Svatko se sjeća svojih prvih godina života, ali djetinjstvo često ostaje obavijeno velom nostalgije i jednostavnosti. Djeca kroz svakodnevne dogodovštine i male izazove oblikuju svoj pogled na svijet, a upravo te priče čine srž mnogih književnih djela.
“Djetinjstvo” u kratkom sadržaju prikazuje odrastanje glavnog lika kroz prizmu obiteljskih odnosa, školskih doživljaja i prvih životnih lekcija, naglašavajući važnost topline doma i snage sjećanja.
Kroz sažetak ove priče otkriva se kako male pobjede i porazi ostavljaju dubok trag te zašto djetinjstvo ostaje najdragocjenije razdoblje svakog života.
Uvod u lektiru i autora
Ima li išta što više miriše na djetinjstvo od svježe pečenih kiflica iz bakinog kuhinjskog ormarića ili osjećaja kad ti netko prvi put kaže da je školovanje zapravo najvažnija „igra” života? Baš tu negdje počinje i ova lektira—na poznatom terenu nečijeg djetinjstva, ali svaki čitatelj nosi svoje mirise, strahove, pobjede i poneki ožiljak s biciklističkog pada. Hajdemo zato uskočiti skupa u priču i autora koji su sve to pretvorili u knjigu što se pamti.
Autor
Kad netko spomene Djetinjstvo, gotovo svatko zaluta mislima u svoje poznate ulice i parkove, ali rijetko tko toliko vješto i iskreno uhvati taj osjećaj kao spisatelj ove knjige—Ante Tomić. On je tip koji u svakoj svojoj rečenici ostavlja djelić vlastite prošlosti, ali i one zajedničke, nježno i s dozom humora.
Rođen u Splitu, Tomić je prošao klasika: školu, more, one nezaboravne pjaske, a sve to kasnije pretvorio u priče prepune urnebesnih zgoda, gorkih okusa nepravde, ali i žive topline. Njegove knjige—Djetinjstvo na sto načina, ali i ostali romani—često se prepričavaju dok kuhate kavu. Jer to nije samo pisac, nego susjed iz zgrade ili onaj lik kojeg ćete sresti u dućanu kad najmanje želite pričati o prošlosti. Ništa zahtjevnih riječi ni lažnih emocija, nego život kakav je, često bez filtera—i uvijek s barem jednim „ajme” na kraju rečenice.
Žanr i književna vrsta
Krenete li čitati Djetinjstvo, nemojte očekivati čvrstu akciju ili napete zaplete kakve nudi Netflix. Radi se o pripovijetci—onoj vrsti gdje se svijet uspori taman toliko da svaki detalj postane velik kao stubište osnovne škole. To je književnost koja se opasno približava stvarnosti, ponekad nježna kao grimizna pernica a ponekad gruba poput jedinice iz matematike.
Književna vrsta ove priče—pripovijetka (priča dužeg daha)—dozvoljava autoru da detaljno portretira likove, školske zgode, obiteljske drame i sva ona mala svakodnevna čuda. Sve je začinjeno humorom i sarkazmom, da, ali ispod svega kuca ono iskreno srce: nitko ne odrasta sam, a svaki pad s bicikla ima svoje mjesto u kolektivnom albumu sjećanja.
Kratki sadržaj
Nešto u ovoj priči o djetinjstvu budi zaboravljene mirise, kao kad zagrizeš u toplu štrudlu i osjetiš djetinjstvo bez filtera. Ako ste ikad imali one kućne drame ili komične školske zgode koje su kasnije postale hitovi za obiteljskim stolom, “Djetinjstvo” Ante Tomića vjerojatno će vas natjerati na osmijeh. Krećemo redom — uvod, zaplet, rasplet, pa tek onda kraj. Sve je tu.
