posjet. Zanimljivo, pjesma ga nikad ne skida do kraja—on ili ona ostaje polu-sjena, čeka na odgovor. Upravo u toj skromnoj zagonetnosti krije se čar. Kao da pjesma ostavlja prostor da baš ti, čitatelju, uskočiš na mjesto te osobe.
Enes Kišević često poseže za likovima koji su pomalo skrajnuti, obični, ali daje im poneku rečenicu koja ih uzdigne. U tekstu su glavne osobine tih likova jednostavnost, bliskost i, najvažnije, autentičnost. Nema ih puno, ali svaki je poput one slike što ti visi u dnevnom boravku jer te podsjeća na doma.
Sporedni likovi
Možda misliš nema ih, ali varao bi se. Već u atmosferi pjesme šuška korzo, školski hodnici mirišu na kredu, a ekipa iz razreda prolazi, grupira se uz ormariće ili se potiho smije iza knjiga. Sporedni likovi možda ne progovaraju naglas, ali dišu iz svakog stiha. Njihovi pogledi, škripanje cipela po starom parketu, šapat prije zvona—sve to čini pozadinu.
Koliko puta si, kao klinac ili klinceza, osjetio/la znatiželju dok su neki pričali o vikendu, a ti si slušao/la sa strane? Upravo taj osjećaj pripadanja, ali i promatranja čini sporedne likove važnijima nego što se možda na prvu čini.
U pravilu, ti likovi tvore neizrečenu mrežu podrške—bilo da bacaju smiješne face tijekom ozbiljnog razgovora ili su samo dio tog kolektiva koji svakom susretu daje boju. Svi su oni kolege iz razreda, učitelji u prolazu, čak i portir s vječitim „Dobar!“ koji te dočeka prvi. Svaki je fragment slike što pomaže da atmosfera pjesme zaista zaživi.
Odnosi između likova
Eh, tu nastaje kemija! Ono što najviše fascinira kod tih jednostavnih susreta je tenzija—ali, ne napeta kao u sapunicama, nego topla, stvarna. Narator i primatelj nisu samo sudionici razgovora, oni testiraju granice povjerenja s onim jednim pitanjem: „Stvarno te zanima kako sam?“ Ljudska bliskost, skrivena iza protokolarnog pitanja, najčešće iskače kad se najmanje pripremaš.
Kroz Kiševićev tekst, odnosi nisu kristalno definirani. Ne znaš jesu li to najbolji prijatelji koji se nisu vidjeli sto godina, studenti na pauzi, ili potpuni stranci koje je spojila sudbina (i dvostruka crta na parketu sportske dvorane). U svakom slučaju, odnos se bazira na znatiželji – onoj što ti digne obrve kad shvatiš da je netko zaista čuo tvoje „dobro sam“.
Idući korak? Odnos prema širem krugu, zajednici. Sporedni likovi možda nisu u prvom planu, ali prisni pogledi daju naslutiti da se osjećaj zajedništva širi poput dobrih vijesti na WhatsApp grupi. Često se ne dogodi ništa spektakularno, no možda zato cijela pjesma, baš poput tih susreta, ostane nagnuta prema toplom, malom ljudskom čudu: da ti netko, bar jednom, iskreno poželi dobar dan.
Bez velikih riječi, bez patetike—i upravo zbog toga, svaki odnos djeluje poznato. Skoro pa kao da se još uvijek osjećaš učenikom, bez obzira na godine.
Stil i jezik djela
Uf, Enes Kišević—on ne filozofira s riječima nego ih, doslovno, “servira” ravno iz dnevnog života. Njegov jezik nema onih napornih zavrzlama (znate ih, rečenice koje upadnu u višak i nikad ne izađu), već djeluje kao razgovor dvaju starih poznanika na tramvajskoj stanici. Zvuči poznato? Nema likova koji govore kao enciklopedije ili fraza iz starih romana — tu se koristi baš onaj hrvatski kakav se čuje u redu pred pekarom, na prvim satima ponedjeljkom ili kad prodavačica upita: “Može li vrećica?”