Uvod
Možete li zamisliti djetinjstvo bez zabune, galame i vječnih pitanja “zašto baš ja”? E pa, ni Tomić ni njegov junak nisu imali tu sreću. Priča odmah tone u svakodnevicu jednog splitskog doma sedamdesetih — škripa stovarišta, miris pečene orade, portreti preminulih baka s ormara. Glavni lik, onaj mali s uvijek poderanim koljenima, svakodnevno šverca emocije između roditeljskog autoriteta i dječjeg otpora. Prvi akordi djetinjstva često zvuče kao miks straha od kasnog povratka kući i vječitog nadanja da petica iz matematike može riješiti sve nesuglasice.
Možda ste i sami imali zadaće koje su trajale satima, pa ste radije “pomagali” tati popravljati bicikl. Tako nekako i ovdje. Tomićev svijet je ispunjen dosjetkama, šalama, i paradoksalnim mudrostima odraslih na koje klinci uglavnom okreću očima.
Zaplet
E sad — pravo veselje počinje kad škola uđe u kadar. Glavni junak svlada razne podvige: od natjecanja tko će dulje izdržati bez odgovaranja nastavniku, do sramotne scene kad pred cijelim razredom prospe užinu. Nije to bio Instagram trenutak, više ona vrsta blama koju pamtiš i prepričavaš dvadeset godina kasnije. Tomić majstorski podcrtava da su svi ti školski “neuspjesi” (zgužvani dnevnik, prva jedinica, preslikana zadaća) samo kulisa za veće drame doma.
Obitelj? I ovdje kronično kasne na roditeljske sastanke, sestre su stručnjakinje za svađu “bez pravila”, a zadirkivanja dolaze s ljubavlju — barem većinu vremena. Atmosfera je kao na pazaru prije zatvaranja: kaotična, glasna, ali puna života.
Na trenutke, čitatelj može osjetiti šušur hodnika osnovne škole, gdje je svaki kutak bio potencijalno minsko polje — možda ćete se sjetiti i vlastitog bliskog susreta s izbačenom spužvom ili krađom “šestice” iz imenika.
Rasplet
S vremenom, napetost popušta — ne zato što život postaje bajka, nego jer likovi sazrijevaju. Onaj isti mali junak, sada već s pola metra više lupanja srca, pronalazi snagu u malim uspjesima: branjenje mlađe sestre pred kvartovskim klincima, pomaganje baki koju roditelji često zaborave. Ima tu i prva simpatija, ali ništa filmski — više kao pokušaj da se ne polije čaša vode kad ona iz susjedstva slučajno pozvoni.
Zanimljivo je kako Tomić ne uljepšava stvari. Odrasli su često nespretni, nemoćni pred vlastitim brigama, a roditelji su ponekad prisutni samo “po funkciji” — ali djeca baš tada prate, upijaju i, neočekivano, odrastaju.
Onaj osjećaj krivnje nakon velike laži, pa iskupljenja s “dobrim djelom” (ako ste ikada odnijeli vrećicu do susjeda da kupite mir kod kuće, znate o čemu je riječ) — sve su to trenuci iz kojih se, korak po korak, gradi čovjek.
Kraj
I, što nakon svega ostane? Ništa pompozno — jednostavno sjećanja koja nenadano, u tramvaju ili dok perete krumpire, isplivaju kao balončići tuge i smijeha. Tomić okida onaj zadnji kadar: povratak svojima nakon duljeg izbivanja, pogled iz auta na staru ulicu, shvaćanje da su najveće bitke bile zapravo sitnice, a ključni likovi često podcijenjeni. Djetinjstvo doživljeno kroz humor, ironiju i pokoju gorčinu ostaje kao trajni podsjetnik da nismo postali “veliki” tek tako.
Ako ste ikad potajno nosili ključeve oko vrata, pokušali slagati svoje mini-tajne svemire ili stalno zbunjeno pokušavali “biti bolji”, ova priča će vas pronaći. I možda, dok čitate zadnje rečenice, poželite na trenutak vratiti vrijeme — ili barem zahvaliti što ste preživjeli sve one “male” katastrofe koje su, na kraju, bile zapravo najveće avanture.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad god netko upadne u priču o Tomićevoj “Djetinjstvu”, prođe mu glavom: gdje točno on smješta te svoje živopisne, malo kaotične, ali iskreno domaće scene? Evo male mentalne razglednice… Mirisi, zvukovi i žamor splitske četvrti sedamdesetih—tamo su glavni lik i njegovi problemi na domaćem terenu. Nema luksuznih stanova, tek skučeni dnevni boravak s kaučem za dvojicu i kuhinja koju cijela obitelj dijeli (i sjećate li se onih teških zavjesa što upijaju sve arome ručka? Da, upravo te).
Vrijeme? Nije baš jasno označeno na satu… Ali Tomic uvijek koristi ljeto. Prohladna jutra, školske torbe bačene u kut, djeca trče bosa niz makadamske putove. Klima je svakodnevica u kojoj radio bruji iz susjedovog prozora, a majka provjerava jesu li svi zadaće napisali prije nego izađu van — jer Split ’70-ih nije nudio toliko mogućnosti za bijeg iz rutina, ali zato je hranu, galamu i zabavu davao na rate.
Nekima će zvučati poznato ovo okruženje koje nije sterilno, već baš onako životno: mala lokalna trgovina di Srećko sipa salamu na vagu, kvartovski nogomet s loptom punom rupa, i školsko dvorište gdje se čekala zadnja zvonjava kao da je kraj svijeta. Te kuće, uske ulice, šum mora u daljini — sve to nije samo kulisa, već je lik sam za sebe. Zanimljivo, Tomić ne koristi godine kao orijentir; on koristi osjećaje. Bilo ljetno popodne ili školsko jutro, prostor uvijek pulsira sitnicama koje svi pamtimo: od mirisa bureka do sladoleda koji kapa niz prste.
Ako netko pita što čini ovu priču tako uvjerljivom—nije to samo nostalgija. To je onaj Split koji nije iz turističkih brošura, nego iz starih fotoalbuma i priča starijih rođaka koji su pamtili kako je trava mirisala dok se prvi put padalo s bicikla. Priča o mjestu i vremenu ili — kako bi rekli naši dide i none — pravo malo bogatstvo za svakoga tko želi uroniti u nostalgične, ali stvarne okvire djetinjstva.
Tema i ideja djela
Zamislite mirise zaprške iz kuhinje, viku s igrališta ispod prozora, gumene sandale što žuljaju prste — tako ulazi u „Djetinjstvo“ kod Tomića. Nije tu nikakva povijesna lekcija, više dnevnik sitnih pobjeda i gorkih poraza, onih zbog kojih dijete odraste prije nego što nauči tablicu množenja. Tema djela? Pa to je sam život — onakav kakvog nose rane ogrebotine, prve jedinice i roditeljski pogledi kad zaboraviš ključeve, a tramvaj kasni. Ideja? Prokleto dobra: nema idealnih djetinjstava, ali svako je za vlasnika jedino pravo.
U Tomićevoj pripovijetci, život teče između maminih prevrnutih lonaca i ljetnih sparina u splitskom betonskom moru. Stvarne obiteljske napetosti tu ne zauzimaju stalak u muzeju — kod njih se kuha na brzini, galami, pa smije kraj suđa ili u školskoj klupi, kad frajerima zadrhte ruke iznad zadaće. Djelaštemu nije cilj zamaskirati svakodnevicu, nego ju ogoliti do srži, onako da svi odmah prepoznaju staru ploču hodnika, zveket starih žlica i onu posebnu vrstu dosade kad kiša natopi ljetivanje.
Što muči glavnog lika? Svašta — uz beskrajni popis školskih gluposti, tu su strah od sramote, snalaženje među odraslima koje nitko ne zove na razgovor, terasa gdje stariji raspravljaju, dok klincima ništa nije jasno. Pisaći stroj preskače slova jednako kao klinci prepreke na putu do samoposluge. Radoznalost, prvi dječji stid, male obiteljske „drame“ za stolom i iza zatvorenih vrata — tu nastaju ideje iz sjene, koje djetinjstvo pletu dublje nego svi školski udžbenici.