Kišević često ubaci jednostavne dosjetke, prirodne izraze i kratke rečenice koje gotovo čuješ u vlastitoj glavi (“Dobar dan, kako ste?” — pa tko to već danas ne izgovara, i to svaki dan?). Iskreno, bilo bi čudno da učenici ne prepoznaju komad sebe u toj vrsti jezika. I kad god ubaci koju emociju, ne zavija cijelu scenu u patetiku već ostavi sve ogoljeno, neočekivano direktno — kao kad netko jednostavno pita: “Jesi dobro?”
Nema ovdje velikih riječi, ukrasa, ni jezične egzibicije. Samo topli, svakodnevni izrazi. Sve ovisi o kontekstu — u pjesmi, to je školski hodnik, tišina koja nekad nastane baš kad želiš pitati nešto važno… ili osmijeh koji iskače kad netko na to pitanje dogodi “stvarno” posluša odgovor.
A sad jedna kratka slika iz stvarnog života… Tko se ne bi sjetio jutara u školskoj klupi, kad svi šutke zure i netko iz prve klupe prošapće tiho “Dobar dan, kako ste?” Nema žargona, a opet je sve tako prepoznatljivo — kao jaje jajetu.
Enes Kišević ne pokušava biti pametan na silu. On jednostavno bilježi ono što vidi, tako da čitatelj osjeća trenutak. Naprosto — stil i jezik pjesme ne glume važnost, nego iskreno odražavaju svakodnevicu. Već tu je čitač “kupio” atmosferu, prije nego je itko išta pročitao do kraja.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije svatko tko čuje “Dobar dan, kako ste?” odmah razmišlja o lirici, ali kad se čovjek malo duže zadrži uz Kiševićeve stihove, stvarno se dogodi taj efekt—kao kad u jesen, rano ujutro, na stanici busa, susretne starog školskog prijatelja pa oboje kratko zastanu, osmijeh im sklizne i nešto ipak ostane nedorečeno. Upravo ta autentičnost, ona tiha običnost, ono poznato “evo, tu smo, ali jesmo li dobro?”, ostavlja snažan dojam čak i mnogo nakon čitanja.
Iskreno, ova pjesma ne pokušava impresionirati velim riječima ni napraviti senzaciju tamo gdje je svakodnevica najvažnija. Nema tu velikih obrata—umjesto njih, Kišević gađa ravno u osjećaje kroz male stvari: miris vlažne jakne nakon kiše, zvuk školskog zvona, kratko nespretno “dobro sam” koje zaključa svaku ozbiljnu misao. U takvim trenucima svaki put kad netko pita “kako si?”, prepoznaje se dio one nervoze i male nade koja možda stoji iza pitanja. Kišević ne uljepšava stvarnost, ali iz nje izvuče toplinu čak i kad je dan sivi i nemamo pojma što bi točno odgovorili.
Tko god je barem jednom tijekom školske godine sjeo na hladnu klupu s torbom punom bilježnica i gledao kroz prozor dok kapljice klize niz staklo, naći će se u atmosferi ove pjesme. Često se dogodi da čitatelj zastane na jednom stihu i prvi put na glas promisli kako su ta jednostavna pitanja ustvari pravi lakmus papir za bliskost ili otuđenost među ljudima.
Dojam? Bez imalo filozofije—ovo nije poezija za grandiozna predavanja ni dekodiranje, nego za male, privatne trenutke kad svakodnevna pristojnost preraste u iskrenu znatiželju. U tišini između stihova ima više iskrenosti nego što se na prvu vidi, a to je nešto što se u hrpi “važnih” djela često zaboravi.
Ako je itko tražio umjetnost koja ne zapinje na usiljenom dojmu, ovdje ju ima: pjesma i dalje odzvanja u uhu poput poznate melodije s tržnice ili stare ploče koju je netko našao u ladici. Ta jednostavnost bez forsiranja pokazuje da se velike stvari kriju u svakodnevnim pitanjima, baš kao kad nakon napornog dana netko neustrašivo pita “kako si?”, želeći čuti pravi odgovor.