Što autor zapravo poručuje? Osobnost se gradi na sitnicama. Kad izmakneš loncu, a on ne pada, kad rodiš laž da si u školi bio odličan, iako nisi, kad skužiš da netko tvoj više nije isti kao jučer — iz tih mrva raste cijeli čovjek. Ljepota, pa i gorčina djetinjstva, krije se u tome što ni jedna zgoda ne ostane bez odjeka, kao što nijedna ogrebotina ipak ne boli zauvijek.
Analiza likova
Ajmo odmah – ako ikad uhvatite sebe kako zamišljate kako je djetinjstvo mirisalo na more i pržene srdele, vjerojatno ste već kročili u Antino dvorište. Tomić stvarno zna nacrtati likove – i to ne flomasterom, nego onom olovkom kojom pišemo kontrolni iz hrvatskog. Svaka škripa parketa, svaki smijeh iz kutije keksa… tu negdje počinje njihova priča.
Glavni likovi
Glavni junak? E, njega ne možemo zaboraviti ni da hoćemo. On, Antin alter ego (ili, kako bi rekli njegovi iz kvarta — “onaj mali iz ulaza”), pliva između crta roditeljskih pravila i valova dječačkih nestašluka. Nije superjunak, niti onaj gnjavator iz škole — bliže je svakome tko je barem jednom sakrio zadnju ocjenu. Stalno ga žuljaju obične, svakodnevne stvari. Zadaća ne prestaje gnjaviti, a ni starci ne daju popusta – “učiti prije igre!” nije samo prazna fraza, to mu je svakodnevica.
Njegov pogled na svijet uvijek ima dozu šale. Kad ga tata gnjavi zbog škole, zna on tu izvući i vlastitu malu pobjedu (čitaj: sat vremena igranja nogometa nakon ručka). Povremeno djeluje zbunjeno, posebno kad pokušava shvatiti odrasle — ali, tko nije u tim godinama bio izgubljen kad odrasli pričaju “svojim” jezikom?
Tata – klasičan dalmatinski autoritet. Nema labavo, ali ima i on srce, pogotovo kad se posklizne na pokoju uspomenu iz svog djetinjstva. Mama je personifikacija strpljenja uz malo (ili malo više) sarkazma. Ona kuha, preslikava zabrinutost kad je zadaća neuredna i, usput, ima nos za svaku dječju laž (majstorski talent!).
Često se dogodi da glavni lik popije bukvicu baš kad misli da je najsigurniji. I onda opet sve ispočetka. Tu je i baka, kraljica kuhinje, poznata po pričama koje polapaju stol, a djecu za tili čas zamire u mrak kad počne o babarogama.
Možda ste zaboravili na psa? Onaj vječni suputnik koji nikad ne pita, uvijek sve razumije i zna kad treba zaleći ispod stola dok mirisi prolaze kroz kuću i svi šute pred ozbiljnim pitanjima.
Sporedni likovi
Ruku na srce, nema te splitske priče bez živopisne ekipe sa strane. Teta iz susjedstva svaki dan polira prag i ćapa sve lokalne tračeve. Njen sin Jozo — stalno u raznim tučama, uvjeren da je novi Hajdukov stoper, iako, realno, više vremena provede na kazni nego na treningu. On i glavni lik izmjenjuju strategije preživljavanja odraslih — tko će bolje slagati legendarnu izliku za neurađenu zadaću?
U školi, razrednica. Stroga, ali uvijek ima neku priču iz svoje mladosti, zbog koje pola razreda zastane i na trenutak poželi biti kao ona kad naraste. Tu je i najbolji prijatelj, zvan Perica, uvjeren da je svijet prepun skrivenih blaga. S njim glavna avantura često završava trčanjem od “zlog susjeda” koji brani prolaz kroz svoje dvorište.
Stariji brat, onaj mitološki lik koji nikad nema zadaću, nikad mu ništa ne fali, ali uvijek nađe način dobacivati sarkastične komentare. Zna s vremena na vrijeme podijeliti koji pametan savjet, iako, ruku na srce, više mu je do zezancije nego do stvarne pomoći.
Ne smijemo zaboraviti ni one sitne likove – dostavljača kruha, susjeda koji preglasno pjeva Olivera dok pere auto, pa do tete u dućanu što uvijek doda šaku bombona “za dobru ocjenu”. Svatko od njih u tih nekoliko sekundi ostavi otisak – makar samo miris svježeg kruha ili zvuk žvakanja tvrde karamele.
Odnosi između likova
Odnosi u Tomićevoj priči nalikuju onim pravim, nepatvorenim splitskim “ratovima” oko tanjura, kontrole daljinskog i reda za tuš. Glavni lik i roditelji — tu ljubav na trenutke zamijeni ljutnja, pa opet sve popravi neka smiješna zgoda. Tata često „grmi“, ali je prvi u redu kada treba braniti mališana pred strogom razrednicom. S mamom, taj jedinstveni miks grljenja i vječitog ispitivanja “gdje si bio i s kim?”, zapravo je nit koja drži kuću na okupu.
S bratom — prava mala bitka oko zadnje kriške pizze ili osvajanja boljeg mjesta za stolom. Svako malo dogodi se i neki “pakt” protiv roditeljskih pravila, makar samo privremeno, dok ne ode struja pa zajedno smišljaju kako doći do svijeća.
Ako vas zanima odnos s prijateljima — tu vlada savez na duge staze. Svaka (ne)podopština prolazi lakše uz rame najbližeg druga; tko se nije sakrio iza Joze kad je teta zvala na red, nije bio u tom kvartu! U razredu, solidarnost dolazi na test baš pred ispit kad svi dijele “provjerene” informacije (čitaj: pričali su stariji iz susjedstva).
Čak i susjedi sudjeluju u toj svakodnevnoj mreži odnosa. Svaka uska terasa, svaki poderani kvadrat travnjaka čuva barem jednu malu tajnu ili neizrečenu simpatiju — pa makar to bio samo zadnji komad smokve iz dvorišta. I da, često je pas onaj koji posreduje kad zatreba – valjda zato što zna sa svima, a nema svoj jezik, pa nitko ne može reći da laže.
Nemojte reći da niste nikad doživjeli takve zgode. Jer svaka je splitska obitelj barem jednom doživjela sličan “sudar svjetova” — i, gle čuda, sve to čini priču tako životnom, bliskom, gotovom kao vaš susjed što vas uvijek pita “Je li ti dida zdrav?” dok prolazite pokraj njegova zida.
Stil i jezik djela
Neki će vam reći da je Ante Tomić kralj stila—ali da ste ga pitali kao dijete, možda bi odgovorio jednostavno: “pričam kako je bilo”. Ako tražite neku veliku “umjetnu” književnu patetiku, zaboravite na to ovdje. Jezik u “Djetinjstvu” zvuči baš kao onaj što se čuje za marendaškim stolom dok miriše fritaja—iskren, razgovoran, upadljivo jednostavan. Fraze poput “ma šta ćeš ti, ajde doma!” savršeno dočaravaju atmosferu splitske svakodnevice sedamdesetih. Ništa nije na silu, ništa nije “po pravilima”, i baš zato djeluje autentično i pomalo razbarušeno, kao blago neposlušno dijete u školi.
Zadivljuje koliko Tomić uspijeva prenijeti mali svijet jednog djeteta bez klasičnog uljepšavanja. On ne izbjegava lokalizme i šale—baš suprotno, ponekad ih ubacuje toliko da bi i vaš dida dignuo obrve. Spominje se “balun na kantunu”, roditeljske prijetnje tipa “vidit ćeš ti svog Boga” ili školske puce koje nose “bijele čarape u sandalama” (klasičan splitski grijeh, tko god zna zna). Humor ne dijeli ravnopravno, već dođe kao začin—tu i tamo, najčešće kad likovi naprave neku glupost ili usred ozbiljne obiteljske rasprave. Svatko tko je bar jednom sjeo za stol u dalmatinskoj kuhinji, odmah prepoznaje tu toplinu, ali i ljutnju kad nestane zadnji komad kruha.
Baš zbog toga što nije uljepšano, jezik ima posebnu težinu. Nema ničega “za zabavu publike”—sve je u funkciji priče, svaka doskočica, svaka psovka, svaka šutnja. Kad netko u obitelji zašuti, znate, nema drame, nema patetike—osjeti se to kao zrak pred buru, napeto, ali prirodno. Djeca pričaju brzo, odrasli mudruju sporo—ta mikro-dinamika unosi ritam u tekst, i ništa ne iskače kao lažan ton. Tomić piše kao što ljudi dišu: osjećajno, bez velikih riječi, baš kako i treba kad se priča o nečemu toliko svakodnevnom, a opet važnom.
I još nešto—ako tražite visoke riječi i duboke filozofske mudrosti, možda ćete ostati gladni. Ovdje je svaki trenutak i psovka pripovijest za sebe. Jeziku je mjesto u ljudima, a stil je ogledalo doma, mahale, onoga što nosimo sa sobom dok rastemo. Razgovori zvuče kao stvarni, nesavršenosti su svjesno zadržane, baš kao i one u svakodnevnom životu. Negdje između smijeha i tuge, Tomićeva jednostavnost pogođa točno tamo gdje treba—u sjećanja.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite onaj trenutak kad listate stare albume i uhvati vas miris prošlosti — upravo takav osjećaj izaziva Tomićeva priča. On ne idealizira djetinjstvo, nego ga secira poput radoznalog klinca koji ne može odoljeti zaviriti ispod svake prašnjave daske na tavanu. Glavni lik kroz Tomićeve rečenice djeluje poznato, prizemljeno — kao da u svakome od nas postoji barem dio djeteta iz splitske ulice ’70-ih.
Emocije nisu eksponat u muzeju; one u ovoj priči šetaju hodnicima stare kuće, sudjeluju u obiteljskim svađama i uživaju u malim običnim stvarima. Rijetko koji pisac maltretira svakodnevne zgode s takvom dozom humora da se čitatelj istovremeno smije i prepoznaje vlastite sitne sramote. Tomić ima onaj talent da ozbiljne teme o odrastanju oslika nepretencioznim, živim jezikom, ubacivši poneki lokalizam taman toliko da osjetite teksturu splitske svakodnevice među zubima.
Nije ovdje riječ o spektaklu ili melodrami — već o tom poznatom kaosu gdje su najveći problemi bili tko je dobio veću porciju sladoleda ili čije će tenisice duže potrajati. Tko god traži bajkovita odrastanja, ovdje ih neće pronaći. Umjesto toga, Tomić evocira osjećaj da svi nosimo svoje djetinjstvo kao neudobne, ali drage sandale: žuljaju, ali ako ih bacimo, nedostajat će nam.
U doživljaju knjige najjače odjekuje toplina pravih situacija — one scene gdje su roditelji nestrpljivi, susjedi znatiželjni, a klinci neumorni. Čitatelj nije pasivan promatrač, već upada u vrtlog anegdota i često zastane s osmijehom jer se sjeti vlastitih zgoda. Školske zgode, prva mala razočaranja — sve to je ispričano ležerno, ali precizno, bez moraliziranja.
Osobit dojam ostavlja Tomićeva sposobnost da od svakodnevnice napravi prizore za pamćenje, ali i da podsjeti kako su male pobjede i katastrofe zapravo ono zbog čega pamtimo svoje djetinjstvo s nostalgijom (ili, iskreno, s blagom dozom nelagode). Takvo iskustvo rijetko izlazi iz mode — baš kao i osjećaj da se nikada u potpunosti ne rastanemo od onih dječjih godina.